Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


12.11.2019.

Mjera života (iii)

Ipak nekad samo dio tog kratkog zajedničkog toka vrijedi svega ostalog.
Otac je još bljedunjavo  i za njega neuobičajeno, nedovoljno odlučno, razmatrao neke opcije da odu vani bez mene, ali je mama sve to, ovaj put ona odlučna,  presjekla rekavši da bez sina nigdje ne ide i tu je završilo.
Svojom odlukom sam nam, tada ne znajući , odredio svima sudbine.
Postoje ti prijelomni trenuci, ta raskršća života, ta neprimjetna , sitna, mala mjesta, koja jednom kad pređeš, odvedu život u sasvim novom pravcu, sasvim drugim tokom i poslije njih povratak na stara mjesta više nije moguć. Neki od nas prepoznaju bolje , privučeni su više nekim od puteva , nekim od  skretanja na tim raskrsnicama, dok drugi ,po inerciji, samo idu za njima.


Pravci



****
Ponekad u rano proljeće zapušu oni posebni, topli vjetrovi sa daškom juga i mirisom sjećanja. Oni odgone snijegove i  prizivaju i vabe u nama neka druga, daleka čula koja ih onkraj  nas prepoznaju  i odazivaju im se. 
pri tome jednako pronalaze ona bolna  kao i ona sretna mjesta,  mrseći ih, miješajući  i stapajući ih u jedinstven, u neponovljiv osjećaj života.
Ponekad, ako ih zadržimo u sebi dovoljno dugo, iza vjetrova ostane neka neizreciva slutnja , neka tiha, mileća i teško dokučiva  svjesnost koja stoji negdje na ivici svijeta, na vrhu neke usnule i zaboravljene planine odakle na sve strana svijeta viri kroz procjepe u magli i nejasno sluti obrise onog što je bilo i što će biti,  otvarajući i zatvarajući zapečaćena vrata vremena.

Vrijeme dugo vremena kao da je stajalo, ili se kretalo u nekim drugim, čudnijim, ranije nepoznatim mjernim jedinicama, vraćajući nas  na drevne cikluse rađanja , umiranja i novog rađanja, uokvirujući svoje udahe i izdahe, umjesto satima i sekundama,  plodovima i cvjetanjima, zorama i sutonima, kišama, suncima i olujama. A onda, kao da je odjednom krenulo opet.
Osjetila se ta promjena u ovom vjetru.

