Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


22.04.2015.

Priručnik za upoznavanje čudaka II dio

Ako mislite da ste poslije prvog susreta čudaka bar donekle upoznali, dovoljno da znate predvidjeti neku njegovu iduću reakciju na tačno određeno, isto pitanje, ponovljeno sa određenim vremenskim odmakom, prevarili ste se opet. Igra predviđanja nečijih stanja i reakcija koju ste tako dobro igrali s drugim ovdje  je unaprijed osuđena na propast.  Za utjehu, vjerovatno ćete  uspjeti pogoditi koju košulju u nizu istih nosi, ili dužinu kose sa maksimalnim statističkim odstupanjem od plus minus pola centimetra.

Sjedite tako sa čudakom na nekom, za tu priliku,  posebno kreiranom mjestu, u dubini šume, na vrhu planine, ili u tami sjenovite verande pokraj starog oraha i pokušavate da nastavite razgovor od juče,  da bi vašem postojanju dali bar neki kontinuitet, izvjesnost, ali gle čuda čudak sad govori na potpuno drugačiji način o svemu. Niste do kraja svarili ni prethodne koncepte a on već na svjetlost dana gura nove, u kolosalnom plesu pojmova i ideja koje, kao kakav nehajni virtouz, odnekud izvlači i slavi.

Mali savjet: nikad ne prekidajte taj zanos. iz njega može izaći neispričana priča o svemiru,  ljudima, mašinama, herojima nauke i riječi, umjetnosti, virtualnim stvarnostima i to  sve sa detaljima jučerašnjeg doručka. Tu vezu izmedju praska i doručka vidi samo čudak. Vama ostaje zadovoljstvo da slušate i da  pokušate da, bar na trenutak, vidite i vi. Ako ništa njegovim očima.

Ako ste slučajno zapeli u saobraćaju sa čudakom nadajte se da će zastoj biti što duži. Takve neočekivane situacije osobito pogoduju čudaku da iz njih izvuče djeliće svog nikad dostignutog maksimuma.  Može se desiti da baš u takvom jednom  trenutku spoji kosmologiju Indijskih bogova sa npr Quetzalcoatl tradicijom naroda Centralne i Južne Amerike, ne zaboravljajući pri tome ni Egipat ni Sumer ni stare mitove o zmajevima.

Čudak je rijetko samo intelektualni čudak,  ograničen poplavom iskazanih ideja.  Čudak je čudak i u svom odnosu prema svijetu, svakodnevnom, načinu na koji pristupa ljudima, potojanju, duhovnim pitanjima, svrhi.

Čudak je po definiciji buntovni, nesmireni individualista, sa istorijskom zadaćom da prezire sve kolektivne opšte naputke za život, pri tome neumorno tražeći one svoje.

Otkako su se pojavile trafike ima neka tajna veza između čudaka i njih. Da li upražnjavaju višesatno samotno stajanje u njihovoj blizini kao  poseban,  neshvatljiv vid društvene zabave čudaka, ekstaze koja prevazilazi sve ostale, poznate, normalne i već isprobane ekstaze , da li prelistavaju i ubrzano upijaju sadržaje svih mogućih novina i magazina koje mogu dosegnuti pogledom, ili ih možda neodoljivo privlači količina svježih informacija koje se tu nakupljaju svakodnevno. Nebitno. Možda im se opet samo sviđa neka klupa u blizini. U svakom slučaju postoji ono nešto između čudaka i trafika i dovoljno je puta viđeno da to više i nije toliko tajna, osim po svojim motivima.

Šta su čudaci radili prije trafika i kako su provodili vrijeme ostaje nepoznanica.

Društveni život čudaka može varirati u svim nijansama granica između veće i manje usamljenosti. Pri tome je interesantno da čudak rijetko nalijeće na drugog čudaka. Biće da su izrazito teritorijalna bića i da svako lovi na svom dijelu poštujući religiozno prostor onog drugog. Naći dva čudaka na isti način čudna teže je nego spojiti normalca i čudaka.

Ipak čudak nalazi nepojmljivu utjehu u postojanju drugog čudaka.  Utjehu, toliko duboku, da na momente poprima obrise ljubavi  i utjehu koja nije ni nalik onoj kad normalan čovjek nađe istomišljenika i u njemu pronađe vlastiti trenutni odraz ili češće, vlastitu prazninu. 

Ako ste pak imali, tu  rijetku sreću, da zaglavite sa čudakom u porodici, ne bojte se, nije nasljedno i nije prelazno. Uglavnom. Biće i neponovljivih, nezaboravnih trenutaka kad dvostrukim pa i trostrukim dugama zajedno bojite nebo, ali većinom, to je iscrpljujuća i teška borba. Moraćete negdje na uočljivom, vidnom mjestu postaviti natpis " To svi ostali normalni ljudi u uobičajenim, normalnim okolnostima rade. Eto zato !!!". 

Emotivna raspoloženja čudaka variraju u oscilacijama od potpune isključenosti i izdvojenosti od svega što se oko njih dešava do neviđenih dramaturških obrta i pridavanja pažnje svakoj, najmanjoj sitnici. Često i u istoj osobi. Sreća vam s tim.

