Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


31.01.2015.

Poziv

obrub vječnosti zove nas
isprekidane marionete pokislih neuzvraćenih uzdaha i
marginalizirane siluete konstruktivnih lutanja bez cilja
nas
dokone pajace neuprizorenih bezrazložnih nemira i
usnule pionire nestvarnog kosmičkog dana
što smo ostavili nepožnjeveno klasje
nepoznatih utrnulih unutrašnjih smislova

nas
izgubljene stilizirane pokrete
davno zaboravljenih uličnih bardo plesača

obrub vječnosti zove baš nas

30.01.2015.

Tuđe a moje

...
Ne pitam te za sate koje ne spavaš
Niti što radiš u vrijeme sna
Ti si dramaturg nasmijana lica
Čije drame pucaju od smijeha
Lice koje se smije
Odgovor je svima
Na sva pitanja

http://sretnosrcevuka.blog.hr/
Copyright: miljenko_trnsko2002@yahoo.com

29.01.2015.

Važno!!! Arhiviram vaše postove (arhiviram snove)

Ako želite da bilo kad, bilo s kim i bilo gdje, u tišini doma ili na planini uspomena, osjetite dašak starog bloggera, upravo onakvog kakav ste ostavili, sa svim vašim postovima, svim komentarima, autentičnim pozadinama i ikonama dragih ljudi, kontaktirajte me.
U ovoj tvornici snova omogućićemo vam to.  Dovoljno je da ostavite na pp ili u komentarima naziv bloga i neki, anonimni mail, na koji vam to mogu poslati.

ps

prenesite to i drugim. znam da su mnogi ljudi ulagali puno truda u svoje blogove i da bi željeli da to imaju u arhivi, da se mogu sjetiti starih dobrih vremena jednom kad prođu

ps2
sve je naravno for free ili dzabice što bi naš narod reko

27.01.2015.

Onako nabrzinu

znate šta ćemo !?
otvorićemo vatru
"novih početaka"
i u njoj spaliti
sve "ne voliš me"
od prazore

igraćemo, pjevaćemo
u ludom zanosu
dok zadnja varnica sumnje
ne dokuči nebo

onda ćemo se
zauvijek zbliženi istom vatrom
igrati raspe
svako nazad svojim sutonima

(napisano u četvrtak 22.1 prije nego se zakomplikovala situacija sa bloggerom, tema se "slučajno" potrefila)

26.01.2015.

Duh Bloggera

za blogger.ba sam saznao 2005.godine. koje je to otkriće za mene bilo. na blogu je tad defilovala tzv izgubljena generacija, kojoj i sam pripadam. ljudi koje je rat zatekao na nekim važnim žiovtnim raskrsnicama i zauvijek im promijenio tokove života. neki se nisu znali vratiti nazad, neki nisu htjeli. blog je bio i sredstvo i utjeha.

mene lično, koji sam uvijek imao nekog afiniteta prema pisanoj riječi, je neodoljivo privlačila ta živa priroda bloga. mogućnost da imaš interakciju sa autorom, da čuješ istu ili različitu stvar iz sto različitih uglova, da saznaš šta o nečemu misli i kako to osjeća iskreno neko ko nije profiliran pisac, neka osoba iz susjedstva, koju možda i srećeš a i ne znaš da je to on(a), ili neko koga inače ne bi nikad ni pod kakvim uslovima imao priliku da upoznaš,a preko bloga imaš mogućnost da zaviriš na trenutak u njegov veliko-mali svijet, obogatiš se njegovim viđenjima, nahraniš njegovim mislima.

te 2005.godine nisam imao ni želje, ni potrebe, ni vremena da lično pišem, ali sam zato aktivno pratio druge, komentarisao, razgovarao i razmjenjivao ideje.

blogova je bilo dosta manje i bez poteškoća si mogao naći one koji ti više leže i pratiti ih.zbog raznih obaveza, te iste godine se i završila ta moja prva epizoda sa bloggerom. poslije sam vremenom naletao na razne druge blog servise, ali nijedan od njih nije imao do te mjere prisutnu tu živu prirodu neposrednog kontakta, tu kombinaciju druženja, razmjene i ljubavi prema pisanoj riječi, kao što je imao blogger. bili su nekako strani, bezlični, jednosmjerni, sterilni. možda je to bio samo utisak na prvu, ne znam, ali postovi, komentari, sve mi je išlo u tom smjeru.

devet godina poslije tog prvog upoznavanja, dugogodišnji prijatelj, s kojim sam dijelio tu sklonost prema pisanom, javio mi je da je se ozbiljno odlučio okušati u pisanju. kad sam vidio da ga ne mogu odgovoriti,  sjetio sam se starog dobrog bloggera i predložio mu da je najbolje da prvo tu oproba pa da vidi da li to uopšte može i kakve će biti reakcije.

prihvatio je i krenuo pisati i ubrzo počeo i mene da nagovara da mu pravim društvo. odbijao sam na početku iz raznoraznih nevještih razloga, tipa sve dobro je već napisano, nemam ja šta da kažem novo ili to će mi uzimati previše vremena, ali kad sam osjetio da i on pomalo posustaje, pomislio sam: "ma šta imam da izgubim, krenuću sa bilo čim, glupostima koje mi trenutno padnu na pamet i za koje mi ne treba više od pet minuta dnevno". kad sam već odlučio, za petnaestak minuta sam osmislio i ime i nadimak i dio koncepta bloga i izbacio prvi post - neki trenutni diktat misli koji je imao veze sa razmišljanjem o konceptu.

i tako je krenulo. u početku sam mislio da to ne treba meni, da sam završio davno s tim, da to radim samo radi prijatelja, ali ispostavilo se sve upravo suprotno. svidio mi se proces, volio sam ljepotu razgovora sa samim sobom i volio sam da to dijelim s drugim, dijeleći naravno takođe njihov rad sa sobom. ne znam da li me je ta razmjena učinila boljim, potpunijim, bližim ili daljim sebi, ali jedno je sigurno, imam tu potrebu da se kreativno izražavam. i vjerujem da je svako ima i kad ne zna da je ima, kao što ni ja nisam znao. to je naše osnovno, zaboravljeno i zanemareno svojstvo. ali bez razmjene s drugim kreativnost je jalova, jednosmjerna, bez energije, upućena na sama sebe. drugi nisu samo puki svjedoci, oni su sve što treba da proces bude potpuniji, inspiracija, smjernica, uzor, model...  

kad je prijatelj polako otkrio da sam i ja tu, uspoređivali smo blogger nekad i sad. brzo smo shvatili da puno stvari ne radi, da se blogger ne održava, da je doživio neku vrstu otuđenja sa hiperprodukcijom reklamnih blogova, da broj posjeta više nije mjerilo nego neki favoriti.

očekivao sam trenutak kad će postovi površno biti like-ovani kao na fb-u. dobrodošli u binarni svijet, valja ili ne valja, nema između. smijali smo ironiji činjenice da nas uvijek u životu, pa i ovdje na blogu, prati "lagano propadanje" kako je on i nazvao svoj blog. bilo je jasno da se struktura bloggera raspada. 

ali je ipak, uprkos svemu, zadržao nešto od one ranije privlačne magije. iskru koja ima potencijal da postane plamen. ne dozvolimo da se i ona ugasi. nije bitno ovdje ili tamo, bitno je samo da smo zajedno i da duh starog dobrog bloggera ostane sačuvan u bar nekom obliku.

 http://graciasalavida.blogger.ba/arhiva/2015/01/26/3784433

 

24.01.2015.