Stajao sam ispred pet redova gustog,  razraslog i uspavanog , mladog  voćnjaka. Redovi su se pravilno pružali u pravcu sjever jug, omogućivši tako svjetlosti da u sredini dana, kad je sunce najjače, neometano dopire do svakog stabla.
Brat i ja nismo postupali jednako sa svakom očevom ostavštinom. 3 i po duluma malinjaka smo prethodno , uz  veliko negodovanje mame, iskrčili i raščistili , tako da se u njemu više nisu mogla zavlačiti i namnožavati legla komaraca. Održavanje malinjaka bilo je teško, skupo i neisplativo, pa smo to vrijeme i zemlju mogli posvetiti nečemu drugom.
Od svih stvari koje su nam ostale iza oca i koje sam, silom prilika, morao ubrzano usvajati i preuzimati, najdraža mi je bila zemlja. Teža stvar bila je sa odnosima. Brat je još bio u srednjoj školi i pošto sam bio stariji na mene je prirodno pala veća količina odgovornosti u odlukama i u odnosima sa ljudima. Nisam baš imao previše takta kada se oko nas iznenada sjatila  hrpa dušrebrižnika i rođaka koji su bili ili iskreno zabrinuti za nas ili su  pod krinkom zaštite i brige pokušavali da proture i poneki svoj veći ili manji interes, računajući na bratovu i moju mladost i naivnost i na majčinu izgubljenost. A često pomalo od oboga.
Zemlja je bila očeva i ljubav i  ujedno i jedan od njegovih silnih ekonomskih projekata , što je kod njega bilo jedno i nerazmrsivo povezano. U svemu tome, po količini uloženog truda, energije, ljubavi, ulaganja  i na kraju toga, ali ne isključivo i očekivanja, voćnjak je zauzimao posebno mjesto. Zasađen po tada najnovijem, kako sam ubrzano saznavao poslije iz raznih knjiga i brošura  , Pillar sistemu, trebao je da omogući maksimalan urod u što kraćem vremenskom periodu.
Za razliku od oca za mene je voćnjak bio ljubav, i, nenadana obaveza kojoj sam ipak pristupao sa dosta entuzijazma i žara. Izašao sam da provjerim da li je biljni sok već krenuo u pupove, ako jeste za rezidbu je bilo prekasno.
Poslije smrti oca nisam imao nikog ko bi mi pokazao kako postupati sa voćnjakom i orezivati ga , a i sam otac je za to dovodio posebno obučene ljude ko zna odakle, pa sam sve to morao učiti sam, iz knjiga i posmatrajući i učeći iz godine u godinu iz svojih vlastitih grešaka. 
Svaki red imao je po 60 sadnica i meni je, kad sam se već dovoljno uhodao, trebao oko dan vremena da orežem jedan red. Teško je bilo tih pet dana koliko je trebalo za cijeli voćnjak ukomponovati u ostale , ratne , a poslije i studentske obaveze, ali sam za voćnjak nekako uvijek nalazio vrijeme i izvlačio ga i krao ako treba od drugih, možda i važnijih stvari.
Moj entuzijazam nije ostao neprimjećen, i sutradan su me trebali posjetiti učenici ratne poljoprivredne škole da im na licu mjesta , u samom voćnjaku,održim jedan školski čas o voćarstvu. A nekoliko dana prije toga sam nemušto povezao par riječi za ratni radio Bosne i Hercegovine,  pričajući o borbi za opstanak i uzgoju hrane tu gdje smo bili direktno vidljivi i na puškomet daleko od prvih borbenih linija.
Ipak priču o voćnjaku i zemlji teško smještam u kontekst ostale ratne priče, jer ona je bila vrijeme u vremenu ratnog vihora, u njemu a mimo njega, svoja, posebna i mirna kao što su bili mirni pusti ratni drumovi.
Isto tako je i sa  pričom o knjigama i o tome kako smo brat i ja otišli u daleki, tad još daleko dalji, veliki Grad i prvu zaradu koju smo imali od zemlje skoro kompletno potrošili na knjige. Ipak , nešto poslije, i taj dio priče će sjesti na svoje mjesto i naći svoju nit za koju će se držati ili koju će držati zavisi sa koje strane vremena se gleda.



31.10.2019.

Mjera života (ii)

Jedna takva nit vodila me je zadnjim vozom iz većeg grada u manji, a zatim iz manjeg, sretnom igrom slučaja tu, ravno u tu tranšeju.

Otac, kao i većina ljudi, nije vjerovao da će rata biti. Ipak za rat treba dvoje, a on, rezervni oficir one vojske, znao je s čime sve ona raspolaže. I sad da se tome suprostavi goloruk narod.

Ipak njegova uobičajena odlučnost izostala je kad se vidjelo da se nešto očito sprema, s nama  ili bez nas, svejedno. Nekad učešće ne biramo mi već vrijeme u kome se nalazimo. 

I kao da jedno čudo nije bilo dovoljno,  uporedo sa izostankom očeve odlučnosti  pojavila se iznenadno, niotkuda, moja.  Dotad nikad nisam znao šta hoću, nisam imao jasan pravac u životu već sam  najčešće, po inerciji, slijedio one koje mi zacrtaju drugi ili sudbina kojoj nisam mogao izbjeći.  Prelamao  sam se prije godinu dvije i oko toga da li da uopšte studiram, i ako da, šta. Na kraju je i tu presudila očeva odlučnost. Za oca su društveni fakulteti bili neozbiljni, naročito neka filozofija ili psihologija za koje sam kod sebe nalazio pomalo afiniteta, nedovoljno da se s tim suprostavim ocu. Na kraju je otac jasno dao do znanja da ništa „takvo nekonkretno i neisplatno“ neće finansirati i tu je stvar bila  zapečaćena.

