Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


25.12.2014.

Seoska igranka - cva cva 3-2/7

Oni koje je selo označavalo kao manje vrijedne, bili su osuđeni na određeni vid društvene izolacije i tihog, stalnog tretmana ponižavanja, što je u selu, gdje su ljudi živjeli blizu jedni drugih i bili više međusobno povezani , izgledalo dosta gore nego u gradu.

Ipak, znam par slučajeva ljudi, koji su odrastali pogrbljeni pod tim teškim osjećajem etiketiranja niže vrijednosti, a koji su kasnije , baš zbog toga, da drugim "pokažu" koliko stvarno mogu, postigli neki vidljiv uspjeh u životu, najčešće u materijalnom pogledu. Jer selo , poneseno starim kriterijumima, stoke i zemlje, najviše i cijeni to jednostavno, konkretno, lako mjerljivo postignuće.

A uspjeh na selu je , iz ranije pomenutih razloga, veće međusobne povezanosti, surovije i jasnije društvene hijerarhije, daleko upečatljiviji i vrijedniji od onog u gradu. Zato je ambicija i danas jedno od prirodnih svojstava sela.

Jedan od onih koji su kasnije "uspjeli" bio je stariji cva-ov brat. On je otvorio prvi moderni superxafs novog sela.

Ali selo nekad teško zaboravlja i još teže oprašta, i uprkos uspjehu i danas se mogu ćuti zluradi komentari i podsjećanje na ono što je prije bilo sa neskirvenim, zloćudnim iščekivanjem da se to vrati.

Mislim da čak ni nena nije bila u potpunosti imuna na virus tog negativnog, staleškog ponosa i da nije bila uvijek najsretnija zbog mog sve učestalijeg druženja sa cva-om.

Možda je se pomalo pribojavala nekog možebitnog njegovog negativnog uticaja na mene. ali je vrlo brzo, sa onim svojim prodornim,  ranije već opisanim ptičijim pogledom, koji vidi iza i skrivene stvari, inače teško vidljive, došla do zaključka da sam ja sav nekakav svoj ,  nepodložan uticajima,  i da bi tu nekad, bilo kakav uticaj spolja , pa makar došao i od cva-a, bio čak i dobrodošao. 

A možda jednostavno nije imala vremena da se previše bavi time.

Kako god, godinama kasnije, kad je cva vec ima svoje cva-ice, a nena dočekala na nogama prvi  od niza moždanih udara, koji su je polako približavali mjestu gdje je oduvijek istinski i pripadala, nebu, zadnje što je izgovorila prije gubitka svijesti, vizionarski svjesna cjelokupne situacije, bila je uputa i molba da baš cva raznosi i lijepi posmrtovnice.

Svima je bilo čudno kako je se baš njega u takvom trenutku sjetila, ali poneseni bolom zbog skorog gubitka nisu tome pridavali pretjeran značaj. a ako je moja ranija uobrazilja bila i tačna, nena je tim činom, na neki svoj, nebeski , nama ostalim nepojmljiv način, izjednačila stvari. 

Cva-ov otac doveo je cva-ovu majku iz dalekih krajeva, u koje si u to vrijeme mogao stići samo vozom, dajući tako svoj doprinos socijalnoj i genetskoj raznolikosti sela.

On je bio stasit, visok, dobrodržeći čovjek, a ona sitna. krezuba žena, koja nikad nije izgubila, svoj čudni, daleki akcenat i koja je govorila nekako brzo , mnogo i glasno, ali je se iza te naizgled grube i svadljive fasade lako naslućivala vrlo topla i istinski dobroćudna osoba.

U selu je mislim nikad niko nije ni znao po imenu, pa čak ni po imenu muža kako su tad oslovljavali žene ne dajući im vlastiti identitet. već su je zvali po kraju odakle je došla, uvodeći u škrti i jednostavni rječnik sela novu i dotad nepoznatu riječ, Hercegovka.

Cva-ov otac je mislim, uživao u tim njenim napadima rječitosti, i svaki put se šeretski smješkao zadovoljan i sretan, u trenutku njihovog pojavljivanja. 

Njihova djeca su bila posebna, svako na svoj način, noseći izmiješane odlike, dva nekad davno razdvojena svijeta. Stariji su bili nešto bolji u školi od onih mlađih, a muški, mada nijedno rastom nije dosezalo oca, su redom imali izraženu "odliku", koja je u seoskim prepričavanjima i nadodavanjima dobijala legendarnu notu, baš poput one u jednom Lorkinim romanu.

Iako ovo prelazi nivo ozbiljnosti koji sam sam nametnuo ovoj priči, govorim to radi nepristrasnosti i iskrenosti svjedočenja, i kao dokaz da život svakom da ponešto a nekim i malo "više" nečeg nego ostalim.

