Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


07.01.2017.

Pozelim... (drugo lice sna)

pozelim ponekad da nema daljina
i da iz magle neba
crvenim
iscrtavam lice sna

pružam ruke
ka beskraju
i cekam
da ode i
da mi se vrati

okrecem glavu
i sa svih svojih osmatracnica
trazim
polubudne spavace

zovem, prizivam sa
tornjeva dalekih zemalja
iako izgubio sam sva imena
jedne klecave noci u decembru

sad stojim sam
uzaludno cekajuci pasate
koji bi ih vratili

otvaram srce
i gledam
kako postaje talas
kako se širi

bili smo sve a sada smo nista
do slucajnog nespokoja
otresenog
u praznicno zalutalo jutro

bili smo sve a sada smo nista
do dalekog zaboravljenog sna
usamljenog planinskog medvjeda
koji nas je vidio jednom
skupa i sretne

pozelim ponekad
da ne postoje daljine
razmaci
izmedju srca koja se šire

pozelim
dok stari zvonici propadaju
da zovem nanovo izgubljena imena
osluskujuci eho koji mi ih vraca

pokusavam da odvojim taj zvuk
od fijuka popodnevnog vjetra

otvaram srce
i crtam
crtam

iscrtavam
iz magle neba lice sna
na podlozi od svile

iscrtavam sjecanja
usamljenog medvjeda
prosarana mirisom pasata

iscrtavam srca
koja se i dalje
nepomicno sire

crvenim

02.12.2016.

Ima vremena za plakanje

jednom sam mislio plakati
stvarno sam mislio
bio je vruć dan
i umro mi je otac,
ravno pred nogama
Prije nego što sam počeo
pogledao sam druge
svi su plakali
pomislio sam
mora neko ostati priseban
plakaću drugi put, ima vremena

drugi put mi se plakalo
stvarno mi se plakalo
93-e kad smo izgubili položaj
Najtužniji prizor
koji oči mogu vidjeti
kolone izgubljenih 
s malim zavežljajima
na brzinu iznesenog osnovnog,
pogureni i tihi
hrle neobično sigurno
u noć i neizvjesnost
Najgora je bila tišina
Pomislio sam
kad oni ne plaču
kako ću ja
kao da je meni
njihova muka veća nego njima

treći put mi se plakalo najvise
stvarno mi se plakalo najviše
treći put su me gledale molećivo
tek rođene
prepoznate oči
moje oči
tužno, dugo i tiho
kao da znaju
ali glas nemaju
Gledao me je glas
slab, sve slabiji
kako se bližilo jutro
gledale su me 2,5 kile
manje, sve manje
kože i kostiju
koje nisi imao za što uhvatiti
a ipak sam ih držao svu noć
da bi ih ujutro
morao odnijeti
i ostaviti
sve sa očima
nepoznatim ljudima
Pomislio sam
živ je, kako ću plakati
treba me jakog
Ne daj se sine
ovo ti je prva bitka
nemoj da bude i jedina
Neki čudan bi grijeh
neka čudna bi obijest
neki čudan bi luksuz
bilo tad plakati

i sin se nije dao
i kako sad da plačem
kad nisam tad plakao
a bujice neisplakanih suza
stoje negdje i čekaju
da vrijeme i ja
nađemo put do njih

12.11.2016.

