Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


12.01.2015.

Seoska igranka - igranka 7-1/7

Sala doma kulture uglavnom je zauzimala centralno mjesto onog što će poslije biti urbano selo.

Obično malih dimenzija sa podijem i prostorijicom iza, koja je služila da se smjesti ozvučenje i ostali potrebni rekviziti, pripreme folklorne grupe pred nastup ili izdvoji ekipa koja je donosila prve filmske projektore. 

Napolju jedna slabašna svjetiljka na malim vratima, dva stepenika i iza nepregledni prostor onog što se zove "mrak" i o čijoj će svrsi i ulozi kasnije biti malo više riječi.

Igranke su se održavale dvaput sedmično, a udarni termin je obavezno bio vikendom, petkom ili subotom. Tad bi se ogromne kolone mladosti valjale putevima koji vode iz svih susjednih sela i završavaju tu u ili oko naše male sale.

Naravno, zvanično svi su tu dolazili radi muzike, ali nezvanično i bliže istini, sve snove i nade su bile usmjerene u to da će baš to veče naići prava osoba suprotnog pola koja će učiniti da svi oni mladalački nemiri i traženja konačno nađu svoje spokojno utočište. 

Unutar male sale je bilo toliko krcato da si teško mogao nogu provući.

Ljudi u krugovima. Obično momci sa momcima, cure sa curama.

Napolju dva poznata lika, cva cva i ja, okruženi gomilom još mlađe djece. Zvijezde okivaju nebeski svod. Prelijepa julska noć. Svijeta više nego uobičajeno, pošto je po danu bila neka proslava. I da , konačno tamo u ćošku, kraj zgrade doma zdravlja nešto zanimljivo. Naše vršnjakinje. U stvari nešto mlađe cure-djevojčice, jer naše vršnjakinje , ranije sazrile, stasale i skoro pa prave žene, nisu nas, još djecu, uopšte ni primjećivale. Kod njih nismo imali nikakve šanse.

Dotad smo na igranke išli povremeno , ali smo se , uskraćeni za druženje sa mlađim curama koje  roditelji još nisu puštali da izlaze, uglavnom posvećivali muzici ili besciljno lutali unaokolo udišući privlačnu atmosferu mjesta i samog događaja.

Ovo je bila prilika koju nismo smjeli propustiti. Nekako smo se približili curama i okrenuti leđima, ignorišući ih potpuno kao da nisu tu, simulirali glasan razgovor o nekom razbijenom staklu koje se tu zadesilo i poslužilo kao slučajna inspiracija za početak razgovora. Nametala su se razna filozofska pitanja o tom staklu, o njegovom porijeklu, o razlozima zašto je tu, o potencijalnim izvršiteljima gnusne radnje njegovog razbijanja. U tom dijalogu nadmašivali smo sami sebe.

Posebno cva cva koji i nije bio nešto osobito rječit. Čovjek u takvim situacijama u koje ga slučajno gurne  život, zna izvući ne samo svoj maksimum, nego ga i prekoračiti i uzeti odnekud i nešto što nije uobičajeno njegovo. Tako i mi. Da smo sami sebe posmatrali sa strane, vlastitim očima od prije samo sat vremena,  rekli bi nemoguće. Nismo to mi.

Ali bili smo. Kad su se cure prvi put na naša glupiranja glasno nasmijale, okrenuli smo se istovremeno, kao da smo tek tad postali svjesni njihovog prisustva i kao da se poznajemo bar 20 godina šeretski spontano započeli priču o zvjezdanoj noći, proslavi i otkud one, takve posebne, uopšte tu.

Smiješno mi je bilo slušati cva-a jer je, dok je pričao s njima, nekako promijenio glas i on je sad zvučao nekako muževnije, zrelije, ali paradoksalno istovremeno i nježnije.

Bile su iz susjednog sela, udaljenog dobrih sat vremena hoda, i naravno mi, kao pravi džentlmeni, a što je uostalom bio i dio nepisanog seoskog koda u takvim situacijama, odlučili smo da ih otpratimo kući i na putu provedemo još malo vremena zajedno.

