Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


03.06.2020.

Lijepa moja BiH

Ponekad, samo ponekad ljepota je u ocima posmatraca, u prizorima divljim i dalekim , nestvarnim i bajkovitim, skrivenim i otetim iz sna . drugi put ona je u odsjaju, u zvuku poznatog i jasnog, pravilnog i određenog.

Ponekad, samo ponekad odbljesci jutarnjeg sunca na jezerskoj mirnoj površini  vraćaju oku tirkiznu plavu, a jezero sa jedinstveno raštrkanim poluotocima, otočićima, neravnim konturama brojnih uvala, rukavaca i izbočina istiće u jednu tačku podsjećajući na Helenski kraj svijeta.
Jer veću ljepota od te teško je i zamisliti, i zato je prirodno da poslije nje nema više ničeg




28.04.2020.

Rađanje ideje (11 puta)

22.04.2020.

Mjera zivota ...

Još mi je svjež bio zadnji događaj vezan za kazan i  toplo, neočekivano pitko, iz kazana tek izašlo  piće. Da bi došao sebi lutao sam pola večeri napuštenim , jezovito tihim, brdskim zaseokom , oivičenim i sa sjevera i sa zapada prvim linijama.

ako bi pokušavao da legnem, imao bi napade strašne vrtoglavice ili bolje rečeno vrtotijelice, pošto se cijelom tijelu, iz raznih njegovih dijelova, odnekud iz sredine stomaka, iz vrata, pa čak i iz nogu, ne samo iz glave, vrtilo , okretalo, propadalo i kao da je pokušavalo ,poput vode, kojoj se na dnu posude izvadi čep, da iscuri u neki bezdan, nikako ne uspijevajući da konačno padne i dokuči dno. tako bi stalno ostajao napola, iznova ističući  u nekoj čudnoj agoniji tijela, koje  utrnulo ,poluanestezirano, poluparalizirano, kao u košmarnom  snu, jedva da sam  osjećao, ali sam osjećao to stalno vrćenje pomiješano sa padanjem i propadanjem.

i onda sam hodao , hodao, ne znajući šta bi drugo s tim, hodao koracima i pokretima poput  Niela Armstronga na mjesecu, koracima koje ne poznaju , ne osjete i ne kontrolišu dovoljno ni tijelo ni gravitaciju, nego odnekud daljinski, poput lika kojeg vodiš u video igricama, bezuspješno pokušavaju da kompenziraju i usmjere, metodom pokušaja , pogrešaka i novih pokušaja, to kretanje. možda bi to nekako i uspijevao da pored svega toga i nešto s vremenom nije bilo u redu, i odzivi i povratni signali nisu stizali na vrijeme, bili su ili preuranjeno ili već zakašnjeli , pri tome se često i potpuno gubeći i ne dolazeći do svijesti. 
a gdje da hodam na smjeni ,kilometrima daleko od ničega, u gluho doba noći, kad su čak i linije utihnule i dočekale bar malo mora nakon još jednog burnog dana.

hodao sam tako, meni je izgledalo satima, dok konačno nisam ponovo osjetio tijelo, i užasnu mučninu, zajedno sa neizdrživim nagonom za povraćanje, kao prve , ohrabrujuće znake tog osjećanja.
svoje prilagođenje društvu znao sam platiti s kojom čašicom više koja bi činila ili da se prilagodim ili bi utrnula onaj osjećaj neprilagođenosti, a zajedno s njim i neke druge osjećaje..

Piće je bila neka moja ulaznica za svijet odraslih i pripadanja. Pokazivao sam je povremeno, po potrebi, kad se više nisam mogao zaklanjati iza tišine, nezainteresovanosti , nečeg svog ili statusa quo. Podnosio sam je kao neizbježnu obavezu, nešto što se od mene tražilo i što sam morao, kad već nisam pušio ili imao neki drugi jasan način iskazivanja mladalačkog identiteta ili bunta, žrtvovati na oltaru socijalizacije.
pomalo je lijegala i nalazila se u nekim sitnim zajedničkim tačkama sa mojim sklonostima ka krajnjim stanjima, ponešto i samomučenju, kontroli i zadržavanju svijesti i izvan uobičajenih granica i tihim , strpljivim, pa i bezličnim eksperimentima sa samim sobom, koje sam obavljao bešćutno, kao da se radilo o nekom drugom.
teško mi je bilo uklopiti sebe vani  , onakav kakav sam bio, pa sam stoga uvijek  imao jednog sebe za druge i njihova očekivanja, a drugog sebe za sebe. a oko tog sebe za druge bio sam veoma ozbiljan, dajući mu dosljednost, cjelovitost, kontinuitet i sve ono što treba da bi izgledao kao prava pravcata , jedinstvena osoba  . osoba s kojom je često  ona prva bila u suprotnosti . ali joj je i popuštala, ostavljajući joj na pravo da sama odlučuje i određuje korake, često i za obadvoje.
Ipak i moja sklonost ka esktremnom i eksperimentu  ovdje je dotakla svoj kraj i posljedično „nikad više“ rečeno veoma glasno.

Međutim moje nikad više popustilo je pred radošću susreta sa zaboravljenim, dugo neviđenim rođacima i njihovim stalnim nutkanjima, nagovaranjima i zdravicama u dvorištu ispod stare tetkine kuće.
ni samo jedna, kad je već početni otpor savladan, nije izdržala dugo, i uskoro sam se, već umoran od puta, preplavljen utiscima, i poguran toplo-gorko-omamljujućim ukusima đavolsko-božanske tekućine, našao pred vratima stana tetkinog sina i pred stanjem svijesti sličnom onom gore vrtećo-padajuće-hodajućem.
U stanu sam prethodno bio samo jednom i neka mračna tajna povezana sa sinom tetkinog sina i nekim događajem iz doba kad je još bio dijete, o kome sam slušao, a možda i čitao u novinama, pojavila se maglovito na prvu, ali nije uspjela da do kraja prevlada razne druge, brzo smjenjujuće, šireće i splašnjavajujuće  utiske.
unutar stana, preplavljenog mnoštvom, poznatih i nepoznatih lica, ponovo sam se nekako, sa onim moonwalking pokretom visokog zabacivanja noge u stranu , probio do jednog spasonosnog slobodnog mjesta. Mjesto sam letimice spazio negdje na kauču neke od prostorija i  obrušio sam se prema njemu kao kobac, prije nego što se srušim i prije nego što ga neko drugi ,od ljudi koji su ubrzano pristizali iz tetkine bašće, ne zauzme.
Uskoro je stan bio pun žamora, smijeha i poluopijenih glasova. svako je nešto s nekim pričao, često istovremeno i u višeglasju sa onim drugim. mene su , kao novopridošlog, poslije početnih propitkivanja kako je tamo s druge strane i jesam li sreo ovog i onog,  već bili pomalo i zaboravili.