Posmatrač u oku svijeta

Prvi put je zaspao prije par godina . tad je svijet izgubio nešto od one svoje prvobitne užurbane nametljivosti i blago se povukao od samog sebe. Postupci drugih i igre života odjednom su dobili opušteniju i manje prijeteću nijansu, ili su pak prestali biti obojeni suviše jasnim i jarkim bojama. Baš kao u snu, sve je bilo prozirno i nekako čudno međusobno isprepleteno nitima koje java ne može ni da nazre.
Štipao je se, pokušavao da se probudi, skakao i uzvikivao rečenice od kojih bi ga ranije hvatala jeza, ali uzalud, svijet je ostajao tamo gdje jest, udaljen i smiren, nepovračno počinuo. Na početku, teško je se bilo navići se na taj novi, neprirodni način funkcionisanja svijeta, naći novu svrhu i novi neočekivani početak, pošto je bio je tu a nije bio tu i šta onda raditi s tim.
Jedina prihvatljiva uloga koju je vremenom mogao pronaći bila je biti posmatrač. Kad si već tu a nisi tu to je prirodno. Kad si već tu a nisi tu onda te ništa previše ne može povrijediti, ali te Sve najviše može povrijediti.
Sjedio je ili ležao ili sanjao, kad je već zaspao, i posmatrao kretanje i smjene svijeta, šaroliko mnoštvo boja, pokreta i ideja. Divio se sa nostalgijom onim koji nisu zaspali i koji su se užurbano i uzbuđeno uvijek negdje kretali. Bilo je neke nedokučive a opipljive ljepote u toj odlučnosti, u toj očaravajućoj predanosti brzo hlapećoj svrsishodnosti. Drugi su odlazili, dolazili, nešto donosili, pa se vraćali, uvijek odlučni, uvijek do kraja odani tom svom pokretu, tom svom načinu.
Malo ko je primjećivao njega sa strane, ukočenog pogleda, neuglednog i neupadljivog, okupanog svim odlazećim znacima civilizacije. A ako bi neko i primjetio, povikao bi „izgubljeni“ ili „ludak“ i brzo produžio dalje jer pokret, a ni način nisu mogli čekati. Vremenom je udaljivši se od svijeta, približio se svijetu. Srodio se, ne krećući se, sa pokretom, sa smjenama koje on u sebi neodvojivo nosi, kiše, jeseni, proljeća, tuge, postajali su jedno te isto udaljeno i nedjeljivo od njega samog.
Onda je , već naviknut na san, zaspao opet. Ovaj put dublje. Svijet je sad, kao iz dubokog bureta, ili kao od daleke ptice, izgledao kao mala, tinjajuća mrlja, brzo smjenjujućih tačaka, nijansi i stalno izvirućih vrela. Da bi se prilagodile oči su se caklile. Neko je iz one mrlje prolazeći , vjerovatno jedan od onih što su i sami nekad zaspali , na trenutak zastao i poluuzbuđeno povikao „Buda“ – Probuđeni.

04.11.2016.

O putniku

Putujem i razmišljam o putniku. Ko je putnik ? Onaj ko posjećuje mjesta ili onaj ko osjeti njihov duh i način na koji se taj duh razliva po svemu oko sebe, obasjavajući i obilježavajući sobom ljude, stvari i predjele.

Da bi osjetio duh mjesta  moraš zastati, moraš na trenutak prestati putovati, jer te putovanje uvijek vodi negdje drugo, negdje dalje, i jel te to onda čini putnikom !?  

Da li sam putnik ako dođem , vidim, zabilježim, uzmem, makar uspomene i odem i ništa baš ništa ne ostavim. I ništa baš ništa moje ne ostane.

Da li sam putnik ako i sam ne tečem  i ne razlivam se, stapajući se s mjestom i gubeći pomalo od onog što jesam i uzimajući od mjesta pomalo od onog što nisam.

Da li sam putnik ako ne dodajem duhu mjesta, slaveći ga i uznoseći ga, i ja svoj duh.  

Da li uopšte moram putovati da bi bio putnik.

Putujem, i razmišljam o putniku, razmišljam o onom što jesam i razmišljam o onom što nisam. Putujem i razmišljam, svi smo putnici, samo neki još nisu našli mjesto s kojim bi spojili svoj duh. Jednom kad ga nađu neće više morati putovati da bi se nazivali putnicima, nego će putovati, makar nigdje ne odlazili, da bi bili ono što jesu.

21.10.2016.