Kad je riječ o čudacima, teško je do kraja, u bilo kojem smislu, koristiti riječ granica.  Granice su samo oklopi nas ostalih koje smo ponegdje proizvoljno stavili da tako označimo prostor gdje se osjećamo sigurnim i svojim. Priroda svakog pravog čudaka je takva da stalno, neumorno pronalazi, pomjera i   ruši sve moguće granice. Ovo je ujedno i pouzdan, nepromašiv način da pronađete i prepoznate čudaka. Posmatrajte granice uobičajenih ljudskih aktivnosti. S druge strane tih granica pronalazite čudaka.

Čudak je čudak i po tome sto nikad ne gubi razum. Inače bi bio samo obični ludak, onakav, kakve danas često srećemo.

Nekad vam može djelovati kao da je čudak dijete razuma, njegov najveći i najbolji zagovornik, ali on ga u stvari samo vješto koristi za neke svoje, ostalim nedokučive, agende.  U određenom trenutku će ga odbaciti i vi ćete na momenat, u bljesku, ugledati njegovu pravu, istinsku, nepojmljivu prirodu.  Ipak taj trenutak neće potrajati i vrlo brzo ćete opet ugledati uobičajeno nepoznatog čudaka. Onog sa razumom.

Čudaka nećete uvijek pronaći i prepoznati lako. Dio ovih bića, poučen kolektivnim istorijskim iskustvima, naučio je danas tako poželjnu i traženu vještinu kamuflaže. Oni djeluju i ponašaju se u potpunosti poput svih ostalih, „normalnih“ ljudi.

Za prepoznavanje takvih čudaka trebaće vam malo više vještine od one sa posmatranjem granica. Ovdje ćete morati pratiti odsutne i izgubljene poglede na kakvim prigodnom društvenim događanjima,ili  osluškivati nezainteresovanost za svakodnevne, uobičajene teme, pa i odsustvo entuzijazma kad svi ostali skaču na noge  u nekom opštem, kolektivnom zanosu. U takvim situacijama čudaci se prepoznaju  po toj milisekundi kašnjenja,  milimetru, za njih toliko nekarakterističnog, zaostajanja za drugim.

Čudak nije tužan ili depresivan kako nam to ponekad  može izgledati. To je samo maska koju mu mi drugi stavljamo pravdajući vlastito nerazumijevanje.

Čudak u svojoj osnovi slavi život i slavi mogućnosti daleko više nego mi ostali. Samo to radi na jedan drugačiji. nama stran i  neprepoznatljiv način.

Čudak živi u nepoznatom, neprijateljskom svijetu koji nema razumijevanje za njegovo postojanje. On je u tom svijetu manjina i mnogi ga u njemu  smatraju greškom prirode ili neodgovarajućom mutacijom koja čovječanstvo vodi u sasvim pogrešnom smjeru.

istina je upravo suprotna. Čudak evolucijski ukazuje na nove mogućnosti tamo gdje su stare pri kraju ili već odavno iscrpljene. On pokazuje nove puteve, .osvjetljava nove horizonte kad tama prekrije i izbriše stare. On zna svoju, i bez nas, tešku ulogu zato, ako ga već ne možete podržati, barem ga pustite i upamtite:  Da nije bilo čudaka u prošlosti čovječanstvo ne bi nikad upoznalo novo i stoga bi se udavilo u vlastitoj baruštini iživljenih i  prevaziđenih dometa.

 

Tamo u daljini ugledali su i povikali more, more. Samo on nije ništa rekao.  Prišao je bliže, nageo se sa litice, poravnao svoje plavetnilo sa onim neizmjernim vani i znao da je pronašao i utjehu i svrhu. Slijediće vjetrove i ploviće. Ići će tamo gdje niko nikada nije bio.

 

Nadam se da će vam ovaj kratki vodič za upoznavanja i sretanje čudaka pomoći da vaše iskustvo sa vašim osobnim primjerkom čudaka bude što bolje.

 Nikada se ne završava. Ali je gotovo za sad.

20.04.2015.

Jusa IV dio

Kad bi se posmatrač iz udaljenog svemira, sa čulima sličnim našim i sa mogućnošću ubrzanog praćenja pojava kao u ubrzanoj animaciji,  približavao bijeloj zvijezdi srednje veličine, prosječne temperature i sjaja, jedna od stvari koju bi primjetio bila bi neobična, plinovita planeta kako se čudno, „naglavačke“ kao da pravi salta,  i relativno brzo vrti oko svoje ose u pravcu okomitom na pravac rotacije oko zvijezde.  Posmatraču bi izgledalo kao da se planeta buntovno otima od stiska zvijezde koja pokušava da je privuče mimo njene volje. Posmatrao bi jedno vrijeme „vječni sukob dvije volje“, jedne centralne i vladajuće i druge periferne i iz sjene koja se odupire ovoj prvoj,  i produžio dalje prema zvijezdi naišavši na malu plavu planetu koja posjeduje atmosferu i povoljne uslove za organski život.  Kad bi putnik slučajno usmjerio svoje precizne akustične detektore, podešene na frekvencijski opseg od 80 Hz do 1 KHz mjereći „ljudskim“ vremenom, na tačnu određenu tačku na planeti, tačku koja trenutno nije okrenuta prema zvijezdi, detektovao bi sljedeće:

-Uf, koliko je to sati ?