NA PUTU

kad stvari ne idu po planu
i život uzima više nego daje
sjeti se na putu si

kad olovni oblak čeličnu kišu sije
a horda zlih trnaca nemilosrdnu bitku bije
sjeti se na putu si

kad sreća, harmonija i blagostanje
gaze po suncu i danu
baš onako po planu
ne zaboravi NA PUTU SI

samo si i jedino si i sve si NA PUTU
i sve i jedino i samo ima smisao kroz put
kao prolazni orijentir ili daleki svjetionik
što sluti obrise budućih staza

23.01.2015.

Kratki dijalog dugih prijatelja

Dim i zlato

Dim i zlato!
Kako je to daleko,
kako je to daleko i od tebe i od mene
i od svega, poput maslinika u sutone
sat za satom, dan za danom
između neba i zemlje što ostaju
stražari vječni,
kao bujica protjeće život, ali
i DIM i ZLATO.


(gost341)

Putovanje

Krici po ulicama,
nesretna djeca budućnosti
naslijedila su svoj dug.

Između pada i uzvisenja,
mala je kotlina što čeka
da ti i ja prođemo njome.

Ako pri tom poneseš,
sve svoje kejove, barove i dim i zlato,
ne smeta mi.

(gost227)

22.01.2015.

Vrijeme nestajanja

u mom starom gradu
neki drugi ljudi
ulice blijede
puste

djeca stare djece
treba da su tu
ali ih nema. 
odmaknuta okeanima
vozaju trotinete
nekih drugih ulica
dalekih neznanih gradova.
tamo padaju
i dižu se
i mirišu lipov cvat
po prvi put

ogledaju se u barama
kojih i nema
i mašu veselo
malenim kišobranima
vraćajući se iz škole

u njihovom smijehu, osjeti se
da ih tamo ne čekaju
majke, nene, bake
koje pletu vunene džemperčiće
kraj vatre što tiho pucketa

igle pletilje to znaju
kad staračkom drhtavom rukom
onemoćalom od čekanja
gađaju bodove
preostalih uspomena

u mom starom gradu
neki drugi ljudi
ali ljudi
ista muka
ista žalost
isti smijeh
a djece
djece nema
i nikako da dođu
i ogriju se kraj vatre
što sve tiše pucketa
čekajući beznadno na njih

15.01.2015.

Odbacimo

preostale malograđanske obzire
neizliječene  piruete nemira
što plešu po klizaljkama strasti
sjene oholosti na zidovima privida
začaranu sudbu što je  tmina zaziva
stege lagode na kliještima komfora
laskave molitve boginji vanjštine
krugove pakla u zvijeri od straha
i noći prepune taštine
koja razdvaja

noćas je vrijeme za novo vrijeme

15.01.2015.

Seoska igranka - igranka 7-2/7

Ubrzo sam shvatio da od ovog sa F., kako se zvala cura, neće biti ništa, jer ništa konkretno nismo ni dogovorili i osokoljen početnim uspjehom, već sam na sljedećoj igranci, koja je bila dan ili dva poslije, odmah našao novu curu.

Bila iz neninog sela, manje od godinu dana mlađa od mene i vjerovatno je bila došla na svoju prvu igranku.

Zvala se, interesantno, isto kao i prva i ja sam sve uradio opet u onom istom osjećaju magnovenja i nepoznatosti samom sebi. Ovaj put nije bilo cva cva-a, koji iz nekih razloga nije došao taj dan. Bio sam sasvim sam i slučajno kraj zida naletio na nekog vršnjaka kojeg sam ranije poznavao. S njim je bila ona. Ja sam, ponesen ko zna čim, bez ikakvog plana, samo pitao , ne sjećam se ni šta, samo znam da je bilo direktno. Da li da se zabavljamo ili da mi bude cura, ko zna. I ona je onako, naivno odmah, i sama iznenađena i ponesena okolnostima, vjerovatno još pod atmosferom prvog izlaska, pristala. čini mi se blago klimajući glavom.

No tek nakon pristanka su za mene nastupili pravi problemi. Nisam znao šta dalje. Do tog dijela sam i znao. A dalje ništa. Niti sam se interesovao. Nisam planirao da će me takva nenadana sreća potrefiti dvaput u par dana. Nikog od starijih nisam pitao kakav je protokol, šta se radi kad ona pristane i ti i ona ostanete sami. A bio sam previše ponosan i tvrdoglav i da pitam.

Cura je bila fina, pa sam s njom, ja štreber , a o čemu ću, mogao malo pričati i o školi, na što bi cva cva pucao od smijeha.

Ipak od mene se kao muškarca očekivala da preuzmem inicijativu i da nju uvedem u taj svijet i pokažem joj šta dalje. I onda sam se, naizgled spasonosno, sjetio tog mraka, kojeg je neko negdje spominjao  kao neku sljedeću, uspješnu fazu zabavljanja. I poveo sam je u taj mrak, koji je ona uzgred poznavala bolje nego ja, pošto je se uglavnom sastojao iz obližnjeg dvorišta njene škole i okolnih, pripadajućih zgrada. Našli smo neke stepenice za stražnji ulaz u školu i tu sjedili i šta drugo, nego opet pričali i čudili se naglas zajedno povremenim otetim uzdasima koji su dolazili iz okolnog žbunja školskog parka.

Tako je potrajalo par vikenda. U međuvremenu se, bar ona, vidjevši da od mene nema ništa,  raspitala šta se radi dalje i u zraku se mogao osjetiti neki mjehur očekivanja, koji sam ja, i kad bi ga primjetio, uspješno ignorisao  nehajno ubjeđujući sebe da je to samo moja lična uobrazilja.

Onda su upozorenja počela pristizati i od njenih starijih drugarica i rodica, koje su je dopraćale na igranke. Bila su više manje direktna i govorila su da bi mi nešto u tom mraku i drugo trebali raditi a ne samo pričati udaljeni jedno od drugog pola metra.

Ako ništa upozorenja su uzrokovala  da joj se malo više približim tamo na onim stepenicama i da joj jednom bezuspješno i više reda radi ponudim svoju jaknu kad je malo zahladnilo a ona bila slabije obučena.

Poslije treće zajedničke igranke već mi je malo počela dosađivati ta čitava stvar sa zabavljanjem. Priče su se polako iscrpile, a osjećaj iščekivanja se sad već mogao opipavati u zraku. S tim pritiskom nestalo je i uzbuđenje i radost otkrivanja novog i nepoznatog prvih susreta.

Vjerovatno bi sve završilo "loše" po mene da me nije spasio početak školske godine. Prošlo je ljeto i došla je sezona kiša i škole pa su roditelji prestali dolaziti na selo, a samim tim i ja .

