Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


10.07.2019.

Uspavljivanje sna

to je samo san
u koji sam jedno jutro zaspao
i sanjao sebe
dok je nesto sa strane saptalo
tiho i njezno
budi se budi se budi se

to je samo san
sa ispustenim stvarima
usnulim ljudima
i ponavljajucim gradovima

razbacanim po njegovim zabacenim kutcima
dok nebeske trube grme
divlje i strasno
budi se budi se budi se

to je samo san
koji sam sanjao
u kojem vise nema tebe
koja si sanjala
san
u kojem nema mene
koji sanjam

to je samo san
u kojem je jutro
sanjalo nas
kojih nema
koji su sanjali
jutro
kojeg nema
koje je nesto sa strane
sanjalo
divlje i njezno
trepereci
tiho i strasno
budi se budi se
budi se
25.06.2019.

Zloduh slobode u vremenima kisnih glisti

U 12 sastanak, u tri kontrola kod zubara, poslije ručak i onda možda film ili šetnja, potom neka dobra knjiga i u to će  već i vrijeme za počinak, umhm, ote se i otpade od zadovoljnog smiješka. Smiješak se na trenutak  lagano zaledi, s rastućim osjećajem nečeg mračnog i neizrecivog što je pokušavalo da se probije iz pozadine, a zatim kao da još jedno glasnije ponavljanje gornjeg rasporeda strese to,  ponovo se vrati još širi i jači.
Kiša je padala danima.
Dok sljapčem sa bare na baru i bacakam se unaokolo veseo ,  razmišljajući kako u ovoj kiši uživamo samo  kišne gliste i ja , nastojeći ipak da usput ne stanem na jednu dok se zadovoljno proteže po lokvicama vode, preplavi me iznenadni osjećaj neprijatnosti. Krivicu za osjećaj pripisa odmah jednoj usamljenoj, odbjegloj misli koja se odnekud provrtila do svijesti, netom prije ili čak istovremeno sa osjećajem neprijatnosti i osjećajem krivice kojoj sam misli već bio pripisao. Sve se dešavalo tako brzo i tako naglo da u trenutku zaledjivanja više nisam bio u stanju odrediti šta je prethodilo čemu.
Misli ko misli vrte se svugdje ne čekajući svoj red, ne dozvoljavajući  da se one prethodne uredno spakuju i odu, nemajući pardona ni za koga pa ni za njih, pa se tako i ova tako prišuljala, i zaskočila me iza vrata, bacajući na mene svu svoju prikrivenu otrovnost.  Šta možeš i očekivati od jednog „Nemam baš ništa planirano danas“ , koje se kao kakav slijepi, stalno ponavljajući  putnik  vrti neprestano u pozadini i uvijek iznova nastoji presretati i predviđati buduće događaje, otvarajući im ruke i hrleći im u susret,  preskačući sadašnjost i sa nestrpljenjem i radošću očekivanja. I samo jel na trenutak popusti pažnja eto nje opet, neuviđavna za bilo šta drugo, bilo kakve druge misli, ne pitajući jesi li sad spreman i treba li ti ona uopšte.
Ali opet čemu neprijatnost, ta misao bi, naprotiv, trebala da donese radost i ushit , trebao bi se radovati što je moj dnevni raspored konačno prazan i što se po volju mogu posvetiti neplanski bilo čemu što hoću za što nisam imao vremena ranije. Da se razumijemo nisam ja neki manijak plana, pa da moram imati svaku sekundu svake minute svog života ispunjenu i planiranu, da bi mi to u konačnici dalo neki osjećaj svrhe.  Bar dosad nisam pokazivao te sklonosti.
Na kraju krajeva , bar deklarativno, san svakog od nas je sloboda od obaveza i briga, što ima ili nema pomalo veze i sa onom ideološkom slobodom za koju ljudi ginu i koja je toliko opjevana i opisana kao najveci ideal u pjesmama i pricama. Bar te dvije slobode nose isto ime, a kad se jednom da ime , zalutala misao se zalijepi za njega kao odbacena zvaka za patiku i nisam siguran da li ga je poslije u stanju  sama od sebe razlučiti .
Nemati nista sto obavezuje, ogranicava, sputava, to je sloboda u svom najdoslovnijem znacenju. Sloboda da govoris sta hoces, budes sta hoces, da djelujes kako hoces, takva sloboda je ideal najveći od svih, o njoj se pišu pjesme, posvećuju joj se traktati, dižu spomenici, za nju se bori, gine, daju životi.
