Poljanama nade

prolazeci poljanama nade
dok stare breze šire
nove grane
razmisljam kako sam nekad
volio kisu

ritmicni zvuk dobovanja
po limenim krovovima
miris svjezine
koja budi
davna sjecanja
utihli macak
ispod strehe
sa koje se slivaju
prozirne kapljice

zov vjecnosti
dalekih maglina
otpuhujuci
orvelovske vjetrove
ovog svijeta
hrani
pokislog goluba
koricom zadnje nade
a ljudi
nesrasli u vremenu
danas

dok se smjenjuju svijetovi
pustaju zmajeve
i stvaraju
uspomene


polu rasirenih ruku
stojim sam
negdje na rubu vremena
pogleda uprtog dole
koliko i gore
trazeci zvijezde na zemlji
i prasinu na nebu
gledam presadjeno drvo
koje nosi
mudrost i ljepotu dva mjesta
i gledajuci razmisljam

kako sam nekad volio
kisu

4 komentara

  1. S tugom što će presađeno drvo svratiti samo.. ne ni ponekad, nego nekad; obići, dakle, druga presađena drva. I srećom što ritma ima, što bira da dobuje baš kad to presađenom drvetu odgovara.
    Divno je :-), pozdrav Dvjestodvadesetsedmice. I hvala.

  2. Goste227 divna mi je ova da znas….nekad davno i ja sam voljela kisu, pokislu travu i hodocasce u to vrijeme; elem….sad zvacem zadnju koricu, pletem kosu i cekam pokisle golubove.
    Kako kaze kosmicka cura, ima ritma i dobuje po sjecanjima.

  3. gospodja2 bojim se da se onda tocak od velikih kola ne otkine i sleti ravno u sazvjezdje dupina 🙂

    vasionka hvala tebi. da znas , dok je ona prosla samo izasla, kako sam se borio sa ovom ovdje da bi dobio makar truncicu ritma. prekrajo je, vrsio translacije, rotacije , zamjene rijeci, okretanje stihova… i to kad nemas svoj vlastiti, pustajuci vanjski ritam, pa odmarajuci da izadjem iz prethodnog ritma, pa osluskujuci opet, pa opet pustajuci vanjski. opet mi je malo brza 🙂

    saStilom znaju pokisli golubovi biti i sretni. sta zna golub sta je tuga. niko ih nije naucio da kad su pokisli moraju biti i tuzni 🙂

Komentariši