Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


30.03.2015.

Misao dana

Vjerujem da nam se svima dogodilo bar jedno propušteno i u pravom trenutku neizgovoreno "žao mi je". Njegovo izgovaranje možda ne bi do kraja popravilo prethodno pričinjenu štetu ali bi sigurno učinilo da njene ukupne posljedice budu što manje. Ovom prilikom upućujem jedno veliko zajedničko ŽAO MI JE za sve takve propuštene "žao mi je".

26.03.2015.

Neobuzdani život

Život ide dalje
dječaci s mukom prelaze rijeku
sat određuje ponoć
ti u istrošenoj bijeloj haljini
okrećeš se na prstima
U krug
Jedan okret djevojčica si
drugi već si žena
Puštaš sve svoje ekstaze
poput neukrotivih dječijih zmajeva
Obasipaju te pogledima
pretvaraju u vječnost
valjaju u duginim bojama
Ništa od toga istinski ne pomaže
Život kao ni rijeku
ničim ne možeš zaustaviti

23.03.2015.

Prijedlozi blogger.ba

11.3. sam  Dragani (dragana.djermanovic@prpepper.com) u pokušaju da budem konstruktivan i što koncizniji proslijedio sljedeće prijedloge koji bi po mom mišljenju pomogli unaprijeđenju blogger.ba platforme:

1.
Izvršiti detaljniju i precizniju kategorizaciju blogova, tako da se ovi silni reklamni blogovi odvoje od ostalih, sto će olakšati pretraživanje i pronalaženje.

2.  Poboljšati pretraživanja sa raznim vrstama kriterija

3. 
Fokusirati se na postove, ne samo na blogove i blogere. Po nekom kriteriju naći post dana, post sedmice..

4.  U nastavku prethodnog fokusirati se na kraće vremenske intervale ,dan, sedmicu, mjesec i u tom periodu izbacivati liste blogova po raznim kriterijima, najposjećeniji, najkomentarisaniji, najpopularniji, sa najviše eksternih referenci... sto ce unaprijediti dinamičnost i povećati dostupnost i motivaciju za pisanje.

5. Omogućiti veći nivo privatnosti. Ne znam kome su potrebne informacije tipa kad je neko zadnji put bio online, ko mu je zadnji  bio na profilu, ko su mu favoriti, njihov broj... na kraju krajeva ostaviti blogeru na izbor da li će to ostali vidjeti ili ne. Mada mislim da je većina toga apsolutno nepotrebna u bilo kom obliku

6.  Popularnost koja se često, zvanično ili nezvanično, uzima kao osnovno mjerilo kvaliteta nečijeg blogovanja, je dosta upitna i neadekvatna za takvu ulogu. Većina ljudi se tu vodi principom ja tebi ti meni. Mislim da bi puno realnije bilo da bloger uopšte ne zna ko ga je dodao za favorita. Osim toga ne bi bilo lose uvesti različite liste, blogovi koje pratiš, one koje podržavaš ali ne pratiš..

7.  Omogućiti veću interakciju sa ostatkom internet zajednice, posebnu mogućnost da neko prati ili komentariše preko fb ili maila , twittera, drugog blog servisa ili čega već...

20.03.2015.

learning to Fly

Prošli su zadnji vozovi
koji ne vode nikuda
Svijest je omotač i sebi i meni
Okamenjeni ostaci
tu pred našim nogama
a mi se smijemo i smijemo
Isto čudo nikada isponova
a mi se i dalje smijemo
Pogledaj u nebo
tamo je sve što treba
Oduvijek je tamo
Stani na liticu
kod povoljnih vjetrova
raširi ruke, otvori srce
i prije nego što poletiš
sjeti se
da si i mornar i more


18.03.2015.