Shvativši da ću ako ne budem studirao zauvijek biti prepušten na milost i nemilost strogom ocu, upisao sam  fakultet po očevoj želji, bez neke veće želje da to stvarno i završim. S tim fakultetom sam mogao odložiti tadašnju vojsku, ali ne izgarajući od pretjerane želje da studiram, ipak  sam se odlučio da idem u vojsku i dobijem, ako ništa, još jednu godinu vremena.   Nisam znao čemu bi ta jedna godina uopšte mogla poslužiti, jer kad se vratim biće opet sve isto, ali ipak nije bilo.

Vrijeme pokazuje neku čudnu sklonost ponavljanju. Taj isti otac je imao slično nerazumijevanje svojih, koji su ga htjeli za vjerskog službenika i kad je mimo njihove volje upisao ekonomiju, nisu ga dovoljno podržali, pa je morao konobariti, zaduživati se kod rodbine, švercovati se po vozovima i raditi ko zna šta još sve ne da bi se mogao finansirati.

Ali otac je bio sasvim drugi tip osobe, tačno je znao šta hoće i nije mu bila strana nikakva žrtva da to postigne.

Možda je na kraju krajeva svim tim samo testirao snagu moje odluke. Provjeravao koliko stvarno želim nešto, jer ako želiš nešto mlako i nedovoljno, ne boriš se za to, male su šanse da ćeš i uspjeti u tome. Otac je to sigurno znao. 

A moje odluke opet,  ako su postojale,  uvijek su dolazile s vana, bile reaktivne i birale najmanje od dva zla.

I onda sam,  odjedanput, iznenađujuće, tačno znao šta hoću. Nisam htio da odem, htio sam da ostanem i da se borim. To je došlo samo od sebe, iznutra, i bilo toliko intenzivno i toliko odlučno da mu se otac nije ni pokušao suprostaviti.  Nisam volio vojsku, ni rat, ni puške. U gađanjima u vojsci sam uvijek bio najlošiji. Ali više od svega toga nisam podnosio silu baziranu na pravu jačeg. I to je prevagnulo.

Mladi ljudi kad donose odluke ne razmišljaju o posljedicama, ne razmišljaju o drugim, puštaju da ih ideali i trenutna osjećanja nose, poput vode, ne znajući da voda hoće da teče slobodno i da prije ili poslije ostavlja svoje terete nasukane negdje na stjenovitim obalama.

14.10.2019.

Misao dana - Ljubav (da zabiljezim sebi za samog sebe)

Ljubav je dvosmjerni pokretni most ( koji se otvara i zatvara ) i koji najlakse pokrece odredjena vrsta davanja bez ocekivanja.
ljudi tom mostu obicno pristupaju uvijek sa iste, pogrešne strane, prvo ocekujuci pa tek onda dajuci.
ljubav je cjelovita i iz nje nije iskljuceno ni primanje, ali ako je davanje cisto i bez ocekivanja onda je u njega prirodno , kao njegov sastavni dio , ukljuceno i primanje.
samo naizgled ljubav moze biti neuzvracanea ili neko moze voliti vise ili manje od drugog. most ili radi ili ne radi, a ne radi samo ako je blokada napravljena sa obje, a ne samo s jedne strane.
Druga stvar je sto neki, kad se most vec otvori, mogu pomocu njega doci daleko dalje od drugih.
02.08.2019.

Mjera života (i)

Događaji u priči nisu izmišljeni. Dešavali su se sasvim pouzdano nekad, nekom  i negdje, samo nije ostala do kraja poznata mjera tih dešavanja.

