Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


20.09.2017.

Njen život svjetli u mraku

ima ljudi
u ciji jedan kratki zivot stane nekoliko uobicajenih, nas ostalih
 i opet im i srce i radost preteknu za jos

ima ljudi
koji svoje zivljenje ne omedjuju uobicajenim ne mogu, tesko mi je i ne znam
bez obzira na velicinu prepreka koje im se zadese na putu,

ima ljudi
koji su, iako sami ne vide vanjsko svjetlo
odabrali da budu unutrasnji svjetionik nama ostalim
dok pipkavo i nesigurno tumaramo po tami

ima ljudi
ciji je put tako jasan, tako osvjetljen
da zbog njih znamo da ne postoji slucajno
i da zbog njih znamo da postoji i prije i poslije

ima ljudi
koji su , dok smo mi ostali gledali u zemlju
gledali u zvijezde

dok nisu i sami
zvijezda postali

19.08.2017.

na planeti zemlji ispod zvijezda

21. vijek, u sunčan dan

„dodaj mi, molim te, šešir“ , desi  se neposredno prije zalutalog , usamljenog zvuka melodičnog , repetetivnog otresanja , koji na trenutak nadjača pozadinski , jedva primjetni , omamljujući  žamor. Lagani  vjetar, ublažavajući popodnevno sunce,  izazivao je  osjećaj ugodne miline  koji se, po nekom nepoznatom ,  ritmičnom  obrascu, širio naizmjenično duž cijelog tijela. Dokle oči sežu, smjenjivale su se,  pogledu umirujućim, nejadnakim razmacima, sjajna,  titravavo bijela i mreškajuća svjetlo plava . kapci su se polako sklapali i već su opuštajuće  plavo bijele prizore polagano smjenjivale snovite slike  djetinjstva , lahor riječnog povjetarca sa dobro poznatog mjesta,  zvukovi riječnih vrba i veseli krici djece, kad  neko  glasno, uznemiravajuće komešanje ponovo pomiješa taj povjetarac i onu prethodnu igru  vjetra , sunca  i boja  u istu živu , opijajuću scenu    .

„Ok, ok, neće više prelaziti !“  po tonu očito izrečeno  preko volje,  da se naizgled ugodi formi, bez stvarne želje da se to zbilja i ostvari.

„Ako prođe još jednom...“ je već  potpuno skrenulo pažnju sa  žuborećih, raspjevanih vrba pomiješanih sa osjetom bosih, dječijih nogu kako gaze po mekanom riječnom pijesku , na prizor dva muškarca koji se , prijeteći, unose  jedan drugom u lice. Dok se oči nisu  privikle na prizor, muškarci su izgledali međusobno nerazaznatljivi; jednakih  visina, ruku prošaranih sličnim tetovažama, jednako obrijanih glava i istih modernih, dugih, izduženih brada, više su podsjećali na  braću ili prijatelje istih  životnih stilova, nego na dva stranca koje je neka, sigurno velika nevolja , u ovakav dan, na ovakvom mjestu, stavila jednog nasuprot drugog.

„Šta češ ti, šta ćeš ti,  samo probaj, e da vidim. sad će namjerno preći još jednom“  zareža , ipak nešto niži muškarac, izdužujući se pokretom vrata i grudnog koša i unoseći se više u lice onog drugog .

U tom trenutku , iz obližnjeg  bara izlijeće stariji, krupniji muškarac, veoma odlučnih, sigurnih kretnji i ledenim , bezizražajnim izrazom iza kojeg je provirivao osjećaj nadmoći, govori nešto tiho višem, zajapurenom muškarcu .  nakon toga se , ne sačekavši odgovor, vraća  odmah u bar.  To suzdržano tiho odjeknu  nekako glasnije i zloslutnije po tišnu od onog prethodnog  bučnog,razmetljivog busanja.

„imal vas još, imal vas još,  hajte, hajte svi navalite!“ razli se , nakon što je stariji muškarac otišao, u pravcu njegovog odlaska

I sad više, ohrabren svojom bukom, viši muškarac to nikako nije mogao prestati  ponavljati, sa svakim novim, za nijansu glasnijim ponavljanjem, sve sigurniji u sebe i u ispravnost  stava, proizažlog iz snage vlastite jeke.

Stariji muškarac koji je već opet sjeo , vjerjujući nadmeno da je riješio stvar, ustade, pritrča i bez upozorenja udari višem muškarcu par , naizgled, traljavih udaraca po licu i vratu. Pridružiše mu se, pored nižeg muškarca, još dvojica iz bara. Nastade guranje, komešanje, vika i cika žena, plač djece. Omamljući žamor zamijeniše sasvim drugi, tutnjajući, zastrašujući zvuci. Kad je viši muškarac je već  bio na tlu, udarali su ga odakle su i kako su stizali, i nogama i rukama, i u tome se međusobno odgurivali i nadmetali, gurajući ga , dok je teturao i pokušavao da ustane, prema zlokobno mirnom plavetnilu, u kojem je već bio do pasa . na kratko ih je zaustavila, očajna, histerična žena, što se u jednom trenutku nekako našla između njih. ona se prva pribrala, dok drugi , omamljeni, šokirani, letargično još nisu uspjeli da provare i nađu svoje mjesto u sceni, koja je odjednom odlučla da ide presto (prebrzo). 