Jesen stiže (kratki isječak iz naše satirične, humoristične stvarnosti)

Nekad mi izgleda kao da se svi vrtimo u petlji, beskonačnoj petlji, kao kod onih, sve češćih filmova sa beskrajno ponavljajućim danom. Obično glavni junak uporno propušta da savlada neku lekciju, nešto bitno što je nama kao gledaocima očito i što onda kao posljedicu ima to ponavljanje. U početku je ponavljanje zabavno, otvaraju se neiscprne nove mogućnosti, novi izbori, novi načini pomoću kojih smo mogli pristupiti istoj stvari, a da ishod bude drugačiji. Međutim vremenom postaje evidentno da , iako raznoliki, svi ti izbori uglavnom vode ka jednom istom konačnom ishodu, jer neka temeljna ograničenja glavnog junaka tako nameću stvari.
Glavni junak mora prevazići ta temeljna ograničenja, mora se transformisati, mora u svoj život uvesti koncepte i vrijednosti koje nije  ranije imao da bi pokrenuo kotač vremena i prekinuo to ponavljanje. Obično je glavni junak samoživi, sebični, uskogrudi egomanijak potpuno usmjeren na sebe i vremenom on uči vrijednostima dijeljenja, ljubavi i usmjerenosti i predanosti na druge i stvari izvan sebe samog. Ali ideja se sa svakim novim filmom dodatno razrađuje.