Da sam znao šta je obostrani prećutni raskid, vjerovatno bi to tad tako nazvao. Ovako se jednostavno nismo vidjeli dugo vremena, a kad sam je sljedeći put vidio već je bila s nekim starijim i zrelijim momkom. Koliko god mi je nekako bilo žao zbog toga toliko sam osjetio i određenu vrstu olakšanja i rasterećenja.

Poslije toga se nismo vidjeli godinama jer je mene život nosio na druge strane daleko od sela, a igranke su polako i tamo izumirale i mijenjali su ih kafići i diskoteke koje sam imao i u gradu. 

Ipak život nam je, nekad puno vremena kasnije, pružio još jednu priliku da se opet sretnemo i smijemo svemu zajedno. Pitala me je, sa izazovnim osmijehom, da li sad znam šta je mrak. Ali to već više nije dio ove priče. 

Nikad poslije izlasci za mene nisu više imali taj isti početni žar, tu nevinu radost iščekivanja, tu dječiju bezbrižnost spojenu sa radošću otkrivanja  i prvih upoznavanja suprotnog pola.

Cva cva je za godinu dvije znao sve što se treba znati o onom što se "dešava" kad muškarac i žena ostanu sami,  i ja ga više, ma koliko zbog toga obojica žalili, nisam mogao pratiti.  U tom svijetu je napredovao daleko brže nego ja, a ja sam, posvećen nekim drugim stvarima, ostajao gdje sam, pa čak i nazadovao jer sam se suočen sa samim sobom i nekim novim nadolazećim pitanjima, pomalo i udaljio od svijeta, postao manje bezbrižan i spontan i prolazio prva u nizu kasnijih otuđenja . Kako ja nisam bio gdje sam bio, to je i svijet prestao biti. Postao je manje naivno i manje sigurno mjesto.

Cva cva me je pokušavao uključiti u dešavanja, upoznavati me sa drugaricama od cura koje je često mijenjao, dobro savladavši pravila. Ali ja se nisam uklapao.  Na meni su se već počele vidljivije pojavljivati osobine koje grad razlikuje od sela. Bio sam čudan i stran,  previše promišljen i izvještačen,  krut, sa čudnim rječnikom koji je pomalo podsjećao na nemilu školu i nastavnike.  Naročito je to smetalo cva-ovim curama, koje je birao sebi nalik, bez nekog interesovanja za bilo šta što miriše na školu. Prigovarale su mu što ih uopšte upoznaje sa mnom, čudakom, kvareći im raspoloženje sa tim nemilim podsjetnikom.  Tu su se naša dva svijeta zauvijek razdvojila da bi se poslije samo privremeno sastajala na nekoj dženazi ili igrom slučaja u mojim sve rjeđim posjetama selu.  Cva je se brzo poslije i oženio, ne znam da li  napunivši i 18 godina i za njega je tu nastupila neka sasvim nova faza nepregledne predstave života. 

Nena, kao što smo ranije nagovijestili,  sad vrti nebeska vretena. U kasnijim godinama je pomalo izgubila nešto od one ranije ozbiljnosti karaktera i u nadolazećim, teškim vremenima, još dugo razveseljavala bližnje svojim duhovitim doskočicama, upadicama i pošalicama, često i na vlastiti račun. Ona je stvarni glavni junak cijele ove priče, samo sam morao u priču ubaciti i nas sporedne likove, mene i cva-a, da popunim radnju u trenucima kad je ona čekala da se mi vratimo sa igranke ili jednostavno odrastemo.


FIN ( Francuski je in)

14.01.2015.

Apsurdistan

prinesoše mi
medovinu u amforama od gline
vodu najbolju hladnih bunara
odore od svile iz Samarkanda
slatko grožđe Ravenskih vinograda
janjetinu iz podnožja nepoznate planine

ali mi srce ostaviše
i sad hodam
ko pola čovjeka
ne znajuci ko sam bio
a i previše svjestan
šta ću postat'

Ne mogu u jednom kratkom tekstu ni približno izraziti na koliko me sve načina dotiče ovo što se trenutno dešava u Francuskoj. Zato neću pisati o gnusnosti samog čina koji nikako ne opravdavam. neću pisati ni o već prepoznatljivim posljedicama, kad isti "neki", po već uhodanom receptu, iskoriste događaj za dodatnu radikalizaciju svijeta, za nova uvezivanja zastava, nova savezništva u borbi protiv "nečeg", za smanjenje individualnih sloboda i prava privatnosti, i u konačnici za stvaranje jedne globalne Orvelovske imperije, policijsko-vojno-ekonomske diktature u kojoj niko više neće biti zaštićen, mada se sve radi pod krinkom zaštite.

Mnogima je to već sad sasvim jasno i nema potrebe da i ja o tome dodatno govorim. neću se više ni čuditi unaprijed znanom lancu događaja, kad sam i ja, anonimac, mogao znati prije 15 godina, čitajući anonimne i manje anonimne izvore sa interneta, šta će se dogoditi, poput upozorenja poznatog ekonomiste da je Francuska na redu, da joj se sprema Britanski Tačarevski scenario, da ona ne odgovara konceptu neoliberalnog Američkog kapitalizma, da ima previše sloboda, previše radničkih i socijalnih prava, previše razvijenu mrežu sindikata, te da ne daje dovoljnu podršku Americi u borbi protiv međunarodnog "terorizma". i onda se desio Sarkozy, prava osoba na pravom mjestu, desila se smjena vrha Francuske vojske nakon manjeg incidenta sa neke vojne vježbe, desio se niz zakona koje pomiču dobnu granicu za penziono osiguranje, smanjuju socijalna davanja... To sve izgleda nije bilo dovoljno da se do kraja uništi duh Bastilje, narod je ostao nepodijeljen, pa je bilo potrebno pribjeći još radikalnijim potezima.

Neću pričati ni o tome kako me sve što se dešava lično dotiče jer direktno udara "slučajno" ili "namjerno" na duh i vrijednosti koje dijeli većina mojih zemljaka i koje su sad predmet otvorenih hajki, osuda, kritika i zlonamjernih špekulacija. I o tome je već dosta rečeno i nemam tu šta dodati. Pričaću o jednom drugom, manje poznatom, manje opštom, više ličnom segmentu ličnog koji je nakon posljednih događaja izgubio posljednja uporišta u ideji da ipak neće, da se ipak ne dešava, da je to ipak samo tamo negdje i samo teorija, da svijet ne ide  u divlju, nekontrolisanu, ludu vožnju kojoj se možda ne zna cilj, ali se sigurno zna da neće dobro završiti.  da bi to uradio, moraću malo da razmotam priču.

nekad poslije rata upoznao sam grupu mladih ljudi, studenata  književnosti, fotografije, novinarstva i raznih drugih srodnih umjetničko-društvenih fakulteta, mahom sa juga Francuske i iz Španije, koji su došli u Bosnu s nekim humanitarnim konvojem , donijeli nešto sredstava i lično pomagali u obnovi par ratom oštećenih škola.

imao sam priliku da se dugo družim s njima, jer su neki ostajali i dobro poslije povratka glavnine konvoja , a neki su dolazili a i dan danas dolaze ponovo, očarani našom zemljom, gostoljubivošću i osobenošću ljudi, ljepotom krajolika, bogatstvom istorije i za njih privlačnom složenošću društveno političke klime, ukratko svemu što može privuči zaintrigirani, radoznali i umjetnosti i društveno-socijalnim relacijama sklon karakter.

