Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


27.02.2015.

Otkucaji vremena (1/6)

Ovdje će biti prikazani fragmenti iz par života, izmiješani do neprepoznatljivosti. U jednom je životu npr postojalo poznanstvo iz voza, u drugom smrt, a u nekom trećem starac s turbanom. Par, čak i izmišljenih života, u svakom slučaju je više od jednog neizmišljenog.

 Negdje na balkanu neposredno prije nemilih događaja koji će uslijediti

 Probudilo me je neobično, ravnomjerno huktanje koje je, kako sam bunovan zaključio, dolazilo spolja. skočio sam , pogledao kroz prozor i umalo upao nazad na leđa kad mi se pogled  susreo sa dva ogromna, neljudska, okrugla oka obmotana nejasnom masom perja i kandži. samo mi je još i vražija životinja danas trebala. dosta mi je pritiska zbog odluke koju više ne mogu odlagati i sad se i ona, "mudrac", našla tu da mi kvari dan. najradije bi se vratio nazad u krevet i sve prespavao, ali je čak i ta želja, usljed nagle navale napetosti i  nervoze , ubrzo iščezla.

sjetio sam se živog, nestvarnog sna koji je prethodio buđenju. negdje  sam u cirkusu i okrećem se na velikoj vrteljci a klaun koji je stajao sa strane dovikivao je cijelo vrijeme "život neće čekati" i onda je počeo da hukti i tu sam se probudio. sve one jarke, žive boje sna i nevjerovatni koloplet raznoraznih zvukova i mirisa lagano su se razmilili pred poroznim jutrom.

Na brzinu sam se umio prehladnom, bunarskom vodom, obukao i ponovo izletio napolje na svjež jutarnji zrak. Prošetaću do obližnje rijeke i malo smiriti grčevite, nabrekle misli. u ovo doba godine sve je ionako pusto, pa će mi šetnja samotnim proplancima i divljim predjelima pomoći da malo razbistrim glavu. Jutarnji tračci sunca polako su se probijali i počelo je pomalo da se vraća moje uobičajeno dobro raspoloženje. skakutao sam okolo zaboravljajući i na odluku i na bilo kakvu nesretnu i pritiskajuću misao ovog svijeta. usput, u zanosu, nijednu baru nisam promašio, nijedno blatno mjesto preskočio i nijednu izbočenu živicu kraj staze izbjegao. zašto ne mogu zauvijek ovako. živjeti ni tamo ni vamo, u zaleđenom, zaustavljenom vremenu između.

Između prije koje je nedvojbeno prošlo i poslije koje će neumitno doći. i šta te odluke, bilo kakve odluke, najčešće postižu. uskraćuju nam sretnu, opuštajuću sadašnjost radi potencijalno sigurnije budućnosti. završimo škole, ulažemo u poslove i na kraju se opet najradije sjećamo bezbrižnih dana prije. ali još nisu patentirali pilulu da preguraš dan , a da jesu, nezamislivo je na kakve bi sve uzaludno prekrasne načine ljudi proživljavali život neopterećeni egzistencijalnim teretom preživljavanja. i onda bi imali priliku da vidimo kako rudar postaje pjesnik, radnica na trafici balerina, a činovnik u nekoj banci ostrašćeni botaničar. većina bi ipak dokoličarila bez mjere. tražili bi se novi i novi načini instant lagodne zabave, izležavanja i posmatranja bez truda. drušvo bi stagniralo.  i danas je preživljavanje rijetko isključivi motiv, mada će načelno svi na njega prvo uperiti prstom. naročito oni bogatiji, koji će reći da su samo htjeli da dugoročno, bez straha, obezbijede porodicu. onda ih je jednostavno krenulo i šteta bi bilo to ne iskoristiti.  te nevidljvie granice gdje prestaje jedno a počinje drugo su uvijek problem. kad prokletstvo zamjenjuje nateklu potrebu za preživljavanjem. kad više i više postaje jedina riječ. a opet prirodno je da se ljudi kreću, da napreduju, da se šire. kako sve te, naizgled suprotnosti, pomiriti. 