Kad više nisam bio u centru pažnje i kad sam prestao da odgovaram na silna pitanja o izgubljenim rođacima i prijateljima, nastupio je opasan momenat tišine u kojem sam morao da se borim da održim  svijest, koja je, već nošena nekim neobičnim vanjskim vjetrovima, počela lagano da tone . Žamor drugih postajao   je sve dalji i dalji i na kraju se pretvorio u jednu istu daleku, uspavljujuću i monotonu melodiju, koja je još više potpomagala taj proces.

brzo sam počeo tražiti drugi fokus i našao ga u osobi koja je sjedila tik do mene. lice joj nisam ni vidio, glava koja je prirodno težila dole se nekako više usmjerila na njen donji dio, najviše na vitku i  fino oblikovanu nogu upakovanu u neki elastični, mekani i rastezljiv materijal koji nije uspio sakriti puno od njene prirodne gracioznosti i ljepote. gledao sam kako ta noga poskakuje, igra  , pocupkuje, proteže se, isteže se, pa se grči, prebacuje se preko one druge noge, pa se ponovo vraća u svoj prvobitni položaj, u prekrasnom, spontanom, istovremeno  i laganom i strasnom, i sporom i brzom plesu, naglašavajući fino sad jedne mišiće i tetive, sad druge, a sve u zavisnosti od onog što bi neko iz onog žamora  kazao ili dobacio, pa se i noga, ne samo osoba ili ushićeno slagala ili , nekad i glasno, suprostavljala.

gledao sam taj veličanstveni ples ko zna koliko dugo, i već sam polako opet počeo gubiti osjećaj za vrijeme, za stvarnost, ne znajući više ni gdje sam ni ko sam i sve se pretvorilo, sav svijet iscurio je, u tu razigranu, rasplesanu desnu nogu, a onda sam u još čudnijem , morbidnijem i dosta mračnijem i sporijem plesu, posmatrao svoju lijevu ruku kako se polagano, kriomice, podmuklo, da ne bude prije vremena primijećena, približava toj nozi.
kad se napokon približila, iznenadila se mekoći tkiva u koje je uronila bez otpora .
valjda joj je trebalo da ispita da li je noga uopšte stvarna, da okusi i uvjeri se u istinitost tih mišića, listova, bedara i mekanog materijala kojim su bili prekriveni.
noga je na dodir napravila nagli pokret, trzaj, u završnom elementu, kuliminaciji čitavog plesa, skočila je i uputila se kroz onu gomilu negdje prema vanjskim vratima, a i ja sam se, kao da ne znam šta bi drugo, uputio istim putem za njom.

tetkina kćerka  pribrala se prva. uhvatila je vlasnicu noge na vratima i upitala ju zašto odlazi tako naglo . ova je samo nešto nabrzinu promrljala , odmahnula rukom i ne osvrčući se više izašla, ostavljajući galamu, žamor i ples iza sebe.

Tetkina kćerka  još je stajala zbunjena na vratima , kad sam se ja , kao nestašno dijete koje je iznenada uhvaćeno u nekoj sitnoj , neprimjerenoj nepodopštini, približio i  pokajnički  prošaptao „ja sam kriv, uhvatio sam je za nogu“ .

i dan danas kad se sjetim svega uhvati me neki teški, duboki, neutješni nemir. događaj je pokazao da tamo negdje , ne tako daleko, na samo korak, skrivena čuči ili spava neka mučna, zlokobna, nedokučiva tama, koja je u stanju, ako ne pazim, progutati ne samo mene , nego i one oko mene. kao dijete izbjegavao sam fino, vjerujući da ipak nisam tako loš i da nisam u stanju učiniti nažao drugima. ovaj događaj srušio je tu iluziju. poslije njega sam sebe morao tražiti i nalaziti i izvan tog finog i još više izvan te tame.
poslije priznanja rodici više se nisam mogao vratiti u stan. krenuo sam napolje u noć, bilo gdje, samo dalje od tog mjesta.

Noć  i nepoznato pored ove tame i nisu izgledali tako mračno i strašno.  dok sam se kretao starim putem prema linijama i Gradu, teturajući cik cak s jedne strane puta na drugu,  krajnjim naporom nastojeći da ne izgubim svijest , za mnom su, i kroz anestetizirane, paralizirane uši, odzvanjale i probijale se rodičine riječi :“kako si mogao, ona ima sina tvojih godina,  to je prijateljica tvoje mame iz djetinjstva“.


Čekajući komšiju, u velikoj zgradi na brdu gdje sam prenoćio, sreo sam rođaka iz okoline Grada. Prepoznao me je i dozvao dok sam se bunovan opraštao od oficira koji su me prethodno veče prevukli dio puta i ujutro provjerili kako sam , poručivši mi da ih sačekam pri povratku.
Šefik je bio nešto stariji od mene i par puta sam kao srednjoškolac ostajao na konaku kod njega i njegovih. Imao sam veoma lijepe uspomene na te dane. Sa Šefikom i njegovom par godina mlađom sestrom izlazio bi naveče u lokalni dom kulture gdje su se održavale svirke ili igranke.
Šefik je bio okosnica samog događanja. Bio je uključen oko svih detalja organizacije, za većinu stvari se on brinuo, tako da bi vrijeme uglavnom provodio sa njegovom sestrom i njenim drugaricama, što mi nije baš smetalo.
Kad bi se naveče vratili kući Šefik bi izabrao jednu iz svoje ogromne kolekcije rok i metal ploča, pustio bi je i onda bi tako slušajući sjedili do sitnih sati.
Nije bio baš rječit, više tip usamljenog, šutljivog jahača, zalutalog odnekud u ovo doba ravno iz prerije i kaubojskih filmova, gdje su čast i pravda imali neko drugačije značenje i za njih si se, bez mnogo riječi, morao izboriti sam.