Uostalom selo nije patilo od lažnih obzira i takve stvari su se prihvatale normalno kao i sve ostale pojave u prirodi.

sljedeći dio

25.12.2014.

Seoska igranka - cva cva 3-1/7

Cva cva je bio nešto stariji od mene. Škola mu je bila zadnji prioritet i mislim da je svaki razred, ako je uopšte i uspio izgurati do osmog, ponavljao bar dvaput . što zbog subjektivnih razloga, njegove nezainteresovanosti i nedostatka motiva, što zbog objektivnih okolnosti, nedostatka porodične tradicije i najviše dječije teške bolesti koja mu je uzela godinu života.

Jednom kad tako izađeš iz sistema teško je ponovo naći put nazad  i mnogo predanijim i upornijim osobnostima od one koja je cva bio. Uostalom nije bio ni prvi ni zadnji kojem se tako nešto desilo i prije je potvrđivao pravilo nego bio izuzetak.

Zato je cva znao sve generacije školske djece i svi su znali njega što se pokazalo korisnim u nekim našim kasnijim avanturama koje su već označavale prijelaz u jedno drugo, mladalačko doba.

Nadimak je dobio, pretpostavljam, na osnovu prve generacije gasterbajtera, koja je dolazila i sa sobom donosila čudne riječi novog jezika. U seoskim školama se tad učio isključivo ruski, pa  su nove riječi predstavljale  ljudima simbol nepoznatog, novog i drugačijeg. Pored toga gasterbajteri su bili puni maštovitih, vjerovatno dijelom i napuhanih priča o novom svijetu i njegovim vrijednostima, što je ostavilo upečatljiv utisak na mlado dječije uho.

U selu se inače teško ostajalo bez nadimka. dijelom stoga što tu, za razliku od danas, novotarije nisu bile dobrodošle već se ponavljalo ukrug istih 20 imena koja su se prenosila sa djedova na unuke, pa je za nečiju neposrednu identifikaciju u priči bilo potrebno govoriti i ime oca , a nadimak je pojednostavljivao stvar,  a opet dijelom i zbog sarkastične prirode samog sela , gdje je dugo, osnovni i najrasprostranjeniji vid društvene zabave bio ismijavanje drugih, a većina tih nadimaka je bila pogrdnog karaktera. Grad, ponesen bontonom i nekim novim tokovima u ophođenju, je  pomalo izgubio tu direktnu, grubu notu oslovljavanja drugih i sarkazam zamijenio sa njegovom blažom varijantom, ironijom.

Zanimljivo je da se ljudi na selu nisu mirili sa svojim nadimcima, mada su ih svi drugi tajno i manje tajno uvijek oslovljavali i označavali isključivo s njima, što je stvaralo izvrstan potencijal za stalna prepucavanja i sukobe.

Kako i da se pomiriš sa nadimcima koji su bez zaobilaženja i brutalno udarali na neki osnovni fizički nedostatak, tipa čoro, slino, hero, nosonja...

Lično sam imao sreću, što su me uvijek i svugdje, pa i dan danas, ljudi smatrali nekom vrstom privremenog gosta koji tu ne pripada, pa su me i nadimci uglavnom promašivali, mada ne i  sitna mala ismijavanja što ćemo vidjeti kasnije.

Cva cva je imao nekoliko nadimaka, od kojih je onaj cva cva bio najnormalniji i najhumaniji, koji čak ni njemu samom nije smetao i sa kojim se na neki moderan način, prisutan i danas kad djeca daju sama sebi nadimke inspirisane stranim imenima ili riječima, i ponosio.

Cva cva je u sebi nosio tu seosku preteču savremenog trenda anglo-saksonizacije svijeta.

I pored toga je bio žilav, živ i neumoran dječak, pun duha i neke neimenovane inicijative.

Inicijative koja nije tražila puke sljedbenike i koja nije bila detaljno razrađen plan,nego je više bila poziv u zajedničku avanturu koju ćemo sami zajedno osmisliti i doraditi usput. Onako kako nam bude najbolje nadolazilo.

Bio je pretposljednje dijete u velikoj, siromašnoj porodici sa dosta djece.

Siromaštvo je na selu, u općem materijalnom neimanju i bijedi, imalo jednostavnu mjeru: koliko je ko imao stoke i zemlje. Cva-ov otac i kompletna familija u toj podjeli su izgleda izvukli deblji kraj.

Razloga za to je moglo biti više, ali pretpostavljam da su, ili došli poslije ostalih , kad je prva dioba zemlje prvih doseljenika već bila završena, ili je se neki labilniji predak previše odavao alkoholu i kockanju i tako doveo u nepovoljniji položaj sve svoje buduće potomke.

