Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


14.01.2015.

Apsurdistan

prinesoše mi
medovinu u amforama od gline
vodu najbolju hladnih bunara
odore od svile iz Samarkanda
slatko grožđe Ravenskih vinograda
janjetinu iz podnožja nepoznate planine

ali mi srce ostaviše
i sad hodam
ko pola čovjeka
ne znajuci ko sam bio
a i previše svjestan
šta ću postat'

Ne mogu u jednom kratkom tekstu ni približno izraziti na koliko me sve načina dotiče ovo što se trenutno dešava u Francuskoj. Zato neću pisati o gnusnosti samog čina koji nikako ne opravdavam. neću pisati ni o već prepoznatljivim posljedicama, kad isti "neki", po već uhodanom receptu, iskoriste događaj za dodatnu radikalizaciju svijeta, za nova uvezivanja zastava, nova savezništva u borbi protiv "nečeg", za smanjenje individualnih sloboda i prava privatnosti, i u konačnici za stvaranje jedne globalne Orvelovske imperije, policijsko-vojno-ekonomske diktature u kojoj niko više neće biti zaštićen, mada se sve radi pod krinkom zaštite.

Mnogima je to već sad sasvim jasno i nema potrebe da i ja o tome dodatno govorim. neću se više ni čuditi unaprijed znanom lancu događaja, kad sam i ja, anonimac, mogao znati prije 15 godina, čitajući anonimne i manje anonimne izvore sa interneta, šta će se dogoditi, poput upozorenja poznatog ekonomiste da je Francuska na redu, da joj se sprema Britanski Tačarevski scenario, da ona ne odgovara konceptu neoliberalnog Američkog kapitalizma, da ima previše sloboda, previše radničkih i socijalnih prava, previše razvijenu mrežu sindikata, te da ne daje dovoljnu podršku Americi u borbi protiv međunarodnog "terorizma". i onda se desio Sarkozy, prava osoba na pravom mjestu, desila se smjena vrha Francuske vojske nakon manjeg incidenta sa neke vojne vježbe, desio se niz zakona koje pomiču dobnu granicu za penziono osiguranje, smanjuju socijalna davanja... To sve izgleda nije bilo dovoljno da se do kraja uništi duh Bastilje, narod je ostao nepodijeljen, pa je bilo potrebno pribjeći još radikalnijim potezima.

Neću pričati ni o tome kako me sve što se dešava lično dotiče jer direktno udara "slučajno" ili "namjerno" na duh i vrijednosti koje dijeli većina mojih zemljaka i koje su sad predmet otvorenih hajki, osuda, kritika i zlonamjernih špekulacija. I o tome je već dosta rečeno i nemam tu šta dodati. Pričaću o jednom drugom, manje poznatom, manje opštom, više ličnom segmentu ličnog koji je nakon posljednih događaja izgubio posljednja uporišta u ideji da ipak neće, da se ipak ne dešava, da je to ipak samo tamo negdje i samo teorija, da svijet ne ide  u divlju, nekontrolisanu, ludu vožnju kojoj se možda ne zna cilj, ali se sigurno zna da neće dobro završiti.  da bi to uradio, moraću malo da razmotam priču.

nekad poslije rata upoznao sam grupu mladih ljudi, studenata  književnosti, fotografije, novinarstva i raznih drugih srodnih umjetničko-društvenih fakulteta, mahom sa juga Francuske i iz Španije, koji su došli u Bosnu s nekim humanitarnim konvojem , donijeli nešto sredstava i lično pomagali u obnovi par ratom oštećenih škola.

imao sam priliku da se dugo družim s njima, jer su neki ostajali i dobro poslije povratka glavnine konvoja , a neki su dolazili a i dan danas dolaze ponovo, očarani našom zemljom, gostoljubivošću i osobenošću ljudi, ljepotom krajolika, bogatstvom istorije i za njih privlačnom složenošću društveno političke klime, ukratko svemu što može privuči zaintrigirani, radoznali i umjetnosti i društveno-socijalnim relacijama sklon karakter.

vodao sam ih po zemlji uzduž i poprijeko, od najudaljenijih gudura, preko poznatih i manje poznatih istorijskih mjesta, starih gradova, tvrđava, ostataka ruina, pa do mondenih mjesta zabave i noćnog života. posjećivali smo razrušene biblioteke, mala pozorišta, obilazili vjerske i sakralne objekte.

bili su iznenađeni kako malo držimo do svoje prošlosti, kako su zapušteni vrijedni spomenici, neodržavane i nedostupne javnosti tvrđave, mjesta gdje su se zbili važni događaji. Bobovac smo jedva našli, Han u Travniku nije adaptiran za javnost, Tešanjska tvrđava isto... pokušavao sam da im objasnim da je u nas prošlost vječna tabu tema, da svaki njen period vrijeđa nekog, predturski jedne, turski druge, austougarski i period kraljevine SHS treće, doba komunizma četvrte... 