I vecina nas bi ovdje, bez razmisljanja, stavila tu slobodu ispred svih, malih ili veliki, ostalih stvari koje nam se slucajno ili namjerno desavaju u zivotu. 
Ali o toj slobodi su pisali uglavnom oni koji je nisu imali, kojima je bila zakinuta u većoj ili manjoj mjeri. Na stranu pitanje sta se desava kad se dvije takve odvojene slobode sukobe, pa kad sloboda jednih ugrozava slobodu onih drugih. I da li je to moguce uopste ? pa naravno da je moguce, uzmi na primjer  u obzir samo banalno pitanje parkinga , imas slobodu da parkiras auto na bilo koje mjesto, ali kad vec parkiras, onda drugi nemaju istu tu slobodu, bar su zakinuti za onaj dio te slobode koji ukljucuje i mjesto koje si ti upravo zauzeo. Ali imaju sva ostala mjesta, s tim da oni koji dolaze poslije imaju sve manje i manje izbora, sve manje i manje slobode u biranju mjesta gdje bi se mogli parkirati. Ko dodje zadnji osudjen je na jedno ili dva mjesta, pod uslovom da  je sretan i da sva mjesta vec nisu zauzeta.
Vec na parkingu vidimo da pitanja slobode nisu tako jednostavna. Mi ne mozemo raditi sta hocemo jer su nasi postupci ograniceni postupcima-slobodom onih drugih. Tudja sloboda, paradokslano, nas naizgled ogranicava.
Ali ostavimo se toga, kome je jos parking bitan, mi danas živimo relativno slobodno, smijemo govoriti uglavnom šta hoćemo, mada neke izrecene stvari imaju  vece ili manje posljedice po nas ili po druge, mozemo odlučivati o svom životu koliko hocemo , uglavnom, raditi sta hocemo, vecinom, ako je to zakonski podrzano i ne ugrozava druge, imamo neiscrpan bazen stvari koje su nam dostupne i koje su nam moguce, no  da li smo time iscrpili sve ono sto sloboda u sebi nosi ?
Sta je sa ovom slobodom od koje je sve i krenulo, slobodom od obaveza i briga. Pa ako zelimo da bioloski funkcionisemo, to zasad nazalost nije moguce. Prekrizeno. Mozemo, sve dok ne isrcpimo sve resurse,  ukljucujuci i druge koji su u stanju da ih obezbjedjuju za nas, i na kraju ne ostanemo gladni i zedni .
Ali zamislimo da je moguce, da mozemo, i pošto smo tako rijetko u stanju to doživjeti, u stvari i ne znamo šta stoji iza toga i šta nas čeka poslije.
Eto moja zalutala misao je naslutila, dodirnula bas to poslije. Sasvim slucajno, dok su se druge misli borile  da izbjegnu kisne gliste.
Koliko smo u stanju zaista prihvatiti potpunu, bezuslovnu, neogranicenu slobodu ? s tim pitanjem se ona jadna, pa skoro nicim izazvana, sama od sebe to jutro borila.
I znate sta, takva sloboda joj je  djelovale neocekivano zastrasujuce. Njoj Ili necemu drugom u meni,  a sto je ona nehotice pokrenula.
Pokušavao sam , zajedno sa onom kišom, da sa sebe nekako otresem osjećaj , ali on se jednostavno nije dao. 
Nesto umeni je toliko volilo  osjecaj sigurnosti, toliko volilo svoje sitne, male okvire, male vezanosti, uske  određenosti, da su one vremenom postale sastavni dio kako moje svakodnevnice tako i same osobnosti.  
Ta ljubav je isla tako daleko da se neke od tih vezanosti, iako nauštrb slobode, uzimaju i kao dobre po sebi, a vezanost direktno po svom znacenju stoji nasuprot slobodi.
sama pomisao na zivot izvan toga, izvan tih svakodnevnih malih, unaprijed utvrđenih rituala,  izazivala je jezu.
Da se razumijemo ja volim slobodu, ali pod svojim uslovima, koliko hocu i dokle hocu, da mogu pomalo od ovog i pomalo od onog, upravo onoliko koliko meni odgovara, da imam slobodu u slobodi, a prava sloboda stoji onkraj svih tih uslovljenosti.
Tu je zalutala misao  otisla  nedopustivo daleko. I kad je jednom to uradila, sigurno je da nece ostati na tome.
Misao prirodno pomjera svoje granice i tezi da tece slobodno.

ups zamalo, zureci da ne zakasnim ,  ne stadoh na jednu.

31.05.2019.

Kad zivotinje progovore o ljudima i ljudima u ljudima (kratka, brza i sasvim sigurno pogresna slika jednog velikog grada)

Golubovi se ne boje ljudi

27.05.2019.