Jedno nedeljno, dokono jutro me je, dok sam sa prozora provjeravao kakav se se smiješi dan, privukao prizor lijepljenja predizbornih stranačkih plakata na osrednjem bilbordu pokraj puta. Zapanjila me je količina posla potrebnog za to. Dvojici radnika, vješto koordiniranih, trebalo je više od pola sata da zalijepe samo jedan takav plakat. Prvi, stariji čovjek koji je blago hramao na jednu nogu, dobacivao je sa zemlje drugom, koji se nalazio na ljestvama, jedan po jedan segment plakata koji je ovaj lijepio, prethodno skinuvši temeljito stari plakat, ostao tu još od prošlih izbora ili od kakvog novogodišnjeg koncerta.
Fascinirala me je vještina, spretnost i okretnost mladića na ljestvama, koji je većinu posla morao obavljati jednom rukom, jer se drugom držao za ljestve na kojima je stajao poprilično visoko poviš zemlje. Skidao je , naginjući se i protežući stare plakate , premazivao ljepilom površinu gdje je trebao da dođe novi dio, dohvatao ga vješto i uredno postavljao na njegovo tačno određeno mjesto, potrefivši to mjesto onako se lelulajući iz prve, i poslije ga još dodatno izravnavao jer bi se usljed postavljanja naborao, te na kraju odsijecao dijelove koji su kao višak ostali da vise sa strane. 
Plakat se sastojao od 6 ili 8 dijelova i za svaki je trebalo, uz pomjeranje ljestava, ponoviti čitavu proceduru.
Mladić je sve to obavljao bez prekida, elegantno, graciozno, sinhronizovano, ne žureći i meni je kao hipnotisanom prizor prije nalikovao na dobro pripremljen i odrađen scenski omaž za neku od veličanstvenih Betovenovih simfonija, nego za rutinski posao lijepljenja predizbornih, obećavajućih plakata .
Zalijepljen za  scenu nisam odmah obraćao pažnju na ono što je  kao poruka izranjalo iza svih tih eklektičnih i naizgled nevezanih i neobaveznih  kretnji i što je nekako spajalo one fragmente u jednu zajedničku, cjelovitu ideju.
Prvo se pojavljivalo odijelo i dio retuširanog, u pogodnu, artificiranu grimasu anastetiziranog i steriliziranog  lica, što bi valjda nama kao posmatračima i konačnoj ciljanoj, konzumentskoj. mentalno i emotivno podcijenjenoj skupini , trebalo da ostavi naslut  ozbiljnosti, dostojanstva, prosperiteta  same poruke. Ako  tamo negdje već mora da stoji neka glava, kao neki, bez odgovarajućeg konkursa, civilizacijski nametnuti simbol pojavnosti, individualnosti, prepoznatljivosti i nosioc određenog skupnog polja informacija, mada bi za robota puno efektniji sistem identifikacije bio otisak prstiju, za hiromanta,  astrologa ili grafologa puno obimnije polje informacije slika dlana , neba ili rukom ispisane stranice, za pjesnika  ili slikara pokret ruke u procjepu između dva dana, psihologa prikaz odrastanja i djetinjstva, za stomatologa, sociologa, dizajnera zagriz zubi, sadržaj torbe,  model auta,  ali recimo , recimo, iridolog bi se složio, da glava treba da bude taj simbol zašto onda ta glava ne bi bila neukrašena , normalna, jednostavna, smežurana glava po krajevima, sa fraktalnim rasporedom crvenila duž čeone lubanje, iz čega bi možda neko, nekom uskonamjenskom, ciljanom,  visokoprofilisanom, kvantitativnom analizom mogao izvući mnogo više dalekosežnih zaključaka . Takva glava bi i na mene lično ostavila daleko veći  utisak. 
Uz dijelove glave, a nevezano direktno za samu glavu izbijale su, uglavnom kraće je u modi,  parole tipa možemo, hoćemo, uz vas, za vas, ne pričamo, za bolje, za promjene, za ovo ili ono, afirmativne, snažne, podstrekačke, pokretačke, koje odmah podižu adrenalin, nivo serotonina, utiču na libido povećanjem testesterona, okreću dan u noć, noć u dan. Ali nećemo podsmijavati, nećemo kritikovati, nećemo širiti energiju apatije, nemoći i bezvolje, nećemo ni ignorisati ovu našu nakaradnu, bezobličnu, kafkanijansku stvarnost, koja nas sve pretvara u  neuticajne, nevažne, unaprijed žrtvovane pajace, nećemo sve to, jer smo sve to već probali i onda se onaj dan sa početka priče  ponavljao opet. Pokušavali smo i učestvovati i birati, i uticati i mijenjati sve po istom uzusu i sa istim rezultatima.
Tek pošto su radnici završili, i uredno , istim onim laganim, ritmičkim, nonšalantnim a preciznim pokretima pokupili ostatke starih plakata, strpali sve to u kombi, primjetio sam lice na plakatu. Ovu glavu znam ! obično sam je viđao zajedno sa tijelom, klatila se lijevo desno i usta su se povremeno otvarala, a ruke nervozno otresale nakupljeni pepeo sa cigarete. 
Pričala mi je vječnu priču o ljudima i vlasti. Priču toliko puta već ispričanu, koja na početku krene idealistički, uglavnom, sa istinskom željom da svima bude bolje, potrebom, mladog čovjeka kad se prvi put  umili stranačkom, ja tebi ti meni, rukovodstvu  i progura kroz stranačke komisije koje u njemu ugledaju potencijal da bude više od referenta za ovo i ono i daju mu iznenada priliku da vodi firmu od par stotina ljudi, čiji prosjek staža nadmašuje uveliko broj godina njegovog života  i koji zajedno sa članovima svoje porodice čine broj daleko veći od broja ljudi okupljenih na zadnjem stranačkom kongresu. I krenuo je on sa tom inicijativom i onom energijom  tako karakterističnom za mladost i cvjetanje, baš tamo nekad prije pojave prvih plodova, ali kako je vrijeme proticalo, sve više se kroz onaj dim probijalo ono,  ko koga zna, ko kome može koliko pomoći, ko je s kim dobar, u kojim komisijama, čiji je on čovjek, on će meni zaposliti ovamo a  ja ću njemu , dužan sam mu , on me je postavio, znaš ti ko je on u stranci, znaš ti čija je ona žena, znaš ti ko je on, ko sam Ja, bolje je biti dobar s njim, nisi lud, šta te briga, ko narod...g l e d a j   s e b e...

Uglavnom pošto  je dan bio nasmijan, izašao sam s djecom u prirodu i učio ih kako da se valjaju niz brdo. I meni je to bilo prvi put. Smijali smo se i uživali potpuno zaneseni igrom.
Sutradan sam ustao i vidio neke radnike kako lijepe neke predizborne plakate, prizor mi se učinio nekako poznatim. Zatvorio sam prozor i pustio Betovena.