Izgledao je dosta zrelije i starije od svojih godina, bio je visok i naočit, znam to po pogledima i raspitivanjima moje školske drugarice Slađe, kad smo ga jednom skupa sreli u Gradu.
Ali ono što je meni naročito bilo upečatljivo, Šefik je bio svoj, drugačiji i poseban , a opet prihvaćen od okoline. Njegova drugačijost se prirodno uklapala.
Dijelom i zato što nije agresivno mahao njome i pretjerano je vještački naglašavao izgledom ili ponašanjem . bio je to što jest uprkos njoj, i tu ravnotežu unutrašnjeg i vanjskog malo ljudi je uspijevalo tako prirodno, bez teških borbi, postići.

Kad smo se sreli ispričao mi je ,na svoj način kratko , da su njegovi početkom rata izbjegli iz svog mjesta, neki i dramatično plivajući preko rijeke, porodica se uputila dalje, a on je ostao tu i kad je formirana brigada priključio se izviđačko diverzantskom vodu. Vod je bio smješten u školu u kojoj sam noćio.
Poveo me ja na doručak i tamo sam upoznao ostatak njegove jedinice. Bili su to mahom mladi, s obzirom na situaciju, neobično veseli i dobro raspoloženi momci, imali su dobar , britak smisao za humor i živ duh , s kojim si jedino mogao raditi to što oni rade i ostati normalan.
Bili su veoma često iza neprijateljskih linija, prelazili noću krišom rijeku i izviđali položaje s druge strane , u proboje su išli prvi, gdje god je bilo najteže pojačavali su liniju . 
Dok smo sjedili prepričavali su mi razne ratne dogodovštine, bez pretjerivanja, bez bespotrebne patetike, iskreno, jednostavno i sa šaljivom notom.

Kad sam im spomenuo komšiju nasmijali su se sa simpatijom. S komšijom sam zajedno odrastao, a zajedno smo i studirali iako je bio godinu dvije mlađi od mene, pošto nije išao u „onu“ vojsku .
Ispričali su mi da su ga zbog toga što nije prošao obuku, a želio je da da svoj doprinos,  stavili u brigadi za kurira. To u ratu nije bio nimalo lagan posao, jer je se morao kretati i biti izložen kad bi većina drugih bila na sigurnom, zaklonjena u zemunicama ili u rovovima.

I tako, kad je jednom krenuo napad, prvo artiljerijska priprema, poslije koje je očito bilo da će uslijediti pješadijski napad, oni su već bili spremni na svojim položajima. Priprema je bila žestoka, sve gori, nigdje nikog, kad u pola toga pojavljuje se komšija , nisu mogli vjerovati da je iko mogao živ izaći odatle odakle je on došao.
Dotrčao je do njih bez daha i pokušavao nešto da kaže. Kako je bio previše zadihan, nikako nije uspijevao da izusti poruku do kraja, nego bi , kao pokvarena ploča, dolazio samo do prvog sloga „na“ , tu gubio dah i onda ponovo počinjao ispočetka , tako  stalno iznova ponavljajući „na“ sa prekidima daha  .
Shvativši o čemu se radi , uvijek spremni na šalu , pa čak i u toj situaciju, okrenuli su se prema njemu i svi skupa s njim ponavljali to „na“ čikajući ga da nastavi.

Kad je konačno rekao „napad“, samo su odmahnuli nezainteresovano rukom
„pa vidimo i sami da je napad , nisi valjda došao samo to da nam kažeš“.
Dok sam ih slušao tako, ne znam ni sam kako mi je proletilo vrijeme, zaboravio sam bio i na mučninu i na to što sam uopšte tu , a nisam imao vremena ni da razmišljam  o neprijatnom događaju od prethodne večeri. Njihov duh bio je zarazan.

tek kad se komšija pojavio shvatio sam zašto sam tu. bio je nekako drugačiji, ali teško bi bilo opisati u kojem smjeru je otišla ta promjena. Nikad ga ranije nisam vidio takvog, uvijek je bio pun života , elana, od njega nisi mogao doći do riječi, sad je bio , iako iznenađen što me vidi, nekako tih, rezervisan, rekao bi čak i tužan, ili je to opet bilo neko sazrijevanje, nisam bio siguran. Njegovi su još bili u Gradu, mlađi  maloljetni brat u nekom drugom gradu slobodne teritorije, tako da je tu bio sasvim sam, bez igdje ikog svog. I u normalnijim vremenima to ne bi bilo jednostavno. uvijek je bio druželjubiv, brzo se uklapao sa novim ljudima, a ljudi su se u ratu i brže i lakše zbližavali nego inače, ali sam ga vjerovatno uhvatio u nekom trenutku kad mu se bilo puno toga sastalo. 
Nismo dugo pričali  a već smo se morali rastati, pošto su oni oficiri brzo nakon njega došli da me povezu nazad.
Iznenadio sam se , jer ono što je trebalo biti prevoz, bilo je  u stvari privođenje na informativni razgovor. Jedan od oficira bio je pomoćnik komandanta za bezbjednost i rešetao me je unakrsno, nimalo naivno, pitanjima o situaciji sa moje strane. Bio je tek početak rata, vojska još nije bila organizovana , uvezana  i ustrojena, bilo je nekih grupa koje su djelovale samostalno i bezbjednjaka je posebno interesovala jedna takva grupa koja se nalazila na mojoj strani. raspitivao se da mu kažem sve što znam o njenom komandantu i onda je to ispitivanje išlo prešlo u nagovarenje i pokušaj vrbovanja da mu pomognem da ga uhvati. to mi nije izgledalo nimalo realno, a nisam ni dijelio njegovo mišljenje o ulozi te grupe, međutim što sam se više opirao on je bio sve uporniji. Na kraju je izašao ljut i crven od bijesa, ostavivši me drugom oficiru. ovaj me je samo blago pogledao, rekao da je bolje da idem dok se bezbjednjak ne vrati i pustio me.

tako sam se ponovo našao  na dugom i neizvjesnom putu nazad, sam, bez ikakvog plana , iscrpljen , izmoren, mučen i grižom savjesti zbog  prethodnih događaja, ali ipak sretan što sam živ , pun utisaka i sa dovoljno preostalog duha, valjda još pod uticajem Šefika i njegovih suboraca, da sve posmatram za nijansu vedrije nego prije  i da se istinski radujem narednom danu ma šta on nosio .

osim komšije, nikog od ljudi koje sam sreo na tom putu nisam vidio više, brigada u kojoj sam boravio to jedno veče i jedno jutro postala je kasnije poznata po slavnim , herojskim , nekim od najveličanstvenijih bitaka naše  armije, komšija je postao najmlađi kapetan te armije, otišao je na vojno usavršavanje u jednu stranu zemlju, tamo se oženio , dobro snašao i ostao, mene se sudbina poslije neočekivano ukrstila opet sa onim gradom u kojem sam, u povratku, izlazio sa rodicom-Šefikovom sestrom, ona je poslije rata otišla u daleku prekookeansku zemlju, Šefik je par mjeseci poslije našeg susreta poginuo u jednoj od akcija. 