Triiing. Triing. Zvuk raspucalog drveta miješao se s munjevitim titrajima koji  su se nekako čudno, igrajući se čulima, razmicali zrak. 84-ka. Tu na ravnici, na otvorenom, bio sam direktna meta. Srećom pa je udaljenost bila prevelika i meci su usporeno, izgubivši većinu svoje prvobitne energije, fijukali metar dva iznad glave.
Bacivši lug, trčao sam bez daha do prve tranšeje, iskopane u blizini da  posluži kao rezervna linija. Srce mi je iskakalo iz kože od iznenadne trke i navale adrenalina kad sam konačno bio na sigurnom.
Sjetio sam se prijatelja kojeg je , tako, jedan zalutali metak, kao da je imao oči, našao baš pred kućom.  Kuća se nalazila par kilometara od prve linije, on se tek vratio sa smjene, izašao je pred kuću da nešto odradi i tu je završio ne samo njegov život nego  i život njegovih roditelja. Oni  se nikad nisu pomirili s tim gubitkom.
U selu je inače bilo mirno. Dijelila nas je, kao prirodni bedem, dovoljno velika rijeka da bi bilo ko razmišljao da nešto na terenu značajnije promjeni  , ne računajući par granata u 4 godine rata ispaljenih na udaljeni vjerski objekat na brdu.
Uprkos ratu , direktnoj blizini i optičkoj vidljivosti onih drugih, život se u selu odvijao relativno neometano. Pa skoro je  na toj livadi  gdje sam bjesomučno trčao, u pola bijela dana radio  traktor i   opet će, ako bude goriva i ako preživim ovo danas. Ono sutra je već bilo predaleko za razmišljanje. Sve što sam imao u ratu bilo je danas. I stoga je život uprkos teškoćama bio jednostavniji, okrenut na par stvari bitnih za preživljavanje i uglavnom slijep na sve ostalo. Kažem uglavnom i kažem slijep, ali nažalost ne i gluh . Da je bio i gluh bilo bi mnogo lakše, jer onda  ne bi čuo ovu potmulu grmljavinu za koju znam da nije  igra drevnih nordijskih bogova kiša i oluja,  i ne bi čuo ni loše vijesti.  Skoro svaki dan. Svaki dan bi neki od mojih vršnjaka, prijatelja sa kojim sam provodio djetinjstvo i igrao se po tim šumama i livadama, bio je centralna tužna tema tih vijesti.
Ono sutra je bilo predaleko a ovo danas je vjerovatno posljedica nekog neumjerenog lumpovanja prethodne noći  ili neočekivana smjena sa strane koja je zamijenila lokalne i donijela im rat koji oni, mahom zemljoradnici , očigledno nisu želili. Bar tu ne.  Život im je i bez toga bio dovoljno težak, a biće većini njih i poslije toga.  Čak i teži.
Ležeći tu i čekajući da me zaborave, imao sam dovoljno vremena da razmišljam o bizarnosti situacije, o igri života koja je  učinila da budem baš tu  baš u tom trenutku. Do prije par godina nijedna, pa ni ona najrazvijenija mašta sa pomalo morbidnijim sklonostima,  me ne bi mogla tu, u toj tranšeji naći.  Tranšeja se nalazila u neposrednoj blizini vikend kuće, u stvari više preuređenog, trošnog objekta namijenjenog za držanje sjemena, alata i mašina za obradu zemlje, koji je neočekivano  i nenamjenski dugo vremena zauzimao puno značajniju ulogu u našim životima i životima onih oko nas nego što smo mu to mi prvobitno, u našim mislima, snovima i očekivanjima bili dodijelili.

Tanke su nekad, i neprekinute, niti koje čine nas život, spajaju ga sa samim sobom, vežu prošlost sa budućnošću, razlikuju san od jave, doživljeno od nedoživljenog. Ponekad , kad pogledamo tkanje iz daljine, naziremo ponešto od tvorca, slutimo nejasno poneki od motiva, otkrivamo poneko od skrivenih značenja.
...

10.07.2019.

