Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


14.11.2017.

Misao jasnog jutra

Poslije nejasne noći obično dolazi jasno jutro

27.10.2017.

...

Sujeta, sujeta i opet sujeta. Samo to izbija iz vas. Buši vam potkožno tkivo. Izbija iz zaraženih unutrašnjih organa. Prenakupi se pa zahvata i kožu sve sa masnim tkivom i kostima, šireći se nezaustavljivo  na sve oko sebe.

Ja , ja , i opet samo ja. Zar je to sve što su vas mileniji naučili, zar je to sve što vam je ostalo od prvih ljudi !?  zar se niko nije našao da zaustavi,  da kaže ne treba , dosta je, besmisleno je , služilo je ali više ne služi.

Istekao rok upotrebe.

Treba vam publika. Aplauzi kao olinjalim, odebljalim glumcima nesvjesnim svojih promašenih, uzaludnih , prenaviknutih uloga. Ostalim na pozornici još samo zato što ne znaju više razlikovati predstavu od života.

Brojevi, bacate se prokletim brojevima, mjerite nešto pa siječete, pa mjerite  opet. U stalnom ste mjerenju. vi, drugi. Povlačite nekakve crte, pa povlačite ponovo nove crte. Dokle, ima li kraja !!?

Radite to stidljivo, tek pomalo svjesni vaše bolesti. Pokušavate da je prikrijete , a ne možete. Bojite ako se otkrije na vrijeme neće preći na druge, odbraniće se,  a vas će staviti u karantin.

Ko je kome , ko je kome više, koliko je ko kome, zar je to sve što vas zanima. A dok se vi bakćete time uzeli su vam boje. Niste primjetili !?

Pa pogledajte nebo!

Okrenite jednom glavu i gore. Ne držite je stalno u rupi koju su drugi iskopali za vas, pa nije čak ni vaše veličine. Neudobna je i tijesna, ali vi ne želite da je napustite. Strah vas je šta bi mogli otkriti napolju. Dole je ipak sigurnije.

Neprijatno vam je. Niste navikli. Ne volite kad vam  bacaju istinu u oči. Navikli ste na nježno, da vas u rukavicama guraju u  sunovrat, sa obostranim osmijehom na licu. Maniri prije svega. Bilo nam je zadovoljstvo , drago nam je što smo se upoznali, a dalje svako svojim putem.

I kad se propada lakše je sa manirima.

Bacili su vam oglobanu kost i vi ste je drage volje primili. Ljubomorno je čuvate od drugih iako na njoj nema ni naznaka mesa.  

Pijete tople napitke uz koje vam serviraju najnoviju, jutarnju verziju istine.  i bludničite. To vam je ukratko svijet danas.

Pamet vam se okrenula od izmišljenih, utamničenih obzira, koji proviruju ispod pora proljetnog kaputa i to nazivate kulturom. Definišete se nedostacima onih drugih i to nazivate vrlinom. A trošite, trošite, neumjereno trošite, a kad potrošite uzimate novo sa istim žarom kao ono prije. Novo, novo i u svemu samo novo. Je li to prokletstvo ikad našlo svoju granicu !?

Prolazite i mislite do mene je, vi niste takvi !?  to niste vi. Nikad vi. Vaše su vrijednosti trajne a žudnje iskrene. A drugi, pa ima ih, pa baš ih ima, pa zar to nije za zapitati !?

Na licima vam sve piše, ne moram ni gledati ruke. Vaša bolest djeluje tako da je možete vidjeti samo u odrazu drugih. A svi ste zaraženi. Sviiii

26.10.2017.

Violinist u metrou

Čovjek, uobičajeno  obučen , sa kačketom na glavi i kutijom u ruci, prišao je praznom mjestu u holu Njujorške podzemne željeznice, jednom od najfrekventnijih mjesta na svijetu, izvadio iz kutije violinu i započeo svirati.

Svirao je 45 minuta i za to vrijeme hiljade ljudi je prošlo, a samo se njih sedam, na trenutak,  veoma kratko zaustavilo, oslušnulo šta violinist svira i produžilo dalje. Među njima je bilo i jedno trogodišnje dijete, koje je majka nestrpljivo , na silu, odvukla dalje.

Za 45 minuta violinist je, uglavom od ljudi koji nisu ni zastajali, zaradio ukupno 32 dolara.

To i ne bi bilo neobično da čovjek koji je svirao nije bio Joshua Bell, jedan od najpoznatijih svjetskih koncertnih violinista. U eksperimentu „o ukusima, prioritetima i percepciji“ svirao je na violini vrijednoj 3,5 miliona dolara, jedno od najzahtjevnijih i najsloženijih dijela ikad napisanih. Dvije večeri kasnije imao je, par sedmica unaprijed, rasprodat koncert u Bostonskom teatru  sa cijenom ulaznica od 100 dolara.

