Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


25.12.2014.

Seoska igranka - cva cva 3-2/7

Oni koje je selo označavalo kao manje vrijedne, bili su osuđeni na određeni vid društvene izolacije i tihog, stalnog tretmana ponižavanja, što je u selu, gdje su ljudi živjeli blizu jedni drugih i bili više međusobno povezani , izgledalo dosta gore nego u gradu.

Ipak, znam par slučajeva ljudi, koji su odrastali pogrbljeni pod tim teškim osjećajem etiketiranja niže vrijednosti, a koji su kasnije , baš zbog toga, da drugim "pokažu" koliko stvarno mogu, postigli neki vidljiv uspjeh u životu, najčešće u materijalnom pogledu. Jer selo , poneseno starim kriterijumima, stoke i zemlje, najviše i cijeni to jednostavno, konkretno, lako mjerljivo postignuće.

A uspjeh na selu je , iz ranije pomenutih razloga, veće međusobne povezanosti, surovije i jasnije društvene hijerarhije, daleko upečatljiviji i vrijedniji od onog u gradu. Zato je ambicija i danas jedno od prirodnih svojstava sela.

Jedan od onih koji su kasnije "uspjeli" bio je stariji cva-ov brat. On je otvorio prvi moderni superxafs novog sela.

Ali selo nekad teško zaboravlja i još teže oprašta, i uprkos uspjehu i danas se mogu ćuti zluradi komentari i podsjećanje na ono što je prije bilo sa neskirvenim, zloćudnim iščekivanjem da se to vrati.

Mislim da čak ni nena nije bila u potpunosti imuna na virus tog negativnog, staleškog ponosa i da nije bila uvijek najsretnija zbog mog sve učestalijeg druženja sa cva-om.

Možda je se pomalo pribojavala nekog možebitnog njegovog negativnog uticaja na mene. ali je vrlo brzo, sa onim svojim prodornim,  ranije već opisanim ptičijim pogledom, koji vidi iza i skrivene stvari, inače teško vidljive, došla do zaključka da sam ja sav nekakav svoj ,  nepodložan uticajima,  i da bi tu nekad, bilo kakav uticaj spolja , pa makar došao i od cva-a, bio čak i dobrodošao. 

A možda jednostavno nije imala vremena da se previše bavi time.

Kako god, godinama kasnije, kad je cva vec ima svoje cva-ice, a nena dočekala na nogama prvi  od niza moždanih udara, koji su je polako približavali mjestu gdje je oduvijek istinski i pripadala, nebu, zadnje što je izgovorila prije gubitka svijesti, vizionarski svjesna cjelokupne situacije, bila je uputa i molba da baš cva raznosi i lijepi posmrtovnice.

Svima je bilo čudno kako je se baš njega u takvom trenutku sjetila, ali poneseni bolom zbog skorog gubitka nisu tome pridavali pretjeran značaj. a ako je moja ranija uobrazilja bila i tačna, nena je tim činom, na neki svoj, nebeski , nama ostalim nepojmljiv način, izjednačila stvari. 

Cva-ov otac doveo je cva-ovu majku iz dalekih krajeva, u koje si u to vrijeme mogao stići samo vozom, dajući tako svoj doprinos socijalnoj i genetskoj raznolikosti sela.

On je bio stasit, visok, dobrodržeći čovjek, a ona sitna. krezuba žena, koja nikad nije izgubila, svoj čudni, daleki akcenat i koja je govorila nekako brzo , mnogo i glasno, ali je se iza te naizgled grube i svadljive fasade lako naslućivala vrlo topla i istinski dobroćudna osoba.

U selu je mislim nikad niko nije ni znao po imenu, pa čak ni po imenu muža kako su tad oslovljavali žene ne dajući im vlastiti identitet. već su je zvali po kraju odakle je došla, uvodeći u škrti i jednostavni rječnik sela novu i dotad nepoznatu riječ, Hercegovka.

Cva-ov otac je mislim, uživao u tim njenim napadima rječitosti, i svaki put se šeretski smješkao zadovoljan i sretan, u trenutku njihovog pojavljivanja. 

Njihova djeca su bila posebna, svako na svoj način, noseći izmiješane odlike, dva nekad davno razdvojena svijeta. Stariji su bili nešto bolji u školi od onih mlađih, a muški, mada nijedno rastom nije dosezalo oca, su redom imali izraženu "odliku", koja je u seoskim prepričavanjima i nadodavanjima dobijala legendarnu notu, baš poput one u jednom Lorkinim romanu.

Iako ovo prelazi nivo ozbiljnosti koji sam sam nametnuo ovoj priči, govorim to radi nepristrasnosti i iskrenosti svjedočenja, i kao dokaz da život svakom da ponešto a nekim i malo "više" nečeg nego ostalim.

Uostalom selo nije patilo od lažnih obzira i takve stvari su se prihvatale normalno kao i sve ostale pojave u prirodi.

sljedeći dio

25.12.2014.

Seoska igranka - cva cva 3-1/7

Cva cva je bio nešto stariji od mene. Škola mu je bila zadnji prioritet i mislim da je svaki razred, ako je uopšte i uspio izgurati do osmog, ponavljao bar dvaput . što zbog subjektivnih razloga, njegove nezainteresovanosti i nedostatka motiva, što zbog objektivnih okolnosti, nedostatka porodične tradicije i najviše dječije teške bolesti koja mu je uzela godinu života.