15.04.2020.

Mjera zivota ...

Kretanje po ratom prekrojenoj i izbrazdanoj zemlji nije bilo ni nalik na ova današnja, moderna, udobna putovanja.  za ono za što vam je ranije trebalo pola sata sigurne, mirne, lagane vožnje, u ratu je nekad trebalo i dva dana naizmjeničnog hodanja, truckanja po teškim planinskim putevima, koji su često prolazili  u blizini linija i bili direktno vidljivi artiljeriji , pa i pješadijskom naoružanju neprijateljske strane  . Putnički saobraćaj u većini zemlje nije funkcionisao, goriva nije bilo, pa se najviše išlo pješke ili pomoću kamionskih konvoja koji su stalno snabdijevali daleke i međusobno izolovane ili veoma tankom niti vezane regije hranom, gorivom, vojnim materijalom i ostalim potrepštinama neophodnim za život.

Ipak ljudi su putovali, tražili izgubljene rođake, članove porodice, komšije, koji su ostali , čuli su ili su se nadali, pošto telefonskih veza i direktnih kontakata nije bilo, tamo na onom nekom drugom kraju slobodne teritorije, udaljene danima opasnog i nepouzdanog ratnog puta.

Najčešće bi se uhvatio konvoj u jednom dijelu tog puta, a onda bi se dalje snalazio kako znaš i umiješ, uglavnom   idući  pješice, dok ne naiđe neko drugi spreman da te poveze drugi djelić puta i tako sve do cilja . usput su se ljudi , hodajući, kao u vremenima srednjovjekovnih hodočašća, upoznavali, razmjenjivali informacije, družili se, prolazeći veće ili manje dijelove puta zajedno, nailazeći na mjesta u kojima je neko od njih iz onog ranijeg života poznavao nekog, svraćali bi svi zajedno do njega, često ostajali i na konaku , i na kraju se rastajali , svi kao najrođeniji, jer  život je imao neku drugačiju , pristupačniju i neposredniju notu nego onaj danas. ljudi su bili bliži jedni drugim, spojeni istom zajedničkom opštom nevoljom, usmjereni na jednu istu osnovnu zajedničku stvar, na preživljavanje, i u toj situaciji  neminovno više okrenuti jedni na druge. i na život sam. život je bio sporiji nego danas kad svi trčimo za nekim svojim, svako različitim, ciljevima, iskustvo življenja direktnije, više usmjereno na svakodnevne ritmove i sadašnjost nego na budućnost.

Dovoljno je bilo da si živ i da nisi gladan danas, a šta će donijeti sutra nisi previše ni mogao ni htio razmišljati. 

Ujutro bi krenuo bez nekog velikog plana na put , siguran jedino gdje želiš da dođeš,  znao bi možda kako ćeš preći prvi dio tog puta, a sve ostalo je bila neizvjesnost. Veče nije znalo gdje će ga jutro odvesti. Nisi imao gps-a, telefona, redovnih linija prevoza, pa čak ni geografskih karti, ali si zato imao nešto puno veće, imao si druge ljude. Drugi su uvijek bili spremni da te ugoste, okrijepe, upute, usput bi  se raspitivali o situaciji, pitali za nekog svog ko je ostao na onom tvom dijelu teritorije, govorili ti o nekom tvom ko je sad tu negdje. Ko od šale si, u ne tako malom gradu, u kojem nisi bio nikad ranije , nalazio prve komšije, daleke rođake, zaboravljene sugrađane koje je život i novi ratni raspored zatekao ili prenamijenio tu.
svijet je bio mali jer su ljudi bili veliki.

ne znam kako sam se našao na jednom od tih putovanja, pretpostavljam da sam krenuo sa komšijom koji je, pošto je prognan iz grada, proveo par dana s nama u  vikend objektu, a onda odlučio da potraži porodicu na potpuno drugoj strani slobodne teritorije.  pošto sam imao dosta rodbine , komšija i prijatelja na tom istom kraju  i par dana slobodno, odlučio sam krenuti s njim.

Detalja puta se sjećam mutno, dio smo proveli zbijeni u omanjoj kamionskoj kabini, na mjestima se instinktivno saginjući kad bi čuli pucanj ili granatu, išli smo dijelom šumskim, strmim , planinskim putem, kraj kojeg  su na proširenjima stajala vozila koja su se pregrijala ili pokvarila, prolazili svako malo neke punktove i kontrole, a onda smo negdje , potpuno iznenađujuće, uspjeli uloviti neki autobus koji je saobraćao na dijelu puta koji smo trebali proći, a poslije toga ne znam ni sam. sjećam se samo da sam se sa komšijom rastao čim smo došli na destinaciju, a u povratku sam se istim tim putem vratio sam, putujući par dana, zastajući i spavajući kod rodbine. U jednom gradu sam, sjećam se, izašao sa nešto mlađom rodicom  i iznenadio se kad sam vidio kako je život u tom gradu , uprkos ratu, relativno normalan. kafići i restorani su radili, a grad je bio prepun ljudi koji se nisu morali čuvati od granata ili paziti da ih neprijatelj neće odnekud vidjeti.  kako čovjek olako uzima neke stvari koje ima, i kako se lako navikne na ono  sa manje ograničenja. mada je nekad bolja vlastita cipela i koja žulja nego tuđa prostrana.