često se krene iz navike, bez razmišljanja, zato što "svi" to rade. drugi opet imaju tu izraženu potrebu za prestižom, da se istaknu, da provire iz gomile.  onda sam se sjetio nje. da, njoj je to bitno. ona je tip osobe koja cijeni uspjeh i prestiž odakle god oni dolazili. čini mi se da u meni i vidi samo taj konkretni potencijal, malenu, neznatnu mogućnost da ću se jednog dana na nekoj društvenoj ljestvici popeti dovoljno visoko da može mahati sa mnom kao sa paradnom zastavicom kad se to desi. pokušaću da je izostavim iz razmatranja. u nekom i nepovoljnijem razvoju za nas , siguran sam da će me brzo zaboraviti i zamijeniti sa novijim i boljim modelom. onim sa još više potencijala ili možda čak na pravom mjestu realizovanog potencijala.

ljubav je svakako funkcija vremena i udaljenosti. i mada je ovo s vremenom i naročito zaboravom prirodno i skoro pa linearno, što olakšava stvari, ovo sa udaljenosti nije uvijek jasno. nekad voliš više nekog ko je dalje i koga čekaš ili viđaš samo povremeno nego nekog ko je stalno tu. opet najveća nepoznanica u jednačini nisu ni drugi, ni okolnoti, nego baš mi sami, pa je rješenja koliko i nas ljudi, i više. baš sam počeo da ponovo razmatram razloge za jednu ili drugu odluku i konačno uspješno promašio  bar jednu baru, kad me iz umovanja prekinuše stado ovaca i čovjek koji je izlazio iz šume  i približavao mi se iz suprotnog pravca. kad se dovoljno približio prepoznao sam ga, okrenuo se i shvatio da je već kasno da promjenim pravac. koliki samo treba biti baksuz pa danas i na njega naletiti. ovdašnji ljudi su ga izbjegavali i predali o njemu nevjerovatne legende, da priča sa životinjama, čita misli, predviđa budućnost  i druge koještarije. živio je izolovan i sam na kraju sela, na tajnovitom, visokim tarabama zaklonjenom imanju. hodao je bos tokom cijele godine, nosio štap i tjerao ovce u nekim samo njemu znanim pravcima. oblačio se ko iz turskog vakta, bijele, kratke pelengaće na nogama, bijeli turban na glavi i  između prsluk i košulja od nekog starinskog sukna. isto kao da je izašao iz nekog muzeja, nekog istorijskog filma ili je tu, nekom međudimenzionalnom igrom slučaja, zalutao ravno iz zaboravljenih prohujalih vremena. na licu duga sijeda brada i kako se više približavao, crne kao žar, gorljive oči.  u jednom trenutku sam pomislio da stvarno ima preko sto godina i da je bar dio lokalnih legendi istinit. ponašao se nehajno, blago onim štapom usmjeravao ovce, uopšte ne dajući nikakve naznake da me je primjetio ili da to remeti nešto od njegovog ustaljenog ritma. međutim, baš u trenutku kad smo se trebali mimoići, nenadano, kao iz vedra neba, podigao je slobodnu ruku i pokušao valjda, da mi je stavi na rame.  potez sam pogrešno protumačio i uhvatio ga za ruku tako da smo se našli tu sami kilometrima unaokolo, u čudnoj i istovremeno smiješnoj situaciji, držeći jedan drugog za ruku. bar njega to nije zbunilo, pogledao me onim crnim neljudskim očima, kod kojih nisi mogao razlikovati zjenicu od šarenice, i progovorio, neobičnim, odsutnim, dubokim glasom. riječi se dobro sjećam :" Sine, danas ti je sudbina stavila mene na put. pokušavao si to da izbjegneš, ali nisi mogao, jer neke stvari nisu u domenu nas ljudi, već to više sile, iz , za nas,  nepojmljivih razloga, imaju neki svoj plan. sad sam to slučajno bio ja, a u začaranom krugu vremena, sve će se još jednom ponoviti i kad dođe vrijeme naići će neko neko ko će te, poput mene, po drugi put spasiti još teže sudbine". zatim me je pustio i samo produžio dalje kao da se ništa nije dogodilo. toliko sam bio šokiran događajem da sam zaboravio i gdje sam krenuo i zašto sam uopšte tu. mahinalno, nesvjesno sam se okrenuo i vratio nazad u kolibu. čim sam došao spakovao sam se i uz opsesivno ponavljajući šapat "u domenu nas ljudi" odvezao nazad u grad. odluka je bila donesena. sama od sebe. uz "malu" pomoć ludog starca. Napustiću ovu ludu zemlju zauvijek. otići ću i nikad se više neću vratiti. 

sljedeći dio

25.02.2015.

