danas sam mislio pisati
o malinjacima u ljubicaste sutone
i snazi sunca u zalasku
sto je vec upilo u sebe svu radost dana
i sve bi u toj pjesmi
trebalo biti purpurno i svjetlo
i veselo, onako veselo sa cudjenjem
i sa usporenim zvukom sjecanja.
zrake sunca bi u slow motionu dolazile, prolazile
i ukrstale se sa rukama koje su vec tu
i osmjehuju se od igre
povremeno bi se zrake odbijale
od poluusnulog lisca i onda bi se
ona purpurna pretvarala u zlatnu i vracala
suncu od kojeg je i krenula
na uglovima bi prizor bio prekriven
sijedo prosaranim licima
sa lulama razvucenim u blazenost godina
i ocima koje udomljuju
posljednji suncev sjaj
ali danas sam nekakav smedje crn i kao ova kisa tezak
a sunca nigdje, cak ni u zalasku
Jesi, ali si napisa jedno prekrasno sunce koje je meni uljepšalo dan. Svaka čast.
Lijepo je da pišeš ponovo pa makar i smeđecrn i težak, i ja cu kao Tvorničar odvaditi crnilo i težinu i uživati u prekrasnom suncu 🙂
i crnnom aprilu dode beli maj 🙂
lovica, tvornicar hvala 🙂
ghostBeli , daleko je maj 🙂
cini ti se.
tu je,jos malo 🙂