Otkucaji vremena (6/6)

Vedar proljetni dan godinu poslije. Četiri dana do leta. U kolibi sam. Upravo završavam pjesmu:

odlučio sam
jutros
početi
ispočetka

zaboraviću
jesenje šume
proplanke čežnje
pogled na rijeku
s našeg mjesta
koje sam
već zaboravio

zaboraviću
naradžaste sutone
prozračna jutra
nas, vas , njih
koje sam već zaboravio

zaboraviću sebe
izbrisaću sjecanja
izbrisaću kaprice
izbrisaću
miris očaja na leđima sna
nade , nade
sam već izbrisao

samo jedno,
samo jedno
nikad neću izbrisati

tebe

ti sama bez nas
ne boliš 

Nekako mi je pisanje olakšalo. Pjesma je imala moć sugestije. Što sam je više čitao to je više neki nepoznat, težak i ljepljiv teret spadao s mene.

Prekide me zvonjava telefona. Rodica. Jedna od rijetkih s kojim imam neki kontakt. Plače. Umrla joj je majka, moli me da dođem i pomognem joj oko procedure pošto nikog bližeg nema. Volio sam tetku i mimo one uobičajene rodbinske ljubavi koju pravila, navike i obaveze nameću. Čuvala me je kao dijete i odatle vučem prve uspomene. Bila je vedrog, nasmijanog duha i nekako mi je to nespojivo sa smrću. U mrtvačnici je , dok čekam da preuzmem tijelo, jedva prepoznajem. Smršala, ukočenog, zavojem podvijenog, blijedog, mirnog, premirnog lica blago uvijenog u , ne mogu vjerovati, osmijeh.  Palo mi je na pamet ono što sam čitao o iskustvima bliskim smrti. Ljudi su često viđali izrazito bijelo privlačno svjetlo. Vjerovatno sam ipak sebi sve umislio. Ljubim je spontano  u čelo. Neki kažu da je taj prizor mrtvog čovjeka zadnje što o njemu pamtiš. Možda za ljude previše opterećene smrću. 

Tu pored mrtve tetke, čekajući vozilo koje je trebalo prebaciti tijelo, preplavi me mir i neka čudna, teško pojmljiva svjesnost.  Ovo uopšte nije tetka. To je samo jedan njen neznatni, prolazni dio, a ono najvažnije više nije tu. Negdje je drugo,  sa svim sjećanjima, svim emocijama, svim crtama karaktera onog što sam nekad poznavao kao tetku. Samo prelaz odjekivalo mi je u ušima tako glasno da sam se okretao unaokolo da vidim ko mi to govori.

Toliko me je taj osjećaj smirio i dao neki novi, nepoznat ton cijeloj situaciji da na smrt, ne samo taj dan, već više nikad,  nisam gledao istim očima.

Imao sam i ranije te „susrete“ sa smrću bliskih osoba, ali nikad u tim trenucima nisam doživio ništa ni blizu ovakvog osjećaja.   

Pošto sam , s vjerskim službenicima, dogovorio sve potrebne procedure, vratio sam se  u stan kod rodice. Tamo je se već okupilo par komšija. Rodica je bila neutješna. Živjela je sama sa majkom i sad ostaje sasvim sama. Kad me je ugledala, zagrlila me je i briznula u još veći plač. „Da znaš koliko je ona tebe volila. Jesi joj vidio osmijeha !? Dok nisam zaboravila, moraćeš da odeš na stanicu po Kanitu. Jedno divno stvorenje.  Dolazi s mužem. Daću ti broj da se možete naći, a i njoj sam dala tvoj broj pa će te zvati kad dođe.“ Izgovorila je isprekidano kroz suze.

Tu rodicu, kao i većinu rodbine, uopšte nisam poznavao.  Roditelje sam izgubio rano i tu su se veze naglo prekinule. Nisam imao ni pretjerane želje da se odupirem tome.