-3:33, uvijek se budim tačno u to vrijeme, a eto izgleda da si i ti počela

-Sanjala sam čudan san.

-Znam vikala si u snu da si zaboravila nekom vratiti neku knjigu

-Nisam valjda. Šta se može sanjati. Prvo nijedan od likova nisam bila ja. Ili jesam ali kao da sam muškarac, ali i nisam razumiješ, kao da samo posmatram priču vlastitog sna ?

-Kako da ne razumijem, konačno je isplivala tvoja podsvjesna želja da budeš muškarac u muškom svijetu. Sigurno misliš da bi bila bolji muškarac nego ja. Da, a za posmatranje priče vlastitog sna. No comment. Dovela si bespomoćnost na sasvim novi nivo.

-Ne zezaj. Razumljivo da se osjećam nemoćno. Sva ta priča oko njegove škole. Nekako mi je premal za to. Presitan za onu veliku torbu, a nije još ni emotivno zreo. Hajde i neke druge elemente iz sna mogu povezati sa nekim događajima koji su se skoro događali.  Dokumentarac o disku iz Festosa sa nedešifrovanim slikovnim pismom , a po svemu sudeći potekao od prastarog kulta obožavanja majke Boginje, slikovite knjige Tonija Buzana kojeg nikad nisam čitala, ali sam ih viđala kod uličnih prodavača kad idem na posao, odgledani film prije godinu dvije ... sve se to nekako posloži, sredi i čudnim radom sna uobliči u neku svoju priču. Ali ima tu nevjerovatnih elemenata koji izlaze iz domena Frojdovog nesvjesnog. Morali bi ovdje i Junga i njegovo kolektivno nesvjesno uključiti.

-Ma pusti i Frojda i Junga zajedno sa Adlerom. Frojd banalizuje, Jung mistifikuje. Zašto nam uopšte treba neko ime, neki autoritet da nam kaže nešto. Ne vjerujemo sebi, čak ni kad se o nama lično radi. Ili autoritetom pravdamo vlastitu lijenost da sami dođemo do odgovora, vlastitu nesigurnost da stvar uzmemo u svoje ruke i vlastiti nedostatak snage da sami donesemo odluke i stanemo iza njih . Svaki je čovjek priča za sebe.

-Ne možeš zamisliti kako su realistični izgledali detalji sna, pa kao da sam bila u glavi tog lika i čitala mu misli doslovno sve zajedno sa osjećajem sebstva, ali interesantno je da se ne mogu nikako sjetiti imena onog drugog iz sna, a zvuči mi tako poznato

-Nego zaboravio sam ti reći, zvali su me iz predškolskog. Pokušavali su da dobiju tebe, nisu mogli i onda su nazvali mene.

-Šta su htjeli ?

-Žale se na njega. Ne sluša ih, neće da radi što i svi ostali rade. Nije im jasno jer sva druga djeca to rade. Pitao sam ih koliko ta druga djeca imaju godina ? Odgovorili su pet kao i on. Odgovorio sam da je meni više nejasno kako ostali to rade nego što on neće. Zar je prirodno očekivati od petogodišnjaka da budu poslušni ako već ne živimo u Japanu i to nije ušlo u kolektivni genski bazen.

-Ih znala sam da će s njim biti problem

-Onda su rekli da ima problema i sa uspostavljanjem konekcije sa vršnjacima, da bi ipak ublažili kazavši da njie agresivan i nemiran, samo ne voli biti u centru pažnje, u masi, tamo gdje ima previše druge djece. Već sam počeo razmišljati šta hoće uopšte od mene i da su to sve mogli reći i kad dođemo po njega, kad su konačno došli i do glavnog razloga što su zvali. Krenuli su u posjetu vatrogascima i sad napolju čekaju 20 minuta jer samo on neće da ide, pa ako bi ja mogao da porazgovaram s njim. Nisam stigao ni reći ostavite ga ako možete, ne vrijedi, jer sam već čuo njegovo otežano nazalno disanje na telefonu. Sine vatrogasci bla bla, kacige bla, bla , šmrkovi, bla, bla, interesantno bla bla. Znao sam da zna kad ga farbam i da je sve to uzaludno. Samo sam čuo sa druge strane - ali ja ne želim, ćao i klap.-  

-Blago nama, imamo petogodišnjeg buntovnika bez razloga, sa introvertno-ekstrovertnim disbalansom. Školski sistem će ga obožavati.

-Ovaj je sav moj, zato ćeš ti draga moja znati najbolje kako s njim

- Haha, znaću najbolje sa starijim koji liči na mene i sad i s njim koji liči na tebe !?

- Ti znaš bolje sa mnom nego ja sam sa sobom. Nego pusti to, šta misliš kakvo bi bilo treće, da provjerimo ?

-Samo ako ćeš ti ovaj put rađati.-

-Draga

-Dragi, kako sad uopšte možeš misliti i na to?

-Primitivni muški mozak draga, ženski još nije toliko devoluirao. S tim da većina žena danas, naročito onih uspješnih, teži da budu kao muškarci, umjesto da svi težimo da budemo više kao žene.

-Rekao si devoluirao, koja koincidencija, u snu

-Vidi njega, pa što si ti ustao u ovo doba

-I još gledaj šta nosi

-Pa taj je šah veći od tebe Jusa

 

Kraj

 

(odvojio sam dijelove priče o Jusi od onog početnog dijela priručnika o čudaku koji je bio više opšti, kako je to u komentarima odlično primijećeno. Jusa je više kao dodatak na temu čudaka a ne dio samog priručnika.)