upijali su sve i sve ih je živo interesovalo, od običaja, muzike do filmova i književnosti. naročito ih je čini mi se zanimala naša poslijeratna, mala, niskobudžetna kinematografija. vidjeli su naš veliki umjetnički potencijal, što naročito imponuje jer dolazi od ljudi sa bogatom tradicijom u toj djelatnosti. pratili su naše filmove po festivalima vani i nisu tajili oduševljenje kad su o tome pričali.

nikad, baš nikad, ma koliko je tražio nisam kod njih vidio mrvicu arogancije, osjećaj veće vrijednosti, jer su došli iz velikih zemalja sa dužom civilizacijskom i kulturnom tradicijom, ekonomski bogatijim i razvijenijom sistemom.

smijali su mi se konobari po inim kafićima diljem Bosne kad sam ja plaćao račune. govorili su ti si jedini koji je uspio naći strance kokuze. ipak su bili studenti koji su došli tu sa malim osobnim budžetom ali sa velikom željom da vide, ostanu što duže, i pomognu koliko mogu da njihovi sugrađani, zemljaci bolje razumiju ovdašnje prilike i situaciju u kojoj smo se nalazili. slali su mi poslije novine sa tekstovima ili fotografijama koje su objavljivali o Bosni, najčešće u nekim lokalnim ili regionalnim medijima. 

imali su čudne, drugačije običaje. odjednom bi se neobavezno pojavljivali na par dana, izenanadno i bez najave, uvijek nas prijatno iznenadivši.

tako su jednom prije 15ak godina spontano došli i odlučili da povedu mene i brata u Francusku. usudili smo se da krenemo na taj put sa starim, dotrajalim autom, kojem smo morali mijenjati motor kad smo se vratili. da prijateljica nije bila s nama , sumnjam da bi uspjeli s tim autom i izgledom Bugarskih krijumčara opijuma, preći ijednu od onih silnih tadašnjih granica. na svakoj su nas zaustavljali pregledali, tražili x nekih papira, onda bi se ona umiješala, nešto zgromila na njih. oni bi se ušutili, povukli i pustili nas da prođemo.

moj doživljaj ondašnje Francuske ne može stati u jedan post, a oduševljenje i ideal su samo neke riječi dovoljno približne da to opišu. nisu me toliko oduševili gradovi, uređenje, bogatstvo, prirodne ljepote, istorijska tradicija, sve sam to imao priliku da vidim i po drugim zapadnim zemljama. oduševili su me ljudi. spontani, bezbrižni, neopterećeni, mahom skloni umjetničkim i drugim događanjima, putovanjima i druženjima, odudarali su od zapadnjaka koje sam ranije imao priliku da upoznam. nisu marili za kuće, stanove, kredite, materijalna postignuća. trošili su  pare na obilaske filmskih festivala po Africi i Južnoj Americi, upoznavanje zemalja trećeg svijeta i razne interesantne i kreativne hobije. neki su čak uzimali kurseve našeg jezika iz čiste ljubavi ili zabave i učili tesktove naših rock pjesama napamet što je kuliminaralo smiješno kad su jednom cariniku koji ih je nešto zezao na našoj granici citirali stih grupe KUD Idijoti "glupost je neuništiva". umirao samo od smijeha slušajući po ne znam koji put kako su to rekli. a tek riječ hljeb, nikako je nisu mogli izgovoriti kad bi sami išli kod nas u prodavnicu.

imali su dosta prijatelja Arapa i nikad nisam primjetio ni najmanji znak da prave neku razliku između njih i ostalih prijatelja koje su imali. poštovali su njihove osobenosti, njihovu kulturu, ismijavali svoje očeve koji su učestvovali u kolonijalnim ratovima u Alžiru. rijedak je takav stepen integracije u društvo manjinskih naroda. nisu to bili samo moji prijatelji, ta atmosfera, jednakosti, opuštenosti i tolerancije se mogla osjetiti na ulicama, posvemašnje udisati u zraku i iznaći u spontanim osmjesima na licima.

u poslijeratnoj apatiji, nedostaku volje i optimizma, sve to mi je davalo snagu, predstavljalo svjetionik, budilo nadu da može drugačije, da ima šanse, da nije sve kod ljudi izgubljeno. vraćalo mi vjeru, davalo mi motiva, kad sve drugo bude nedovoljno, kad sjenke noći zamijene raskoš dana. i onda se dogodilo i događa se ovo dole opisano. izgleda da je sljedeći prirodan korak bar za nas, koji se ne pitamo puno, da se naučimo živjeti od danas do sutra, bez ikakvog ideala ili uznemiravajuće nade da bi moglo biti bolje, one iste nade kojoj je Francuz Alžirskih korijena Albert Kami dao epitet apsurdnosti.

<< 01/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
37273

Powered by Blogger.ba