Vjetar je već mijenjao smjer na tragediju, a uplašeno sebi  „Ne miješaj se ti“  odjekivalo je, kako su se drugi polako budii, ustajali i prilazili, trljaući oči i pokušavajući da otkriju  neki red u prizorima koji su se vrtoglavo i nasumično smjenjivali.

Glavni sudionici, neki zadovoljivši se olako onim što su već postigli, neki , shvativši da neće uspjeti postići  ono što žele, već su pomalo gubili pogon, a dodatno ih je pokolebala  i otrijeznila reakcija onih koji su se već umiješali i onda se scena opet naglo, kao što je i započinjala, smirivala i usporavala.  

Kadencu (virtuozni odlomak što ga solist improvizira potkraj stavka) je pokušao bezuspješno da odsvira niži muškarac sa početka priče. ohrabren podrškom koju je dobio, u nenadanom, naknadnom naletu bijesa, prišao je još jednom višem muškarcu , koji se tamo negdje pored onog plavetnila vjerovatno pribirao i oporavljao, sretan što nije završilo gore i ljut što je završilo kako je završilo, i uputio mu glasnu, bijesnu, više rezigniranu psovku , koja je valjda trebala da stavi tačku na i, proglasi konačnog pobjednika i obilježi teritoriju, ali je prije ličila na utišavanje neprijatne savjesti i na razočaranost  što se sve to uopšte moralo dešavati, kao i na vlastitu neslavnu ulogu u tome.  Lekcija naizgled poraženog više manje je jasna, nemoj sljedeći put isto na isti način, dok kod onog drugog stvari često nisu tako jednostavne i osim nekog  nesigurnog, upitnog osjećaja nadmoći,  takva pobjeda uglavnom  nosi samo prazninu i nemir, koji će uskoro opet tražiti novo gašenje.

Ni niži čovjek više nije imao snage, a ni želje da ide dalje od toga, samo se teatralno, u onom što je trebao biti posljednji čin, opraštao  od vlastite uloge, okrenuo se i otišao bez naklona, ostavivši scenu drugim.

Bila je tu jedna žena, koja je, kao po dogovoru, sačekala da on ode, pa je pošla neobuzdano kriviti sve oko sebe za neutješni plač svog djeteta i sve buduće traume koje će ovo izazvati kod njega, vičući neprestano „vidite šta ste mi djetetu uradili“.

Odgovorila joj je , osjetivši potrebu, žena koja se u jednom trenutku iznenadno umiješala u sukob, ponavljajući par  puta“ a šta je sa mojim djetetom, gledalo je kako mu , ni krivog ni dužnog, udaraju oca“  pri tome pokazujući na curicu od nekih 10ak godina, koja je licem prekrivenim rukama tiho, gušeći se , jecala.

Desilo se da su žena , viši muškarac i djevojčica koja jeca, ranije bili bezoblična, neprepoznatljiva, ali susjedna lica u moru bezobličnih , neprepoznatljivih lica, koja su popunjavala nekad umirujući prizor. Mjuškarac je, nervoznim, brzim pokretima, pokušavao da se oslobodi pijeska i   prašine koji su se polijepili po tijelu dok  je bio gurnut na tlo. Posljedica tog guranja bio je i krvav desni lakat, ali osim toga i nešto izgrebanog vrata, lica i donjeg dijela leđa , na njemu nije bilo drugih, vidljivih tragova sukoba. Dobro je prošao s obzirom na stampedo koji je u jednom trenutku preko njega prešao . Sad je , još pod navalom adrenalina i neke suzdržane kombinacije bijesa, prkosa i nemoći, bez riječi počeo da se pakuje i slijedili su ga , isto tako,  žena i djevojčica.  

Zadnji njihov prizor bile su , u krupnom planu , preplašene, ali sa neugašenom iskrom razuma, ženine crne oči, koje su , vjerovatno tražeći olakšanje, makar u moralnoj podršci i saosjećaju , objektivnog , neutralnog svjedoka, govorile, direktno i ciljano se obraćajući,  puno više od tiho izgovorenih riječi u prolazu „zvali smo policiju, ali nećete vjerovati, stariji muškarac je ovdje policajac“.

Zatim su otišli ,razdvojivši se, ona i djevojčica nastojeći da što brže napuste scenu, a on prolazeći još jednom prkosno i neporaženo duhom, pored ljudi koji sjede u baru.

Tu je scenu opet preuzeo žamor, samo što ovaj, za razliku od onog početnog, jedva primjetnog i omamljujućeg , nije u sebi nosio tako ugodne, sinhrone i nezamjetljive tonove.