tek kad sam, u kasnim popodnevnim satima, stigao na krajnju tačku svog puta, omaleni gradić smješten među brdima , u kojem sam i prije rata imao mnogo rodbine i prijatelja, a u koji je početkom rata izbjeglo još dosta njih i iz Grada, shvatio sam da uopšte ne znam šta ću. nisam imao nekog određenog plana šta da radim kad stignem. na put sam krenuo spontano, uživao sam poslije dužeg vremena u samom putovanju, radovao se susretu sa ljudima koje nisam odavno vidio, ali u svemu tome nisam uopšte razmišljao o detaljima. neuobičajeno za mene, prepustio sam se životu i vjerovao sam da će se sve to nekako samo od sebe riješiti  kad dođem. Međutim kad sam se pozdravio sa komšijom , gledajući ga kako odlazi svojim putem, u susret svojim najbližim koje nije vidio godinama, više nisam bio siguran.
Većina prijatelja je bila negdje po razbacanim linijama udaljenim po par kilometara u raznim pravcima od gradića, nisam znao ni gdje su privremeno smješteni ni kojim jedinicama pripadaju, a već je bilo prilično kasno.
Tad sam uradio ono što ni u jednom trenutku nisam ni pomišljao,  potražio sam neku rodbinu koja je živjela, koliko sam se sjećao iz ranijih obilazaka s roditeljima, negdje u starom  dijelu mjesta , nedaleko od tvrđave , tamo gdje su kuće bile najviše zbijene i najviše blizu jedna drugoj. iako bez nekog jasnog plana oko čitavog puta, ipak sam negdje u pozadini najviše želio da nađem bliske prijatelje i rođake koji su izbjegli iz Grada, a rodbini koja je od ranije živjela tu , interesantno, nije mi bila ni na kraj pameti. ranije sam ih obilazio jednom u par godina ili više sa roditeljima, kako je vrijeme odmicalo i neki stariji članovi porodice sa kojima smo bili bliži umirali, sve rjeđe i rjeđe, ne sjećam se čak da li su oni ikad dolazili nama , tako da nismo bili nešto naročito vezani.
iznenađujuće, nisam imao puno problema da ih nađem i ubrzo sam se s njima našao u staroj kući mamine tetke na jednom od onih brežuljaka koji su okruživali mjesto.

Za tu kuću su me, još od najranijeg djetinjstva, od vremena kad sam odlazio tamo sa svojim ili majčinim roditeljima, vezivale posebne  uspomene . bilo je u njoj , ostalo još iz dječijeg sjećanja , neke naročite , skrivene,  misteriozne ljepote koja je izbijala podjednako iz svakog njenog kutka, iz svake njene malene, starinskim namještajem i ručno izrađenim predmetima ,čije namjene nisam ni znao, ispunjene prostorije, iz svakog starog, drvenog prozorskog okna, kroz koje sam kao dijete posmatrao dvorište, prepuno svakojakih ,samo dječijim očima vidljivih i slutećih  čuda.  i dok su stariji bavili nečim svojim, što su im želje, htijenja i pravila ponašanja za odrasle nametali , ja sam mogao dugo, dugo posmatrati kroz te prozore svijet vani, uživati u njemu iz daleka , prije nego što izađem i susretnem se s njim uživo, bez prozora kao posrednika . za mene tu nije bilo žurbe. svaki momenat  je bio svoj, poseban i vječan.

sad mi je kuća bez tetke izgledala otužno , blijedo i usamljeno, kao da je s tetkom izgubila i većinu svog ranijeg duha, bila je to tek kuća, bez misterije , predmeta i prozora, i taj utisak nije narušavala ni buka, živost i vesela energija koji su dopirali iz dvorišta ispod kuće. čak naprotiv.

a tamo na dvorištu , oko vatre sa  kazanom u sredini, nalazila se većina muških članova tetkine porodice.

10.04.2020.

Mjera zivota ...

Probudio sam se u ogromnoj nepoznatoj, jednostavnim metalnim, vojničkim krevetima  , načičkanoj prostoriji . Nisam bio siguran da li još spavam i sanjam kad sam oko sebe ugledao mnoštvo neznanih, novih lica, od kojih su neka još spavala, a druga su se polako budila i ustajala , žureći da obave svoje jutarnje obaveze prije nego što se ostali probude i nastane gužva. U ratu ili miru, ta uskovitlana užurbanost zajedničkog jutra , izgledala je prilično isto.
Shvativši da ipak ne spavam, imao sam problema da se sjetim kako sam se uopšte tu našao. prisjećanje je prekinuo iznenadni ružni, tupi , neprijatni osjećaj u predjelu glave, popraćen jakim, mučnim nagonom za povraćanjem.
Dok sam se borio da ne povratim, do mene je dopiralo neko bučno  komešanje spolja  iz kojeg se na trenutak izdvojilo jedno jasno  „gdje je“ . Nakon njega, neko je ušao u prostoriju , pogledom je pretražujući i kad je došao do mene, kratko je zastao, prekinuo traženje i prišao mi je govoreći da me napolju traži komandant.
“Jesi li dobro spavao ?”    grmnulo je oštro iz manjeg auta prefarbanog različitim nijansama sivo zelene. samo sam zbunjeno , po inerciji, klimno glavom, ali glas je ne čekajući odgovor nastavio „komšiju smo ti obavijestili, doće oko 11, sačekaj ga tu i kad završiš s njim sačekaj nas pa ćemo te mi povući nazad. „ Ni ovaj put nisu čekali odgovor, upalili su auto i otišli niz strmi , uski put koji je vodio od, sad sam vidio, velike zgrade prijeratnog doma kulture ili škole, niže kroz šumu.

Ugledavši put sjetio sam se da sam njim došao sinoć, slijedeći dvije vesele i gugutave djevojke, kuharice iz brigade ,  koje je moje stanje istovremeno i zabavljalo i izazivalo iskren, blagonaklon saosjećaj. Dovele su me tu pred zgradu, pozvale nekog ko mi je našao slobodan krevet i dalje od toga se ne sjećam. ne sjećam se ni kako sam upoznao djevojke, ni kako sam sa glavnog puta skrenuo na taj uski uzbrdo. da, sreo sam ove s kolima, nešto su me pitali i produžili. vjerovatno su me oni uputili na taj put. prije njih dugo vremena nisam sretao nikog i da njih nisam sreo velike su šanse da bi produžio pravo prema linijama prema Gradu. Teren nisam poznavao, već je bila noć, i  kretao sam se, prije teturao odnekud prijeratnim širokim, potpuno pustim putem koji je nekoć vodio za Grad. Vrludao sam kilometrima, cik cak sad s jedne strane puta, sad sa druge, krajnjim naporom ono malo preostale svijesti, nastojeći da se ne onesvijestim ili ne završim u jarku kraj puta koji se nalazio daleko od naselja i sa obje strane je bio omeđen gustom šumom.
Dalje sjećanje je bilo obavijeno nekom teškom slutećom, zastrašujućom , nadolazećom neprijatnošću , nekim ružnim, teškim, dubokim, tištećim osjećajem koji je , iako sam ga tek bio zagrebao, prijeteće nadjačavao čak i onaj nagon za povraćanjem. Srećom prekinuo ga je glasni povik „rođak“.
 