vodao sam ih po zemlji uzduž i poprijeko, od najudaljenijih gudura, preko poznatih i manje poznatih istorijskih mjesta, starih gradova, tvrđava, ostataka ruina, pa do mondenih mjesta zabave i noćnog života. posjećivali smo razrušene biblioteke, mala pozorišta, obilazili vjerske i sakralne objekte.

bili su iznenađeni kako malo držimo do svoje prošlosti, kako su zapušteni vrijedni spomenici, neodržavane i nedostupne javnosti tvrđave, mjesta gdje su se zbili važni događaji. Bobovac smo jedva našli, Han u Travniku nije adaptiran za javnost, Tešanjska tvrđava isto... pokušavao sam da im objasnim da je u nas prošlost vječna tabu tema, da svaki njen period vrijeđa nekog, predturski jedne, turski druge, austougarski i period kraljevine SHS treće, doba komunizma četvrte... 

upijali su sve i sve ih je živo interesovalo, od običaja, muzike do filmova i književnosti. naročito ih je čini mi se zanimala naša poslijeratna, mala, niskobudžetna kinematografija. vidjeli su naš veliki umjetnički potencijal, što naročito imponuje jer dolazi od ljudi sa bogatom tradicijom u toj djelatnosti. pratili su naše filmove po festivalima vani i nisu tajili oduševljenje kad su o tome pričali.

nikad, baš nikad, ma koliko je tražio nisam kod njih vidio mrvicu arogancije, osjećaj veće vrijednosti, jer su došli iz velikih zemalja sa dužom civilizacijskom i kulturnom tradicijom, ekonomski bogatijim i razvijenijom sistemom.

smijali su mi se konobari po inim kafićima diljem Bosne kad sam ja plaćao račune. govorili su ti si jedini koji je uspio naći strance kokuze. ipak su bili studenti koji su došli tu sa malim osobnim budžetom ali sa velikom željom da vide, ostanu što duže, i pomognu koliko mogu da njihovi sugrađani, zemljaci bolje razumiju ovdašnje prilike i situaciju u kojoj smo se nalazili. slali su mi poslije novine sa tekstovima ili fotografijama koje su objavljivali o Bosni, najčešće u nekim lokalnim ili regionalnim medijima. 

imali su čudne, drugačije običaje. odjednom bi se neobavezno pojavljivali na par dana, izenanadno i bez najave, uvijek nas prijatno iznenadivši.

tako su jednom prije 15ak godina spontano došli i odlučili da povedu mene i brata u Francusku. usudili smo se da krenemo na taj put sa starim, dotrajalim autom, kojem smo morali mijenjati motor kad smo se vratili. da prijateljica nije bila s nama , sumnjam da bi uspjeli s tim autom i izgledom Bugarskih krijumčara opijuma, preći ijednu od onih silnih tadašnjih granica. na svakoj su nas zaustavljali pregledali, tražili x nekih papira, onda bi se ona umiješala, nešto zgromila na njih. oni bi se ušutili, povukli i pustili nas da prođemo.

moj doživljaj ondašnje Francuske ne može stati u jedan post, a oduševljenje i ideal su samo neke riječi dovoljno približne da to opišu. nisu me toliko oduševili gradovi, uređenje, bogatstvo, prirodne ljepote, istorijska tradicija, sve sam to imao priliku da vidim i po drugim zapadnim zemljama. oduševili su me ljudi. spontani, bezbrižni, neopterećeni, mahom skloni umjetničkim i drugim događanjima, putovanjima i druženjima, odudarali su od zapadnjaka koje sam ranije imao priliku da upoznam. nisu marili za kuće, stanove, kredite, materijalna postignuća. trošili su  pare na obilaske filmskih festivala po Africi i Južnoj Americi, upoznavanje zemalja trećeg svijeta i razne interesantne i kreativne hobije. neki su čak uzimali kurseve našeg jezika iz čiste ljubavi ili zabave i učili tesktove naših rock pjesama napamet što je kuliminaralo smiješno kad su jednom cariniku koji ih je nešto zezao na našoj granici citirali stih grupe KUD Idijoti "glupost je neuništiva". umirao samo od smijeha slušajući po ne znam koji put kako su to rekli. a tek riječ hljeb, nikako je nisu mogli izgovoriti kad bi sami išli kod nas u prodavnicu.

imali su dosta prijatelja Arapa i nikad nisam primjetio ni najmanji znak da prave neku razliku između njih i ostalih prijatelja koje su imali. poštovali su njihove osobenosti, njihovu kulturu, ismijavali svoje očeve koji su učestvovali u kolonijalnim ratovima u Alžiru. rijedak je takav stepen integracije u društvo manjinskih naroda. nisu to bili samo moji prijatelji, ta atmosfera, jednakosti, opuštenosti i tolerancije se mogla osjetiti na ulicama, posvemašnje udisati u zraku i iznaći u spontanim osmjesima na licima.

u poslijeratnoj apatiji, nedostaku volje i optimizma, sve to mi je davalo snagu, predstavljalo svjetionik, budilo nadu da može drugačije, da ima šanse, da nije sve kod ljudi izgubljeno. vraćalo mi vjeru, davalo mi motiva, kad sve drugo bude nedovoljno, kad sjenke noći zamijene raskoš dana. i onda se dogodilo i događa se ovo dole opisano. izgleda da je sljedeći prirodan korak bar za nas, koji se ne pitamo puno, da se naučimo živjeti od danas do sutra, bez ikakvog ideala ili uznemiravajuće nade da bi moglo biti bolje, one iste nade kojoj je Francuz Alžirskih korijena Albert Kami dao epitet apsurdnosti.

13.01.2015.

Putuj Evropo...

Yes, we are facing a very bad situation. Because what has happened is horrible, but also because it's difficult to be optimistic for the future. We have a bad climate here, specially for Muslims and I'm afraid this crimes will grow racism and islamophobia. To say Islam is enemy of progress and civilization is very common now, even philosophes or writers say that freely. In this magazine they drew sometimes very funny and caustic drawings, but also others like Prophet Mahomet being sodomized by a goat, what is for me an affront to a part of our population.

I very often feel like living with amnesic or lobotomized people!

Thousands of people in Gaza were massacred this summer and a lot of demonstrations were forbidden, they said it would be "dangerous". Today our president organizes a demonstration inviting his colleagues from foreign countries most of all responsible or accomplices of massacres or denying democracy in their own countries: Israel, Egypt, Russia, Hungary, USA, Turkey... I feel very angry about that way of robbing the rightful reaction of people for their own interest: they want us to think we are in a civilization war , hoping this will prevent us to protest against the bad economic and social situation. Always the same story, this time louder and louder...

Isječak iz maila od dugogodišnje prijateljice iz Francuske

 (Francuska je konačno pala. Novi svjetski poredak je postavio svoju zastavicu.  200 godina tradicije slobodarstva, istine, pravde i socijalnih jednakosti su prošlost.  Mi smo, po svemu sudeći,  samo statisti u ogromnoj,  davno režiranoj, morbidnoj predstavi u kojoj su glavne uloge davno podijeljene.  Statisti koji jedino s vremena na vrijeme mogu postaviti pitanje : Šta je sljedeće ? )

12.01.2015.