Eksperiment doslovno i simbolično , u široj perspektivi povlači neka od vječnih pitanja o umjentiku i djelu, ulozi i kvalitetu umjetnosti i o odnosu i raskolu onog što stručnjaci označavaju kao vrhunsko i onog što se popularistički u narodu poima kao takvo.

Taj raskol nije novijeg vijeka, jer je istorijski, vrhunska umjetnost uglavnom bila namijenjena privilegovanoj manjini i daleko od naroda. Narod je odrastao i utjehu i razbibrigu u ono malo vremena što je bilo izuzeto od borbe za preživljavanje, nalazio u nekoj drugoj vrsti umjetnosti. Ovdje se vidi da su i sami motivi koji su posezali za umjetnošću i njena svrha bili drugačiji, neko je , u situaciji kad je već imao sve drugo, okrepu duha i dašak viših i nepoznatih čuvstava tražio i nalazio u umjetnosti, a nekom je ona samo pomagala da preživi. Bila je onaj slatki, manje težak dio njegovih svakodnevnih borbi i nastojanja. Zbog toga je prirodno očekivati da je takva umjetnost morala biti manje zahtjevna, bez otvaranja dubljih i komplikovanijih pitanja i za sam direktni, fizički opstanak nepotrebnih emocija.

Zašto bi onda ishod eksperimenta u podzemnoj željeznici trebao da iznenadi. Ekonomska slika svijeta se dosta promijenila, ali pored tradicije, većina ljudi je i dalje većinu vremena okupirana trkom za preživljavanjem. U takvoj situaciji je izlišno, pa i nerazumijevajuće očekivati da svi slušaju isto, uživaju u istom i traže isto od umjetnosti.

25.10.2017.

Magija zaustavljenih trenutaka

i vrijeme je stajalo
a mi smo isli
zadovoljni
srasli u cvatu
koristeci magiju
zaustavljenih trenutaka
okretali smo
linije zivota
trazeci mjesto
gdje se dva
nikad ukrstena puta
ukrstaju
Provirivali smo
iza spirala sudbine
pretvarali vino u  vodu
led u vatru
princa u zabu
ne dajuci prici
da se okonca

24.10.2017.

Iz večernjih razgovora sa Berzlobridžanom (prenesenih popodne)

O mudri Berzlobridžanu, ti koji u sebi nosiš mudrost mnogih svjetova, kaži mi zašto iste ljude stalno vidim različito, jedanput kao svjetle drugi put kao tamne ?

O razigrani Kentauru koji u sebi nosiš radost mnogih proljeća, zato što i sam imaš dva lica, svjetlo i tamno,  koja se smjenjuju i bore. U drugim ne možeš vidjeti ništa više do onog što već imaš u sebi, u istom ili suprotnom obliku, koji je isti.

20.10.2017.

Mudrost malih koraka

Vjerujem u mudrost malih koraka.

Danas kad smo bliže svemu više nego ikad hoćemo sve više nego ikad. i hoćemo to odmah.

Svi bi odmah da idu u svemir, a nisu ni Zemlju obišli; hoće odmah da postanu slavni, da ih znaju svi, a ne znaju ih ni prve komšije; hoće da se obogate, a nisu ni počeli raditi.

Danas preskačemo.

Ljudi tek krenu da planinare i hoće odmah da osvoje sve vrhove, krenu da putuju i hoće odmah da obiđu sve zemlje i sve gradove.

Promjenu, ako treba da dođe u vaš život ,uvodite polako.

Mali potok koji vijekovima teče veliku stijenu rastvara.

Danas, kad smo bliži svemu više nego ikad, vjerujem, više nego ikad  u mudrost malih koraka, koji veliku promjenu prave.

20.09.2017.