Kad zidovi progovore o ljudima i zidovima u ljudima (kratka, brza i sasvim sigurno pogresna slika jednog velikog grada)

pored stalnog velicanje proslosti,
ucestalih poziva na pravdu,
monotonog, hipnotickog, sveprisutnog ponavljanja da je nesto sastavni dio te drzave , 
od gradskih vlasti skoro uramljenog velicanja osudjenog ratnog zlocinca 
tamo preko puta zoo vrta,
samo na jednom mjestu, stidljivo ,
drhtavim rukama napisano crnim,
stoji usamljeno, zalutalo
i nesigurno u sebe
jedno "Jelena".


17.05.2019.

ko je ciji

misljenja. danas svi imaju misljenja o svemu. imati misljenje ravno je biti.

mi volimo i evolucijski se oslanjamo na misljenja. nekad je odluka da li cemo prije zore ili nakon zalaska sunca krenuti u lov cinila razliku izmedju zivota i smrti. 

danas idemo po svijetu i trazimo istomisljenike. istovremeno, to nam iz nekog razloga nije dovoljno pa idemo po svijetu i trazimo neistomisljenike. njih ili pokusavamo pretvoriti  u istomisljenike ili se obracunavamo s njima. u stvari cesce i snaznije obracunavamo se sa sobom u njima, svejedno je.

ako obracun ne da ocekivane rezultate, onda sukob misljenja po uvijek istoj uzlaznoj liniji prelazi u sukob licnosti. drugima osporavamo kompetenciju, nalazimo kljucni problem u njima zahvaljuci kome je i doslo do neistomisljenistva. ako osporimo drugog osporili smo i njegovo misljenje i time sukob dobija za nas povoljniji tok.

citava prijateljstva i osjecaj bliskosti u njima cesto se zasnivaju  na istomisljenistvu i potencijalnom istomisljenistvu koje je pogodno da postane istomisljenistvo.
u sukobima misljenja. ma koliko mogu biti konstruktivni, obicno ne stradaju misljenja nego stradaju ljudi. jedno misljenje demonstrira nadmoc, drugo se privremno povuce da bi se opet, poslije odredjenog vremena pojavilo.

misljenja imaju u sebi neki mehanizam koji ih cini iskljucivim , beskompromisnim i stalno spremnim na odbranu ili sirenje.
druga suprotna misljenja ih ugrozavaju, a susret sa istim misljenjima ih raduje. ponasaju se gotovo kao zaseban entitet.
mada znam da postoje vasa misljenja koja se nece sloziti sa ovim mojim,
, ipak se pitam na kraju 
"da li u stvari mi posjedujemo misljenja ili misljenja posjeduju nas ? "
16.04.2019.

Zidovi u nama

kad nas zivot dotjera do zida mozemo se okrenuti i pokusati očajnički braniti ono malo prostora koje nam je preostalo, mozemo pokusati pronaci misju rupu u zidu u koju se mozemo sakriti , ili, mozemo shvatiti da je i sa druge strane zida siroko polje beskrajnih neistrazenih mogućnosti od kojih nas dijeli samo zid koji smo sami postavili tamo

08.04.2019.

Crni april

danas sam mislio pisati
o malinjacima u ljubicaste sutone
i snazi sunca u zalasku
sto je vec upilo u sebe svu radost dana

i sve bi u toj pjesmi
trebalo biti purpurno i svjetlo
i veselo, onako veselo sa cudjenjem
i sa usporenim zvukom sjecanja.
zrake sunca bi u slow motionu dolazile, prolazile
i ukrstale se sa rukama koje su vec tu
i osmjehuju se od igre

povremeno bi se zrake odbijale
od poluusnulog lisca i onda bi se
ona purpurna pretvarala u zlatnu i vracala
suncu od kojeg je i krenula

na uglovima bi prizor bio prekriven
sijedo prosaranim licima
sa lulama razvucenim u blazenost godina
i ocima koje udomljuju
posljednji suncev sjaj

ali danas sam nekakav smedje crn i kao ova kisa tezak
a sunca nigdje, cak ni u zalasku

04.04.2019.

Kad posmatrac susrece (i prepoznaje) posmatraca

u osvitu borbi
u procvatu kraljevstava
tisina i
slucajan susret
na poljima vjecnosti
S jedne strane ja
s druge strane ja
a Posmatrac sa strane
isto Ja

03.04.2019.

Misao izasla iz svjezeg jutra, veselog dana i pred noc sa zahladnjenjem

Ako se boris za mir, za bilo kakvu vrstu mira, ratnik si po zanimanju
29.09.2018.

...

.




Stariji postovi

<< 07/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
73809

Powered by Blogger.ba