Čekajući nervozno na stanici posmatrao sam rijeke putnika koje su se međusobno izmjenjivale i žurno koračale prema nekim svojim privremenim destinacijama. Uvijek  s istom nadom i poletom susreta s novim i s istom čežnjom i utjehom povratka starom. Konačno je stigao i njihov voz. Birao sam broj i začuo zvonjavu sebi iza leđa. Okrenuo sam se i ugledao nju kako drži telefon, a iza nje je, držeći torbe, stajao on. Nisu se puno promijenili. Nasmijao sam se i umjesto pozdrava samo prozborio “ Mislim da je krajnje vrijeme da ti i Zulfikar više nabavite auto.“

 KRAJ

16.03.2015.

Poslije

Dvije stvari ubijaju poslije
Misao i praznina

Praznina je glas srca
koje se u
jednom prasku vječnosti
sastavilo
da bi se opet rastavilo

Misao poslije je glas uma
koji nam prigovara
što jesmo
ili što nismo

kao da stvarno postoji
nešto što bi trebali
ili ne bi trebali

kao da se život može
podijeliti i ograničiti prema
našim očekivanjima
i našim potrebama

kao da postoji savršenstvo
koje je neskromna mjera
svega ostalog

Postoje dvije stvari
koje ubijaju poslije
isprazna misao
i neutješna, neutješna
ali ispunjavajuća praznina

14.03.2015.

Otkucaji vremena (5/6)

Vjetar se napolju igrao sa nanosima snijega, prenoseći ih s jedne gomile na drugu. Rijetkim ljudima koji su stajali i čekali nešto kraj pruge,  iza debelih naslaga odjeće provirivale su samo oči. Lokomotiva je povremeno ugodno brujala, ali ništa od toga njih dvoje trenutno nisu čuli. Svaka nova rečenica i ostatak svijeta je bio sve dalji i dalji. I Monika je bila sve dalje. Koliko se samo trudio da zaboravi. Ostavio je sve i vratio se nazad da bi to postigao, a dovoljan je bio eto jedan slučajan, neočekivan susret, na nenadanom mjestu i sve je izgledalo kao da se nikad nije ni dogodilo. Kao da je samo sanjao loše posložen  san.

„ O još ni od kog  nisam čula da je Bog noseći talas svih kvantnih realnosti. Moram priznati da objašnjenju ne nedostaje romantike.“  nakon čega su oboje prasnuli u smijeh. Zatim je smijeh prelazio u čuđenje pomiješano sa divljenjem dok ga je slušala kako raskravljen priča o tome kako su stari narodi poznavali Jezik Svijeta. Kako su posmatrali nebo i iz oblika i simbola slutili značenja koja su stavljali u svoje mitove. Za njih je sve bilo  povezano i Bog im se obraćao preko tih znakova, simbola, metafora i posebnih unutrašnjih vrhunaca. Znali su da sve priča taj isti jedan jezik i da komunikacije ne ide samo u jednom smjeru. Pričao joj je  o sazvježđima Strijelca i Lava, neobuzdanoj želji za znanjem i raznovrsnosti jupitera,  o samotnoj buntovnosti plutona i božanskim inspiracijama neptuna. Prvo se čudila kako je znao da baš o njima treba pričati, a zatim se  čudila odakle zna sve to što ni ona sama nije uvijek prepoznavala.

Ona je pričala o umjetnosti. Kako ona prirodno, po svojoj vokaciji, govori taj univerzalni, neverbalni Jezik ,  čak i kad je sama umjetnost verbalna. Kako je ona i lijek i radost i utjeha. Pričala mu je da nije slučajno sjela tu do njega i da je odmah vidjela da je izgubljen na jedan poseban,  produhovljen način. Ne, nije ona spasiteljica ne daj bože, samo je u pravom trenutku pomislila da je nekad i osmijeh dovoljan i da ne košta ništa onog koji daje.