Njen život svjetli u mraku

ima ljudi
u ciji jedan kratki zivot stane nekoliko uobicajenih, nas ostalih
 i opet im i srce i radost preteknu za jos

ima ljudi
koji svoje zivljenje ne omedjuju uobicajenim ne mogu, tesko mi je i ne znam
bez obzira na velicinu prepreka koje im se zadese na putu,

ima ljudi
koji su, iako sami ne vide vanjsko svjetlo
odabrali da budu unutrasnji svjetionik nama ostalim
dok pipkavo i nesigurno tumaramo po tami

ima ljudi
ciji je put tako jasan, tako osvjetljen
da zbog njih znamo da ne postoji slucajno
i da zbog njih znamo da postoji i prije i poslije

ima ljudi
koji su , dok smo mi ostali gledali u zemlju
gledali u zvijezde

dok nisu i sami
zvijezda postali

Zivot Mirsade - Dade nikako se ne moze smatrati obicnim. S pet mjeseci je ostala bez vida na jednom oku, a s pet godina je izgubila vid i na drugom. Utisci i slike svijeta u njenoj masti su ostali tako zivi i tako bujni da sve do polaska u skolu nije postala ni svjesna sta joj se desilo , niti da se po bilo cemu drugom znacajno razlikuje od svojih vrsnjaka. Od polaska u skolu za slijepu i obnevidjelu djecu njen zivot je stalna borba; borba, da uprkos hendikepu, ima normalan , ispunjen i zdrav zivot. Uporedo sa osnovnom skolom, pohadjala je i muzicku skolu, casove klavira. Ratni vihor bacio je Mirsadu daleko od mjesta gdje je zivjela. Ni tamo se Mirsada nije predavala, htjela je da zivi sto normalnijim, sto aktivnijim zivotom, pa je zavrsila nekoliko naprednih kurseva jezika zemlje gdje se nalazila. Po zavrsetku rata i povratka u domovinu, Mirsada je, uz ogroman trud i dosta borbe, kako zbog hendikepa, jos vise zbog neprilagodjenosti i nespremnosti obrazovnog sistema i pojedinaca na odgovornim mjestima da se nose s tim , ali uz znacajnu pomoc i podrsku drugih ljudi , uspjela zavrsiti redovni studij historije na filozofskom fakultetu u Sarajevu, posto je prethodno odbijena na studiju njemackog jezika. Prica iz dokumentarca zatice je u tom periodu, kako, poslije zavrsenog studija, bezuspjesno pokusava da se jos jednom izbori sa sistemom i nadje odgovoarajuci posao, dok istovremeno pohadja kurs Engleskog jezika i zivi samostalno u stanu na Vojnickom polju u Sarajevu. Licno, najpotresniji momenat u dokumentarcu bio mi je kad Mirsada, poslije svega prezivljenog, izjavljuje da ne smatra da je njen zivot tezak, jer za neki drugi, laksi i ne zna. prica o Mirsadi zato je pouka svima nama , koji najcesce olako, bez imalo zahvalnosti uzimamo zdravo za gotovo ono sto imamo, cesto i sa gorucim osjecajem nezadovoljstva zato sto nam je nesto uskraceno ili sto nam nije dato i vise; nezadovoljstva koje cesto koristimo kao izgovor za odustajanje. Nazalost, Mirsadin zivot ni poslije dokumentarca nije bio nista laksi ni bez borbe. Nekoliko godina kasnije tesko se razbolila od karcinoma pluca i tu zadnju bitku nije uspjela dobiti. Ali Mirsada nije izgubila, jer je njen zivot , zajedno sa zivotim svih onih ostalih, anonimnih sa zivotima poput njenog, ostao kao svjetionik i simbol nepredavanja, borbe i nadrastanja prepreka.

19.08.2017.

na planeti zemlji ispod zvijezda

21. vijek, u sunčan dan

„dodaj mi, molim te, šešir“ , desi  se neposredno prije zalutalog , usamljenog zvuka melodičnog , repetetivnog otresanja , koji na trenutak nadjača pozadinski , jedva primjetni , omamljujući  žamor. Lagani  vjetar, ublažavajući popodnevno sunce,  izazivao je  osjećaj ugodne miline  koji se, po nekom nepoznatom ,  ritmičnom  obrascu, širio naizmjenično duž cijelog tijela. Dokle oči sežu, smjenjivale su se,  pogledu umirujućim, nejadnakim razmacima, sjajna,  titravavo bijela i mreškajuća svjetlo plava . kapci su se polako sklapali i već su opuštajuće  plavo bijele prizore polagano smjenjivale snovite slike  djetinjstva , lahor riječnog povjetarca sa dobro poznatog mjesta,  zvukovi riječnih vrba i veseli krici djece, kad  neko  glasno, uznemiravajuće komešanje ponovo pomiješa taj povjetarac i onu prethodnu igru  vjetra , sunca  i boja  u istu živu , opijajuću scenu    .

„Ok, ok, neće više prelaziti !“  po tonu očito izrečeno  preko volje,  da se naizgled ugodi formi, bez stvarne želje da se to zbilja i ostvari.