Uspavljivanje sna

to je samo san
u koji sam jedno jutro zaspao
i sanjao sebe
dok je nesto sa strane saptalo
tiho i njezno
budi se budi se budi se

to je samo san
sa ispustenim stvarima
usnulim ljudima
i ponavljajucim gradovima

razbacanim po njegovim zabacenim kutcima
dok nebeske trube grme
divlje i strasno
budi se budi se budi se

to je samo san
koji sam sanjao
u kojem vise nema tebe
koja si sanjala
san
u kojem nema mene
koji sanjam

to je samo san
u kojem je jutro
sanjalo nas
kojih nema
koji su sanjali
jutro
kojeg nema
koje je nesto sa strane
sanjalo
divlje i njezno
trepereci
tiho i strasno
budi se budi se
budi se
25.06.2019.

Zloduh slobode u vremenima kisnih glisti

U 12 sastanak, u tri kontrola kod zubara, poslije ručak i onda možda film ili šetnja, potom neka dobra knjiga i u to će  već i vrijeme za počinak, umhm, ote se i otpade od zadovoljnog smiješka. Smiješak se na trenutak  lagano zaledi, s rastućim osjećajem nečeg mračnog i neizrecivog što je pokušavalo da se probije iz pozadine, a zatim kao da još jedno glasnije ponavljanje gornjeg rasporeda strese to,  ponovo se vrati još širi i jači.
Kiša je padala danima.
Dok sljapčem sa bare na baru i bacakam se unaokolo veseo ,  razmišljajući kako u ovoj kiši uživamo samo  kišne gliste i ja , nastojeći ipak da usput ne stanem na jednu dok se zadovoljno proteže po lokvicama vode, preplavi me iznenadni osjećaj neprijatnosti. Krivicu za osjećaj pripisa odmah jednoj usamljenoj, odbjegloj misli koja se odnekud provrtila do svijesti, netom prije ili čak istovremeno sa osjećajem neprijatnosti i osjećajem krivice kojoj sam misli već bio pripisao. Sve se dešavalo tako brzo i tako naglo da u trenutku zaledjivanja više nisam bio u stanju odrediti šta je prethodilo čemu.
Misli ko misli vrte se svugdje ne čekajući svoj red, ne dozvoljavajući  da se one prethodne uredno spakuju i odu, nemajući pardona ni za koga pa ni za njih, pa se tako i ova tako prišuljala, i zaskočila me iza vrata, bacajući na mene svu svoju prikrivenu otrovnost.  Šta možeš i očekivati od jednog „Nemam baš ništa planirano danas“ , koje se kao kakav slijepi, stalno ponavljajući  putnik  vrti neprestano u pozadini i uvijek iznova nastoji presretati i predviđati buduće događaje, otvarajući im ruke i hrleći im u susret,  preskačući sadašnjost i sa nestrpljenjem i radošću očekivanja. I samo jel na trenutak popusti pažnja eto nje opet, neuviđavna za bilo šta drugo, bilo kakve druge misli, ne pitajući jesi li sad spreman i treba li ti ona uopšte.
Ali opet čemu neprijatnost, ta misao bi, naprotiv, trebala da donese radost i ushit , trebao bi se radovati što je moj dnevni raspored konačno prazan i što se po volju mogu posvetiti neplanski bilo čemu što hoću za što nisam imao vremena ranije. Da se razumijemo nisam ja neki manijak plana, pa da moram imati svaku sekundu svake minute svog života ispunjenu i planiranu, da bi mi to u konačnici dalo neki osjećaj svrhe.  Bar dosad nisam pokazivao te sklonosti.
Na kraju krajeva , bar deklarativno, san svakog od nas je sloboda od obaveza i briga, što ima ili nema pomalo veze i sa onom ideološkom slobodom za koju ljudi ginu i koja je toliko opjevana i opisana kao najveci ideal u pjesmama i pricama. Bar te dvije slobode nose isto ime, a kad se jednom da ime , zalutala misao se zalijepi za njega kao odbacena zvaka za patiku i nisam siguran da li ga je poslije u stanju  sama od sebe razlučiti .
Nemati nista sto obavezuje, ogranicava, sputava, to je sloboda u svom najdoslovnijem znacenju. Sloboda da govoris sta hoces, budes sta hoces, da djelujes kako hoces, takva sloboda je ideal najveći od svih, o njoj se pišu pjesme, posvećuju joj se traktati, dižu spomenici, za nju se bori, gine, daju životi.