Seoska igranka - igranka 7-1/7

Sala doma kulture uglavnom je zauzimala centralno mjesto onog što će poslije biti urbano selo.

Obično malih dimenzija sa podijem i prostorijicom iza, koja je služila da se smjesti ozvučenje i ostali potrebni rekviziti, pripreme folklorne grupe pred nastup ili izdvoji ekipa koja je donosila prve filmske projektore. 

Napolju jedna slabašna svjetiljka na malim vratima, dva stepenika i iza nepregledni prostor onog što se zove "mrak" i o čijoj će svrsi i ulozi kasnije biti malo više riječi.

Igranke su se održavale dvaput sedmično, a udarni termin je obavezno bio vikendom, petkom ili subotom. Tad bi se ogromne kolone mladosti valjale putevima koji vode iz svih susjednih sela i završavaju tu u ili oko naše male sale.

Naravno, zvanično svi su tu dolazili radi muzike, ali nezvanično i bliže istini, sve snove i nade su bile usmjerene u to da će baš to veče naići prava osoba suprotnog pola koja će učiniti da svi oni mladalački nemiri i traženja konačno nađu svoje spokojno utočište. 

Unutar male sale je bilo toliko krcato da si teško mogao nogu provući.

Ljudi u krugovima. Obično momci sa momcima, cure sa curama.

Napolju dva poznata lika, cva cva i ja, okruženi gomilom još mlađe djece. Zvijezde okivaju nebeski svod. Prelijepa julska noć. Svijeta više nego uobičajeno, pošto je po danu bila neka proslava. I da , konačno tamo u ćošku, kraj zgrade doma zdravlja nešto zanimljivo. Naše vršnjakinje. U stvari nešto mlađe cure-djevojčice, jer naše vršnjakinje , ranije sazrile, stasale i skoro pa prave žene, nisu nas, još djecu, uopšte ni primjećivale. Kod njih nismo imali nikakve šanse.

Dotad smo na igranke išli povremeno , ali smo se , uskraćeni za druženje sa mlađim curama koje  roditelji još nisu puštali da izlaze, uglavnom posvećivali muzici ili besciljno lutali unaokolo udišući privlačnu atmosferu mjesta i samog događaja.

Ovo je bila prilika koju nismo smjeli propustiti. Nekako smo se približili curama i okrenuti leđima, ignorišući ih potpuno kao da nisu tu, simulirali glasan razgovor o nekom razbijenom staklu koje se tu zadesilo i poslužilo kao slučajna inspiracija za početak razgovora. Nametala su se razna filozofska pitanja o tom staklu, o njegovom porijeklu, o razlozima zašto je tu, o potencijalnim izvršiteljima gnusne radnje njegovog razbijanja. U tom dijalogu nadmašivali smo sami sebe.

Posebno cva cva koji i nije bio nešto osobito rječit. Čovjek u takvim situacijama u koje ga slučajno gurne  život, zna izvući ne samo svoj maksimum, nego ga i prekoračiti i uzeti odnekud i nešto što nije uobičajeno njegovo. Tako i mi. Da smo sami sebe posmatrali sa strane, vlastitim očima od prije samo sat vremena,  rekli bi nemoguće. Nismo to mi.

Ali bili smo. Kad su se cure prvi put na naša glupiranja glasno nasmijale, okrenuli smo se istovremeno, kao da smo tek tad postali svjesni njihovog prisustva i kao da se poznajemo bar 20 godina šeretski spontano započeli priču o zvjezdanoj noći, proslavi i otkud one, takve posebne, uopšte tu.

Smiješno mi je bilo slušati cva-a jer je, dok je pričao s njima, nekako promijenio glas i on je sad zvučao nekako muževnije, zrelije, ali paradoksalno istovremeno i nježnije.

Bile su iz susjednog sela, udaljenog dobrih sat vremena hoda, i naravno mi, kao pravi džentlmeni, a što je uostalom bio i dio nepisanog seoskog koda u takvim situacijama, odlučili smo da ih otpratimo kući i na putu provedemo još malo vremena zajedno.

Za nama je, kao za predvodnicima stada, krenuo čitav onaj čopor djece, koja je ranije sve to netremice posmatrala sa strane. Pokušavali smo ih nekako otjerati, ali su neki uporniji od njih išli i kilometar dva za nama i pratili nas izdaleka prije nego što su potpuno odustali.

Kad smo konačno ostali potpuno sami, na red su prirodno došla i neka goruća pitanja koja se više nisu mogla odlagati. Ko će s kim. Cva cva i ja smo se nekako prirodno rasporedili i meni je u toj podjeli pripala mlađa i šutljivija a njemu ona druga djevojka. Očito one nisu dijelile naše mišljenje. I naravno bilo je po njihovom. Kao što i uvijek biva. Srećom rano smo naučili tu lekciju.

Put do njihovih kuća vodio je strmim brdskm putem i vijugao je pokraj šuma, brežuljaka i livada. Iako dug, nama je bio kratak, prekratak. Nismo uspjeli dogovoriti nikakve detalje oko budućih susreta, a sumnjam da smo i mogli, jer su cure, prije djevojčice, bile premlade da ih roditelji tako često puštaju negdje. I ovo je bilo sretni izuzetak.  A u to vrijeme nije bilo mobitele, a i telefoni su po selima bili prava rijetkost tako da nije postojao neki jednostavan način, kao što je to danas, da se ostane u kontaktu.

Ipak vrijedi reći, da je se cura s kojom sam se ja družio to veče, i s kojom se nisam nikad poslije vidio, nekako ipak pronašla način i poslala mi , krasnim rukopisom prošarano,  prvo ljubavno pismo koje sam od nekog dobio. 

Kroz priču sam saznao da je kćerka hodže iz skroz trećeg sela i da je tu došla na konak kod rodice.

Rastanka se dobro sjećam. Bio je nekako zbunjujući, neočekivan i istovremeno smiješan. Jednostavno , u po hoda, one su rekle, tu smo, mahnule nam i otišle, ostavljajući nas da gledamo u nevjerici.

Ipak, to veče smo se kući vratili ponosni na sebe. Prvi put smo uspješno prešli tu nevidljivu barijeru koja označava liniju prelaza između dva različita životna doba.

Činilo nam se da nas i drugi nekako posmatraju drugačije, s većom dozom poštovanja i uvažavanja , što nam je naročito imponovalo , kad su stariji šesnaestogodišnjaci, koji su se već brijali i imali muževan, skoro pa odrasli izgled, koji je izazivao stidljive osmijehe i ubrzan rad srca  naših vršnjakinja, i koji nas ranije nisu ni primjećivali, odjedanput počeli da nas pozdravljaju i da se šale s nama. Tu sam bar na trenutak, ja, koji sam rijetko imao tu priliku da se moje individualne težnje, emocije, putevi i razmišljanja poklope sa onim širim, grupnim , osjetio dio tog osjećaja kad si prihvaćen , vrijednovan i dijelom nečeg većeg što misli i osjeća se kao ti.