Mislim da cva-ovi nisu imali čak ni krave, seoske hraniteljice u dugim zimskim, hladnim noćima kad se potroše zadnje zalihe sušenog voća, pekmeza i krompira u lošijim godinama. 

Seljaci, mahom siromašni i ugnjetavani u većem dijelu istorije, ipak su imali ponos, što se često znalo negativno odražavati kao uzdizanje nad onim koji su , po nekim kriterijumima, bili slabiji, ili pak njihovim izbjegavanjem kao da se radi o nekoj opasnoj prelaznoj bolesti.

S današnjeg stajališta to može izgledati smiješno koliko i nejasno. Prirodno bi bilo očekivati određenu vrstu solidarnosti među istim, siromašnim, potlačenim ljudima osuđenim na isti težak, mukotrpan život. ali izgleda da je jedna od temeljnih odlika svake društvene strukture, pa i tadašnjeg sela, težnja za isplivavanjem iznad prosjeka, izjedajuća potreba da se bude jednakiji među jednakim, ili bar manje siromašan od siromašnih. I tako je i siromaštvu nađena podmjera. ona koja ga dodatno raslojava. 

sljedeći dio

24.12.2014.

Seoska igranka - nena 2/7

Nena je svoju djecu rađala po starom univerzalnom kalendaru poljskih radova i vremena molitvi, poslije prvog okopavanja žita, nakon druge koševine, kad se stajnjak razbacuje, između podne namaza i ikindije... 

Iza sebe je već imala dovoljno i djece i unuka i vjerovatno i vlastite mlađe braće i sestara o kojim se kao starija, po starim adetima, morala brinuti dok su majka i otac bili na njivi,  da bi se zaplitala u moderne odgojne metode opsesivne kontrole i bdijenja nad svakim dječijim korakom.

Tu privilegiju možemo imati mi danas kad imamo jedno ili najviše dva djeteta, ali ranije za to jednostavno nije bilo vremena. Djecu su pored roditelja i starije braće i sestara uporedo odgajali šume, rijeke, njive, selo, vjerski službenici, učitelji i na kraju život sam i opet su ispadali dobri ili manje dobri, ali ništa gori ili nespremniji na život od onih danas.

Uostalom neka djeca su poput egzotičnog i rijetkog bilja koje podnosi umjereno zalijevanje i izlaganje suncu i mjesecu, te samo bira pravac rasta i razvoja a ako se previše o njemu brineš ostaje blijedo, zakržljalo i neiscvjetalo.Dok druga opet traže više brige i pažnje koju će pokušavati sama nadomjestiti u nekim egzotičnijim predjelima duše, ako za to već ostanu uskraćena u roditeljskom domu.

Bilo kako bilo, za mene je prijelaz sa roditeljskih odgojnih metoda jače stege na nenine bila dobrodošla promjena u kojoj, ne samo da sam uživao nego sam konačno imao i priliku da sam neometano u punom kapacitetu istražujem život  i tražim one moje uglove rasta koji  meni lično najviše pogoduju.

Ne mogu naravno roditelje kriviti ni zašto, radili su nabolje kako su znali i sa najboljim namjerama, ograničavajući me često najviše baš radi moje vlastite sigurnosti.  Kod nene je samo nebo bilo granica. Nebo koje tad još nije izgubilo onu istu zagasitu živu boju nenih očiju.

Djeda se sjećam kao, iako zemljoradnika, težaka, uvijek besprijekorno dotjeranog gospodina, čini mi se, ukoliko me sjećanje ne vara, obučenog i zimi i ljeti u slično pristalo odijelo, sa prslukom i košuljom sa čijeg se kraja zrcalio srebrni lanac od džepnog sata poput kakvog nezaobilaznog starog modnog detalja koji je kod mene , djeteta, budio izlive radoznalosti i pažnje. 

Sjećam se njegove oštre brade u rijetkim trenucima kad se igrao sa mnom, umoran naveče nakon radova i sjećam se da je pričao malo a smijao se puno, od srca ali dostojanstveno i najviše očima i kratkim uredno potkraćenim sijedim brkovima koji su se ravnomjerno pomjerali u ritmu smijeha.Ne mogu nikako tu nevinu dječiju sliku povezati sa onim djedom o kome sam slušao kasnije. Djedom koji nije pričao sa vlastitim kćerkama godinama zato što su se „pogrešno“, bez njegovog pristanka udale, za strance i ljude druge vjere ili one pomalo sklone alkoholu i kavgi.

Dok je dane provodio po udaljenim njivama , gdje bi nerijetko znao i zanoćiti u improvizovanim trošnim kolibama od pruća i gline, nena je se brinula o kući i stoci, spremala ručkove koje smo zatim ona i ja nosili i zajedno s djedom jeli u debelom hladu razgranatih hrastova međaša, zalivajući zalogaje hladnom bunarskom vodom odstojaloj u za to posebno pripremljenim tikvama, koje su bolje od bilo kakvog modernog materijala čuvale svježinu i davale vodi neki još bogatiji, puniji ukus i čije je stablo još dugo poslije djeda krasilo jugozapadni ćošak njihove kuće.