Najgora pohvala koju mi je mogao neko kao djetetu dati, pomalo iznenađujuće, bila je ona da sam fino dijete. A dobijao sam je češće nego što sam to zasluživao i daleko češće nego što sam to želio. 
Bilo je nešto u mom izgledu, ponašanju, valjda u tonu  glasa, gestikulaciji, pojavi, načinu ophođenja, što je ljudima neizostavno, i na prvu a i kasnije, ostavljalo taj utisak.
Za mene je fino najviše značilo dosadno, dosadno nekog ko se pridržava svih ustaljenih , zadatih normi ponašanja i društvenih pravila, nekog ko je bezopasan, nema neke vlastite individualnosti i radi sve ono što mu se kaže i određuje.

To fino uglavnom nije bilo ogovarajuće ni za djevojčice ni za neobuzdanostmladalačkih godina. Djevojčicama su mahom privlačniji bili buntovni, aktivni, pomalo i opasni dječaci , a mladalačke godine su tražile istraživanje i ispipavanje vlastitih granica i traženje odraza sebe izvan njih, po mogućnosti što dalje i što drugačije od onog uobičajeno prihvaćenog. 

To fino i mirno značilo je i da će ti svi drugi u svemu u čemu god mogu, često uzimati prednost, jer neće od tebe očekivati da se pobuniš, značilo je i da će oni najproblematičniji tražiti baš tebe, ne očekujući suprotstavljanje, da dokazuju vlastitu nadmoć, i najgore značilo je često razočarenje autoriteta i starijih. Ako uradiš nešto neprimjereno što bi se kod većine tvojih vršnjaka podrazumijevalo i odbijalo im se na karakter i godine, za tebe bi bilo neprihvatljivo , neprijatno iznenađenje, jer se od tebe takvo nešto nije očekivalo.
Tu se odmah sjetim stroge i uvijek smrknute razrednice Bobe, u nekom razredu srednje škole, koja je , kad smo svi pobjegli sa časa, samo meni dala opravdan čas. Ipak nije krila razočarenje,  dok mi je opravdavala čas, govoreći je da su me sigurno drugi nagovorili na to i da sam prefin da bi takvo nešto sam uradio.  Ja se nisam osjećao nimalo fino zbog toga, daleko sam više volio da dobijem neopravdan čas kao i svi ostali , nego da se na taj način izdvajam, osobinom, koja ni kod vršnjaka ni kod drugova iz razreda nimalo nije bila  na cijeni. I još gore osobinom koju nikad nisam ni smatrao da sam imao. 

Kod mene je ono što je djelovalo i smatralo se finim, u stvari bilo više poseban vid nezainteresovanosti i neučešća u uobičajenim dokazivanjima i aktivnostima mojih vršnjaka, nedostatak energije da se bavim svim tim, kao i stavljanje fokusa na neke druge , većini drugih nebitne stvari, nego nešto što bi zaista moglo stati iza te riječi fin koja je u stvari najviše, kod onih koji su je davali, označavala poslušnost. kod mene je to bilo više, u redu daću vam ono što tražite, ali me ostavite na miru da ja mogu neometano obavljati svoje, ma šta to bilo. Nisam bio tipično zainteresovan da svoj identitet potvđujem oblačenjem, ponašanjem, ili da se izdvajam na bilo koji drugi način. Možda ni nezainteresovanost nije prava riječ, možda prije određena krutost, nespremna na promjenu i neka niskoenergetičnost koja pažljivo proračunava ono na što bi trebala trošiti energiju i koja se radije prilagođava i odustaje, smatrajući to lično nebitnim, nego što ulazi u sukobe, zamjeranja i bori se, braneći ili dokazujući nešto svoje.

Neki su sve to doživljavali i kao skromnost, ali u suštini nije bilo ni to. Finoća danas, kao i kao dijete, za mene je podrazumijevala više neki nivo empatije i saosjećaja prema drugim, neku želju , potrebu da odeš od sebe ka drugom ostavljajući sebe iza.  što nisam imao. ne da sam prema drugim bio loš, govorio im uvredljive , zlobne riječi, ili radio neke druge, veće ili manje nepodopštine, nego prosto nisam bio ni ovo drugo.
Ipak, dugo vremena me je pratila, sve do poodmaklog  zrelog doba, ta nezasluženu društvena stigma finoće . i dugo vremena sam se trudio da je pošto poto skinem sa sebe, da pokažem da i ja mogu biti loš ili buntovan i ne robovati uvijek zadanim pravilima i ograničenjima . da bi to pokazao znao sam se tu i tamo , iz čista mira potući s nekim od vršnjaka,  a jednom sam čak , dok prodavač nije gledao, neprimjetno uzeo jabuku sa štanda na obližnjoj pijaci, samo da pokažem smaji i toši koji nisu marili ni za školu, ni za nastavnike ni za ocijene, da, ako hoću, mogu kao i oni i to.


02.04.2020.

O Izolaciji, blogu, prijateljstvima, olaksicama i o dugoj kosi

Kad sam tek krenuo pisati blog, nisam znao ni zasto pisem ni sta cu pisati, jednostavno sam usao u to bez predumisljaja, pa nisam imao ni jasne strategije kako da to ukomponujem u ostatak svog zivota. one prijatelje za koje sam znao da bi im ta vrsta nesvrhovite pisane komunikacije bila  strana i nepoznata, ravna beskorisnom gubljenju vremena, nisam ni upoznavao s rim, one druge , malo pomalo , zavisno od literarnih aspiracija , licnih afiniteta i momenata spontanosti , jesam . za mene je prijateljstvo ipak najvise dijeljenje, pa tu nisam imao previse dilema. opet neke od onih s kojim sam podijelio to jednostavno nije interesovalo, nisu osudjivali , ali nisu ni nalazili svoje mjesto u tome.  drugi su se zadrzavali duze, citali, komentarisali, hvalili, kritikovali, dolazili, odlazili, kao i svi pravi prijatelji.