Ovdje smo svi pripadali nebitno-stranačkoj, nebitno-filozofskoj, nebitno-socijalnoj skupini adoloscenata, čiji se svijet vrtio od igranke do igranke, a sve ono između je i bilo samo to, između, čekanje i preuveličano prepričavanje događaja koji su se odigravali vikendom. Živjelo se, maštalo se, disalo se za te petke i subote.

sljedeći dio

12.01.2015.

Izazov skoro prihvaćen

Mislim da je najveća umjetnost u Bosni danas, kad smo zaboravili jedni na druge i kad je većina populacije u raznim vrstama minusa i oskudice resursa, osmisliti vlastiti život tako da bude ispunjen i interesantan i bez kafana i kladionica, i uz minimalno korištenje tv-a, kompjutera i ostale tehnike. Radio se ne računa.
Za sve ostalo tu je Master Card.

ps
Ni tišina se ne računa

09.01.2015.

Seoska igranka - muzika 6/7

Nena je ležala u hladovina hrasta lužnjaka, zaklonjena od puta gustim šibljem s jedne strane  i štalom od pruća i gline s druge. Odmarala je poslije napornog rada i tu je potražila spas od popodnevnog sunca koje je nemilosrdno pržilo sa juga.

Baš ju je hvatao prvi san kad je prenuše glasovi koji su dolazili s puta.

Neka djeca su se vraćala sa rijeke. Ponesena radošću sunca i ljetnog vjetra, nedavnom svježinom vode i pitomom bezbrižnošću djetinjstva nešto su jedan drugom žustro prepričavali i ne primjetivši u svom tom zanosu da su preglasni.

"Da ga vidiš kako igra, pa uradi ovo, pa ono, pa se ovako nagne",a sve popraćeno  imitiranjem nezgrapnih pokrete što je kod ovog drugog izazivalo napade smijeha.

Ubrzo je nena, koja nije mogla i da je htjela da ne čuje razgovor, zaključila da pričaju o meni.

Vjerovatno joj je to malo udarilo na onaj dio ponosa o kojem smo već pričali, ali se brzo sabrala i prilično mirno mi sve prenijela sa laganim upozorenjem da ipak pripazim šta radim.

Čudan je i često neshvatljiv uticaj koji muzika vrši nad prijemčivim i spremnim ljudskim dušama. ona nekad prepozna u nama ono što ni sami nismo znali da imamo, nešto što je samo kao klica čučalo negdje i čekalo da bude prepoznato. Ranije sam slušao, ako se ona povremena i rijetka puštanja ploča mogu tako nazvati, neke lagane domaće pop stvari, više nametnuti izbor roditelja nego moj vlastiti i čitava stvar mi nije imala potencijal osuđen na uspjeh.

Na igrankama, na kojima sam se odjednom obreo , ni sam ne znam kako, vjerovatno na način sličan onom opisanom ranije kod kestenjastih kosa, puštana je isključivo, u to vrijeme moderna, rock i metal muzika. Preskočiću nabrajanje grupa i  žanrova, jer bi to tražilo dodatno istraživanje, a za ovu priču to ionako i nije bitno.

Uglavnom ti prvi zvuci žešćeg rocka naišli su kod mene na, malo je reći, neočekivano dobar prijem.

Muzika me je nosila u neke druge svjetove, gubila, odnosila, gurala, tjerala na pokret, ne uvažavajući pri tome ništa, ni društvene obzire ni pravila igre ni ostale nametnute barijere  prostora i vremena. Moji pokreti su, kao i sve ostalo, bili nekakvi svoji, neukroćeni i nisu podlijegali opštim, propisanim normama i zakonitostima plesa. Oni su tu bili radi mene a ne radi drugih. ali pošto su i drugi nužno bili tu, reakcije nisu izostale.

Jednima je bilo simpatično, drugim bestidno i neadekvatno, a treći su se opet smijali. Meni apsolutno nebitno, jer muzika je bila veća od svega toga. Ipak, nakon neninog upozorenja,  malo sam obuzdao zanos.

Određena vrsta muzike privlači određeni, svoj tip ličnosti, i mada niije uvijek nužno pravilo  dovoljno je učestalo da se može podvući neka crta. i kad se podvuče,  žešćem rocku ili metalu pripadaju više oni koji u sebi imaju izražen taj mladalački bunt i potrebu da naglase individualnost. Nije rijetkost da  osoba , koja je u mladosti slušala na primjer metal, kad ga poslije prođe taj period bunta, pređe na neku drugu vrstu muzike.

U mom slučaju, začkoljica je bila što ja prije toga nisam nikad izražavao ni najmanju vrstu bunta niti bilo kojeg osjećaja koji bi se mogao dovesti u neku vezu s njim. Bio sam mirno, veselo i neagresivno dijete. Pa sjećam se prvi dan škole, kad se Edin , koji je sjedio red ispred mene okrenuo i iz čista mira me udario , nisam pokazivao strah, ljutnju, bijes, nego prije začuđenost, zbunjenost i nerazumijevanje čemu i odakle uopšte dolazi poriv za takvim nečim.

A muzika je eto, nešto, ne toliko agresivno, ali na neki indirektni način slično iskopala iz mene dobro ranije nego što je samo izašlo na svjetlo dana.

Poslije sam, kupajući se u urbanom otuđenju, dobacio i do punck-a, da bi se stvar na kraju primirila u mješavini svih stilova i ukusa koji su mi imalo odgovarali, od psihodelije do klasične i ambijentalne muzike.

sljedeći dio

08.01.2015.

Bez laži (1999 humanost protiv humanosti)

Imao sam prijateljicu iz sazvježđa Andromede
ruke hladne kao stijene
očiju nema samo sjene.

Usta nigdje, osmjeha isto,
samo zubi,
nikad ne znaš koje je čudi.

Ali s vremenom,
mjenjao bih
sve ljudske osmijehe razne
i silne  poglede mazne, mile
za samo jedan  pogled prazni
s nebeskih ravni moje vile.

Jer njen pogled hladan, resi
ostavlja te gdje i jesi,
dok te ljudski gest bajni, mio,
natjera da
na kraju priče budeš
gdje si na početku najmanje htio.

Beskrajna noć, rađanje Svijeta,
Veliki Prasak, sudar kometa,
hladne ruke, očiju nema,
prijateljica
iz sazvježđa Andromeda.

06.01.2015.

Seoska igranka - lažni ja 5/7

Te prve interakcije sa suprotnim polom, pokazaće se, nosile su u sebi skrivenu klicu nečeg drugog, nažalost ne toliko dječijeg i bezbrižnog. nečeg što bi se prije moglo označiti terminima   podmuklog i prijetećeg, a nazvanim, jednim od njegovih mnogobrojnih imena, po staroj Grčkoj riječi narcizmom. Ako bi baš morao da uperim prst kad se ta opaka i zloćudna, i skoro neizlječiva bolest duha prvi put jače nadvila nada mnom, umatajući lagano ali neizbježno u svoje crnilo nedužnu dječiju dušu, pokazao bi najviše baš na taj period.