Nekad, po nekim, za mene neutvrđenim pravilima i ritmovima života, nena i ja bi odmah ujutro krenuli s djedom i provodili čitav dan s njim na njivi, a nekad bi ostajali kod kuće.

U takvim danima bi se pridruživao vršnjacima iz komšiluka u pravljenju logora po obližnjim šumama ili u nekoj drugoj spontanoj i neplanskoj, odraslim nejasnoj i teško zamislivoj dječijoj avanturi koja bi im, čak i da je posmatraju i prate izbliza, izgledala još i besmislenija nego što to prvi utisak da naslutiti.

Naveče ili popodne bi se vraćao kući gladan i zvao bi nenu još sa stepenica i ne ulazeći u kuću. Ona bi, kao po unaprijed dogovorenom znaku, iznosila namazanu krišku kajmaka i davali mi, nakon obavezne provjere da li sam oprao ruke, da jedem.

Imao sam tu sreću da je nena povrh svega imala izraženu crtu karaktera koju bi mogao usporediti sa perspektivom ptice koja sa velikih visina posmatra svijet. sve ono što nam nešto znači, što jesmo ili nismo, sav naš životni prostor, predmet beskrajnih briga, razmišljanja, lutanja, nadanja i traženja za udaljenu pticu je samo jedna ista, sitna, jedva zamjetna tačka koja nestaje sa prvim lepetom krila.

Nena je imala taj isti ptičiji filter. nije bila zamišljena niti sanjar dalek od svijeta, čak naprotiv u svemu je i previše učestvovala, ali je stvari posmatrala  iz te iste udaljene perspektive svjedoka koji zna da je prekratko na ovom svijetu da bi se  previše zamarao sa svim tim malim, uzgrednim , prolaznim i manje bitnim detaljima. Česta osobina duhovnih ljudi.

sljedeći dio

21.12.2014.

Seoska igranka - selo 1/7

U društvenom životu selu, tamo negdje između sijela kraj voda, gdje su majke dopraćale kćerke i gdje bi se u ranim večerima rezvezivala harmonika i između pojave modernih kafića koji nose sve ono što poznajemo i danas kao dio urbanog, konformističkog, savremenog, našeg načina života, u jednom kratkom međuperiodu i pomalo uporedo s krajem jednog i sa početkom drugog postojala je  egzotična forma okupljanja mladih zvana jednostavno igranka.

Na osnovu priča pretpostavljam da je igranki bilo i po gradovima, ali bio sam premlad da to upamtim, a u mojoj ranoj mladosti, korzo je polako umiralo a grad se prelamao između ničeg i pojave prvih kafića a poslije  i diskoteka.

I na selima su postojale različite podforme igranki, neke sa narodnom muzikom i kolom u sredini, neke na kojima su majke jos dovodile kćerke i učestvovale društvenim događanjima revnosnije od njih samih, ali ona igranka koju ću ovdje pomalo opisivati i koja je obilježila veći dio moje prve mladosti procvjetala je sa masovnijom pojavom strane muzike kod nas.

Uostalom nemam ambicija da budem ni hroničar ni etnolog nego iz lične uloge varavog svjedoka opisujem svoj doživljaj vremena kojeg neumitno više nema. Tako da se unaprijed ograđujem ako sam negdje u nečemu i promašio.

Na selu sam ostajao kod očevih roditelja, vikendima, raspustima ili praznicima bježeći od  dokone učmalosti grada u svijet pitomih brežuljaka, cvjetnih livada i šumskih potoka. U svijet neninih vretena, sazrilog klasja, domaćih životinja, cvrkuta ptica i najviše beskrajne, neograničene i neobuzdane igre. Svijet toliko različit od podnevne vreve grada, uskih mahala i njihovih brdovitih, ograđenih sokaka predgrađa, lopti koje uvijek završavaju u komšijinom  dvorištu, privlačnog rijetkog, zabranjenog voća s druge strane ograde, svijeta provincije čiji su često jedini opipljivi svrha i razlog postojanja sveopći i bezuspješni bijeg od svega što imalo sluti na selo.   

Lijepo je bilo istovremeno živjeti dva međusobno potpuno odvojena života, sa vrlo malo zajedničkih poveznica, sa različitom radnjom, mjestom i likovima u nevjerovatnoj, otvorenoj i monumentalnoj predstavi koja je mjestimično prerastala sama sebe i prelazila u vanvremenske prostore onostranog.

