Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


24.05.2017.

Zapis o planini

Na svijetu postoji jedna čudnovata , veličanstvena , mistična planina. Zbog njene ljepote i neobičnosti mnogi su pokušavali da se popnu gore, ali je veoma malo onih koji su uspjeli  doći do njenih grandioznih, udaljenih, zamagljenih  vrhova i napiti se vode sa njenih prekrasnih, bistrih, modrih jezera. Još je manje onih koji su se očarani njenom nezemaljskom ljepotom i prozirnošću odlučili vratiti poslije.

Njihova svjedočanstva nesigurna su i nepovezana, prepuna iznenadnih, neuhvatljivih obrta, opisa neobičnih, bajkovitih mjesta više nalik snu nego javi, ispresijecana metaforama i ushitima divljenja planini, prožeta ljubavlju i nostalgijom koja bi ih konačno ponovo vraćala gore.

Od tih slabašnih svjedočanstava, prepričavanjem i sakupljanjem fragmenata, s pomalo naknadnog dotjerivanja i ispunjavanja maštom praznina tamo gdje bi izvorne priče stajale ili zastajkivale, nastajali su mnogobrojni zapisi o planini.

Većina njih , čak i ako su sačuvali dijelove izvornog lelujavog svjedočanstva neokrnjenim, govore o predjelima i mjestima čiju si jedinstvenu, očaravajuću osebujnost mogao dotaći i do kraja sagledati samo ako si već gore. Oni, osim o samoj magnetičnoj ljepoti planine ne govore gotovo ništa o putevima koji vode do nje.

Ima sasvim nešto malo i onih zapisa koji govore o putu, neki i sa lepezom uzgrednih, sitnih detalja, ali ti zapisi su pouzdani samo dok ne odmakneš malo dalje od prvih, prostranih dolina u podnožju, a već čim zađeš u prve uske, sjenovite klance  ili dođeš do prvih vjetrovitih, kliskih puteljaka poviš provalija, prepušten si na milost i nemilost ćudi planine. Staze se onda mijenjaju kako se mijenjaju vrijeme, vjetar i doba godine, stare se gube da bi se  ponovo iznenada pojavljivale na nekim drugim mjestima, nove iznebuha nastaju i isto tako naglo nestaju, i teško je naći makar  dva putnika planinom koja su njom prošla bar dijelom istim putem.  

Svako sam kroz nju krči svoj put, traži ga , gubi ga i ponovo ga nalazi sa jednakom dosljednošću i upornošću, boreći se usput koliko sa samim sobom i svojom uvjerenošću i predanošću putu, toliko i sa samom planinom.

Mnogobrojne su prepreke , mnogobrojne su zamke kojima planina testira one koji su krenuli njome.

Te prepreke, ti testovi daleko su bolji orijentir, daleko su bolje mjerilo samog puta  nego što su to varavi opisi fatamorgazičnih, nestalnih predjela ili detaljno iscrtane mape izgublenih, nabujalim vodama i snježnim lavinama odnesenih staza i bogaza.

Niko nije prošao planinom da nije bio od nje iskušan do svojih krajnjih granica.

Znajući to, mnogi iz dolina kreću u grupama koje bi trebale osigurati sigurniji i lakši prolaz prepreka, prije polaska pripremaju se iskušavajući i trenirajući i duh i tijelo kako bi mogli bolje odgovoriti  izazovima koje planine nosi, a na put kreću nakrcani teškom, skupocjenom, zaštitnom opremom i vođeni prvoklasnim, iskusnim vodičima.  

Međutim i najiskusniji vodiči vode samo do prvih litica, a onda staze postaju tako uske, tako sipljive , tako rizične da se vodiči vraćaju nazad u okrilje  civilizacije, a putnik dalje može jedino sam , na vlastitu štetu i na vlastitu odgovornost.

Pokazalo se da za planinu jednostavno ne možeš biti pripremljen u dolini. Za planinu je jedino planina mogla pripremiti.

Oni koji bi u dolini bili najizdržljiviji u planini bi prvi ostajali bez snage, oni najsnalažljiviji izgubili bi sreću nakon što bi možda riješili prepreku ili dvije,  upornost je imala jednaku šansu da vodi na krivi put kao i na pravi.

Jer planina je bila puna primamljivih stranputica, skrivenih, zakamufliranih zamki i vješto zaturenih ćorsokaka iz kojih je teško poslije bilo naći izlaz.