Duga šetnja i kratka Šekspirovska svijeća

opet sam jutros udisao smaragdne uspomene
širio zrnca vjetra na krilima nade
kretao se gore dole večerima smiraja
družio s drvećem
gomilao prazna odijela u noćima rastanaka
ispisivao bijele stranice po omči vremena

nisam gubio korak nisam mašao osmijeh
uzmicao sam planinama uzdisao dolinama
nikad ne preskačući brojanje otkucaja
zar nije lijepo biti vjetar u priči punoj života
okusiti radost trajanja i tugu rastanka u istom stihu
dodirivati čudo bez prestanka

ponori su imali odjek
ljudi s druge strane neke svoje vrhunce
gledajući ženu kako s balkona otresa mrvice povikao sam
mudrosti ugasi svijeću.
dovoljno je.
za jednu šetnju
jednu tuđu pjesmu
i pozajmljen san

16.02.2015.

Krug se zatvara

Krug se poslije nešto neobaveznih, nepravolinijskih lutanja zatvorio. vratio se ponovo na tačku odakle je i krenuo. prijatelj zbog kojeg sam došao uglavnom je završio stvari koje je ovdje započeo.

http://night_coyote.blogger.ba/

moj lični sud, koliko je moguće lišen pristrasnosti, je da je u tome i više nego uspio. Uspjeh je sama činjenica da je pobijedio sebe i to izveo do kraja. A ako napisano ostavi bar nešto traga u tuđem postojanju, dirne na momenat bliskog neznanca, uspjeh je neupitan. osobno nijedno drugo mjerilo ne priznajem, osim ovog neutvrdivog. 

preostali sud donosi vrijeme i njegovi nemirni svjedoci.

ovaj završetak se u jednom trenutku nekako simbolično poklapio sa završetkom bloggera. isti prijatelj i ja bili smo svjedoci njegovih prvih dana i sad smo se, po nekom čudnom scenariju života, vratili da svjedočimo i zadnjim, koji eto to možda ipak i nisu.

tako stvari izgledaju gledane iz jednog ugla, a iz drugog ne vjerujem ni u krugove ni u svjedoke. nepristrasan svjedok koji ne učestvuje i bar malo ne utiče na radnju ne postoji, a savršene krugove koje je Arhimed nekad crtao po pijeskovima Sirakuze vjetar, more i Rimski vojnici odavno su raznjeli.

Isto tako dvojim i oko kontinuiteta. on je naizgled suprostavljen osnovnom svojstvu života da se mijenja i da teče. što bi rekao Heraklit: "ništa nije stalno sem promjene same". Fanatično to poštujući , završavao sam i češće nego sam to stvarno htio sam sa vjetrom na leđima. tad nisam previše ulazio u fenomenologiju vjetra. prećutno sam vjerovao da je svaki vjetar isti i da nam uvijek neumitno ukazuje pravac. kad osjetiš vjetar činilo se neupitnim i prirodnim da se okreneš na suprotnu stranu. bol je bila nepogrešiv znak da je iskustvo bilo vrijedno. zato sam volio i prihvatao tu bol. u tihim noćima njegovao je i održavao.

bol i vjetar su bili moji odgovori na sve. i upitano i neupitano. naizgled mudri, naizgled stoički, naizgled hrabri.

život će ,svojim kasnijim virtuoznim izvedbama , pokazati opravdanost svih ovih naizglednosti. i kako nova vremena nose nove simbole, tako donose i nove poglede, lišene ranijih sebičnih, uskih i nametnutih ograničenja. u novim pogledima nema novog, nema kraja i nema početka jer kako reče Poljska nobelovka Wislawa Szymborska

svaki početak
samo je nastavak,
a knjiga događaja
uvijek na sredini otvorena

13.02.2015.