Selo rađa živopisne, jednostavne, jake, iskrene, otvorene karaktere koje boji jarkim, snažnim, osnovnim bojama. karaktere koji razgolićavaju i rastvaraju život na niz osnovnih, prostih, lako razumljivih činjenica.  Sve je tu jasno, usporeno ili čak zaustavljeno, iskonsko, onakvo kakvo je odvajkada bilo, što ne ostavlja puno prostora za prepričavanja, umovanja ili naknadna dotjerivanja. 

Grad rađa nijansiranu lepezu likova, koje često teško razlikujemo jedne od drugih, i pomalo ih utapa u tihu, slatku ironiju, a u cijelom procesu uvijek ostavi bar nešto nedovršeno, nedorečeno, nešto što se treba tražiti ili što samo traži dalje.

Biti svjedokom i jednog i drugog neslućeno je bogatstvo, veličanstven prilog raznolikosti postojanja, vjetroviti zamah pomjeranju unutrašnjih, često izmišljenih,  međa bića u neke vanjske i šire okvire.

Pa zar baš danas, kao i uvijek, nije osnovni problem što niko nikog ne razumije, što grad unižava i ne uvažava selo gledajući izolovano samo neke, njegove lošije strane, a što selo ne poštuje i ne priznaje grad kojem uporno pokušava nametnuti samo svoju, usku i pojednostavljenu perspektivu, negirajući i zanemarujući pri tome sve njegove novije, od trenutka razdvajanja stečene vrijednosti.

A većina nas  u miješanoj igri u kojoj odavno nema jasnih granica, u sebi nosi i jedno i drugo, nedirnutu, neokrnjenu sliku sela kakvo je nekad bilo i blistavu, velelijepnu, pompeznu ideju grada kakav bi trebao biti.

nastaviće se...

sljedeći dio

(Malo googlajući pojam igranke , da sam sebi više produbim temu, jedan od rijetkih linkova u rezultatima bio je i ovaj http://historijagradacac.blogger.ba/arhiva/2014/06/22/3677207 I to onaj sa najdetaljnijim i činjenicama najbogatijim opisom  događanja. Pregledao sam malo blog i bio zapanjen količinom truda, objektivnosti i činjeničnosti koju je autor upotrijebio u temeljitom pravljenju presjeka i posvete jednoj lokalnoj sredini. Primjer svima kako to treba izgledati. A pošto smo ovdje zato da pohvalimo i kod drugih ono što smatramo da treba, ovaj blog je, koji je nažalost, sad poslije duže vremena pred gašenjem, za svaku preporuku)

19.12.2014.

Ritam života (Ribarska priča)

S prvim povečerjem
baca staru, krpljenu mrežu
u nemirno more
čeka ribe da dođu
Ona ga isprati
pospremi koze
uhvati lagani san
s prvim zvijezdama
čekajući njega da dođe
Očiste ribu
bace dio na gradele
ostalo posole
jedu
čekajući san da pođe
S prvim svitanjem
pusti koze
okopa raštiku
zaliju lozu
jedu brodet
čekajući sunce da prođe
Popodne pomuzu koze
obiđu maslinike
večeraju
spreme njega za more
čekajući noć da dođe

Tako odvajkada
Sretni
U čekanju

(Jedne prilike, dok je dan još bio mlad, obilazio sam otoke. Bio sam iznenađen, kako u današnje doba turizma i shopingcentracije još postoje nedirnute, autentične stare ribarske kuće sa okačenim mrežama i starim, dotrajalim čamcima vani. Ispred zasadi mediteranskih povrtarskih kultura na rovitoj zemlji crvenici, iza bačve od vina i pokoje rijetko stablo masline ili loze.
A odmakneš se malo i naletiš na velike trgovačke centre, moderne saobraćajnice, hotele, bazene, teniske terene, biciklističke staze krcate jutarnjim strancima.
Dojmio me je taj sukob starog i novog.
S jedne strane ta nepomična , nepromjenjiva, vječna, gigantska, mirna div prošlost, s druge  dinamika i aktivna, opustajuća površnost modernog života. Privlači me i jedno i drugo. I koncept mira i izolacije, ustajanja u pet da bi ošišao lozu, ili nahranio koze, doručkovao sa prvim tračcima sunca, sječeni sir i pršutu, zalivenu laganim gutljajima domaćeg vina. Poslije se dokono odmarao u hladu pored loze, savijao umorne kosti i pržio ih na suncu zajedno sa duhanom,  popodne izvodio koze na pašu i obilazio vinograde, a naveče se vraćao umoran i sretan i lijegao s prvim mrakom i zvijezdama u isti tvrdi drveni krevet od hrasta. Ujutro se probudio i ponovio  sve isto. Ta opuštajuća, melodična, meditativna spokojnost, lagani ritam života prilagođenog dobima dana i godine. Života koji ne traži samo daje i uklapa se u univerzalnu šemu stvari.
A onda opet ta užurbanost modernog, kretanje i aktivnost koji prkose svim ritmovima.  Osjećaj slobode i pokreta, istraživanja , saznavanja i spoznavanja novog, rušenje svih barijera, otpor letargiji i inerciji. otpor principu prekrštenih ruku i vječitog dokoličarenja. Radost promjene i transformacije. Pjevanje ode životu na jedan drugačiji način.
U svojoj suštini i jedno i drugo je isto. Yin yang vječnog. Istog.
)

18.12.2014.