Mnogi i dan danas lutaju njenim zagubljenim, nedostupnim predjelima, pokušavajući da nađu put nazad ili možda sretnije, vjerujući slijepo da su još uvijek na pravom putu ili čak da su došli do samog vrha, sve dok ih u lutanju ne ostavi i zadnja snaga , ne preuzmu divlje zvijeri ili ne dočeka neki drugi teški usud planine.

U grupi su članovi kočili ili gurali jedni druge tamo gdje to nije trebalo, obično su najglasniji i najuporniji bili oni koji su uporno vukli na pogrešnu stranu, i dok bi na mirnom dijelu puta sve bilo idilično i bez nesuglasica,  s prvim preprekama i teškoćama raspadala bi se kohezija grupe , svaki član bi vukao na svoju stranu ili bi cijela grupa usporavala prilagođavajući tempo onim najslabijim što bi se poslije pokazivalo kobnim.

 

Naizgled su najbolje prolazili oni koji su se kretali tiho , sami i dovoljno mirni da mogu osluškivati glas planine koji bi ih vodio, prepušteni njoj a svoji, više predani putu nego cilju, oni čija je ljubav prema planini bila veća od njihove želje da je savladaju.

I njima je planina sve do samog vrha držala mogućnost uspjeha i neuspjeha jednakom. Sa planinom nikad nisi mogao znati. Tek što bi jedna prepreka bila savladana , neprimjetno, polako, s leđa bi se putniku šunjala naredna.

S vremena na vrijeme bi se iz strmeti planine prolamali glasovi, odjeci i vika onih što su prošli davno prije, pomiješani sa fijukom vjetra i ehom planine, često i raznošeni i prenošeni od onih ispod.

Ponekad je iz te jeke, iz tog eha, ako ih duže zadrži u mislima, putnik mogao  prepoznavati obrise predjela kojima je tek prošao ili upravo prolazi.

Korisniji su, ako se nisu sebično usmjeravali samo na svoje putovanje, bili oni koji su prošli istom stazom neposredno prije. Iza njih su ostajale sigurnije, utabanije staze i bliži i prepoznatljiviji zvuci.

Njihovo znanje daljeg dijela puta je bilo manjkavo i ograničeno, ali su zato pouzdano poznavali dio puta koji tek slijedi. Putnik je ipak morao biti oprezan jer su postojali i oni koji bi ga slučajno, ili nošeni ko zna kakvom namjerom, upućivali na pogrešan put.

Na mjestima su iz uskih, vijugavih, staza i klisura izbijale male udoline prepune onih koji su zastali da se tu odmore ili su odustali od svog daljeg putovanja odlučivši  da tu naprave vrh. Oni su pomagali onim koji još putuju, skupljajući za njih preostali eho koji se sa raznih strana slivao u udolinu.

S vremenom su se toliko izviještili da su iz tog eha nepogrješivo prepoznavali pravac i  prohodnost daljnih puteva.  

Za njih, poslije par susreta sa planinom, povratak u dolinu više nije imao smisla.

Ko bi odavde krenuo dalje, nekim od preostalih puteva prema srcu planine, nikad se više ne bi vraćao.

Sve do ovih udolina postojala je neka minimalna šansa za povratak, a odavde je ona bila ravna nuli. Put je dalje postajao još uži i još strmiji i s njim se moglo kretati samo u jednom pravcu.

Ono malo što možemo saznati o planini poslije nastalo je legendom , prepričavanjem i tumačenjem eha.
Te legende govore da se putevi u blizini vrha opet sastaju u jedan. Na njega se sa raznih strana planine slijevaju putnici koji se međusobno prepoznaju i koji su začudno svi nalik jedan drugom . Kažu da je to zato što  postepeno, dok putuješ, polako gubiš svoje pređašnje lice i sve više malo pomalo ličiš na planinu , dok na kraju i sam ne postaneš planina.

20.05.2017.

Ako vam se posreći i bude pravo vrijeme (Alhemičari života)

Jednu unutarnju istinu dugo, strpljivo nosim, i čekam pravo vrijeme da joj dam odgovarajući vanjski oblik, da joj pdridružim neki moj-njen verbalni kontekst. S takvim stvarima ne žurim, pustim da utrnu u meni, da se osuše, pa da niknu opet. I onda im plodove berem u drugoj generaciji, jer oni prvi znaju biti nerazvijeni, kiseli i opori.  