 

19.04.2015.

Plutonka

17.04.2015.

Jusa III dio

I tako jedna stvar vodi drugoj. Spomenem Jusi Tonija Buzana, Britanskog autora i svjetskog šampiona u pamćenju i brzom čitanju i već sljedeći put zateknem ga kako žonglira. Da, bukvalno žonglira ispred kuće gdje je boravio sa lopticama ili prikladnim oblucima kamenja, otetim žurno za tu priliku iz najbližeg susjednog cvjetnjaka. Bilo je neobično gledati ga takvog, sa izraženim intelektualnim habitusom ,  kako nezgrapno zamahuje rukama i radi sve to zaista dobro.

Pravi budalu od sebe kažu rođaci. Šta mu to treba kažu komšije. Površno prateći nisam ni  znao da je Buzan pisao i o tome. Žongliranje kao aktivnost pomaže balansu i uspostavi boljih veza između dvije moždane hemsifere. Pa ako je tako klauni bi redom bili genijalci.

Buzan je za svoj rad najviše ekploatisao  još uvijek nezvanična „savremena“ istraživanja fiziologije mozga. Zaključak je bio da je danas preovladavajuća lijeva hemisfera odgovorna za racionalno, linearno mišljenje, klasifikacije i diferencijacije, analizu,  brojeve... Zanemarena desna hemisfera  više je poput unutrašnjeg umjetnika  i odgovorna je za vizualne predstave, slike, maštu, boje, oblike, snove, imaginaciju, intuiciju, sintezu...

Buzanova ideja, koju je vješto dokazivao vlastitim primjerom, bila je da najviše vlastitog potencijala postižemo kad aktiviramo i koristimo i jednu i drugu hemisferu, i uobičajenu lijevu i zanemarenu desnu sa njihovim odgovarajućim funkcijama.  Za to je koristio mnogobrojne tehnike a žongliranje je bila  jedna od njih.

Meni ideja nije bila ni nova ni savremena.  „Talenat“ za pronalaženje starih, čudnih i rijetkih knjiga i učenja pomogao mi je da ideju nađem doslovnu, sve sa pobrojanim funkcijama, u drevnim učenjima i mitovima, kako kod starih  naroda centralne i Južne Amerike, tako i kod onih iz Azije.

Još više sam naletao na nju u skrivenoj ili metaforičnoj formi, često i kao centralnu temu većine duhovnih traganja.  

Mnoga od tih učenja i mnogi savremeni istraživači, kako oni evolutivne fiziologije mozga, tako i oni koji rade na komparativnoj analizi jezika u staroj književnosti i mitovima,  slažu se da je nekad u istoriji čovječanstva , vjerovatno postepeno, ali u skokovima, došlo do neopisivo velike promjene.  Veće od bilo kakve kataklizme ili promjene vladajuće civilizacije. Lijeva hemisfera je preuzela dominaciju od desne.

Rijetki drže taj prelaz evolucijskim, prije devolucijskim. Holistički,  intuitivni, univerzalni, stvaralački čovjek koji je bio jedno sa svemirom i svijetom postao  je sebični, izolovan, analitični, racionalni čovjek.  Patrijarhat je smijenio matrijarhat. Čovjek je izgnan iz stvaralačkog raja. Igrom slučaja, greškom prirode, svjesnom ili nesvjesnom namjerom ?  Povratak bi značio vraćanje u stanje jednote sa svijetom i drugim, iskorak iz psiholoških okvira vremena u stanje produžene, aktivne sadašnjosti. Zvuči li vam poznato ?

Zašto, kako ? Nisam imao odgovore.

Što sam više vremena provodio  s idejom , više mi je rastao njen značaj i više sam je nalazio u svemu. Bila je i odgovor i objašnjenje i putokaz. 

Iako posebnog,  privlačnog okusa, i uprkos nevjerovatnom nizu nezamislivo podudarajućih detalja,  ipak je bila samo ideja. Naučen sam da ideje, naročito svoje ne uzimam previše ozbiljno.

Stoga tipično, nisam znao šta s njom, osim da je umjereno dijelim sa odabranim krugom prijatelja i sam pomalo iskorištavam u razvoju nekih svojih potencijala. Za bilo šta drugo nisam imao ni vremena, ni energije ni dovoljno ličnog uvjerenja.

Ali za Jusu je ideja bila tačka na i koja je zaokruživala  dio njegovog dotadašnjeg istraživanja, uklapala mu se u neke praznine u učiteljskom poslu i nije ju mogao pustiti tek tako.

Malo pomalo počeo je učiti djecu  da žongliraju na časovima matematike. Kaže konačno su i slabiji učenici dobijali svoju šansu i jedinstvenu priliku da vrate samopouzdanje i da im ujedno časovi matematike postanu zabavni .  Bio je neka vrsta Slavenskog učitelja iz filma „Društva mrtvih pjesnika“.

Po Jusi, obrazovni sistem bio je monoton i prilagođen samo funkcijama lijeve hemisfere mozga. I bio je sve osim obraz-ovnog u Sokratovom smislu te riječi izvlačenja stvari iznutra prema vani. Više je imao upravo suprotnu ulogu, s vana je ubacivao stvari unutra.