Udubljeni tako u razgovor nisu ni primjetili da se cilj primakao. Možda je tako i bolje, jer bi onda slatku radost trajanja zamijenila gorka tuga iščekivanja .  Ono što su imali sad neumitno bi se povuklo pred onim što dolazi poslije, spontanost bi zamijenio razlog, uživanje očekivanje i nada.  Nevinost univerzalnog jezika bi ponovo bila potisnuta ispraznošću verbalnih, naučenih kaskada.

Ona je uspjela izaći prva i dok je on izlazio i tražio je pogledom odnekud mu je pravo u lice doletila grudva svježeg, staničnog snijega popraćena urnebesnom mješavinom smijeha i vike. Baš se spremao da joj vrati, kad je kraj nje ugledao nepoznatog mladića koji je gledao u njih dvoje. Ona je , očito iznenađena, prvo pogledala njega, pa  se zatim obratila mladiću: „Zulfikare nisam znala da ćeš doći“.  „Ovo je moj studentski kolega Zulfikar, Zulfikare ovo je moj...“  i tu je zastala. Stajali su tako u jednom beskrajnom momentu tišine   dok se prvi nije pribrao Zulfikar. Uzeo je njenu torbu i krenuo prema izlazu iz stanice. Ona je oklijevajući krenula za njim. On je ostao stojeći. Ukočen. Zaleđen. Gledajući kako se polako udaljavaju, zadnje što je vidio jesu dva okreta i dva pogleda. Prvo njen a zatim mladićev. Njen ga je pustošio iznutra,  probadao dublje od bilo koje rane, a njegov, njegov je previše dobro poznavao. Pogled prijekora, molbe i očajanja. Bio je dovoljno puta zaljubljen u drugarice  da bi znao šta to znači.  Nije želio dalje da gleda, okrenuo se i vratio ponovo u voz . U ruci mu se  polako topio ostatak grudve kojoj nije bilo suđeno da pogodi cilj. Grudve koja je bila jedini nepostojani svjedok svega što se događalo.  Posljednja nestalna uspomena na nju. Nije joj znao čak ni ime.

Dok je snijeg lagano pojačavao začuo se poznati zvuk lokomotive.

 sljedeći dio

12.03.2015.

Nokturno starog kraja

tamo proljeća više i nema
ostavljeni kerov godinama cvili
uvijek istu otužnu melodiju

zarasle ograde
više ništa ne dijele
a glave su
već odavno podijeljene

okačena srca
o komšijinu dženariku
trepereći
na vjetru
bezimenih djetinjstava
pričaju priču o rastancima

10.03.2015.

Otkucaji vremena (4/6)

Sad ga eto , poslije godina stranog svijeta, poslije Poljske studentice Monike, opet u staroj domovini, započinje konverzaciju sa nepoznatom djevojkom preko puta. prošlo je mnogo otkako je započinjao konverzacije, vodio razgovore i radio stvari koje ljudi uobičajeno rade a da se ne pitaju zašto. da je htio to priznati , čak bi osjetio da mu je godilo. da je uživao, da nije primjetio kako vrijeme otkucava  brojeći svoje vlastite okretaje, i da je odjednom izostalo ono uobičajeno čekanje na sljedeću stvar. čekanje na koje trošimo većinu svog vremena i svojih snova.  

"Čitam ovu knjigu treći put, uvijek otkrijem nešto novo, nađem neki novi pogled na stvari koji mi je izmicao u ranijim čitanjima.  Pa pogledaj samo ovaj dio:

-Stvari su na taj način morale da se prenose zato što su bule sazdane od Čistog Života, a ta vrsta života teško da se može uhvatiti slikom ili rječju. Jer slike i riječi opčinjavaju ljude, tako da oni na kraju zaborave na Jezik Svijeta.-

Ne djeluje samo na intelekt nego i budi nešto dublje, nešto zakopano.

Da li ti čitaš,  ponavljaš li pročitano i budiš li ono što je zakopano ?".