11.10.2016.

Priča za idiota

usamljeni preplanuli stranac
sa ljubičastim očima
već u početku
to je priča za idiota

ne toliko usamljena
živahna brineta
ima sve u životu
osim tih
misterioznih očiju

sreću se u trenutku
kad sunce pravi
odgovarajući ugao
između njenog nosa
i njegovih obrva
ili njegovog nosa
i njenih obrva

vjetar slučajno nanese
miris jednog
do nozdrva onog drugog
okreću se u istom trenu
i sreću se očima

da ne idem dalje
od samog početka
to je priča za idiota

doduše sanjarski rapoloženog i
maštovitog idiota

16.09.2016.

...

Jutro je uvijek Novo...

13.09.2016.

Da zabilježim - logika

I logika i racionalnost su isto osjećaji. Predstavljaju određenu vrstu ljubavi i afiniteta prema nekom vanjskom linearnom, izolovanom, kauzalnom redu.. 

Mada smo često skloni da ih izdvajamo dajući im arbitrarno prioritet nad  drugim vrstama osjećaja

09.09.2016.

Zasijavanje tišine (Šapat međuzvjezdanih putnika)

Daleko od doma
daleko od teškog naramka ukroćenih ideja
spava misao o nama
spava misao o zvijezdama

Odakle smo došli
odakle nas noć pokriva
ko krade neposijanu tišinu
ko nas to snene doziva
ko su sad ovi ljudi
ko se to šunja na prstima
ko ne pripada ovdje
kome to nije sudbina
kojeg gosta volim ko sebe
ko mi se noću otima
odakle sad odzvanja osmijeh
odakle me radost prožima

ostaće sjećanje
ostaće plima što razliva
i pitanje kojim proljeće čilo
zadnji snijeg nježno sakriva
gdje su sad naša braća
gdje su ti
dragi ljudi sa zvijezda
koji umjesto bakljom
plamte vlastitim srcima

jednom, kad se vrate kući
ćutaće nezasijanoj tišini
o ovim ovdje ljudima

02.09.2016.

Ljudi smo

Sve dok sebe držimo jednolinijski u strogom moralnom imperativu zatvoreni smo u začaranom krugu samoočekivanja, samoprijekora, samoosude i samonegacije.

Ljudski je griješiti i ljudski je prihvatiti da griješimo , ne odustati od sebe, izvući pouku i ići dalje nastojeći biti bolji sljedeći put.

Ljudi smo , nismo meleci, nismo anđeli. Ljudski put se sastoji od padova koliko i od uspona.

Ljudi smo, nismo savršeni. Kao ljudi jednako se definišemo onim što nismo kao i onim što jesmo.

Stoga ne trebamo biti prestrogi ni prema sebi ni prema drugim. Daleko  bitnije je ne odustati nego ne pogriješiti.

Daleko ćemo manje grešaka napraviti ako se fokusiramo na to kako da budemo bolji umjesto na to kako da ne budemo gori.

Nepriznavsnje i neprihvatanje vlastitih greški najlakše utire put novim greškama.

Posljedice greški će biti teže ako u svojim postupcima nemamo u vidu najbolje interese drugih.

Greške će se brže ponovljati ako u procesu zanemarimo sebe. Postoji isprekidana kriva linija u kojoj to dvoje nije u koliziji.

Nekad je greška jedinstvena prilika da nanovo, na boljim temeljima redizajniramo vlastiti život.

Ljudi smo, griješimo i ispravljamo vlastite greške i sigurno ćemo griješiti opet i sigurno ćemo nastojati ispraviti to opet.  

Ljudi smo i savršeni smo bas ovakvi nesavršeni kakvi jesmo

Ljudi smo i kroz nas svemir pronalazi nove puteve.


Stariji postovi

<< 01/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Žena u bijelomZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovima
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Nedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
29286

Powered by Blogger.ba