Svjedoci čuda

Oh, slijepog li užitka,
koje li gladi za
zrakom što ga dišemo,
usta, oko, ruka.
Oštre li čežnje
da proboravimo sasvim sami
u jednom jedinom prasku smijeha.
Oh, ta besramna, uvredljiva smrt
što nas ubija izdaleka.
Pored užitka što ga osjećamo u smrti
za šalicu čaja..
za mlako milovanje.
                                                                                              
(Josea Gorostize.."Beskrajna smrt")


Mada ne djeluje tako, za mene je ovo oda životu. Podsjetnik na male sitne stvari koje ga čine i beskrajnu radost koju u njima mogu pronaći samo oni bez prevelikih očekivanja. Asocira me nekako čudno i na naziv jednog starog bloga kojeg sam odnekud iz nepreglednih vrleti uma po nekim još nerazjašnjenim zakonitostima izvukao. "sitne radosti". Uspijevam nekako pronaći njegov izbrisani otisak u vremenu

 https://web.archive.org/web/20060704165358/http://noeli.blogger.ba/

 Danas, poslije kompletnog brisanja, ponovnog određivanja smjera i par konceptualnih transformacija blog izgleda dosta drugačije

 http://noeli.blogger.ba/

 Autorica je se očito dosta tražila, mijenjala smjerove svoje pretrage, izabirala nove puteve na raskrsnicama. Dio toga, što je ostao zamrznut u vremenu  je moguće pratiti, a sve ostalo ne poznaje ni samo sjećanje a ni svemoćna tehnologija.

 Tražeći pjesmu, kojoj nisam znao naslova, već samo par redaka koje sam davno nekad ukrao od samog sebe, naletih i ovdje

 http://traumatologijavremena.blogger.ba/arhiva/2009/07/27

 Pronađoh se donekle u traženjima autora. S druge strane fascinantno je kako je ista pjesma djelovala na njega potpuno drugačije. ostavila skroz drugi eho. Ta razlika perspektiva me oduševljava. Taj potencijal da istu stvar primimo na potpuno različite načine.

 Malo sam prelistavao blog i umislio sam sebi da se tu, uporedo sa razvijanjem bloga, razvijala i jedna ljubavna priča. Kako priče vidim svugdje a ni uobrazilja mi nije strana, ne bi tome pridavao neku pretjeranu važnost. Vjerovatnije je ipak da su se znali i prije, ali nekako želim vjerovati da se sve baš tu razvilo i da sam baš ja kao slučajni posmatrač svjedočio tome, sa malim vremenskim odmakom što daje priči neku još nestvarniju, još maštovitiju notu.

Potrebno mi je to, ne samo zato što to stavlja vrijednost na mene kao posmatrača, na čemu se i temelje moderni realitiji, nego što i životu daje neku notu čuda i neočekivanog u onom rjeđem, ljepšem smislu.

 I jedan i drugi i treći blog, povezan sa drugim, su "napušteni", u vremenu zalutali ostaci nekadašnjih traganja. To me nekako prirodno dovodi do razloga. I onih koji vode početku i onih koji dovode do kraja.

Razloga vjerovatno ima koliko i ljudi, i potreba za početkom se može i smije podudariti sa potrebom za kreativnim izražavanjem uopšte, što je pitanje na koje opet ni tomovi materijala nisu do kraja odgovorili. A kako svaki početak ujedno u sebi, po staroj vremenskoj , nosi i kraj, tu se lanac razloga može i zatvoriti.

Blog je ipak specifičnost. On nosi u sebi i taj socijalno interaktivni, živi moment koji neke umjetnosti ne poznaju, pa su stoga prepuštene samo autoru, vječnosti  i sebi. Blog je opet susret vječnog sa trenutnim, uzvišenog sa banalnim, umjetničkog sa svakodnevnim, javnog sa privatnim i predstavlja spoj potrebe da se kaže sa potrebom da se čuje, potrebe da se javno izrazi sa potrebom da se ostane u tišini, potrebe da se da promjene stvari sa potrebom da budeš promijenjen, potrebom da ti svjedoče sa potrebom da svjedočiš, i zato on rađa paletu samo svojih razloga koji se teško u istoj, autentičnoj formi mogu naći bilo gdje drugo.