„Ako prođe još jednom...“ je već  potpuno skrenulo pažnju sa  žuborećih, raspjevanih vrba pomiješanih sa osjetom bosih, dječijih nogu kako gaze po mekanom riječnom pijesku , na prizor dva muškarca koji se , prijeteći, unose  jedan drugom u lice. Dok se oči nisu  privikle na prizor, muškarci su izgledali međusobno nerazaznatljivi; jednakih  visina, ruku prošaranih sličnim tetovažama, jednako obrijanih glava i istih modernih, dugih, izduženih brada, više su podsjećali na  braću ili prijatelje istih  životnih stilova, nego na dva stranca koje je neka, sigurno velika nevolja , u ovakav dan, na ovakvom mjestu, stavila jednog nasuprot drugog.

„Šta češ ti, šta ćeš ti,  samo probaj, e da vidim. sad će namjerno preći još jednom“  zareža , ipak nešto niži muškarac, izdužujući se pokretom vrata i grudnog koša i unoseći se više u lice onog drugog .

U tom trenutku , iz obližnjeg  bara izlijeće stariji, krupniji muškarac, veoma odlučnih, sigurnih kretnji i ledenim , bezizražajnim izrazom iza kojeg je provirivao osjećaj nadmoći, govori nešto tiho višem, zajapurenom muškarcu .  nakon toga se , ne sačekavši odgovor, vraća  odmah u bar.  To suzdržano tiho odjeknu  nekako glasnije i zloslutnije po tišnu od onog prethodnog  bučnog,razmetljivog busanja.

„imal vas još, imal vas još,  hajte, hajte svi navalite!“ razli se , nakon što je stariji muškarac otišao, u pravcu njegovog odlaska

I sad više, ohrabren svojom bukom, viši muškarac to nikako nije mogao prestati  ponavljati, sa svakim novim, za nijansu glasnijim ponavljanjem, sve sigurniji u sebe i u ispravnost  stava, proizažlog iz snage vlastite jeke.

Stariji muškarac koji je već opet sjeo , vjerjujući nadmeno da je riješio stvar, ustade, pritrča i bez upozorenja udari višem muškarcu par , naizgled, traljavih udaraca po licu i vratu. Pridružiše mu se, pored nižeg muškarca, još dvojica iz bara. Nastade guranje, komešanje, vika i cika žena, plač djece. Omamljući žamor zamijeniše sasvim drugi, tutnjajući, zastrašujući zvuci. Kad je viši muškarac je već  bio na tlu, udarali su ga odakle su i kako su stizali, i nogama i rukama, i u tome se međusobno odgurivali i nadmetali, gurajući ga , dok je teturao i pokušavao da ustane, prema zlokobno mirnom plavetnilu, u kojem je već bio do pasa . na kratko ih je zaustavila, očajna, histerična žena, što se u jednom trenutku nekako našla između njih. ona se prva pribrala, dok drugi , omamljeni, šokirani, letargično još nisu uspjeli da provare i nađu svoje mjesto u sceni, koja je odjednom odlučla da ide presto (prebrzo). 

Vjetar je već mijenjao smjer na tragediju, a uplašeno sebi  „Ne miješaj se ti“  odjekivalo je, kako su se drugi polako budii, ustajali i prilazili, trljaući oči i pokušavajući da otkriju  neki red u prizorima koji su se vrtoglavo i nasumično smjenjivali.

Glavni sudionici, neki zadovoljivši se olako onim što su već postigli, neki , shvativši da neće uspjeti postići  ono što žele, već su pomalo gubili pogon, a dodatno ih je pokolebala  i otrijeznila reakcija onih koji su se već umiješali i onda se scena opet naglo, kao što je i započinjala, smirivala i usporavala.  

Kadencu (virtuozni odlomak što ga solist improvizira potkraj stavka) je pokušao bezuspješno da odsvira niži muškarac sa početka priče. ohrabren podrškom koju je dobio, u nenadanom, naknadnom naletu bijesa, prišao je još jednom višem muškarcu , koji se tamo negdje pored onog plavetnila vjerovatno pribirao i oporavljao, sretan što nije završilo gore i ljut što je završilo kako je završilo, i uputio mu glasnu, bijesnu, više rezigniranu psovku , koja je valjda trebala da stavi tačku na i, proglasi konačnog pobjednika i obilježi teritoriju, ali je prije ličila na utišavanje neprijatne savjesti i na razočaranost  što se sve to uopšte moralo dešavati, kao i na vlastitu neslavnu ulogu u tome.  Lekcija naizgled poraženog više manje je jasna, nemoj sljedeći put isto na isti način, dok kod onog drugog stvari često nisu tako jednostavne i osim nekog  nesigurnog, upitnog osjećaja nadmoći,  takva pobjeda uglavnom  nosi samo prazninu i nemir, koji će uskoro opet tražiti novo gašenje.