I vecina nas bi ovdje, bez razmisljanja, stavila tu slobodu ispred svih, malih ili veliki, ostalih stvari koje nam se slucajno ili namjerno desavaju u zivotu. 
Ali o toj slobodi su pisali uglavnom oni koji je nisu imali, kojima je bila zakinuta u većoj ili manjoj mjeri. Na stranu pitanje sta se desava kad se dvije takve odvojene slobode sukobe, pa kad sloboda jednih ugrozava slobodu onih drugih. I da li je to moguce uopste ? pa naravno da je moguce, uzmi na primjer  u obzir samo banalno pitanje parkinga , imas slobodu da parkiras auto na bilo koje mjesto, ali kad vec parkiras, onda drugi nemaju istu tu slobodu, bar su zakinuti za onaj dio te slobode koji ukljucuje i mjesto koje si ti upravo zauzeo. Ali imaju sva ostala mjesta, s tim da oni koji dolaze poslije imaju sve manje i manje izbora, sve manje i manje slobode u biranju mjesta gdje bi se mogli parkirati. Ko dodje zadnji osudjen je na jedno ili dva mjesta, pod uslovom da  je sretan i da sva mjesta vec nisu zauzeta.
Vec na parkingu vidimo da pitanja slobode nisu tako jednostavna. Mi ne mozemo raditi sta hocemo jer su nasi postupci ograniceni postupcima-slobodom onih drugih. Tudja sloboda, paradokslano, nas naizgled ogranicava.
Ali ostavimo se toga, kome je jos parking bitan, mi danas živimo relativno slobodno, smijemo govoriti uglavnom šta hoćemo, mada neke izrecene stvari imaju  vece ili manje posljedice po nas ili po druge, mozemo odlučivati o svom životu koliko hocemo , uglavnom, raditi sta hocemo, vecinom, ako je to zakonski podrzano i ne ugrozava druge, imamo neiscrpan bazen stvari koje su nam dostupne i koje su nam moguce, no  da li smo time iscrpili sve ono sto sloboda u sebi nosi ?
Sta je sa ovom slobodom od koje je sve i krenulo, slobodom od obaveza i briga. Pa ako zelimo da bioloski funkcionisemo, to zasad nazalost nije moguce. Prekrizeno. Mozemo, sve dok ne isrcpimo sve resurse,  ukljucujuci i druge koji su u stanju da ih obezbjedjuju za nas, i na kraju ne ostanemo gladni i zedni .
Ali zamislimo da je moguce, da mozemo, i pošto smo tako rijetko u stanju to doživjeti, u stvari i ne znamo šta stoji iza toga i šta nas čeka poslije.
Eto moja zalutala misao je naslutila, dodirnula bas to poslije. Sasvim slucajno, dok su se druge misli borile  da izbjegnu kisne gliste.
Koliko smo u stanju zaista prihvatiti potpunu, bezuslovnu, neogranicenu slobodu ? s tim pitanjem se ona jadna, pa skoro nicim izazvana, sama od sebe to jutro borila.
I znate sta, takva sloboda joj je  djelovale neocekivano zastrasujuce. Njoj Ili necemu drugom u meni,  a sto je ona nehotice pokrenula.
Pokušavao sam , zajedno sa onom kišom, da sa sebe nekako otresem osjećaj , ali on se jednostavno nije dao. 
Nesto umeni je toliko volilo  osjecaj sigurnosti, toliko volilo svoje sitne, male okvire, male vezanosti, uske  određenosti, da su one vremenom postale sastavni dio kako moje svakodnevnice tako i same osobnosti.  
Ta ljubav je isla tako daleko da se neke od tih vezanosti, iako nauštrb slobode, uzimaju i kao dobre po sebi, a vezanost direktno po svom znacenju stoji nasuprot slobodi.
sama pomisao na zivot izvan toga, izvan tih svakodnevnih malih, unaprijed utvrđenih rituala,  izazivala je jezu.
Da se razumijemo ja volim slobodu, ali pod svojim uslovima, koliko hocu i dokle hocu, da mogu pomalo od ovog i pomalo od onog, upravo onoliko koliko meni odgovara, da imam slobodu u slobodi, a prava sloboda stoji onkraj svih tih uslovljenosti.
Tu je zalutala misao  otisla  nedopustivo daleko. I kad je jednom to uradila, sigurno je da nece ostati na tome.
Misao prirodno pomjera svoje granice i tezi da tece slobodno.