Jednom kad tako izađeš iz sistema teško je ponovo naći put nazad  i mnogo predanijim i upornijim osobnostima od one koja je cva bio. Uostalom nije bio ni prvi ni zadnji kojem se tako nešto desilo i prije je potvrđivao pravilo nego bio izuzetak.

Zato je cva znao sve generacije školske djece i svi su znali njega što se pokazalo korisnim u nekim našim kasnijim avanturama koje su već označavale prijelaz u jedno drugo, mladalačko doba.

Nadimak je dobio, pretpostavljam, na osnovu prve generacije gasterbajtera, koja je dolazila i sa sobom donosila čudne riječi novog jezika. U seoskim školama se tad učio isključivo ruski, pa  su nove riječi predstavljale  ljudima simbol nepoznatog, novog i drugačijeg. Pored toga gasterbajteri su bili puni maštovitih, vjerovatno dijelom i napuhanih priča o novom svijetu i njegovim vrijednostima, što je ostavilo upečatljiv utisak na mlado dječije uho.

U selu se inače teško ostajalo bez nadimka. dijelom stoga što tu, za razliku od danas, novotarije nisu bile dobrodošle već se ponavljalo ukrug istih 20 imena koja su se prenosila sa djedova na unuke, pa je za nečiju neposrednu identifikaciju u priči bilo potrebno govoriti i ime oca , a nadimak je pojednostavljivao stvar,  a opet dijelom i zbog sarkastične prirode samog sela , gdje je dugo, osnovni i najrasprostranjeniji vid društvene zabave bio ismijavanje drugih, a većina tih nadimaka je bila pogrdnog karaktera. Grad, ponesen bontonom i nekim novim tokovima u ophođenju, je  pomalo izgubio tu direktnu, grubu notu oslovljavanja drugih i sarkazam zamijenio sa njegovom blažom varijantom, ironijom.

Zanimljivo je da se ljudi na selu nisu mirili sa svojim nadimcima, mada su ih svi drugi tajno i manje tajno uvijek oslovljavali i označavali isključivo s njima, što je stvaralo izvrstan potencijal za stalna prepucavanja i sukobe.

Kako i da se pomiriš sa nadimcima koji su bez zaobilaženja i brutalno udarali na neki osnovni fizički nedostatak, tipa čoro, slino, hero, nosonja...

Lično sam imao sreću, što su me uvijek i svugdje, pa i dan danas, ljudi smatrali nekom vrstom privremenog gosta koji tu ne pripada, pa su me i nadimci uglavnom promašivali, mada ne i  sitna mala ismijavanja što ćemo vidjeti kasnije.

Cva cva je imao nekoliko nadimaka, od kojih je onaj cva cva bio najnormalniji i najhumaniji, koji čak ni njemu samom nije smetao i sa kojim se na neki moderan način, prisutan i danas kad djeca daju sama sebi nadimke inspirisane stranim imenima ili riječima, i ponosio.

Cva cva je u sebi nosio tu seosku preteču savremenog trenda anglo-saksonizacije svijeta.

I pored toga je bio žilav, živ i neumoran dječak, pun duha i neke neimenovane inicijative.

Inicijative koja nije tražila puke sljedbenike i koja nije bila detaljno razrađen plan,nego je više bila poziv u zajedničku avanturu koju ćemo sami zajedno osmisliti i doraditi usput. Onako kako nam bude najbolje nadolazilo.

Bio je pretposljednje dijete u velikoj, siromašnoj porodici sa dosta djece.

Siromaštvo je na selu, u općem materijalnom neimanju i bijedi, imalo jednostavnu mjeru: koliko je ko imao stoke i zemlje. Cva-ov otac i kompletna familija u toj podjeli su izgleda izvukli deblji kraj.

Razloga za to je moglo biti više, ali pretpostavljam da su, ili došli poslije ostalih , kad je prva dioba zemlje prvih doseljenika već bila završena, ili je se neki labilniji predak previše odavao alkoholu i kockanju i tako doveo u nepovoljniji položaj sve svoje buduće potomke.

Mislim da cva-ovi nisu imali čak ni krave, seoske hraniteljice u dugim zimskim, hladnim noćima kad se potroše zadnje zalihe sušenog voća, pekmeza i krompira u lošijim godinama. 

Seljaci, mahom siromašni i ugnjetavani u većem dijelu istorije, ipak su imali ponos, što se često znalo negativno odražavati kao uzdizanje nad onim koji su , po nekim kriterijumima, bili slabiji, ili pak njihovim izbjegavanjem kao da se radi o nekoj opasnoj prelaznoj bolesti.

S današnjeg stajališta to može izgledati smiješno koliko i nejasno. Prirodno bi bilo očekivati određenu vrstu solidarnosti među istim, siromašnim, potlačenim ljudima osuđenim na isti težak, mukotrpan život. ali izgleda da je jedna od temeljnih odlika svake društvene strukture, pa i tadašnjeg sela, težnja za isplivavanjem iznad prosjeka, izjedajuća potreba da se bude jednakiji među jednakim, ili bar manje siromašan od siromašnih. I tako je i siromaštvu nađena podmjera. ona koja ga dodatno raslojava. 

sljedeći dio

<< 12/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
69444

Powered by Blogger.ba