Ako bi ipak od svih mogućih i nemogućih razloga pokušavao indukcijom da nađem neki opšti,dovoljno tačan, dovoljno približan , dovoljno uvjerljiv razlog poslužio bi se sljedećom pričom.

obratite pažnju na psa. on je ključan za razumijevanje priče.u nemirno zimsko jutro, neke daleke, bilo koje godine, jer se priča događala, događa se i događaće se, kad je mraz okivao prozore i pjevac snažno lepetao šarenim krilima pokušavajući uzaludno da se zgrije, a žuti mačak, lagano škiljeći na jedno oko, preo u toploj busiji pored prozora, pojavila se prva, slabašna ideja o nečemu novom. Ideja ko ideja, nije imala ni oblik ni formu, samo je se nekom prastarom nepoznatom igrom slučaja, izdvojila iz svih sličnih ideja i sišla nenadano u toplu, zagrijanu, pripremljenu sobu. Na početku, što zbog surovog zimskog vjetra, što zbog mačka koji se proteže i prede, ideja nije imala nekog odjeka. Samo je lebdila neprimjetno, tu u toplom zraku sobe, blago izdvojena od mnogih istih.  Primjetite pas se još ne spominje. Nepunih mjesec dana kasnije, skoro u snu, pojavila se i rečenica, čudna, neuobičajena, nepripadajuća i na prvi pogled bez ikakve veze sa idejom.

Rečenica je čekala u ostavama uma sve do jednog usijanog poslijepodneva, kad je jedna nagla odluka preduhitrila i pobijedila sve ostale protivrazloge. tako su se, poput davno izgubljenih fragmenata iste stvari, spojili ideja i rečenica ugledavši zajedno svjetlo bloga.

Inercija koja je savladana da se počne sa nečim, nakon početka počinje raditi za to nešto i tako je stvar krenula da se kotrlja. Pošto smo već uveli Njutna u priču, i pošto svaka akcija ima reakciju, kotrljanje se očekivano, vremenom usporavalo i na kraju sasvim zaustavilo, baš kao što je i otpočelo.

Za sve to vrijeme naš pas je ležao tamo negdje, možda čak ne u istom vremenu, žvakao neke svoje kosti, režao na slučajne prolaznike, i na prvi pogled, samo na prvi pogled, ako izuzmemo škiljeće oko mačka, nije imao nikakve veze sa našom pričom.

 

11.02.2015.

ALEA IACTA EST (Ništa se nije promijenilo)

tačno mogu sa vidim Cezara
kako izgovara pomenute riječi.
ispred njega rijeka
iza njega nepregledne trupe
odsjaj kaciga, nestrpljivi zveket oružja
i skromni ostaci ohlađene sinoćnje večere

2000 godina kasnije,
kako mjere pobjednici
bestijalno orgijajući
nad sjećanjima onih drugih
orkestrirano orgazmujući
vlastite porive,
iako mnogi od nas
praktički i ne večeraju
svi i dalje
isto kao i prije
prelazimo neke svoje
neizrecivo konačne Rubikone

09.02.2015.

Bernulij ljubavi

Neke ljude je kako voliti. jedan pogled u oči, jedan spontani osmIjeh i to je to. Lako je voliti i svoje izblajhane snove prefarbane u ružičasto. Na kraju krajeva to su naši snovi. Ali stvarni kapacitet nečije ljubavi se istinski mjeri onim koliko najviše može voliti nekog koga najmanje može voliti, a širina njegove svijesti koliko može razumjeti i prihvatiti onog koga inače najteže razumije.

 

jedno vrijeme sam, da bi razbio svekoliku ispraznu i jalovu usredsređenost na sebe, imao običaj praktikovati nešto što sam nazivao "ljubaznošću dana" i što originalno nije moj izum. Odabrao bi jednu osobu, svaki dan različitu, i pokušavao taj jedan dan da se stavim u njenu ulogu, da svijet posmatram iz njene perspektive. razmatrao bi probleme s kojim se suočava i ukoliko bi bio u mogućnosti, učinio bi neki prijatan, jednostavan gest namijenjen toj osobi, bio to samo lijep pozdrav ili prijatan razgovor uz iskreno interesovanje za njen život i pokušaj da se nekako pomogne. Na početku sam to radio rado , izabirao drage osobe i činio da im život, makar na trenutak, izgleda mrvicu ljepši. međutim, problem je nastupio kad sam "potrošio" sve "drage" ljude, onda su nužno na red došli i oni drugi. jedan dio mene je htio tu da se po svaku cijenu povuče, ali drugi dio opet, nije želio da odustane. najprije sam lažno glumio zainteresovanost i ljubaznost, da bi jednom prilikom uspio, potpuno neočekivano,  da postignem neki nivo razumijevanja koje nadilazi riječi onog, ne toliko bliskog, drugog.