S vremenom mi se blog  pojavio i kao olaksica da nekom predstavim neku ideju, jednostavno bi mu ukazivao na neki post gdje sam to vec malo vise razradio, nekad bi me interesovalo misljenje nekog o nekom postu, ideji, zajednickom sjecanju, pa bi blog i na taj nacin izgubio vanjsku anonimnost. bratu sam npr pokazao post  iz prve price o neni da vidim koliko se on sjeca svega, da ne kazem da kad sam kretao nisam imao ni u primisli da bi mogao pisati price neke, poeziju i nekako,  brat je mozda bio i zaboravio od tad, ali je jedanput  pokusavao svojoj zeni docarati  kako je izgledao i ponasao se hrcko, koristio je doslovce iste rijeci kao ja u dijelu price posvecene njemu, i sta bi drugo, nego im oboma pokazao tu pricu. brat se bas ne razbacuje rijecima, a ni emocije ne izrazava lako, ali njegov glasan smijeh na par mjesta je bio lijep signal da sam negdje, nesto i potrefio.

nepoznata mi je i neutvrdjena isto tako linija i sa druge strane , ona od mog zivota ka blog.  pisem o sebi, ali drzim neki nivo anonimnosti, i ne zblizavam se lako i previse, cisto zato sto mi anonimnost daje privilegiju da mogu pisati iskrenije bez posljedica po stvarni zivot. da sam htio pisati pod punim imenom i prezimenom, otvorio bi facebook i sigurno bio i citaniji. I tu drzim strogu karantenu, da ne zarazim blogom stvarni zivot, a blog stvarnim zivotom. ipak mislim da je moju karantenu vec proslo previse ljudi sa obje strane da bi u potpunosti mogao drzati jedno odjeljeno od drugog, ali uprkos tome jos se trudim. pratim klastere,  izolujem kontaminirane dodatno, izolujem nekad i citav blog, ne radi toga, ali svakako pomogne i tu. 

U oba slucaja sam ostao na pola, malo sam restrikovao, malo pustao, i vec su se desile situacije, doduse pod strogim nadzorom i dobro izolovani, da su likovi iz samo jedne price upoznali one iz samo druge price.
Kad sam postao roditelj, ne mogu reci da nije bilo planirano i da nisam imao vremena da se pripremim za to, ali pitanje je koliko se iko moze pripremiti za takvo nesto. tudja iskustva su tu bas kao sto ime kaze tudja. mogu pomoci u fizickom dijelu samog procesa, ali dalje, dalje je  na tebi i cudu koje ti je zivot donio i koje te je promijenilo vise nego sto te promijenilo bilo sta prije , a i nakon toga.

nemajuci ni tu dovoljno jasne strategije, zezno sam se i postao prijatelj sa djecom. tesko je biti i roditelj i prijatelj, uloge i zahtjevi nisu uvijek isti, nekad su i sasvim protivrjecni. dovoljno je tu samo da se sjetim svog oca, skola rezervnih oficira bileca, kunem majku kunem  oca sto sam se rodio, i odraz na karakter poslije citav zivot. pa i , mozda i najvise , na odgoj. izvrsi pa se buni, nema izgovora, radis po ps-u, slobodno vrijeme samo od 3-4, dok otac ne dodje kuci, kakvo citanje crtanih romana i ostale gluposti, i knjige, ma hajde knjige donekle, mada su i to  gluposti, gasi tv povecerje…
ali ne mogu reci da nije bilo efikasno. pripremilo me je za zivot i onu njegovu najtezu stranu veoma efikasno. sto ne mogu reci za sebe i svoje razmazene potomke.

I hajde sto  sam se tu zezno nego poslije , kad sam pisao prvi post o radostima i mukama odrastanja i roditeljstva, sin je bio vec dovoljno velik i da mu ne bi prepricavao, pokazem mu to.
procitao je on to, zagrlio me i zaboravio, sporo je to i neinteresantno za omladinu, okupiranu stotinom drugih okupacija. on je zaboravio a zivot je krenuo dalje, sve do sad,  do vrmeena jedne druge vrste izolacije, kad djeca ne mogu napolje i u takvoj situaciji, iscrpivsi sve svoje normalne aktivnosti sin se iznenada sjetio mog bloga i pocne ga  citati opet. preskace doduse duze tekstove, pa se nadam da ce i ovaj, ali cita krace i , iznenadjujuce, pjesme. naravno lektiru ni u skoli nece da cita.
zato da mu ne bi narusio izolaciju i morao otici cak u njegovu sobu da mu to kazem, recu mu to ovdje, sine ti  imas puno talenata, mozes postici sto god zazelis i zacrtas sebi, i ovaj dole video je podsjetnik na to, doduse fali ti “malo” discipline, i , ne stoji ti brate ta duga kosa




30.03.2020.

U ludo doba... (Rastuca pandemija straha)

Za korona virus nisam siguran, ali ono u sto sam sasvim siguran jeste da smo ovih dana svi zrtve nezapamcene medijske kampanje koja ima jedan jedini cilj , da nas ubijedi u to koliko je zastrasujuci, poguban, brzosireci ovaj “novi” virus i da su karantin, socijalna distanca , izolacija i ostajanje kod kuce jedini moguci odgovor na situaciju.

Sa svih strana nas zasipaju uglavnom istim slikama prenapunjenih bolnica u Bergamu, koje zatim vjesto rezirano smjenjuju slike sa prostorijama nabacanim do vrha mrtvackim sanducima, da bi onda to prosarali sa vijestima da je tu i tamo i neka beba zarazena, jer smo valjda svi osjetljivi na bebe , pa ako nam ovo do sad nije bilo dovoljno onda to vjerovatno hoce.