Što je istina veća duže dozrijeva. Ova istina je bila tolika da sam je i u drugoj generaciji polurazvijenu zadržavao i čekao dozrijevanje ili sam možda čekao nešto drugo. Postojao je  formiran i dio verbalnog konteksta koji se vrtio oko ključnih riječi „alhemija života, svi smo mi alhemičari života, imamo jedinstvenu sposobnost da poput nekog svemirskog stroja, nekog nezamislivog perpetum mobilea pretvaramo bol u radost, slamu u zlato...“ i tu i tamo sam ga i koristio kao takvog polugotovog. Ali nešto je čekalo i čekalo na njegov gotov oblik , sve dok danas nisam naletio u zaboravljenom tabu na firefoxu, jednom od mnogih gdje nešto ostavljam za kasnije čitanje, na ovo:

 

Ako vam se posreći i bude pravo vrijeme...


1. Ostat ćete sami, sasvim sami, pa kada nikoga ne bude blizu morat ćete se oslanjati na sebe i na zemlju.

2. Život će udariti po vama razbiti vas kao orah kako bi pronašao vrijednu jezgru.

3. Biti će vam bolno, toliko bolno da ćete poželjeti umrijeti, a potom ćete se preporoditi.

4. Plakat ćete, bit će nemoguće zadržati suze, ali preko njih će doći oslobađanje, a potom i pravi život.

5. Bit ćete ranjivi, nikako nećete moći sakriti ranjivost i tada ćete shvatiti tko je uz vas, a tko nije.

6. Nećete znati odgovore na pitanja, pa ćete ih morati pronaći samostalno.

7. Razočarat ćete se u ljude, ideje, učitelje i tek tada ćete sagledati realni svijet.

8. Nećete imati koga pitati za savjet, baš nikoga i morat ćete pronaći vlastiti kompas.

9. Bit će vam toliko neizdrživo da ćete morati sami nešto uraditi  sa sobom ili se prosto opustiti i dozvoliti svijetu da uradi nešto s vama.

10. Izgubit ćete, bit ćete prevareni, izdani, skoro slomljeni, a to "skoro" će urezati na licu bore mudrosti i iskustva, što će ostati s vama do kraja života.

11. Ostat ćete bez novca i morat ćete stupiti u realne odnose sa ljudima, s kojima ste se ranije mogli družiti samo ako platite.

12. Steći ćete puno novca i osjetiti dubinu očaja kada se razbije iluzija da je sreća u njemu.

13. Daleko od toga da će vas svi voljeti. Bit će potrebno izgraditi unutrašnji sistem vrijednosti, a napustit će vas želja da se svima svidite.

14. Netko blizak će se okrenuti od vas i vi ćete spoznati cijenu trenutka sreće.

15. Suočit ćete se sa voljenima, licem u lice i bit će dvije istine. Njihova i vaša. I osjetit ćete jeku u prostoru između različitih spoznaja koje se jedva dodiruju.

16. Ako vam se posreći moći ćete izdržati sve ovo i naći način za vlastitu preobrazbu. Doživjet ćete tu alkemiju koja od bola stvara ljepotu, od bijesa smirenje, od straha ostvarenje, od radosti inspiraciju, a krivicu i stid čisti iz duše kao kad vrijedan čistač mete staro smeće.

Ako vam se posreći i bude pravo vrijeme ...

Autor: Aglaja Datešidze

26.04.2017.

Prihvati kako dolazi

provlačimo slamke
s obe strane neba
da izvlačimo
mudrosti bez boje i imena

jedna je od najvećih
jedna je od najtežih
jedna je od najljepših
prihvati kako dolazi

prihvati kako dolazi
je mudrost života u pokretu

svako jutro ustaj
svako veče liježi
sa prihvati kako dolazi

prihvati kako  dolazi
nije zastoj života
prihvati kako  dolazi
nije odustajanje od života
prihvati kako dolazi
je podrška životu da teče
kroz nas
prihvati kako dolazi je podrška
životu da nama daje podršku

život je živ
i preko prihvati kako  dolazi
on nam se obraća

nikad ne mijenjaj
prihvati kako dolazi
sa prepuštenošću
i nedostatkom djelovanja

prihvati kako dolazi
vrvi od akcije

provlačimo slamke
s obe strane neba
da bi saznali da život u sebi
već mudrosti ima
jedna je od najvećih
jedna je od najtežih
jedna je od najljepših
prihvati kako dolazi
mudrost života u pokretu

13.04.2017.

Život u svjetlu (da zabiljezim)

„Živjeti u svjetlu može se
samo u područjima
koja su u svjetlu rođena,
u svjetlu oblikovana.
Tu 'prostor' u sebi
'vrijeme' sadrži
i svo vrijeme je
u prostor izliveno.
I sav prostor je nepodijeljeni život -
u svjetlu življen –
s ljubavlju mu predan.
Iskustvo i spoznaja
sjedinjuju se u biću
i u prostor oblikovani
ulaze u dušu,
koja je i sama prostor,
što u sebi vrijeme čuva
u kom' se svjetlo,
u prostor oblikovano – očituje.“

Bô Yin Râ

10.04.2017.