Negdje se neko dijete hvalilo  kako mu je se tata tukao, zatim se začula nešto glasnija opservacija, po zvuku vjerovatno zrelijeg, srednjovječnog muškarca“Usamljeni revolveraš ne pobjeđuje u životu kao u kaubojskim filmovima... „ da bi je zamijenila ona slične boja glasa„ hajmo smirite se više, naletio stranac na lokalne momke, jedan vlasnik lokala, drugi stariji policajac, buso se, nije poštovao pravila gostujućeg terena, malo adrenalina koje ga je stavillo na mjesto i to je to. „

Pa onda „koliko ljudima malo treba da se od civlizovanih, razumnih  bića pretvore u životinje „ od visokog ženskog glasa. Sve do „  moglo je , ni iz čega,  završiti tragično“ nešto nižeg ženskog glasa.

Zatim jedno tutnjajuće duboko „Ako se vrati dobiće još“  iz bara.

Za to vrijeme se pas, zbog koga se ovo sve  i dešavalo, čovjekov prijatelj, životinja, za razliku od ovog prvog, nesvjestan svoje uloge i pažnje koju je izazvao, nedužno, vrteći miroljubivo repom, još jednom zaigrano prošetao plažom, ne razumijevajući baš najjasnije ovu komplikovanu teritorijalnost oivičenu sunocbranima i peškirima.  

Tu se zavjese konačno spustiše

04.08.2017.

Spontanost

je akumulirano zrenje vremena prepoznato u procvatu trenutka

01.08.2017.

Riječi i ideje

Bez obzira šta vam drugi govore, riječi i ideje mogu promijeniti svijet

Tom Schulman, Društvo mrtvih pjesnika

31.07.2017.

Riječi i imena

 Riječi , bez obzira na to da li su izgovorene ili su ostale neizgovorene u formi misli, imaju moć da hipnotišu. Lako se izgubite u njima, postanete hipnotisani i povjerujete da kada nečemu pripišite ime, onda znate šta je to. Činjenica je da ne znate. Samo ste misteriju prekrili imenom.


Echkart Tolle Nova Zemlja

27.07.2017.

Razgovori sa sinom (Odrastanje u postapokaliptičnoj, predglobalističkoj Bosni)