Moderna vremena

- Baš mi se sviđa Anais. Iz Španije je. Mislim. I tri godine je starija od mene - reče mlađi muškarac starijem

- Kako se sporazumijevate? - upita stariji

- Pa na Engleskom, kako bi. She is freaking beautiful - odgovori mlađi

- Ne psuj - lecnu se stariji

- Prvo, kao da je važna ljepota, ona ionako prolazi. Drugo, to je internet, kako znaš da je uopšte žensko. Možda je neki stariji muškarac  - nastavi stariji.

- Pa vidjeli smo se na skype-u. tj ja sam nju vidio pošto znaš da nemam kamere - prekide ga mlađi.

- Čuj, došli ste već do skype-a ! A kako nije primjetila na osnovu glasa da si mlađi od nje ?  - ponovo upita stariji

- Pa reko' sam joj My mic is broken - odgovori ponosno mlađi.

- Svoj jezik jedva znaš, iz Engleskog imaš mršavu tricu i ti s njom pričaš na Engleskom u slengu. Ma hajde ba. Možda su samo prvi znaci starenja ali preko glave mi je i ovih modernih vremena i savremenog roditeljstva kad si s djetetom prijatelj i slušaš ga kao da ti je brat a ne dijete. Odgajaću te ko i moj otac mene. Red, rad i disciplina. Internet ću ti zavrnuti -  osu ljutito stariji

- Ali daddy, ne možeš mi to učiniti, uostalom hackovaću komšijinu wifi mrežu - završi mlađi, ne dajući da ona od starijeg bude posljednja.

(Negdje u zemlji Bosni, razgovor oca i njegovog 11-godišnjeg sina. Imena i adrese donekle poznate autoru. Godine kad su velike poplave pustošile zemlju i kad je narod prvi put ustao da se buni)

16.12.2014.

Pogled prošlosti

Tamo među zvijezdama
prošli čovjek stoji
gleda na nas
i smije se
osmijehom drukčijim
od onog danas

Gleda svoju braću
zalutalu u vremenu
i kad bi se mogao čuditi
našim čuđenjima
čudio bi se
beskrajno
dnevnim izležavanjima
večernjim sjedeljkama
šarenim kutijama
s malim ljudima
hrpama papirusa
kućama punim stvarima
kućama punim kuća
i najviše buke

I kad bi mogao da žali
našim žaljenjima
žalio bi nas
zbog napora
koje poduzimamo
da pobjegnemo od sebe
da izbjegnemo život

Ali bi nas
ipak volio
ljubavlju drukčijom
od one danas

Tamo među zvijezdama


(Nije tajna da imam recimo, mali afinitet prema prošlim civilizacijama. Iz onog malo što su nam ostavili može se zaključiti da su bili na daleko većem nivou svijesti nego što im mi to, egocentrično obuzeti sobom kao mjerom svih stvari, priznajemo. Pa čitajte samo Grčke mitove i filozofe. Ili, ne morate ići tako daleko, čitajte poruke sa stećaka. Pa jesu li Krleža ili Mak Dizdar bili na krajevima pameti odajući im bezrezervno priznanje.
Pošto sam se jedno vrijeme interesovao za funkcionisanje mozga, i svog i tuđih, došao sam nužno do podjele mozga na dvije hemisfere sa različitim funkcijama. Sve je još u fazi istraživanja, ali ukratko i pojednostavljeno, pretpostavlja se da je lijeva hemisfera odgovorna za logiku, racionalno, verbalno razmišljanje i analitiku, a desna za intuiciju, kreativnost, apstrakcije i sintezu. Danas je generalno preovladavajuća lijeva hemisfera i vrijednosti koje ona, svojom funkcionalnošću, nameće.
Pretpostavlja se i postoje značajne indicije koje idu u tom smjeru da u prošlosti nije bilo tako. Ljudi su bili više pod uticajem desne hemisfere. Nama lijevašima, skoro je nemoguće i pretpostaviti šta to znači i kakvi su mogli  izgledati život i vrijednosti tog čovjeka, jer i ako pokušamo to da objasnimo, uvijek polazimo iz iste, uske i ograničene perspektive, i najgorre potpunoo nesvjesni toga. Poput slijepca koji pokušava da objasni boje. )

13.12.2014.