Dotad se nisam susretao sa interesovanjem drugih za sebe, bar ne u tolikoj mjeri. a djevojčice, čak i ako sve to sa porukama i što se dešavalo sa cva-om ostavimo po strani, su pokazivale neko dovoljno vidno zanimanje i dijelile mi, međusobno  glasno razgovarajući dok sam prolazio, neke pohvale koje prije nisam imao priliku da čujem. Pohvale koje su  se uglavnom odnosile, a na šta drugo, nego na neki fizički detalj, ugao obrva, neodređenu boju očiju ili čudan zvuk mog glasa što bi se sve preuveličavalo i upakivalo u jednu cjelinu, zanemarivši pri tome, u moju korist, detalje poput orlovskog nosa, klempavih ušiju ili recimo krivih nogu.

Ranije su me hvalili za neki sitan uspjeh u školi ili za drugo mjesto na nekom takmičenju, ali sve je to bilo ništa i nije imalo ni blizu takav uticaj na mene kao samo jedna takva pohvala, izrečena iz usta neke nepoznate djevojčice.

Te pohvale, pored toga što su me, nekako preplavile nekom čudnom, dotad nepoznatom, zamamnom prijatnošću, uzrokovale su i da počnem, po prvi put ozbiljnije, da razmišljam o sebi i o tome kakav utisak ostavljam na druge, što je preteča puno sveobuhvatnijeg procesa koji je uslijedio kasnije.

Ranije nije postojala jasna granica između mene i drugih, mjesto gdje sam  završavao ja a  počinjao svijet. Ta prva ozbiljnija razmatranja sebe kao odvojenog bića, uzrokovala su jasniji osjećaj vlastite identifikacije. Problem je u tome što mi neupitno, samim tim što postojimo kao odvojeno biće imamo vlastiti identitet, ali ovakav lažni identitet, nastao procesom socijalizacije, nosio je sa  sobom čitav niz nerazriješenih problema a narcizam ili narcisoidnost su samo njegov nekontrolisani i uznapredovali stadij. 

Stari Grci su sve to znali u svojim mitovima, još prije 2000 godina, tvoreći ili prepisujući od nekih još ranijih poznavaoca, legendu o Narcisu. mladiću toliko beznadažno očaranom vlastitim odrazom na mirnoj površini vode da je to na kraju završilo fatalno. Kao i u svim starim predanjima, u priči ima podosta simbolike koja traži dalja razmatranja.

Odraz u vodi recimo otvoreno simboliše nosivu gredu narcizma, fokus na sebe sa orijentacijom prema vani. Vani se traži, vlastiti, zamišljeni odraz, koji je u beskrajnom krugu potekao iznutra iniciran spolja. Da nisam dobijao komplimente, ne bih razmišljao o sebi kao takvom kakvim me tvore ti komplimenti, i pošto je to naravno došlo spolja, imao sam potrebu tražiti potvrdu svega toga, a gdje drugo, nego opet vani, da bi cijelom procesu dao neku validnost. Zamršeno ? 

Ni blizu tome na koliko se sve zapletenih načina ovo može pojavljivati i prolaziti neopaženo u nečijem životu, koliko napora i uzaludne predanosti traži od svojih žrtava te koliko iskrivljene percepcije i sebe i drugih virus stvara u žrtvinom poimanju svijeta.

A žrtve su vremenom, grubo rečeno svi, a najviše oni koji se najotvorenije gnušaju same ideje i ne dovode je ni u kakvu korelaciju sa sobom. Naravno nisu svi pogođeni istom mjerom, nemaju iste simptome, isti tok bolesti, ali jednom kad se razboliš i prepoznaš vlastite simptome lako ih nađeš i prepoznaš i kod drugih, čak i ako su u nekoj drugačijoj, izmijenjenoj i manje vidljivoj formi.

Još nisam naišao na odraslu osobu kod koje nisam primjetio bar jedan, nekad dobro prikriven i zamaskiran simptom. A i djeca, vremenom, bivaju inficirana sve ranije.

Naizgled bolesti lakše i brže podliježu žene, valjda od malena hranjene tim inicijalnim pohvalama za vlastiti izgled, u kojim davaoci nisu imali nikakvih loših ili ne daj bože, skrivenih namjera, samo su iz neznanja i navike, hotimično podržavali klimu koja najbolje pogoduje inkubaciji.

Kod muškaraca ona dobija neke druge, drugačije uočljive obrise koji se uglavnom odnose na pitanja statusa, penjanja po društvenim ljestvicama i manje je socijalno interaktivnog tipa nego kod žena.

Bolest je danas toliko uzela maha da se napravila inverzija vrijednosti i da se ona smatra nečim normalnim i prirodnim.

A jedan od ključnih simptoma bolesti i jeste njeno neprepoznavanje ili minimaliziranje.

Ona naravno nije smrtonosna, ali je poput mita o narcisu, sveobuhvatna. uvijek neumorno traži još, i kod nekih težih slučajeva, na kraju sve drugo prestaje biti važno, ukoliko bar na neki način nije hrana kojom se bolest hrani.

Pohvale, pohvale, pohvale, još, više, raznovrsnije, dalje, od drugih, na drugi način, nikad dosta.

Drugi se prestaju vrijednovati kao posebna bića sa vlastitom osobnošću.  Bitno je samo koliko su nam skloni, ako jesu, sve im je drugo oprošteno što i jesu i nisu. ako nam nisu skloni ništa im drugo ne može pomoći, pa da su i najbolji u svemu.

A tek odnosi. U odnosima je nekako akcenat na tome da oni drugi nas vole, da nam preko jednog  jednosmjernog mosta iskazuju naklonost i poštovanje. tek kad se to desi, onda nam se nekako počinju sviđati i onda im u potpunosti uzvraćamo istom mjerom. A zamislite komplikacije ako su drugi kao i mi. Nekad poslije sam napisao pjesmu koja to opisuje:

Ako mi kažeš da me voliš
zavoliću i ja tebe,
jer ja volim one
za koje mislim da vole mene,
a u stvari to ja  samo volim sebe.

Ako si i ti kao i ja
onda je to stvarno
ZAVRZLAMA NEOPISIVA.

 U vječnoj igri suprotnosti, nisu zanimljivi samo oni koji nam nemilice iskazuju naklonost, nego posebnu, pa i veću, pažnju izazivaju oni s druge strane, koji su prema nama najravnodušniji, najindifrentniji i najhladniji.

Mislite da pretjerujem. to bolest svjesna vlastitog razotkrivanja govori iz vas.

Godinama sam se poslije , svjestan svega, borio s tim na razne načine. znao sam da je sa procesom, svijet izgubio raniju naivnost. Dobio je neku subjektivnost, neki bespotreban napor, izgubio lakoću i uživanje. Sreća je postojala samo u privremenim trenucima kad je zvijer bila tek nahranjena, sve dok se opet ne čuje njen gladni urlik.

Vremenom sam ipak naučio da je, ako ništa, umirim. Ako je ne hraniš postaje slabija, ali i očajnija. Čuči negdje u pozadini i vreba svoj trenutak. sekundu kad popusti oprez i onda napada. Naglo i  grčevito, lukavo se povlačeći poslije u svoj brlog.