Odrastanje u uslovima postapokaliptične, predglobalističke Bosne (sve što niste htjeli da znate o roditeljstvu a imali ste koga da pitate)
-Jesi li znao da je najlakše zaobići svjesni um pomoću mirisa !? Svjesni um miris ne analizira što direktno omogućava prstup podsvijesti. Sa zvukom je to nešto teže,  a s vidom već dosta teže.
 - Znao sam , neke stare škole koriste miris, zbog specifićnih svojstava najčešće mirte ili tamjana,  da potpomognu meditaciju .
- A jesi znao da  um zna biti naš najveći neprijatelj. Stalno pokušava da nas zaštiti. Zbog toga nam nameće razne strahove i ograničenja. Kad hoćemo da pomjerimo naše postojeće granice moramo najprije naučiti prevazići um koji nam stalno ponavlja da to ne možemo
Strah je ono što kod sebe nikako ne podnosim, a kod ljudi ne podnosim mržnju. Mrzim mržnju. Popeo sam se na onu zgradu, samo da bi pobijedio strah od visine. I uspio sam to.
- A zašto si onda malo nakon toga  opet silazio kroz prozor , skočio sa 3 metra visine i napravio youtube video o tome.  Da bi prevazišao strah ne trebaš video.
- Jednostavno mi je bilo zabavno, meni zabavno a ljudi vole dramu, pa je svako dobio ono što voli. Kad sam bio gore na krovu osjetio sam da dišem kao nikad do tad. Nevjerovatan osjećaj. Neki ljudi umru u starosti, a većina ih umre sa 25, kad prestanu da dišu
- Osjetio si adrenalin. Tijelo ti nije dato, mada većina smatra tako,  samo zato da se igraš i eksperimentišeš s njim. Šta sad, trebaš svako malo tražiti novi izazov da bi sebi nešto dokazao ili da bi osjetio adrenalin. Misliš li da je jedan trenutak nepromišljenosti, kad spriječiš um da razmišlja o posljedicama, vrijedniji  od nekog dugotrajnog, usmjerenog napora. Čini mi se da opet, kao i u svemu, tražiš prečicu, lakši način.
- Ne traaažim.
- Znaš li da stotine teenager-a po svijetu radi to isto. Koriste društvene mreže i rade razne ludorije samo da se pokažu, da postanu internet hit od dva dana. Da sebi ili drugim nešto dokažu, da prođu neimenovani ritual muškosti. Penju se po mostovima u Rusiji, po vozovima u Južnoafričkoj republici, ležu pod vozove u Kolumbiji. Mnogi nastradaju tako i poslije ta dva dana niko više ne zna za njih. Potrošeni su. Zar misliš da  takvo traćenje života iz tako površnih razloga, zaista ima smisla.
- Ne radim to da se pokažem. Samo mi je zaaabavno.
- Mislim da ću odavde dalje biti roditelj. Mogu ti biti i prijatelj , ali ne samo prijatelj. Mogu te saslušati , razumjeti , savjetovati te bez nametanja, ali mi je prvenstvena uloga da te pripremim za život, a da bi te pripremio moraš prvo biti živ. I ja kao onaj um moram prvo voditi računa o tvojoj sigurnosti. ako to mogu uraditi da te ne ograničavam, ne sputavam, ne  usmjeravam tamo gdje bi ja volio da ideš, još bolje, ali ovdje već dobro  prelaziš tu crtu.
Možda ni ja nisam dovoljno pripremljen za svoju ulogu, ali iz nekog razloga mi je data i to poštujem . Izbor na određenom nivou , mada ne deluje tako, uopšte nije slučajan. Vrlo je moguće da smo na tom istom nivou već izabrali jedan drugog. Vjerovatno imam nešto što tebi treba da postaneš ono što trebaš. Svemir tu rijetko griješi.
Nije pogriješio ni sa mojim ocem, mada sam dugo vremena mislio da je tako. Mislio sam da mi nije trebao neko tako strog , tako autoritativan, skoro despotski. Ti to ne možeš ni zamisliti. Nisi ga upamtio, a odgajan si na potpuno drugačiji način. Bukvalno me nije puštao na miru. Non stop me je pritiskao. Dok su se druga djeca igrala bezbrižno, čitala crtane romane ili radila ko zna šta, on me je stalno tjerao da radim nešto korisno. Nije mi trubio o školi, to mu uopšte nije bilo bitno, a  bio sam, ironično, dobar đak , ali mu je korisno bilo bitno. Sve je moralo imati neku konkretnu svrhu . Zabaaaava je bila nepoznat pojam.
Iskreno, mislio sam da ću se osloboditi njegovog stiska jedino jednog dana kad ga  više ne bude, ali dan kad je umro  bio mi je najgori dan u životu. Ne samo  što sam ga volio, nego što sam izgubivši njega izgubio i svrhu. Više mi ništa nije imalo smisla. Sve što sam radio, radio sam nekako ne zbog sebe, nego zbog njega, da udovoljim nekim njegovim očekivanjima. Poslije sam morao naučiti pritiskati sam sebe onako kako me je on pritiskao. Morao sam naučiti tražiti svrhu razmišljajući o tome kako bi on to radio. Sad kad se bolje poznajem, znam, da nije bio takav, da nisam i poslije njegove smrti imao njegov image zapisan u podsvijesti, ko zna gdje bi bio. Moja priroda je tražila takvog oca. Da se razumijemo, tu i tamo pretjerivao je pomalo, previše je revnosno shvatao svoju ulogu, nikad me nije znao pohvaliti, bukvalno se ne sjećam nijedne riječi pohvale od njega, a nisam bio tako loš. Volio bih da sad imam sebe da  odgajam. Ali ja sebi nisam trebao, to bi nekako otišlo u pogrešnom smjeru, razmazio bi se previše ili bi se podržao da odlutam tamo gdje ne trebam . Meni je trebao moj otac, a ja trebam tebi.  I ti trebaš meni, jer ti odgajaš mene koliko i ja tebe. Otac je uprkos pretjerivanju radio baš ono što treba.
Živio sam negdje u svom svijetu i onaj  vanjski mi je bio premalo bitan. Prilagođavao sam se i davao samo onoliko koliko se od mene minimalno traži i ništa više od toga.  Nisam se uključivao.
Vjerovatno bi i završio prilagođavajući se i prepuštajući se prvom što bi naišlo. Da li bi to bilo najbolje za mene ? Sumnjam, u stvari siguran sam da ne bi. Vjerovatno bi preživio, ali bi ostao uskraćen u smislu razvoja i potencijala. Interesantno, otac prema mom bratu uopšte nije bio takav. Isti pristup kod njega ne bi imao smisla. Svi  mi na nekom nivou vrlo dobro znamo svoje uloge.
Tebi očito ne treba otac poput mog oca, jer ja nemam nikakve potrebe da budem takav. Mada nekad mislim da  griješim i da je način mog oca bio generalno sigurniji i bolji.
Ipak daleko od toga da ću te potpuno ostaviti na miru. Mama te može voliti, maziti i isticati ti vrline do mile volje, ali moja uloga je drugačija. Kao što rekoh spremam te za život, a on ne mazi uvijek. Da bi te spremio moram poraditi na tvojim slabostima koliko i na dobrim stranama. Sve dok ti jednog dana ne preuzmeš sam, onako kako sam preuzeo ja od svog oca. Mislio sam da nisam spreman za to. Uvijek mislimo da nismo spremni. Tako je to u životu i tako to ide sa muškim energijama. Uvijek je nešto naizgled nedorečeno, uvijek nas nešto zatiče, ali u stvari sve je na vrijeme i sve je baš kako treba. Mi podsvjesno radimo to čak i kad svjesno to još nismo prihvatili. Kod muškaraca svjesnost uglavnom uvijek kasni. Žene su tu bolje podešene, više u vezi sa svojim unutrašnjim.
 Nije mi uloga socijalizovati te , napraviti od tebe mirnog,  prihvatljivog građanina, najboljeg za društvo, kako to često roditelji nasjedaju. Društvo ponekad traži samo topovsko meso za sebe i svoje demone. Uloga mi je osamostaliti te, naučiti te da razmišljaš svojom glavom, napraviti od tebe najboljeg tebe za tebe, usadivši ti vjeru, prije svjesnost, da na ovom svijetu ne postoji nešto što ne možeš, , što sve nužno ne isključuje ono prvo.
U stvari samo ti pomažem da to  sam  uradiš, ukazujući ti na neke od eventualnih prepreka i pokazujući ti neke od mogućih puteva, kuda idu i dokle vode, a na tebi će biti da jednog dana od svih njih izabereš onaj svoj i kreneš njime.
U stvari mi smo jedan tim koji ima isti cilj i različite uloge u kretanju prema tom cilju.