Djeci su se suhoparno servirale ideje , tjerana su da uče napamet, bez podsticanja na kreativnost i vlastito razmišljanje i istraživanje.  Nisu ohrabrivani da imaju vlastito mišljenje nego su im  nametana mišljenja vanjskih „autoriteta“.  Konačno, nisu stvarani aktivni, samostalni, misleći ljudi, već poslušnici,  pasivni robovi sistema, konformisti i potrošači.

Ne trebam ni pričati kako su Jusini eksperimenti primljeni u takvom konzervativnom školskom sistemu i koliko je Jusa još dugo radio u toj školi.

Jusu otkaz nije zaustavio a  ni pretjerano uznemirio. Samo je nastavio tamo gdje je stao. Žongliranje je bilo tek početak. Hemisfere, fonetski alfabet, problemi sa učenjem, crteži sa stećaka,  sve je vodilo samo jednom. Novo svjetsko univerzalno pismo. Slikovno. Koje bi omogućilo brže i kreativnije učenje i animiranje obje strane mozga.

Na početku ga nisam uzimao ozbiljno, ali kad je počeo razrađivati detalje do tančina, shvatio sam da se ne šali. Bar on nije mislio da se šali.

Napravio je neki koncept matrice tri puta tri i odlučio, ne da on sam ponudi rješenje, kako bi to bilo prirodno za očekivati, nego da na internetu, koji se tek pojavljivao, napravi svjetski konkurs i onda odabere najbolje rješenje. Osmislio je Jusa svojom neumitnom analitičkom preciznošću i nagrade i uslove , vodeći računa i o najmanjem sitnom detalju. Zatim je ozbiljno počeo raditi na promociji ideje kod „intelektualne elite“, eminentnih profesora sa fakulteta do kojih je mogao doći. Mogu samo zamisliti kako je sve to izgledalo i završavalo.  Jusa je ipak i dalje neumorno i istrajno pokušavao. Radio je sve čega se mogao sjetiti, pri tome mu nije smetalo ni lično odbijanje, ni sujeta, ni druge sitne ili manje sitne stvari koje bi se ispriječile usput. Ali ipak nešto u svemu nije uzimao u obzir. Idealizam to nikad  ne uzima. Ljudsku prirodu. Bar onaj njen nepopravljivi oportunistički dio.

Sljedeći dio

16.04.2015.

Raskršća

RASKRŠĆA,
Potraga za smislom,
neprilagođenim mislima kočničar vremena brani,
da obasipaju nježna praskozorja,
da umilatim pogledima iza zavjesa miluju bronzano nebo
da dozivaju zauvijek sletjele galebove
da pozivaju već spremljene kočije za put,…
za put u novo; nepoznato i izgubljeno vrijeme.

Gost341


Onomatopeja usamljenih pasa lutalica
dok kakafonija smislova prelazi svoje posljednje utočište
Želiš li uopšte da se sjećaš
da u mračnom kutku sobe tražiš izgubljeno vrijeme
Koliko je ostalo
koliko još moraš dati
Istina ili privid
zatočenog djeteta
Naposljetku
smiješ li se
uzimajući pilule za put
za put u novo, nepoznato i već izgubljeno vrijeme.

gost227

13.04.2015.

Jusa II dio

 Jusa je na stolu imao razbacane crteže simbola sa stećaka koje je sam crtao, ravno pored Ničea,  neke knjige iz istorije i šahovskih tablica.  Pokazaće se da su crteži bili preteča procesa koji je kod Juse uznapedovao kasnije. Pomalo i uz moju nehotičnu pomoć.

Holizam, sinteza,  multidisciplinarnost, riječi prognane iz modernih vremena opisivale su Jusina posvemašnja intelektualno-duhovna stremljenja.   Posezao bi duboko u vrelo ideja i odatle izvlačio svoje najsjajnije bisere.

Za neke bi proces bio skup, naporan, prezahtjevan. Pa jeste li ikad posmatrali djecu kad se igraju. Koliko im treba da se umore, a koliko da ponovo sa istim entuzijazmom nastave igru. A odrasli i njihove redovne aktivnosti. Nekad se više umore izbjegavajući posao, ne radeći ništa ili radeći poslove koje ne vole nego djeca sa daleko više stvarnog fizičkog angažmana.

Jusa je poput djeteta radio samo ono što je volio. A nalazio je način da voli sve što je radio.  Koji je to nezamisliv psihološki dar.  U svemu se davao u potpunosti, u svemu je učestvovao. Nije licemjerno taktizirao i proračunato se izvlačio po savremenom prepisanom receptu.

Kad je radio s djecom u školi, tražio je način, Jusin način da taj rad, što je moguće više, unaprijedi. Nije mu bilo dovoljno da radi kao što i svi ostali rade. Da završi to, vrati se kući i pohvali sebe što je završio još jedan uspješan dan i prilegne poslije ručka. Kod Juse nisu postojali ni dani ni noći. Materijalna satisfakcija koja je isključivi motiv većine nas ostalih, za njega je predstavljala samo sredstvo da unaprijedi rad. Sve se ponovo  vraćalo tamo odakle je i došlo. Rad i lično zadovoljstvo su kod Juse bili isto.