Iznenadila ga je njena spontanost, neposrednost, otvorenost, smjelost da priča sa strancem bez ustezanja, bez taktiziranja koja uvijek nose ti, naročito prvi, kontakti, kad se odmjeravaju snage, kad se zauzimaju pozicije, prekrajaju i utvrđuju teritorije, kad i nepisani društveni obziri traže određenu vrstu uštogljenosti.  Mislio je da je povjerenje izumrlo kod ljudi, da je nestalo zajedno sa radošću otkrivanja, da se svijet zatvorio sam u sebe i da poluzatvorenim očima starca broji svoje zadnje dane. Ovo je budilo nadu tamo gdje joj odavno nije namijenjeno da bude, rađalo proljeće usred zime, otvaralo srce . 

„Ima nekog paradoksa u tome da samim riječima pobijamo njihovu važnost. Volim paradokse, a prije ih nisam volio. Volio sam da svijet bude čist i dosljedan, da se može nedvosmisleno i precizno opisati. Čitao sam. To je dovoljno reći. A zakopano volim ostaviti gdje i jest, nek tamo odmara u miru, neometano od očiju znatiželjnih, povodljivih tragača. Šta se dešava kad slučajno nađu to što traže. Završava priča. Mene interesuje poslije. Interesuje me da li to što je našao mijenja nešto kod tragača, nešto u njegovoj unutarnjoj prirodi, nešto što će učiniti da uobičajeno prazan dan bez događaja ne izgleda isto prije i poslije. Naposljetku interesuju me i oni što su to zakopali, o njima malo ko ili niko ne govori. Šta je njih nagnalo na to, koji razlozi, koji usud. Šta je to što počinje jednu priču a završava drugu a što pisac u svojoj pojednostavljenoj genezi priče najčešće zanemaruje. Ali bitno je da zna prodati spoj razvodnjenog ezoteričnog misticizma sa uproštenim religioznim poimanjima u kojima će se većina ljudi prepoznati. Pomiješati potragu, tajnu, egzotiku i ljubav u istom i od toga napraviti svjetski bestseler. Priznajem, knjiga na momente može dirnuti, učiniti da se čovjek osjeća lijepo dok čita, ali šta je pouka koja ostaje nakon svega !?  Da trebamo sve ostaviti i slijediti snove i gdje nas to vodi ? Holivudski do blaga i lijepe djevojke na kraju. Zaista !?  

Prekinuo je, iznenađen, bujicu koja je nenadano izletila iz njega i izlila se tu pred  nepoznatom djevojkom. I njega je nekako ponijela njena opuštenost i nedostatak uobičajenih društvenih normi. Rijetko je sebi dozvoljavao takve luksuze. Volio je da ima stvari pod kontrolom. Pretjerano otvaranje ili emotivan izljev pred strancem nisu bili dio tog nepisanog koda.

I nju je malo iznenadio odgovor a zatim se samo blago nasmiješila:

„Ti si izgleda jedan od onih što život mjere stotinama nijansi sive boje i što u svakoj pojavi traži njeno naličje. Za svako postavljeno pitanje  vjerovatno imaš svoj sopstveni odgovor jer ti nijedan od ponuđenih nije dovoljno dobar. Mogao bi se razvedriti i malo uživati u životu ali te od toga dijeli samo predstava koju si sam sebi nametnuo.  Predstava da život mora biti težak i da se mora definisati brigama i problemima a ne lijepim stvarima na koje naiđemo usput. Osim toga vjerovatno vjeruješ da za sreću i uspjeh postoji neki recept, neki put koji trebaš preći, da je u svemu važan  broj pređenih kilometara, a sreća ti često prolazi ispred nosa da je i ne primjetiš. Upravo to je simbolična poruka koju Koelju u knjizi prenosi i koja ostaje poslije. Mi sreću i blago tražimo po svijetu jer mislimo da su uvijek negdje drugo, a na kraju to sve nalazimo upravo pred vlastitim pragom. Ono je sve vrijeme bilo tu, ali nama je ipak bila potrebna potraga da do njega dođemo. To je paradoks života. Ili prokletstvo čovjeka ako ti se više tako sviđa. Da smo znali da je sve tu, ne bi ni tražili. Da nismo tražili ne bi ni našli. „