više od samog osjećaja razumijevanja šokirale su me naknadne posljedice čina. donekle očekivano  ta osoba mi je postala bliža, manje ili nikako iritirajuća, ali više od toga osjećao sam se nekako lakši, sretniji, mirniji, kao da je neki teret, za kojeg nisam ni znao da ga imam, odjednom spao s mene. ali  dalje čak i od toga, bar neko vrijeme nisam imao starog žara, volje i odlučnosti da prosuđujem druge, dajem njihovim postupcima neku nestvarnu težinu, određujem ih crno - bijelo, volim - ne volim, jesu - nisu.

i kao što naš odraz u ogledalu nismo u cjelosti mi već projekcija jednog uskog, spoljnjog dijela nas, tako sam počeo razdvajati i ljude od njihovih postupaka, a i jedno i drugo od nametnutih ranijih predubjeđenja, što ličnih što grupnih . primjetio sam i kod sebe i kod "bliskih" ljudi tu potrebu za diferenciranjem, za povlačenjem određenih granica nas protiv njih, za stalno traženje "sličnih" koji ćemo se zvati mi, i koji ćemo se od onih drugih jasno i često proizvoljno razlikovati samo po tome što su oni oni a ne mi. i onda ćemo im polako, a nekad i hajkaški davati najčešće izmišljene osobine koje će pomoći razlikovanju. mi ćemo kao grupa u užem smislu imati svoje vrijednosti, svoje tajne koje nas zbližavaju i najviše i najupečatljivije svoju netrpeljivost prema onim drugim. podsjetilo me je to na mehanizam čoporizacije kod životinja , u kojoj opet najgore prolaze oni koji nigdje ne pripadaju i  koji su predmet opštih napada svih.

raščistivši to , svijet se, kao tabula rasa, počeo nanovo ispisivati. bez prednacrta, bez privilegovanih i podcijenjenih, bez volim te - ne volim te(o) sa predumišljajem. neočekivano i drugi su to osjetili, prepoznali, uzvratili. sve što im je ikad trebalo bila je samo ta početna gesta, to početno razumijevanje, taj inicijalni, dovoljno uočljiv, dovoljno bezuvjetan, dovoljno iskren osjećaj da nisu stranci. nakon toga sve izmišljene barijere izgledale su bar za nijansu manje.

07.02.2015.

Kosmički dan

doći će kosmički dan
i odnijeti
sve zaspale gladiole
u ulici čežnje ravno do moje

neki će govoriti trebalo je
razlog je razlog a usud usud
karavane nisu zalud prolazile

miris spaljene trave
razastrijet će
dimne crijepove grobne tišine

nebo će otimati boje
raskvašene
gnjilom truleži
nepostojane praznine

a sudbine
sudbine će proći
kao davno
izliječena
bolest vremena

05.02.2015.

Novi dan

jutros sam odlučio da volim
sve mudrosti bez imena i odgovora
sve tuđe naglo izbrisane uspomene
padobrane što se otvaraju blizu zemlje
nasmijano lice djeteta sa ulice
sonatu koju Vagner nikad nije završio
tačku Vladivostok na staroj karti
promrzlu pticu iz jedne pjesme
bocu koja se još nije vratila
sa porukom koju niko nije pročitao

čvrsto sam odlučio

03.02.2015.

apologija Ničeg

prelistavam albume uspomena
i davno zaturene spomenare
na prašnjavim policama
sjećanja što sniva
ali ništa danas ovdje ne stoji

kradem se polako samom sebi
što dan skriva noć raskriva
magličasto jutro budi maslačke
ništa danas ovdje ne stoji

da li je
do mjeseca punašnog, slatkog
mraza bijelog što misao skiva
ili do lasta kojih još nema
radosti srca punoćom što biva
ali ništa,
baš ništa
danas ovdje ne stoji

<< 02/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
85300

Powered by Blogger.ba