Ni niži čovjek više nije imao snage, a ni želje da ide dalje od toga, samo se teatralno, u onom što je trebao biti posljednji čin, opraštao  od vlastite uloge, okrenuo se i otišao bez naklona, ostavivši scenu drugim.

Bila je tu jedna žena, koja je, kao po dogovoru, sačekala da on ode, pa je pošla neobuzdano kriviti sve oko sebe za neutješni plač svog djeteta i sve buduće traume koje će ovo izazvati kod njega, vičući neprestano „vidite šta ste mi djetetu uradili“.

Odgovorila joj je , osjetivši potrebu, žena koja se u jednom trenutku iznenadno umiješala u sukob, ponavljajući par  puta“ a šta je sa mojim djetetom, gledalo je kako mu , ni krivog ni dužnog, udaraju oca“  pri tome pokazujući na curicu od nekih 10ak godina, koja je licem prekrivenim rukama tiho, gušeći se , jecala.

Desilo se da su žena , viši muškarac i djevojčica koja jeca, ranije bili bezoblična, neprepoznatljiva, ali susjedna lica u moru bezobličnih , neprepoznatljivih lica, koja su popunjavala nekad umirujući prizor. Mjuškarac je, nervoznim, brzim pokretima, pokušavao da se oslobodi pijeska i   prašine koji su se polijepili po tijelu dok  je bio gurnut na tlo. Posljedica tog guranja bio je i krvav desni lakat, ali osim toga i nešto izgrebanog vrata, lica i donjeg dijela leđa , na njemu nije bilo drugih, vidljivih tragova sukoba. Dobro je prošao s obzirom na stampedo koji je u jednom trenutku preko njega prešao . Sad je , još pod navalom adrenalina i neke suzdržane kombinacije bijesa, prkosa i nemoći, bez riječi počeo da se pakuje i slijedili su ga , isto tako,  žena i djevojčica.  

Zadnji njihov prizor bile su , u krupnom planu , preplašene, ali sa neugašenom iskrom razuma, ženine crne oči, koje su , vjerovatno tražeći olakšanje, makar u moralnoj podršci i saosjećaju , objektivnog , neutralnog svjedoka, govorile, direktno i ciljano se obraćajući,  puno više od tiho izgovorenih riječi u prolazu „zvali smo policiju, ali nećete vjerovati, stariji muškarac je ovdje policajac“.

Zatim su otišli ,razdvojivši se, ona i djevojčica nastojeći da što brže napuste scenu, a on prolazeći još jednom prkosno i neporaženo duhom, pored ljudi koji sjede u baru.

Tu je scenu opet preuzeo žamor, samo što ovaj, za razliku od onog početnog, jedva primjetnog i omamljujućeg , nije u sebi nosio tako ugodne, sinhrone i nezamjetljive tonove.

Negdje se neko dijete hvalilo  kako mu je se tata tukao, zatim se začula nešto glasnija opservacija, po zvuku vjerovatno zrelijeg, srednjovječnog muškarca“Usamljeni revolveraš ne pobjeđuje u životu kao u kaubojskim filmovima... „ da bi je zamijenila ona slične boja glasa„ hajmo smirite se više, naletio stranac na lokalne momke, jedan vlasnik lokala, drugi stariji policajac, buso se, nije poštovao pravila gostujućeg terena, malo adrenalina koje ga je stavillo na mjesto i to je to. „

Pa onda „koliko ljudima malo treba da se od civlizovanih, razumnih  bića pretvore u životinje „ od visokog ženskog glasa. Sve do „  moglo je , ni iz čega,  završiti tragično“ nešto nižeg ženskog glasa.

Zatim jedno tutnjajuće duboko „Ako se vrati dobiće još“  iz bara.

Za to vrijeme se pas, zbog koga se ovo sve  i dešavalo, čovjekov prijatelj, životinja, za razliku od ovog prvog, nesvjestan svoje uloge i pažnje koju je izazvao, nedužno, vrteći miroljubivo repom, još jednom zaigrano prošetao plažom, ne razumijevajući baš najjasnije ovu komplikovanu teritorijalnost oivičenu sunocbranima i peškirima.  

Tu se zavjese konačno spustiše

04.08.2017.

Spontanost

je akumulirano zrenje vremena prepoznato u procvatu trenutka

01.08.2017.

Riječi i ideje

Bez obzira šta vam drugi govore, riječi i ideje mogu promijeniti svijet

Tom Schulman, Društvo mrtvih pjesnika


Stariji postovi

<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
38557

Powered by Blogger.ba