Tražeći Trebižet

Svaki moj doživljaj zapadne Hercegovine vezan je za ljeto. Bog je ovdje davao i suviše i premalo. Iznad krševitih planina postrance stoji nebo i netremice gleda na vas. Ljudi tihi i nezainteresovani, jutra hladna, dani pusti od jare, noći sa oreolom mistike. Brda obrasla Mediteranskim rastinjem pružaju prekrasan pogled na doline vinograda i duhana. Na prvi pogled besplodnim poljima teku egzotične, zelene rijeke oivičene stablima i trskom.  Hercegovina vješto skriva svoja blaga. I možda je baš ta atmosfera stalne, kipuće  tajne ono što me njoj najviše privlači.
Slučajni prolaznik ovim krajevima neće ni posumnjati kakve se sve ljepote kriju iza naizgled negostoljubivog krajolika.
Krećeš se monotonim i neuzbudljivim pejsažom ispresjecanim bademima i smokvama, i tamo gdje to najmanje očekuješ nabasaš na neviđene  prizore slabo dirane ljepote i na ovom svijetu. Najčešće su tu "velike", mirne vodene površine  dobro zaklonjene rastinjem, stidljivo uvučene u kotline i doline, čekajući tamo nekog svog princa da im dođe i probudi ih iz stogodišnjeg sna.
Koliko god je misterij za mene bio krajolik Hercegovine, još veću zagonetku predstavljali su ljudi. Na ulici tišina, podnevna pustoš, bez graje djece i smijeha njihovih veselih igara,  potpuna suprotnost sokacima mog Bosanskog djetinstva, uvijek krcatim bučnim goluždravcima koji ganjaju loptu ili smišljaju neku novu smicalicu namijenjenu starijim ili djeci iz susjedne, protivničke ulice.
Djevojke mršave , vitke, dugih ravnih kosa, tamnih očiju i tena, zanimljivog naglaska, za mene egzotičnih, nepoznatih imena, momci stasiti i snažni, kršni i nadošli, uvijek u prolazu. Pitao sam se šta svi oni rade kad ne prolaze, gdje žive, o čemu maštaju, čemu se nadaju, kako provode dan, koga čekaju i koji su njihovi načini da dodiruju vječnost.
Godinama sam se tako peo na brda iznad Ljubuškog, na kamen, krš pa čak i smokvu, vrebajući strpljivo odatle prvu poplavu i tako jedinstvenu priliku da već jednom i ja vidim taj Trebiže(a)t. Svi ga spominju, postoje čak i svjedočanstva o njemu u udžbenicima geografije, te od putopisaca koji su "slučajno" prolazili ovim krajevima, a ja ga eto sve do neke godine nikad nisam vidio. Jedno ljeto sam maksuz  pitao dajdžincu M. da li stvarno kroz Ljubuški protiče taj Trebižet. I kad mi je ona rekla da se on nalazi samo nekoliko stotina metara ispod njene kuće to je bio konačni, nedvosmisleni naučni dokaz da ga ima , potvrda i kruna mog višegodišnjeg straživačkog rada, beskrajnih sati provedenih na okolnim smokvama, gdje sam usput malo i jeo , jer i naučnici i istraživači su samo ljudi.
Ipak , u tihim noćima , u onim maglovitim predjelima kad san smjenjuje javu, kad noćna vizija zalupi vrata zadnjem ostatku dana, kad podsvijest poput poplave izbaci svoje najdraže fantome, uhvatim sebe, kako predano i dosljedno, metodično i temeljito, poput vječnog simbola svih potraga,transformacija, poniranja i ponovnih izviranja,  umiranja i novih rađanja, poput zadnjeg cvijeta daljina, poput nejasnog otiska nebeskog stopala i danas tražim  taj Trebižet.
I nikad ga ne prestajem tražiti.

(Rijeka Trebižat je jedina ponornica u Evropi koja 9 puta nestaje u hercegovačkom kamenu, te ponovno izvire ispod njega. U svom 51 km dugom toku ima još 8 lokalnih imena u različitim predjelima kroz koje prolazi( Culuša, Ricina, Brina, Suvaja, Matica, Vrljika, Tihaljina, Mlade ).)

04.12.2014.