Toliko je opaka i podmukla da joj se čitava civilizacija divi. Spoljašnost, slike, like-ovi, popularnost, selfiji, reality show-i, takmičenja, najviše ona ljepote, političke igre moći i uticaja, podjele, sve vrste podjela sve to su njeni spomenici. Ode koje mi smrtnici ispisujemo vlastitom porazu. ropski slaveći pobjednika.

Sad možete slobodno osuti po meni govoreći kako vi to nemate, kako to nije tako, kako je sve to preuveličano, kako svoje simptome projiciram na druge. Razumijem vas. I ja bih radije pisao o nekim drugim, "ljepšim" temama. Ali je nekoga moralo zapasti i ovo.

Pssst zvijer spava.

sjledeći dio

05.01.2015.

Seoska igranka - poruke 4/7

Po pitanjima polnih razlika , kao i po mnogim drugim, što će se otkrivati poslije u priči, mogu se i dan danas pohvaliti priličnom dozom naivnosti.

Sjećam se kako sam se , još pred sami pubertet, iako sam dotad već imao priliku da to nekako stidljivo učim i iz biologije, nabjeđivao s djecom da moji roditelji ne rade one stvari. Ne, moji roditelji ne. Što je naravno izazivalo salve smijeha i dodatnih provokacija.

Za privlačnost suprotnog pola sam znao rano. prerano. maltene otkako znam za sebe. Sjećam se dobro, što su mi neka od prvih sjećanja, da mi je kao djetetu od 5 godina neko poturio sliku neke svjetlokose vršnjakinje i da sam spavao držeći je ispod jastuka i ljubeći je prije spavanja. Pričali su mi da sam čak išao njenim na vrata tražeći je , ali eto toga se nažalost ne sjećam.

Odatle pa do nekih mojih 12-13 godina po tom pitanju se nije mnogo toga promijenilo.

Uvijek je postojala neka vršnjakinja koja je bila poseban predmet mog interesovanja ali to interesovanje nije imalo ni potrebu ni želju da dobije neku konkretniju formu.

Niti sam ja znao šta bi to konkretnije trebalo biti i kako bi trebalo izgledati.

E zato je to sve cva znao, počevši lagano da me uvlači u priče o svojim silnim školskim drugaricama , iz raznih razreda u koje je išao. Imao je neku vlastitu listu koje su bile po njemu "najpoželjnije" i koju sam ja uzimao zdravo za gotovo i ne poznavajući ih. Malo pomalo počeo je i da me pozdravlja od nekih od njih.

Dio tih pozdrava vjerovatno je bio izmišljen, nemajući drugu ulogu od one da se zabavi i našali sa mojom lakovjernošću i naivnošću, a dio je, to sam poslije mogao da se uvjerim, kad su mi se razne djevojčice počele smiješiti po selu i stidljivo me pozdravljati kad prođem, bio i stvaran. Isto kao što je meni razbuktavao maštu s njima tako je isto , pa i više, njima razbuktavao maštu pričajući o meni. A kad je riječ o mašti djevojčice su tu bez premca.

Da je cva kojom prilikom imao tu poslovnu crtu, koju je, eto pokazaće se, imao njegov brat, mogao je biti ponosni vlasnik prve agencije za pronalaženje partnera u selu. ovako je sve najčešće i počinjalo i završavalo na tim slučajnim osmjesima i prenošenju kratkih pisanih poruka između mene i neke od djevojčica.

Poruke su naravno bile cva-ova ideja i smiješno i istovremeno i paradoksalno, uzevši u obzir njegov nivo znanja i odbojnost prema svemu što ima ikakve veze sa školom pa i pisanjem, i sadržaj je uglavnom bio njegov, mada pisan mojom rukom. Ja se jednostavno u tom svijetu nisam snalazio i mada je za mene postojalo nešto očigledno privlačno u svemu, nisam imao vlastiti način kako da to izrazim i dam mu neki izvjesniji oblik.

Dotad je moje interesovanje za djevojčice bilo samo sebi svrha, nešto što osim povremene potrebe da budem u njihovoj blizini nije tražilo ništa više ni od mene ni od njih.

A iz te potrebe da budem u blizini, da samo povremeno ugledam te  srneće, smeđe oči ili kovrdžave kestenjaste kose znao sam čak promijeniti navike, komšiluk i društvo i odjednom se, iznenađujuće i za mene samog, zateći u potpuno nepoznatoj sredini, družiti se sa nepoznatom djecom i ponašati se kao da je sve to najprirodnija stvar na svijetu.

U to bezbrižno, dječije vrijeme nisam previše naknadno analizirao svoje postupke, jer nisam imao ni konkretnih ciljeva niti očekivanja u odnosu na koje bi vršio tu analizu. Iz istog razloga nisam mjerio svoje postupke u odnosu na neka opšta pravila niti ih ogledao u očima drugih. Živio sam tako kako sam živio, neopterećen svim tim sablastima, koje se nužno, na stepenicama razvoja, pojave poslije, i donesu nemire, preispitivanja, nadanja i očekivanja.  

Mi, u ovim novim vremenima često, od vlastite djece uzimamo tu bezbrižnost, tjerajući ih da što brže budu nama nalik i kradući im tako najljepši dio danas i onako uskraćenog djetinjstva.

Poruke koje je cva sastavljao i prenosio u moje ime su obično bile jednostavnog sadržaja sa kratkim pitanjem da li ona hoće da se "zabavlja" sa mnom, što je bio seoski termin za ulazak u vezu. Nekako mi se riječ i danas čini smiješnom, ali posmatrajući je po osnovi, svakako joj ne nedostaje veselja i uživanja u životu. Naravno tad nisam imao ni najmanjeg pojma šta to znači i da je nekad neka čak i potvrdno odgovorila na to pitanje, lično ne bih znao šta s tim. A odgovarale su uglavnom usmeno i neodređeno, dajući mi pokoji kompliment, i ostavljajući prostora da nešto bude poslije sa velikim ili manjim ali između, ili je to samo cva ublažavao odbijanje.

Nije bilo ni bitno, meni je i tako odgovaralo.

Ipak ponekad bi kod sebe osjetio neku vrstu kratkotrajnog osjećaja, koji se nalazio negdje između razočaranja i nerazumijevanja , a što nije bilo u cjelosti ni jedno ni drugo , kad bi se djevojčica , koja mi se prije toga smješkala i očito obraćala pažnju na mene, poslije poruke povukla i nekako zahladnila.

Srećom tad nisam imao ambiciju da razumijem svijet, a pogotovo žene, jer bi odmah na početku naišao na skoro pa nepremostivu prepreku, što ne bi baš pogodovalo razvoju mog ispitivačkog i radoznalog duha kasnije.

Ovako je u prvoj sljedećoj igri sve već bilo zaboravljeno, i ostavljeno netaknuto u prošlosti gdje zasluženo i pripada i odakle ga, sad evo, pomalo izvlačim.

sljedeći dio

05.01.2015.

Za one koji vjeruju u ciklička ponavljanja i neuzaludnost tuđih želja kad se kazaljke poklope

Želim
mir u nevolji
sreću u nesreći
sreću i bez nesreće
inspiraciju na blogu
i ljubav
ljubav u svemu

<< 01/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
73810

Powered by Blogger.ba