-ja svoj put već znam. Želim da budem entertainer
-Evo mene si tim zabavio.  Mlad si i vjerovatno ćeš još puno puta mijenjati izbor, kako se ti budeš mijenjao. Tvoja odluka je napravljena nabrzinu, naslijepo, na osnovu prvog što si vidio i što ti se svidjelo, i ona ne vodi računa ni o tvojim unutrašnjim potencijalima ni o vanjskoj realnosti. Išla je sigurno pomalo pod ruku i sa onim principom lakše i sa manje truda. Ja sam sve do srednje škole , kad je trebalo izabirati, govorio da hoću da budem doktor, niko mi to nije sugerisao, niko to nije bio u porodici. želio sam da pomažem drugim, ali sam , baš pred sami izbor,  naglo promijenio odluku i shvatio, sad iz ove perspektive koja je šira za vrijeme, da je tako bilo bolje. Šta su u stvari zrelost i iskustvo nego mogućnost koju daje vrijeme da isprobaš više puteva i važnije da upoznaš više  stranputica.
- ja samo želim da nasmijem i zabavim druge, nije to toliko različito od tvog
- Poštujem motiv. Podržaću te ako pokažeš iskrenu , dugotrajnu želju i budeš radio na njoj , naravno ne zanemarujući obaveze u školi. Škola ipak ostavlja i druge opcije otvorenim.  Čisto ako se ipak predomisliš. Na kraju krajeva uopšte nisam siguran koliko si talentovan za takvo nešto . Možda sama želja nije dovoljna.
- Pa Jake Paul nikad nije pokazivao talenat i onda je odjednom postao jedan od najpoznatijih i najplaćenijih youtubera.  Njegova videa prati preko 5 miliona ljudi, a dnevno zaradi 40 000 dolara od toga.
- Jake Paul je jedan koji je uspio od milion koji pokušavaju. Šta je toliko posebno u vezi njega ? Šta je njegov talent da privuče druge.
- Njegova kreativnost nema granica  , njegove ideje su tako dobre da jednostavno ne možeš odoliti da ih ne pogledaš, i za razliku od drugih on realizuje svoje ideje. On i njegov brat Logan stalno prank-uju jedan drugog. 
- Da , mogu da zamislim kako to izgleda i šta ti se tu sviđa. Dva neobuzdana podrugljivca sa ozbiljnim nedostatkom mjere i sa previše  slobodnog vremena, ne znaju šta će sa sobom i onda po čitave dane zbijaju praktične šale i izmišljaju obijesti koje će se svidjeti djeci ispod 15 godina, usput zarađujući milione od toga i  pri svemu tome više ne razlikujući stvarni život od one imaginacije koju su napravili za internet publiku. Moji idoli bili su drugačiji.
- Stvar perspektive.
- U pravu si. Ni ja nisam volio kad  mi bacaju u oči ono kako je u njihovo vrijeme sve bilo bolje. Drugačija vremena, drugačiji izazovi, drugačiji izbori i drugačiji idoli. Jednostavno, bilo bi mi žao da ponesen nekim površnim , trenutnim hirovima propustiš neke druge stvari. Danas svi uglavnom žele samo da se zabave. Ipak vjerujem da ima univerzalnih, trajnih vrijednosti koje bi trebale biti iste uprkos vremenima koja se mijenjaju. Moguće da su moje generacije prebombardovane  idejom da se samo pomoću teškog rada i discipline može nešto postići. Možda postoji i lakši način da se dođe do nečeg, možda život ne mora da bude uvijek sazdan samo iz mješavine discipline, obaveze , stege i restrikcija, ali ne treba da bude ni pošto poto bijeg u lakše. Ako ćemo relativizirati teže, relativizirajmo i lakše i vratimo ih oboje u nedjeljivo jedno što su i bili prije nego što su razdvojeni u par suprotnosti. Nek nije ni teško ni lako, neka samo jest. Kako ti misliš postići to svoje jest ?
- imam čitav plan razrađen. Hoću da budem kompletan entertainer, pored plesa vježbam i glas, pričao sam i sa nastavnicom muzičkog, a imam i par aplikacija za to. Mogu postići veliki raspon, ali mi je kontrola slaba. Nastavnica misli da sam bas, ali znam da sam nešto između tenora i baritona. Treba mi neka brzo rastuća socijalna mreža. facebook je već spor i zastario. Na musical.ly sam za kratko vrijeme skupio preko 2000 followera. Uradio sam tamo jedan spot sa Selenom Gomez.  Sama me je našla i to mi predložila. Upoznao dosta ljudi iz cijelog svijeta,  Švedske  , Izraela, imam dosta dobru prijateljicu iz Belgije. Interesatno tamo većina ljudi govori neki jezik koji nije zvanični. Prijatelj iz Chikaga, koji mi je btw na bucket listi , zarađuje na nekom servisu pišući motivacione i advertisment, kako se kaže na našem , govore. Radi za neke kompanije. Plaćaju ga po riječi teksta. Trabaću tvoj paypal account radi isplate.  Treba mi nešto i za editovanje videa. U dilemi sam između sony-ijevog Vegasa i Adobe-a. Za sve to mi treba vremena , pa bih vas zamolio da me ne peglate sa sitnicama. Neću zanemariti školu, ako vas to brine. Izračuno sam da bez mnogo truda i vremena mogu biti vrlodobar , što me drži u igri za većinu srednjih škola.