NJihovi simboli (čisto iz modne perspektive)

Uzeli ste mi crvenu
pa ste mi uzeli zelenu
pa odmah potom i plavu
pa mi evo sad uzimate i narandžastu
Zamolio bih vas
najljubaznije
Vas pompezne male pajace
na plastičnoj žici našeg očaja

da mi ostavite bar ljubičastu


(onu između ljubičice i indigo

Nemam ništa protiv političara. poštujem ih kao i sve ljude. i ima tu zaista ljudi koji se trude da iskreno obave ono što već trebaju da obave. pa sjetimo se samo predsjednika Urugvaja. Ne, nije zbog legalizacije marihuane. zamislite čovjeka koji nije okrznut preovladavajućim virusom prokletstva. koji sam kaže koliko mu je dosta , a ostalo vraća narodu. i onda dođe kući i upali traktor. teško je ne voliti ga.
ipak imam "malih" problema sa ideologijama. tako mi svih članskih karti koje nemam.
ne kažem da ideje nisu dobre, da nas ne trebaju vući naprijed, tražiti svjetlo, krčiti putove.
ali , uzimam istoriju kao svjedoka (izvini Meša) , to uvijek nekako završi na istom. šačica privilegovanih, koja radi vlastitih uskih interesa, ostatak populacije drži u tami. a ako situacija izmakne kontroli, usmjere ih na iste takve iz drugog tabora. U proširenoj staroj Rimskoj hljeba, igara i ratova.
 
zar nije moguće reći mi i pri tome misliti spontano na srca koja nas spajaju, misliti slučajno na duše koje nas ujedinjavaju a ne na ideje koje nas razdvajaju. ideje koje izrečene dovoljno gorljivo u dovoljno rano predvečerje imaju moć hipnoze dovoljno neuvježbanih umova. 

)

03.12.2014.

Kao i svi (vlastita retrospektiva , 1999)

Pojurio bi napolje s prvim proljećem,
skakao i urlao, ljubio cvijeće,
ispunjavao prohtjev svoj svaki,
ništa ne radio kad mi se neće.

Ali…

Pozivaju se na zakone vječne,
mudrace dokone sivih pejsaža,
istine starije od krilatih nemani,
živuće fosile pogleda stamenih.

A ako za to već nemaju vremena,
strpljenja dovoljno da ponove citat,
ili ih je možda pamćenje izdalo,
razum napustio u pozan čas,
tišinu tad para misao “silna”,
jedineći u sebi  “slavu i spas”.
Iz njenih dubina vjetar se kovitla,
od njene snage treperi vlas,
zemlja se trese i more sinje,
tišinu muklu sakriva glas.
Na rasjedu njenom
sunce se ne rađa,
niti se čuje dječiji plač.
Svjetlost se gasi,
umire čovjek,
nestaje noć i konča dan.

Ostaje odjek svitanja bivšeg,
magla što pretače čudo u san,
umorni sudac s toljagom teškom
i njegov sluga dvoglavi zmaj.
Izgovarajući ponovo misao nesretnu
objavljuju svijetu vječni KRAJ.


( Ah ta lepršava mladosti. bio sam malo ljut tog davnog dana. I još me drži! )

02.12.2014.

Blogu ušo si u san

Baš jutros sanjam,
ja u potkošulji naizvrat na poslu,
i svejedno mi.
kad druge kolege isto modno neusklađene
i svi se smijemo u veseloj igri
ubrzanih sivo narandžastih pokreta
kao na nekoj adaptiranoj brodvejskoj pozornici
u predstavi davno odigranoj.
pokusavam da uhvatim tu radost dok traje
i da je prenesem.
otvaram blog i pišem u neki box
koristim dvaput sivo da označim radost
trenutka koji je već prošao
i života koji je izgubio formu

01.12.2014.

Na početku bijaše broj

O sveta mistiko crtica po krugu bez kraja
Kasu galopirajućih konja po nebeskom svodu
Izvireš iz eha prapočetka noseći njegove simbole
Prije riječi
prije zamora tišine
prije zvjezdanih prašina
koje su već slutile naša imena
Naše ritmične pokrete na usnama
onostranog
Noseći neizmijenjenu poruku vječnog
u prahu bez naslova
u formi bez okvira
U času
kad noćni žamor savlada porozni san nemoćnog
kad utihne poezija noći bez mjeseca
kad posljednja vrana ugasi svijeću očaja
O sveta mistiko bez kraja


Drevna znanja pradavnih vremena drugim čuvstvima od onih danas dokučuju svijet. Nalaze mistične svete veze između brojeva, zvijezda, građevina i oblika. traže podudarnosti vanjskog  i unutašnjeg u jednom harmoničnom, holističkom pristupu u kojem znanje nije izolovano od života i svedeno samo na intelektualnu marginu. u procesu u kojem su nauka i duhovnost jedno isto otvoreno pitanje koje se nadgrađuje sad s jedne sad s druge strane. takva otvorenost ne traži odbranu, ne traži centralizovanu tačku odakle znanje kreće i odakle se verifikuje, ne traži autoritete. svako uzima za sebe kad mu i koliko mu treba.
Poezija je prašnjavi ostatak sjećanja na jedno takvo postojanje.

ps na koliko mjesta se na ovom blogu nalazi broj 21, ne uzimajući u obzir datume postova ?

<< 12/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
71231

Powered by Blogger.ba