Kratka pjesma za dugo rastajanje (sa panoa medicinskog fakulteta u Tuzli na oprostaju generacije)

Nismo strepili jedni za druge
plesali smo na oštrici noža
i tražili snagu grubim strugom
znajući da stižu doba stroža.

Jedni drugima sve smo uzvraćali
da se želje razmetnule ne bi
sve smo jedni o drugima znali
uzmicali brzo sami sebi.

Bliskost nas nije mogla zavarati
tražili smo čudo istog trena.
A kad nam ova pjesma dugo vremena skrati
samoća će već biti ublažena.

Kružili smo i ispuštali niti,
nekog trajnog života
i u toj ispletenoj orbiti
ostati će vjećno buduća ljepota.

(drug neko sa velikim S ne pise ovakve stvari , pogotovo ne na ovakvim mjestima, razmotricemo da tvoje s ipak bude malo

ne daj se, pobijedices ti to )

03.04.2017.

...

disperzija...

07.01.2017.

Pozelim... (drugo lice sna)

pozelim ponekad da nema daljina
i da iz magle neba
crvenim
iscrtavam lice sna

pružam ruke
ka beskraju
i cekam
da ode i
da mi se vrati

okrecem glavu
i sa svih svojih osmatracnica
trazim
polubudne spavace

zovem, prizivam sa
tornjeva dalekih zemalja
iako izgubio sam sva imena
jedne klecave noci u decembru

sad stojim sam
uzaludno cekajuci pasate
koji bi ih vratili

otvaram srce
i gledam
kako postaje talas
kako se širi

bili smo sve a sada smo nista
do slucajnog nespokoja
otresenog
u praznicno zalutalo jutro

bili smo sve a sada smo nista
do dalekog zaboravljenog sna
usamljenog planinskog medvjeda
koji nas je vidio jednom
skupa i sretne

pozelim ponekad
da ne postoje daljine
razmaci
izmedju srca koja se šire

pozelim
dok stari zvonici propadaju
da zovem nanovo izgubljena imena
osluskujuci eho koji mi ih vraca

pokusavam da odvojim taj zvuk
od fijuka popodnevnog vjetra

otvaram srce
i crtam
crtam

iscrtavam
iz magle neba lice sna
na podlozi od svile

iscrtavam sjecanja
usamljenog medvjeda
prosarana mirisom pasata

iscrtavam srca
koja se i dalje
nepomicno sire

crvenim

02.12.2016.

Ima vremena za plakanje

jednom sam mislio plakati
stvarno sam mislio
bio je vruć dan
i umro mi je otac,
ravno pred nogama
Prije nego što sam počeo
pogledao sam druge
svi su plakali
pomislio sam
mora neko ostati priseban
plakaću drugi put, ima vremena

drugi put mi se plakalo
stvarno mi se plakalo
93-e kad smo izgubili položaj
Najtužniji prizor
koji oči mogu vidjeti
kolone izgubljenih 
s malim zavežljajima
na brzinu iznesenog osnovnog,
pogureni i tihi
hrle neobično sigurno
u noć i neizvjesnost
Najgora je bila tišina
Pomislio sam
kad oni ne plaču
kako ću ja
kao da je meni
njihova muka veća nego njima

treći put mi se plakalo najvise
stvarno mi se plakalo najviše
treći put su me gledale molećivo
tek rođene
prepoznate oči
moje oči
tužno, dugo i tiho
kao da znaju
ali glas nemaju
Gledao me je glas
slab, sve slabiji
kako se bližilo jutro
gledale su me 2,5 kile
manje, sve manje
kože i kostiju
koje nisi imao za što uhvatiti
a ipak sam ih držao svu noć
da bi ih ujutro
morao odnijeti
i ostaviti
sve sa očima
nepoznatim ljudima
Pomislio sam
živ je, kako ću plakati
treba me jakog
Ne daj se sine
ovo ti je prva bitka
nemoj da bude i jedina
Neki čudan bi grijeh
neka čudna bi obijest
neki čudan bi luksuz
bilo tad plakati

i sin se nije dao
i kako sad da plačem
kad nisam tad plakao
a bujice neisplakanih suza
stoje negdje i čekaju
da vrijeme i ja
nađemo put do njih

12.11.2016.