U svemu su pomalo pomagali i na takav karakter pridodati  posebni intelektualni kapaciteti.  Ovdje ne bih želio da otvaram staro pitanje rad ili talenat.  U nekom pogledu ono mi je nalik pitanju koka ili jaje. Pa  zar svaki dovoljno ustrajan i predan rad ne dovodi do vještine i nije li vještina u stvari izbrušeni talenat. Svodi se na isto.  Ako nema jednog nema ni drugog.

A kod Juse ništa nije nedostajalo. Spomenuo bi mu nekog autora i već sljedeći put, nedugo zatim, on bi imao pročitanu, ne samo jednu njegovu knjigu, već cijelu kolekciju. I to ne pročitanu, to je slaba i nedovoljna riječ da  opiše proces. Jusa se  prožimao  sa autorom na neki unutarnji, rijetko poznat, način. Pio je, zajedno sa autorom, vodu sa istog izvora. Jusa nikad nije stajao, za njega nije bilo razlike između ideja i stvarnosti. On nije pravio slike svijeta samo da ih čuva u svojim prašnjavim, zabačenim albumima i odatle ih povremeno izvlači da bi  ih pokazao udaljenoj rodbini kad poslije dužeg vremena navrati. Ideje su zvale stvarnost. Apstraktno je tražilo realno i konkretno.

I teba li onda iznenaditi što  takav superioran karakter ode nekad izvan granica svijeta. „Zaluta“ u neke svoje vrleti gdje rijetko ko ili gotovo niko ne boravi. I što to onda drugim izgleda prvo neshvatljivo, onda čudno pa na kraju opasno. Ugrožava ih. Dijeli ih same sa sobom. Najopasnija je ideja koja već ima klicu u nama. Klicu koju po svaku cijenu nastojimo uništiti  Mi samo želimo da živimo normalan život, da provedemo mirno ostatak svojih dana, obezbijeđeni i sigurni, na kauču i sa daljinskim u rukama.  Jusa nam to kvari. Šta sad on hoće sa svim tim. Narušava nam sliku svijeta gdje je to jedina i isključiva opcija.

Jusa nije imao jedinih i podrazumijevajućih opcija. Bili smo zaneseni drugim temama da bi ikad došli do nebitnih, ličnih. Ali mislim da kod njega ni romantičarska ideja, odskočila ponajviše iz Engleske i Ruske književnosti 19og  stoljeća i s najvažnijom  svrhom da upotpuni  i uljepša živote dokone vlastele, nije nailazila na neki pretjeran odjek. Ili ispravnije odbijala se bez imalo apsorpcije. Vjerovatno ju je držao nedorečenom ili neuspjelom ili je nesvjesno gazio stopama mnogih prije njega koji  okupirani radom sa „višom svrhom“ nisu imali vremena za takvo dokono pomodaratstvo, trend,  nalik npr onom sa Facebook-om danas , koji su odjednom svi željeli da isprobaju. I poslije 100-200 godina sve druge opcije biće nezamislive.  Već i danas ni mi sami ne vjerujemo da smo i bili na odmoru ili na putu ako poslije svega to nismo uredno i po propisima, sa nekom spravom HD rezolucije, zabilježili, dokumentovali i podijelili na nekom podesnom javnom mjestu. 

Sljedeći dio

10.04.2015.

Jusa I dio

Jusa je.. Da ga tako nazovemo ? Može, ima neke simbolike u imenu. Jusa je bio rangirani šahovski majstor  i usput, za doručak, brstio Njemačke egzistencijaliste. Ipak, pored nekoliko objavljenih filozofskih traktata i par sitnih uspjeha u šahu najviše se afirmisao i ujedno najviše lične satisfakcije doživio radeći kao poučavač.  

U jednom kratkom poslijeratnom periodu, Jusini učenici dominirali su na državnim juniorskim prvenstvima u šahu u obje konkurencije. Uspjeh je bio za toliko veći, što mala sredina u kojoj se Jusa sticajem okolnosti obreo, nije imala nikakve juniorske tradicije u tom sportu.

Jusa je pored šaha, filozofije, proučavanja stare istorije i ko zna kakvog još interesovanja, zvanično dane provodio učeći djecu matematiku u lokalnoj osnovnoj školi. Tad nije imao formalno obrazovanje za tako nešto, ali u odsustvu kadrova i uz ostale Jusine reference niko nije pravio naročit problem oko svega.

Ako ste Jusu poznavali po čuvenju, površno ili iz viđenja, svakako biste promijenili mišljenje jednom kad ga lično upoznate.  

Iz daleka može izgledati hladan, zatvoren, preintelektualan, preozbiljan, pa i arogantan, ali već prvi ozbiljniji kontakt dovešće vas do neminovne spoznaje da pred sobom imate pravo pravcato, razigrano, neiskvareno, nepomućeno dijete.

Dijete koje uopšte ne izgleda tako. Čak naprotiv. Crnomanjast, jake, izražene brade, naočala sa debelim izbočenim staklima i tamnim klasičnim okvirom, ozbiljnog izraza lica, crnih, krupnih, prodornih očiju koje proviruju iza naočala, izgledom prije podsjeća na zalutalog tipičnog predstavnika Ruske škole šaha nego na pasioniranog gledatelja emisije „Djeca pjevaju hitove“ koji u slobodno vrijeme još razmjenjuje i sličice sa vršnjacima.