Dok je pričala, podsjetila ga je na nekog ili na nešto zaboravljeno. Nije mogao odmah da se sjeti na što. Njene riječi, iako su djelovale kao osuda, nisu bile to. Osjetio je to osluškujući nešto drugo, posmatrajući praznine između riječi. U njima nije bilo uobičajene ljudske potrebe da se unizi onaj drugi da bi sebe uzdigao. Nisu bile ni puka odbrana vlastitih stavova.  Primjetio bi to po pratećoj uznemirenosti. Ona nije govorila samo riječima i samo iz usta . Govorila je i pogledom i osmijehom i srcem. Govorila je Jezikom Svijeta. Zato da bi je čuo nisu bile dovoljne samo uši. 

sljedeći dio

09.03.2015.

Autentično dijete

Priznaću vam zašto volim djecu. Ona su autentična. Mi ostali smo uglavnom olinjali stari lisci koji su davno pročitali svoje scenarije i igraju  napamet svoje pomalo dosadne i otrcane,  unaprijed poznate uloge.
Djeca još nisu naučila tekst napamet  pa većinom improvizuju na pozornici.

08.03.2015.

...

Sretan 8. mart

06.03.2015.

Otkucaji vremena (3/6)

Gledao sam joj oči kad me je iznenada misao odvela negdje drugo. Sjetio sam se događaja koji sam htio zaboraviti, a on se nikako nije dao i stalno mi se vraćao poput bumeranga. Gledao sam u jedne druge svjetle oči i iznenada primjetio kako se odjednom preljevaju nečim drugim, novim i nepoznatim, dubokim, mističnim i privlačnim. nečim što kod tebe izaziva navalu nenadanog i nepoznatog poštovanja i sreće. "Monika pa ti si u drugom stanju !?". "Nisam htjela da ti kažem dok ne budem sigurna, sretan si ?".

Morao sam prekinuti to sjećanje pošto poto, učiniti nešto dramatično, ustati, krenuti negdje, bilo šta. Ustao sam i zamahnuo rukom kao da tim činom pokušavam otjerati izenenadnu strovalu nesretnih i neželjenih misli. pokret je bio previše dramatičan, tako da je se i moja saputnica koja je sjedila preko puta prenula i konačno me pogledala. "Alhemičar je prvo što čitate od Koelja ?"  se miješalo sa šuštećim zvukom lokomotive koja je ubrzavala nailazeći na lagani uspon. Očigledno me nije čula pa je se nagela naprijed i u nedoumici prozborila "Molim !?".

gotovo je. zauvijek sam prekinuo draž neverbalnog upoznavanja. riječi svojom bestidnom ispraznošću, svojom banalnom dosljednošću najčešće upropaste sve. Pa šta uopšte predstavljaju riječi, koja je njihova uloga osim razmjene prostih, jednostavnih, u krajnju ruku nebitnih i neupotrebljivih činjenica ili sukob i suprostavljanje uglavnom preuzetih, apriori ukorjenjenih i tek ponešto vlastitih, oblikovanih stavova. Riječi sintetiziraju, uproštavaju, zaokrušuju, uopštavaju, uljepšavaju, množe, dijele, umanjuju, raščlanjuju, sijeku, krpe, lijepe, čine sve da što bolje opišu stvarnost udaljavajući je, u procesu, nepovratno od nas.