Dalje nas bombarduju silnim brojkama, puna nam je glava brojeva, koji su mijenjaju iz dana u dan, svi brojimo nastradale, novozarazene, znamo ih maltene poimenicno, i bolest i smrt su odjednom izasli iz zone privatnosti i postali dostupni javno . Zatim se citiraju   raznorazni “strucnjaci” koji po “strogo naucnim metodama” daju najcrnje, katastrafalne prognoze sta bi se moglo desiti u pojedinim scenarijima, i kao da ni to nije dovoljno, njihove procente ponavljaju zvanicnicni vlada, sefovi drzava, cija je uloga inace da nas smiruju, i onda na to jos optuzuju medije i zvanicnike nekih drugih nacija da namjerno sire paniku.

Pa nam onda pricaju o tome koliko dugo virus moze opstati na plastici, na metalu, u zraku, neman je prosto neunistiva, opominju nas da ga unosimo u kuce na cipelama, na odjeci, u kosi, u bradi, na naocalama…

Pa da malo zacine i dodaju i neke druge boje nasim strahovima plase nas ekonomskom situacijom, ogromnim stetama po privredu zbog svega, otpustanjima radnika, pa nam za svaki slucaj , ako ni sve ovo nije bilo dovoljno, ponovo vracaju one slike bolnice iz Bergama, pa ponovo  sanduke, pa ponovo bebe…  

I nakon svega nas jos i upozoravaju da ne stvaramo  paniku i plase nas kaznama zbog sirenja straha, panike i dezinformacija.

Ko i prezivi virus, ovo svu informativnu pompu oko njega ce tesko.

Onda se pojave drugi strucnjaci, koje mediji manje citiraju, cak brisu videa sa njihvoim intervjuima, koji imaju potpuno drugacije misljenje o svemu, a i oni su strucnjaci, i oni pisu knjige, i oni sjede negdje u bijelim mantilima i lijece ljude. kao npr ovaj

https://www.youtube.com/watch?v=gI_Lh2x1Vwk

cija su videa vec izbrisana sa vecine mjesta gdje je citiran. On tvrdi da nema mogucnosti da se uopste pouzdano utvrdi ko ima virus ko nema, da on nema klinicku sliku izdvojenu od ostalih slicnih, ranijih virusa influence, da je vecina smrti posljedica loseg lijecenja sa postupcima koje je preporucila svjestska zdravstvena organizacija i ljekari ih se pridrzavaju, jer ako ih se pridrzavaju sta god se desi oni nisu odgovorni za to, da su vakcine za gripe budalastine i ujedno jedan od najisplativijih farmaceutskih biznisa.

Onda se cak i jedan doktor sa ovih prostora, makedonac usudio da protivrjeci i da dovodi u pitanje ono cime nas mediji i sistem ovih dana nemilice zasipaju, otkud njemu pravo, ko da ne znaju oni silni doktori tamo negdje vani skolovani po velikim svjetskim univerzitetima bolje, on se naso, pa tvrdi takodje da virus nije nov, da je vecina smrti normalna statisticka godisnja pojava, da su neke uslijedile i kao nus posljedica koristenja respiratora…

https://www.youtube.com/watch?v=34DhscXm8rg

sta da radimo mi koji nismo strucnjaci. ako nas je uopste ostalo, danas kad su svi strucnjaci za sve. kome mi da vjerujemo.

Tu negdje se sjetim rijeci Denzel Washingtona, “ako ne slusas vijesti neinformisan si, a ako ih slusas onda si dezinformisan”.

Cuvajte se, cuvajte one oko vas, postujte restrikcije, budite oprezni, ali razmisljajte svojom glavom, ne dajte da  neko drugi razmislja njom, i strah i bezuslovno povjerenje medijima i generalno vanjskim izvorima zamjenite ljubavlju i povjerenjem u sebe i zivot.

25.03.2020.

ELQ kolo II - zadatak

6. DOPUNI NIZOVE (10)





+   SERIJA D
-   UBAVOST V
+   UTRKA O
-   PARKET R

  KVARTET

pošto je prošli zadatak koji sam postavio ovdje , onaj sa sudokuom, naišao na veliki odziv :) , odlučio sam da  objavim još jedan iz najnovijeg kola regionalne ELQ lige , a i da malo skrenete misli sa ove korone i upotpunite vrijeme provedeno u izolaciji.

praila su jednostavna, treba dopuniti dva niza, onaj lijevo gdje su plusevi i minusi i onaj desno sa slovima , po redu odozgo D, V, O , R

rješenja šaljite preko komentara  , bez obrazlaganja kako ste došli do njih, da to ne bi omelo druge koji još rade
29.02.2020.

izazov gotov

eto 3dnevni izazov, nadam se uspjesno okoncan. nek o tome odluci postavljac. dodao sam i bonus za svaki slucaj. nisam eskivirao, stvarno sam pisao.
vjerujem da je vec svima jasno da ovako ne ide i da bi me,  ako nastavim , za par dana  svi molili  da prestanem . mislim da je najbolje za sve da se vratim starom provjerenom stilu pisanja i objave, jednom u nekad. jednostavno ne funkcionisem  pod pritiskom.
ipak bi se zahvalio vasionki i ekipi na izazovu, natjeralo me je da konacno napisem par stvari koje sam odavno odugovlačio.
da i pozdrav mami, ekipi iz vala koji zalutaju ovamo, hvala im na reklami,  i pozdrav svim onim znanim i neznanim koji me trpe i zalutaju ovdje ili bilo gdje.

pa vidimo se tamo nekad :)

29.02.2020.

Poljanama nade

prolazeci poljanama nade
dok stare breze šire
nove grane
razmisljam kako sam nekad
volio kisu

ritmicni zvuk dobovanja
po limenim krovovima
miris svjezine
koja budi
davna sjecanja
utihli macak
ispod strehe
sa koje se slivaju
prozirne kapljice

zov vjecnosti
dalekih maglina
otpuhujuci
orvelovske vjetrove
ovog svijeta
hrani
pokislog goluba
koricom zadnje nade
a ljudi
nesrasli u vremenu
danas

dok se smjenjuju svijetovi
pustaju zmajeve
i stvaraju
uspomene

polu rasirenih ruku
stojim sam
negdje na rubu vremena
pogleda uprtog dole
koliko i gore
trazeci zvijezde na zemlji
i prasinu na nebu
gledam presadjeno drvo
koje nosi
mudrost i ljepotu dva mjesta
i gledajuci razmisljam
kako sam nekad volio
kisu

Stariji postovi

<< 06/2020 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
99915

Powered by Blogger.ba