Da ne bi odmah upali u zabludu vrijedi reći da se on i ne ponaša kao dijete. Ništa kod njega naizgled ne odaje dijete, ni gesti, ni priča, ni način hoda, ni oblačenje.  

Ali kad zavirite malo dalje, zaronite ispod površine,  otkrivate sasvim novi svijet.

Gdje ste još vidjeli odraslog čovjeka da bude oduševljen nekom idejom. Da joj se u zanosu predaje sav bez imalo ostatka, baš onako kako to djeca rade. Odrasli se možda uzbude kad dobiju peticu na bingu ili njihov tim u nečemu pobjedi. Ako su ga pritom još uspješno prekrižili na sportskoj prognozi sreći nema kraja. Ali ideje, pih. Još ako su apstraktne, ne tiču se nekog potencijalnog posla. Ma dajte molim vas.

Oduševljenje je kod odraslih uglavnom neki režirani osjećaj na granici između koristoljublja i osjećaja krivnje u najboljem slučaju , a  ako nije dodatno dopingovano, blijedi nakon nekoliko sekundi i ne vraća se ponovo po istom pitanju .  

Dječije oduševljenje se još nije umorilo, još pronalazi put do čuda u svijetu, i još ima snage da se raduje tome.  Odrasli su stereotipizirali svijet, pretvorili ga u previše poznato, u dosadnu statistiku uspjeha i promašaja.

Kako kod djece tako i kod Juse oduševljenje nikad nije prestajalo. Mogao se uvijek nanovo oduševiti potpuno istom stvari.  

U njegovoj „glavi“  su se neprestano, neumorno, pa i dok pričate, kovitlale, vrtile i na neki čudan način ni iz kuda generisale ili sintetisale,  nove, neiscrpne, neotpakovane ideje.

Neka riječ koju biste slučajno izgovorili odjednom bi kod njega pokrenula opštu euforiju, uklopila bi se u neko davno upražnjeno mjesto u šemi stvari i on bi oduševljeno uskliknuo, nasmijao se grohotom, caklećih očiju baš poput pravog djeteta, i zatim u magnovenju, od silnog uzbuđenja na trenutak izgubio i samu moć govora.

Za sekundu dvije, kad bi se povratio, čitavo novo poglavlje bi već bilo spremno i zaokruženo. Nove veze uspostavljene a stare prekinute ili obnovljene.

Mislim da Jusa nikad nije u potpunosti odustajao ni od jedne, nebitno koliko nemoguće ili koliko nevjerovatne ideje. U njegovom sistemu bilo je prostora za sve, pa i za takve izolovane, stršeće ideje. Ko na koncu može garantovati da i one, ako dovoljno dugo čekamo, neće naći neki svoj par i formu kojoj će pripadati.

Kod Juse je ovo većim dijelom bio unutarnji proces. Inteligencija podsvijesti ili nadsvijesti o kojoj niko nikad nije govorio. I dok je radio nešto drugo podsvijest je neumorno obrađivala i sređivala utiske, povezivala informacije, donosila spoznaje.

Tako je npr spojio  plemenske običaje drevnog Azijskog plemena, ispruženu ruku na stećcima Bosanskih krstjana i vezu svega sa malom vjerskom skupinom Katara na jugoistoku Francuske...

Poslije sam naišao na još izvora koji su uspostavili sličnu vezu, ali nijedan nije imao Jusin nivo slikovitih detalja i imaginacije.

Sljedeći dio


(Prijateljica spaja ljubav prema prirodi sa ljubavlju prema umjetnosti i fotografiji. Koristi materijale iz prirode i podesno ih, suptilno aranžira da prenese neku poruku. S druge strane i kompletan njen angažman je posebna cjelovita poruka za sebe. Ovdje ću povremeno, uz tekst, postaviti neku njenu fotografiju. )

08.04.2015.

Priručnik za upoznavanje čudaka I dio

Ispričaću vam priču, sve iz prve ruke. U stvari znate šta, pustiću da se priča ispriča sama a ja ću se malo skloniti i uživati u ovom aprilskom snijegu. Dakle, priča počinje. Imao sam prijatelja. Uh ovdje već priča mora stati. Nije to bio prijatelj u onom uobičajenom smislu te riječi, zadužen da nas podrži u  lošim odlukama koje nismo u stanju donijeti sami i da nas tješi poslije kad „pogrešnost“ tih odluka postane očita. Ne. Nije bio ni od onih prijatelja  s kojim  sjedneš na kafu, čaj, pivu, bozu, partiju tavle, šaha, domina, lore, kanaste, skvoša,  čega već i onda prepričavate jedan drugom prethodni dan ili razmjenite ukrašene , stilizirane verzije vašeg ranijeg života, uz obavezno prateće neslušanje onog drugog da bi sve bilo kako treba. To nije bio nikako. A nije bio ni jedan od onih udaljenih prijatelja, dopisnih ili nedopisnih,  s kojim, iako se ne viđate međusobno, ne dijelite ništa osim prošlosti i par ustajalih ideja, iako vas je život okrenuo u skroz različitim pravcima, kad se sretnete jednom u godinu dvije, na veče ili dva,  ili samo par sati, nastavljate gdje ste stali kao da se ništa nije ni dogodilo. To je bio najmanje.