Posmatrač u oku svijeta

Prvi put je zaspao prije par godina . tad je svijet izgubio nešto od one svoje prvobitne užurbane nametljivosti i blago se povukao od samog sebe. Postupci drugih i igre života odjednom su dobili opušteniju i manje prijeteću nijansu, ili su pak prestali biti obojeni suviše jasnim i jarkim bojama. Baš kao u snu, sve je bilo prozirno i nekako čudno međusobno isprepleteno nitima koje java ne može ni da nazre.
Štipao je se, pokušavao da se probudi, skakao i uzvikivao rečenice od kojih bi ga ranije hvatala jeza, ali uzalud, svijet je ostajao tamo gdje jest, udaljen i smiren, nepovračno počinuo. Na početku, teško je se bilo navići se na taj novi, neprirodni način funkcionisanja svijeta, naći novu svrhu i novi neočekivani početak, pošto je bio je tu a nije bio tu i šta onda raditi s tim.
Jedina prihvatljiva uloga koju je vremenom mogao pronaći bila je biti posmatrač. Kad si već tu a nisi tu to je prirodno. Kad si već tu a nisi tu onda te ništa previše ne može povrijediti, ali te Sve najviše može povrijediti.
Sjedio je ili ležao ili sanjao, kad je već zaspao, i posmatrao kretanje i smjene svijeta, šaroliko mnoštvo boja, pokreta i ideja. Divio se sa nostalgijom onim koji nisu zaspali i koji su se užurbano i uzbuđeno uvijek negdje kretali. Bilo je neke nedokučive a opipljive ljepote u toj odlučnosti, u toj očaravajućoj predanosti brzo hlapećoj svrsishodnosti. Drugi su odlazili, dolazili, nešto donosili, pa se vraćali, uvijek odlučni, uvijek do kraja odani tom svom pokretu, tom svom načinu.
Malo ko je primjećivao njega sa strane, ukočenog pogleda, neuglednog i neupadljivog, okupanog svim odlazećim znacima civilizacije. A ako bi neko i primjetio, povikao bi „izgubljeni“ ili „ludak“ i brzo produžio dalje jer pokret, a ni način nisu mogli čekati. Vremenom je udaljivši se od svijeta, približio se svijetu. Srodio se, ne krećući se, sa pokretom, sa smjenama koje on u sebi neodvojivo nosi, kiše, jeseni, proljeća, tuge, postajali su jedno te isto udaljeno i nedjeljivo od njega samog.
Onda je , već naviknut na san, zaspao opet. Ovaj put dublje. Svijet je sad, kao iz dubokog bureta, ili kao od daleke ptice, izgledao kao mala, tinjajuća mrlja, brzo smjenjujućih tačaka, nijansi i stalno izvirućih vrela. Da bi se prilagodile oči su se caklile. Neko je iz one mrlje prolazeći , vjerovatno jedan od onih što su i sami nekad zaspali , na trenutak zastao i poluuzbuđeno povikao „Buda“ – Probuđeni.

04.11.2016.

O putniku

Putujem i razmišljam o putniku. Ko je putnik ? Onaj ko posjećuje mjesta ili onaj ko osjeti njihov duh i način na koji se taj duh razliva po svemu oko sebe, obasjavajući i obilježavajući sobom ljude, stvari i predjele.

Da bi osjetio duh mjesta  moraš zastati, moraš na trenutak prestati putovati, jer te putovanje uvijek vodi negdje drugo, negdje dalje, i jel te to onda čini putnikom !?  

Da li sam putnik ako dođem , vidim, zabilježim, uzmem, makar uspomene i odem i ništa baš ništa ne ostavim. I ništa baš ništa moje ne ostane.

Da li sam putnik ako i sam ne tečem  i ne razlivam se, stapajući se s mjestom i gubeći pomalo od onog što jesam i uzimajući od mjesta pomalo od onog što nisam.

Da li sam putnik ako ne dodajem duhu mjesta, slaveći ga i uznoseći ga, i ja svoj duh.  

Da li uopšte moram putovati da bi bio putnik.

Putujem, i razmišljam o putniku, razmišljam o onom što jesam i razmišljam o onom što nisam. Putujem i razmišljam, svi smo putnici, samo neki još nisu našli mjesto s kojim bi spojili svoj duh. Jednom kad ga nađu neće više morati putovati da bi se nazivali putnicima, nego će putovati, makar nigdje ne odlazili, da bi bili ono što jesu.


Stariji postovi

<< 05/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽena u bijelomZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
31197

Powered by Blogger.ba