Možda je trenutak i da ti kažem da svakako ne planiram ostati u ovoj zemlji. Vi ste zaglavili ovdje, a i ja s vama. Ali ja samo privremeno.
- Ne znam da li je uopšte ok što sve ovo slušam i što uopšte o ovom pričam s tobom. Možda bi ipak trebao kao moj otac. Gdje li je sad moje djetinjstvo kad je najveća avantura bila popeti se na komšijinu trešnju, a da on to fol ne zna.
- Znaš, u zadnje vrijeme mogu osjetiti druge, nešto kao njihovu energiju, osjetim to kad se osoba približi, ne moram je ni vidjeti, ima neki svoj karakterističan potpis, osjetim način kako razmišlja, šta trenutno osjeća, kako misli o meni,  samo tebe dugo nisam mogao osjetiti. Ne mogu te osjetiti, čovječe. kad se ti pojaviš samo praznina. Nikako mi nije bilo jasno. Dok nisam skonto.
- OK, nasješću . skonto šta ?
- ti si širok. Prosto ne mogu vjerovati koliko si širok. Uuu kad sam to prvi put osjetio. Moraš biti bar približno toliko otvoren da te možeš osjetiti. Drugi su uglavnom jednostavni za pročitati, imaju jednu ili dvije stvari koje su im stalno na umu i rijetko izlaze iz toga.
- ne znam koliko ti je ulizivanje potrebno za entertainera , ali dobro. Nije loše osjetiti druge, ako to stvarno možeš.
- i još nešto sam skonto. Imamo iste raznobojne oči.
. ok, to je dosta, ne pokušavaj dalje.
- neću , ali sam te ipak uspio prevariti  jednom
- kad ?
- Ono u subotu kad smo trebali ići u školu. Zamislio sam sebe u nekoj prostoriji i zamislio sam da me ti nikako ne vidiš  tamo. Da glupi Salko nije došao po mene , plan bi uspio. Ti bi zaboravio da me probudiš
- da. Interesantno. Tebe sam jednostavno tog jutra skroz smetno . zvao sam ti brata da ustane, uobičajeno bi bilo da zovem i tebe, a nisi mi bio ni na kraju pameti. Nikad mi se to nije desilo. Heeej, ne smiješ to koristiti. Ne iz tako prizemnih, sebičnih pobuda.
- primjetio sam da ujutro, kad je um prazan,  najbolje manifestujem.
- Eto nam još jedno objašnjenje za artefekat iz Abydosa, odmah pored onog o vanzemaljcima,  vremenskim putovanjima, razvijenoj prošlosti sa kojom se krećemo po istoj liniji stalno iznova i onog najfantastičnijeg od svih, onog zvaničnog o miješanju hijeroglifa iz različitih epoha.
-šta misliš kako bi vanzemaljci gledali na nas
- Zavisno od toga kakvi su sami. Vjerovatno bi nas vidjeli kao bića krhkog i nestalnog uma, stalno razvučene između različitih, suprostavljenih tendencija,  u  neprestanoj borbi sa sobom i svijetom, u stalnom traženju krhkog balansa između emocija i razuma, između unutrašnjeg i vanjskog. Ali bi vjerovatno vidjeli i naš izvorni emotivni potencijal , sposobnost nalaženja balansa i svjesne transformacije iz jednog stanja u drugo. Vjerovatno je to jedan od ključnih razloga i zašto smo ovdje.
Sjetih se  , slušao sam i ja jednom , dosta stariji od tebe sad , nešto poput tog tvog Paul-a. Emisija je bila na ugašenom ISV radiju i zvala se Archibald , dvije Snježanje i sedam kalaumaka
- kakav smiješan naziv
-nije baš za pohvalit. Archi je isto tako ismijavao, pa i vrijeđao svoje  slušaoce, ali je bio veoma duhovit i smišljao je dobre fore u trenu. Bili smo toliko oduševljeni da smo emisije snimali da bi ih slušali ponovo. Ljudi vole taj osjećaj nadmoći koji dobijaju kao svjedoci tuđe naivnosti i nedoraslosti.
Nego gdje si bio juče kad sam zvao. Rekao sam ti da nigdje ne ideš.
- Bio sam na Asjinom koncertu. Asja ima thing for Salko, pa smo išli da je slušamo.
- Šta svira Asja ?
- Violu
- Salko je onaj novi dječak što je prebačen iz druge škole ?
- njegov razred je bio najgori u školi. Niko nije mogao s njima. Rastavili su ih i ispreturali po raznim školama.
- Kako uči ?
- Šta znam, dvica, trica. 
- I super odlikašici Asji koja svira violu se sviđa Salko
- Pa znaš , djevojčice vole mistery. Salko se , kad je tek došao, sviđao svakoj djevojčici u razredu
- Da, pretpostavljam da ne vole uzorne đake. To je potpuno out
-  Znaš koliko sam ja bio naivan dok nisam upozno Salku. Ne mogu vjerovati da sam  tolikooo bio naivan. Sad kad nisam toliko naivan mnogo me više cijene.
Onaj dan kad sam radi challange-a  nosio ružu Adni, odmah je prepoznala da je Salko onaj dječak što je bacio torbu
- kakvu sad torbu ?