ups zamalo, zureci da ne zakasnim ,  ne stadoh na jednu.

31.05.2019.

Kad zivotinje progovore o ljudima i ljudima u ljudima (kratka, brza i sasvim sigurno pogresna slika jednog velikog grada)

Golubovi se ne boje ljudi

27.05.2019.

Kad zidovi progovore o ljudima i zidovima u ljudima (kratka, brza i sasvim sigurno pogresna slika jednog velikog grada)

pored stalnog velicanje proslosti,
ucestalih poziva na pravdu,
monotonog, hipnotickog, sveprisutnog ponavljanja da je nesto sastavni dio te drzave , 
od gradskih vlasti skoro uramljenog velicanja osudjenog ratnog zlocinca 
tamo preko puta zoo vrta,
samo na jednom mjestu, stidljivo ,
drhtavim rukama napisano crnim,
stoji usamljeno, zalutalo
i nesigurno u sebe
jedno "Jelena".


17.05.2019.

ko je ciji

misljenja. danas svi imaju misljenja o svemu. imati misljenje ravno je biti.

mi volimo i evolucijski se oslanjamo na misljenja. nekad je odluka da li cemo prije zore ili nakon zalaska sunca krenuti u lov cinila razliku izmedju zivota i smrti. 

danas idemo po svijetu i trazimo istomisljenike. istovremeno, to nam iz nekog razloga nije dovoljno pa idemo po svijetu i trazimo neistomisljenike. njih ili pokusavamo pretvoriti  u istomisljenike ili se obracunavamo s njima. u stvari cesce i snaznije obracunavamo se sa sobom u njima, svejedno je.

ako obracun ne da ocekivane rezultate, onda sukob misljenja po uvijek istoj uzlaznoj liniji prelazi u sukob licnosti. drugima osporavamo kompetenciju, nalazimo kljucni problem u njima zahvaljuci kome je i doslo do neistomisljenistva. ako osporimo drugog osporili smo i njegovo misljenje i time sukob dobija za nas povoljniji tok.

citava prijateljstva i osjecaj bliskosti u njima cesto se zasnivaju  na istomisljenistvu i potencijalnom istomisljenistvu koje je pogodno da postane istomisljenistvo.
u sukobima misljenja. ma koliko mogu biti konstruktivni, obicno ne stradaju misljenja nego stradaju ljudi. jedno misljenje demonstrira nadmoc, drugo se privremno povuce da bi se opet, poslije odredjenog vremena pojavilo.

misljenja imaju u sebi neki mehanizam koji ih cini iskljucivim , beskompromisnim i stalno spremnim na odbranu ili sirenje.
druga suprotna misljenja ih ugrozavaju, a susret sa istim misljenjima ih raduje. ponasaju se gotovo kao zaseban entitet.
mada znam da postoje vasa misljenja koja se nece sloziti sa ovim mojim,
, ipak se pitam na kraju 
"da li u stvari mi posjedujemo misljenja ili misljenja posjeduju nas ? "
16.04.2019.

Zidovi u nama

kad nas zivot dotjera do zida mozemo se okrenuti i pokusati očajnički braniti ono malo prostora koje nam je preostalo, mozemo pokusati pronaci misju rupu u zidu u koju se mozemo sakriti , ili, mozemo shvatiti da je i sa druge strane zida siroko polje beskrajnih neistrazenih mogućnosti od kojih nas dijeli samo zid koji smo sami postavili tamo


Stariji postovi

<< 11/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
85299

Powered by Blogger.ba