I onda još sve to nazovemo upoznavanjem. Šta to upoznajemo ? Količinu tuđih koncepata koje neko može podnijeti da i dalje ostane svoj ili okus kišnog jutra zalijepljenog za slučajan, tuđi osmijeh. Je li poznavanje predviđanje nečijih reakcija prije nego što se dogode, algoritamsko definisanje njegovih postupaka, prepoznavanje svih njegovih uzroka i motiva, kompletna, detaljna naučna studija o njemu da bi sve na kraju pokvario ranije pomenuti slučajni osmijeh koji se ne da svrstati nigdje. čemu uopšte doprinosi upoznavanje. da li moraš upoznati nekog da bi ga volio. iskustvo govori da prije vrijedi obratno. kad ljudi jedni o drugim saznaju "sve", konačno padnu sve maske i sve tajne, s njima nestaje i uzbuđenje. to naravno nije uvijek tako ali je dovoljno učestalo da su to i psihoanalitičari prepoznali i stavili  u svoje dosadne, komplikovane teorije koje obično ne objašnjavaju ništa do samih sebe. 

neki ljudi opet vole poznato. konačno i to i čitav proces upoznavanja ima isti, u jednom slučaju uzrok, u drugom cilj. Sigurnost. Izvjesnost. Opstanak. Večina nas hrane ima dovoljno, obezbijeđena skloništa takođe, ali taj atavistički, generacijski, dubok, naslagama formi skriven, inherentni strah od nepoznatog i danas najvećim dijelom određuje naše postupke.

Upoznavanje opet sa svojim uštogljenim verbalnim igrarijama je samo mali, vanjski dio dosta zamršenijeg društvenog rituala starog koliko i čovjek. ritual se mijenjao, poprimao nove, drugačije oblike, dobijao nove, nepopločane obrise da bi konačno danas u apsolutnoj poplavi verbalnog, završio gdje i jest, dok poplava tehnologije već gura čitavu stvar u sasvim novom pravcu. A onda poslije upoznavanja slijedi dosta zamoran proces mjerkanja, određivanja drugog u odnosu na sebe, prosuđivanje njegovih postupaka i stavova u odnosu na svoje ili na idealne.

Nisam volio sve to. Bio sam u fazi kad sam izbjegavao ljude kao nepotrebnu, dosadnu i upornu bolest za koju nisam poznavao pravi lijek. Mogao sam sebi priuštiti taj luksuz društvene nevezanosti. svesti svoj svemir na dvije tri odabrane osobe koje će me razumjeti i prihvatiti i bez previše pojašnjavanja. stvar sam podupirao dalekim, stranim, hladnim, modernim običajima i društvenim konvencijama, ekonomskom nezavisnošću i prirodnim, karakternim izostankom uobičajene ljudske topline i obzira.

Oko sebe sam svjesno napravio takav zid da niko i nije želio da ga pređe. kako se čovjek promjeni. kako tuđ, stran svijet prepozna kod njega minimum sklonosti i onda to pogura u nekom svom smjeru.

sljedeći dio

05.03.2015.

Dijalektika poznavanja

Da li poznavati nekog
znači znati
razmak između njegovih očiju
specifičnu geometriju njegovog lica
ili poznavati njegove snove

Komšinicu s trećeg poznajemo
a znamo li
da je već godinama
beznadno i tajno zaljubljena
u  par zelenih očiju
i neukrotivi čuperak na glavi

Vidimo je
kad blijeda jutrom iznosi smeće
a ne vidimo
kad tiho noću plaće
uronjena u oblak od snova

Poštara Mujicu znamo
a znamo li
da nekad kradom
piše najljepše ljubavne stihove
divlje i strasno
njoj
naizgled ni po čemu posebnoj
koju je sreo jednom
i zaboravio nijednom

Staro drvo takođe znamo
znamo kad mu opadne lišće
ispupaju prvi pupovi
izlistaju prvi listovi
a znamo li
koliko je ono sudbina načulo
koliko prvih drhtavih ljubavi posvjedočilo
koliko mora nade u okeanima očaja prepoznalo

I poroznog pisca poznajemo
znamo kad se oholo poigra riječima
znamo kad arogantno složi rečenicu
a znamo li
kakva se
mirna, banalna i jednostavna osobnost
krije iza njegovih stihova

Ode na posao
vrati se sa posla
i priča sa starim drvetom

03.03.2015.