Za nama je, kao za predvodnicima stada, krenuo čitav onaj čopor djece, koja je ranije sve to netremice posmatrala sa strane. Pokušavali smo ih nekako otjerati, ali su neki uporniji od njih išli i kilometar dva za nama i pratili nas izdaleka prije nego što su potpuno odustali.

Kad smo konačno ostali potpuno sami, na red su prirodno došla i neka goruća pitanja koja se više nisu mogla odlagati. Ko će s kim. Cva cva i ja smo se nekako prirodno rasporedili i meni je u toj podjeli pripala mlađa i šutljivija a njemu ona druga djevojka. Očito one nisu dijelile naše mišljenje. I naravno bilo je po njihovom. Kao što i uvijek biva. Srećom rano smo naučili tu lekciju.

Put do njihovih kuća vodio je strmim brdskm putem i vijugao je pokraj šuma, brežuljaka i livada. Iako dug, nama je bio kratak, prekratak. Nismo uspjeli dogovoriti nikakve detalje oko budućih susreta, a sumnjam da smo i mogli, jer su cure, prije djevojčice, bile premlade da ih roditelji tako često puštaju negdje. I ovo je bilo sretni izuzetak.  A u to vrijeme nije bilo mobitele, a i telefoni su po selima bili prava rijetkost tako da nije postojao neki jednostavan način, kao što je to danas, da se ostane u kontaktu.

Ipak vrijedi reći, da je se cura s kojom sam se ja družio to veče, i s kojom se nisam nikad poslije vidio, nekako ipak pronašla način i poslala mi , krasnim rukopisom prošarano,  prvo ljubavno pismo koje sam od nekog dobio. 

Kroz priču sam saznao da je kćerka hodže iz skroz trećeg sela i da je tu došla na konak kod rodice.

Rastanka se dobro sjećam. Bio je nekako zbunjujući, neočekivan i istovremeno smiješan. Jednostavno , u po hoda, one su rekle, tu smo, mahnule nam i otišle, ostavljajući nas da gledamo u nevjerici.

Ipak, to veče smo se kući vratili ponosni na sebe. Prvi put smo uspješno prešli tu nevidljivu barijeru koja označava liniju prelaza između dva različita životna doba.

Činilo nam se da nas i drugi nekako posmatraju drugačije, s većom dozom poštovanja i uvažavanja , što nam je naročito imponovalo , kad su stariji šesnaestogodišnjaci, koji su se već brijali i imali muževan, skoro pa odrasli izgled, koji je izazivao stidljive osmijehe i ubrzan rad srca  naših vršnjakinja, i koji nas ranije nisu ni primjećivali, odjedanput počeli da nas pozdravljaju i da se šale s nama. Tu sam bar na trenutak, ja, koji sam rijetko imao tu priliku da se moje individualne težnje, emocije, putevi i razmišljanja poklope sa onim širim, grupnim , osjetio dio tog osjećaja kad si prihvaćen , vrijednovan i dijelom nečeg većeg što misli i osjeća se kao ti.

Ovdje smo svi pripadali nebitno-stranačkoj, nebitno-filozofskoj, nebitno-socijalnoj skupini adoloscenata, čiji se svijet vrtio od igranke do igranke, a sve ono između je i bilo samo to, između, čekanje i preuveličano prepričavanje događaja koji su se odigravali vikendom. Živjelo se, maštalo se, disalo se za te petke i subote.

sljedeći dio

12.01.2015.

Izazov skoro prihvaćen

Mislim da je najveća umjetnost u Bosni danas, kad smo zaboravili jedni na druge i kad je većina populacije u raznim vrstama minusa i oskudice resursa, osmisliti vlastiti život tako da bude ispunjen i interesantan i bez kafana i kladionica, i uz minimalno korištenje tv-a, kompjutera i ostale tehnike. Radio se ne računa.
Za sve ostalo tu je Master Card.

ps
Ni tišina se ne računa

<< 01/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
55414

Powered by Blogger.ba