- pa onu kad je povrijeđena čistačica, čuo si sigurno. Ludak je bacio torbu sa vrha stepenica i ona je  pala pravo na glavu čistačici. Ali Salko nije ništa kriv, prevario ga je drug što je trebao uhvatiti torbu.
- Salko nije ništa kriv,  osim što je luđački bacao torbu po školi. Ti kao da si imao bolji osjećaj šta je dobro a šta loše sa pet godina nego sad.  Najpametnije bi bilo da ti odmah zabranim da se družiš sa Salkom. Spomenuo si da te je naučio  kako ne biti naivan, a šta si ti njega naučio, ima li išta da si ti njega naučio  ?
- pa naučio sam ga da bude odgovorniji prema školi , da ne bježi toliko sa časova...
- vidjećemo još. Pričaj mi još o njemu, šta ga zanima u životu, šta mu je hobi
- Salko nema žive roditelje. njega i sestru odgaja tetka. Trenira taekwondo. Znaš on tvrdi da je ateista. ne vjeruje ni u šta.
- I ateizam je  vjera koja opet nije dokazana. vjera da postoji samo ovaj svijet. mada teško da ima bilo šta sa vjerom. Više je to nedostatak vjere. Malo je prerano da on sa 13 ima tako izgrađen stav. Ali me ne iznenađuje. Ne s obzirom na rani gubitak roditelja. Tom djetetu treba pomoći, a ne odbaciti ga.
- zašto ljubav mora toliko boooliti ?
- ko kaže da mora. Boli samo ako nije uzvraćena. I tad je ona prije želja nego ljubav. To je ljubav koja u sebi nije već ujedinila sva druga svoja suprostavljena podsvojstva, koja je još zelena i nije sazrila do svog punog kapaciteta.
- ja ne znam kako ti i mama možete to, ono jedna osoba za cijeli život, till death do you part. Ja to ne bi mogao, ne bi mogao bez flerta
- još jedan moderan stav koji počiva samo na ugađanju sebi i vlastitim hirovima. Zvuči kliše , ali saznaćeš sam kad ti se desi zrela ljubav. Ona opet ne mora biti vječna, može ona zrela voćka i otpast,  ali u srcu uvijek ostaje ukus zreloće koju je ostavila. Sad uživaj u mladosti i ne razmišljaj previše  posljedicama. Mladost je ionako uglavnom brža od posljedica. One sustižu tek poslije. Određene stvari će se desiti tek kad budeš spreman za njih. Ne treba žuiriti i ne vrijedi o tome sad pričati. Sad se samo ovlaš upoznaješ sa gradivom, mada si ubjeđen da to nije tako. Pravu naivnost ne smiješ izgubiti, ona je otvorenost za  čudo u svijetu i povjerenje da se prepustimo tom čudu, a ono što ti smatraš da si naučio u stvari je samo neprepuštanje tuđim  lukavstvima. U ovom svijetu sve je takvo, moraš naučiti čak i za istu stvar kad se otvoriti a kad zatvoriti.
- Saša kaže da će sa 16 sve biti teže
- šta će tek govoriti sa 17. slušaj sad dobro, mislim da je vrijeme da ti ovo kažem, kao petom u neprekinutom lancu prvorođenih sinova, bar koliko je to bilo moguće pratiti unazad. Ja sam prvi u svog oca, tvoj djed je bio prvi u svog oca, njegov otac u svog itd. Kako okultisti vole ovakve stvari. U tom dugom lancu muške energije sličnost se prenosila svake druge generacije, pa ja nalikujem više na svog djeda nego na oca, a ti si sličniji mom ocu nego meni. Jedni su više okrenuti svijetu i vanjskom, drugi sebi i unutrašnjem. Prirodna je ta smjena, mada je paradoks da svako uvijek odgaja onog što mu je manje sličan i kojeg na neki način ne razumije. Ti npr, zapiso sam to jednom, jedna od tvojih prvih definicija koja me, s obzirom na godine,  zapanjila, introverte smatraš socijalno neraspoloženim umišljenicima. Dobar opis, ali iz subjektivne perspektive, jer introvertnim pripisuješ određenu manjkavost karaktera.  Znači nemaš razumijevanja. Isto tako , djed i ja nismo razumjeli mog oca.
Bilo kako bilo, siguran sam da u svih tih pet generacija zajedno očevi i sinovi nisu razmijenili ovoliko riječi koliko ti i ja do sad.
Ovaj uvod je nebitan i bio je pomalo dramatičan samo da ti skrene pažnju.
U stvari htio sam da kažem da ne znam šta sam očekivao, ako sam išta očekivao, kad sam „dobio“ tebe. Očito je da sam nešto očekivao jer me je ono što sam dobio iznenadilo. Kad ništa ne očekuješ nema iznenađenja. Valjda sam te očekivao više sebi nalik, da će biti lakše, s manje izazova, da će se stvari riješavati same od sebe. Valjda smo i mi roditelji nestrpljivi, očekujemo bez mnogo truda gotov i sazrio proizvod, koji će odgovarati našim specifikacijama i odmah biti spreman za upotrebu.  Ali šta god sam očekivao , dobio sam puno više.
Dobio sam priliku da svakodnevno, maltene iz satu u sat kako ti rasteš, pomjeram sve granice svog čvrstog, malenog, zatvorenog svijeta koji sam, sam za sebe godinama stvarao.
Možda si ti ipak više trebao meni nego ja tebi. Hvala ti.