Otkucaji vremena (2/6)

12 godina poslije

o otuđenosti u današnjem svijetu može pričati potpuno uvjereno samo neko ko još nije upoznao poslijeratne bosanske vozove. samo jedan ili dva vagona druge ili treće klase, šarolika masa svijeta i još raznovrsniji spektar zvukova, mirisa i drugih međusobno nespojivih čulnih podražaja na istom mjestu. svako sa svakim nešto priča, mašući rukama, nadglasavajući se i uopšte ne slušajući onog drugog. bio sam sretan kad se sve to razišlo i konačno malo odahnuo, nadajući se da ću uspjeti uhvatiti bar malo sna, kad je u voz ušla ona i sjela, u polupraznom vagonu, direktno meni preko puta. skinula je šal, a zatim i kaput i ostavila ih na torbu koju je prethodno spustila na prazno mjesto , otvorila torbu i izvadila neku knjigu , ne pogledavši me u svemu tome nijednom, čak ni slučajno.  

Prirodno, izdajničke misli počele su da se bave s njom. poslije svega što se dešavalo sa Monikom, nisam imao ni želje ni volje da ih prekidam.volio sam taj miris provincije, lagani, spori tempo života, sigurnost i toplinu roditeljskog doma, trenutak kad odlaziš i čitav te komšiluk ispraća, spakovane mamine kolače i pite, mahanje repom komšijinog psa kad se poslije dugo vremena vratiš, sve to budilo je uspomene, doživljene i nedoživljene, vuklo izvjesnost da konačno nisi sam, da ima utočište i par ljudi kojima se uvijek možeš vratiti i koji će te prihvatiti takvog kakav si, kad kap prelije unutrašnju čašu, kad u životnim brodolomima izgubiš kompas ili jednostavno na trenutak zatrebaš predah.  

bila je za moj ukus i iskustvo i previše lijepa. blago valovita smeđa kosa lagano je padala i na krajevima se kovrčale ukrašavajući pomalo izduženo, nježno lice, oivičeno jasnim, ali opet neupadljivim crtama. sve su ko dva živa studenca ukrašavale blistave, izražene oči koje su imale neku neodređenu boju između zelene i smeđe.

posmatrajući je , razmišljao sam o čudu preobražaja, kad se dječije lice razvija, uobličava, mijenja s godinama, a oči dobijaju neki drugi sjaj. gledajući isto lice godinama primjetiš kako lagano rastuća unutarnja simfonija preuzima vanjski obol, oduzima, dodaje, steže i razvlači, ispupčava i uvlači, šeretski se nehajno igrajući ravninama, bojama i oblicima, tvoreći svoje jedinstveno, neponovljivo, nenadmašno umjetničko djelo. svoj unikatni otisak u pijesku vremena. i ti si jednostavno sretan što uopšte imaš tu priliku da posmatraš, da pratiš iz prvog reda pokrete kista, otiske vajara, slutnju pjesnika uviđajući da je svaki potez savršen, svaka promjena na mjestu i da je sve podređeno nekoj neizrecivoj ali skoro opipljivoj unutarnjoj zakonitosti.

razmišljao sam kako bi ona s godinama podnosila tu igru skulptora. "ljepši" to teže podnose, jer naizgled gube nešto što su već imali prepoznato kod drugih. a drugi opet ne haju, ne prepoznaju skulptora, sude samo na osnovu onog što trenutno vide i ta se nota površnosti lagano prenijela na sve ostalo nepovratno oblikujući svijet.

sljedeći dio

01.03.2015.

Ravnoteža

Kad dajem više nego što uzimam u ravnoteži sam

<< 03/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
71232

Powered by Blogger.ba