O njemu lično sam znao vrlo malo i to uglavnom od drugih. Kod njih je imao onu, meni tako blisku i privlačnu etiketu posebne vrste „čudaka“. Ne običnog čudaka kojeg ćeš osuditi, odbaciti, proglasiti heretikom i spaliti odmah na lomači na što slabijoj vatri kako nas to istorija fino uči, a opet ni onog čudaka od kojeg ćeš zazirati i kojeg ćeš se kloniti jer djelokrug njegovih fizičkih reakcija i ispoljenih stanja svijesti uveliko prevazilazi one koja su označavaju kao normalna i neopasna po druge. Ne.

On je bio čudak kojeg su poštovali. I to samo zato što su morali. Što im trenutni razvoj situacije nije ostavljao neku drugu, njima lično dražu i bližu mogućnost. To se naravno ubrzo promijenilo, a dijelom sam i ja za to  kriv, ali priča ovdje već žuri. Ide ispred same sebe, nestrpljiva od uzbuđenja da vam se ispriča odjednom.

Ako već hoćemo da slijedimo neki linearni vremenski tok, moraću početi razmišljati o početku. O susretu.  Kako se uopšte sreću i upoznaju ovakvi ljudi. Sigurno ne tako što ga prepoznate na drugoj strani ulice, doviknete mu „hej čudak“ i onda zajedno provedete ostatak dana radeći to što već čudaci uobičajeno rade kao da se znate 100 godina, jer vrijeme za čudake ne predstavlja ništa. Niste ga mogli sresti ni na mjestima mondenih okupljanja gdje ste zajedno degustirali limunadu na slamku i komentarisali prolaznike,  jer svi znamo da drugi čudake previše ne interesuju,  pogotovo u tom banalnom, prizemljenom pogledu . To nipošto.  Ne interesuju ih previše ni načini drugih da se zabave i istovremeno ubiju dan.  To ih baš ono, posebno, ne interesuje.

Ne mogu da se sjetim tog prvog susreta, ali mi na pamet pada verzija s knjigom. Da. Priča se slaže. Vi ili on ste čuli, u bar  dva pouzdana prenošenja, da onaj drugi ima tu rijetku, posebnu, teško nabavljivu, staru knjigu. Čudaci se hrane idejama, a u to doba, kad nije bilo interneta, gdje naći ideju nego u nekoj,  za tu namjenu posebno predviđenoj i adekvatno prilagođenoj  knjizi.

Kad je riječ o knjigama čudaci nemaju društvenih obzira. Nemaju ih ni inače, ali ipak može se reći da oni više odsustvuju iz društva, živeći na nekoj njegovoj periferiji,  nego što ne slijede njegova pravila. E pa knjiga na trenutak prekida to odsustvovanje.

Trenutak kad ste stupili u prvi kontakt sa čudakom je ujedno i trenutak poslije kojeg, za vas, stvari više nikad neće biti iste.  Sve što ste mislili da znate o svijetu, sve što su vam drugi govorili da jeste i da bi trebalo biti, biće dovedeno u pitanje samim njegovim prisustvom.           

Sve i dalje važi, slično Njutnovim zakonima, u nekom normalnom i konceptualno ograničenom svemiru. Pod ograničenim i uobičajenim uslovima.  A za ovo, e za ovo vam već treba sasvim nova fizika.

Poslije prvih sati provedenih  s čudakom, imaćete pouzdanih problema da toj aktivnosti uopšte pridružite neki smislen, poznat pojam. Reći da ste pričali bi bilo pretjerano i nedostojno pojednostavljivanje onog što se događalo. Generalizacija koja ne vodi nikud i ne ide u prilog ni priči ni događaju. Niste se ni raspravljali. Razmjenljivali ideje je donekle prigodno, ali kod te razmjene imaš neki konkretan, očit rezultat kao posljedicu, što ovdje nije slučaj.

Izađete napolje, znate da ste izgubili osjećaj za vrijeme, da je vrijeme u jednom trenutku i stalo, ali da su za druge koji mjere prošli sigurno sati njihovih uobičajenih aktivnosti, i ništa vam nakon svega  nije ostalo. Bar ništa vidljivo. Nikakva nova informacija s kojom bi se um bavio i pravdao izgubljeno vrijeme, nikakva očita, provjerljiva, pa makar i opšta, činjenica o svijetu ili ljudima. Ali pričali jeste, možda ne uvijek u očitoj akustičnoj formi te aktivnosti, ali da i tako. Sjećate se nejasno, kao kroz maglu, da ste naizmjenično ulazili, kao u transu u neke nepoznate napadaje  govorljivosti. Da ste  vrlo samouvjereno odnekud tačno znali šta mislite, mada nikad dotad niste imali iskustva sa sličnom vrstom aktivnosti.  Da ste isto tako nekako suštinski razumijevali šta onaj drugi u komunikaciji prenosi, mada neke od riječi nikad niste ni čuli.

Poslije nekog vremena zaborava u umu se nenadano pojavljuju neka čudna Danska i Njemačka imena koja završavaju na gard. I to je otprilike sve što nakon prvog susreta ostane.

Sljedeći dio
<< 04/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
71231

Powered by Blogger.ba