epilog

- dođi da te zagrlim.
- šta je sad
- ono što si na onom mjestu pisao o našim razgovorima u kolima , izvini. Nisam znao da sam te toliko povrijedio smatrajući te neuspješnim zato što si ostao ovdje. Nisam tako mislio, nikad te ne bi smatrao neuspješnim. I znam da smo jedan drugog odabrali. Nismo mi toliko različiti koliko si tamo prikazao. I ja sam ispao, ono , nekako nezreo
-- ti i treba da budeš nezreo i da sazrijevaš i nadolaziš polako tako da svi sokovi  nesmetano teku stvarajući novu, neponovljivu puninu.
Kad budeš išao na takmičenje, prije nego odeš , vizueliziraj da si već tamo i prođi tako , u glavi, cijeli svoj nastup. Pripremivši se tako mentalno, imaš dosta veće šanse da sve prođe kako si planirao
- mislim da ipak više volim kad me život iznenadi, makar i preprekama, nego da sve prođe idealno i po planu. Iz idealnog i po planu ništa ne mogu naučiti
- heej , za mudrovanje sam ovdje zadužen ja
-nego hoćemo li u novembru gledati novi nastavak star warsa
-naravno. Taj dio se podrazumjevao u specifikaciji


nikad se ne završava... jer i vrijeme i njegovi načini samo su nijemi svjedoci onog većeg, što se dešava izvan njih i  što oni nit boje  nit razumiju

23.07.2017.

misao jutra o svodjenju racuna, primjeni matematike na svakodnevni zivot i evoluciji koja voli ostatke

kad saberem 2 i 2 nikad ne dobijem 4

11.07.2017.

Dan kad čovječanstvo nije smjelo zatvoriti oči

s koliko suza se piše kolektivno sjećanje
koliko nula na osmicu treba da se obrati pažnja
koliko nevinih klecaja
koliko tihih jecaja
koliko bezglasnih roptaja
koliko bešumnih izdisaja
koliko ugaslih pogleda
koliko prigušenih krikova
koliko nedočekanih jutara
koliko zaustavljenih odrastanja
koliko posljednih ne boj se majko
(
koji nisu mislili na sebe)
da izazove uzdah
 
koliko osuđenih krvnika
koliko srebrnih kiša
da spere krv
da umiri savjest
sviju nas
nikad umirenu

08.07.2017.

mjene

obicno debelo jutro
sunce me zmireci zove
dan na jarbolima svojim
razvija padobrane moje

koliko je daleko nebo
ote se ptici u letu
kako letjeti nocu
a danju pripadat svijetu

sad cutim tanku noc
da ugledam pticu u letu
dok dan na ostacima svojim
pripaljuje noci svijecu

05.07.2017.

o prekidima veza, srodnim dušama i upgrade-u sebe sa patch-em

Razlog što se prekidaju veze nije uvijek taj što nam se drugi ili njihovi postupci prestanu sviđati,  ili što prestanemo imati međusobne poveznice . Nekad jednostavno u vezi ne podnosimo sami sebe, onakve sebe kakvim nas ta veza čini. Odraz koji dobijemo  kad se ogledamo u očima onog drugog nije onaj odraz kakav bi željeli da bude.

Srodne duše su srodne ne samo zato što nam stalno daju podršku ili izvlače uvijek ono najbolje iz nas , one su srodne i  jer su u stanju  izvući na površinu i nase najgore . Često , samo suočavajući se s tim  najgorim možemo doći do bolje verzije sebe.


Stariji postovi

<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
35352

Powered by Blogger.ba