Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


30.05.2015.

Sam protiv svih I

Jesam li vam ikad pričao onu o medicinskom pripravku, srebrnoj vodi ? Nisam !? Onda mislim da je vrijeme. Priča o srebrnoj vodi nije samo priča o tome kako jedno, malo, sitno, naizgled beznačajno otkriće može uveliko popraviti kvalitet nečijeg života. Još i više,  ona je i priča o tome kako , u životu svakog pojedinca, dođe trenutak kad mora, makar na trenutak, poljuljati bezrezervnu vjeru u sistem i vratiti vjeru u sebe i u vlastite mogućnosti.  Kad dođe, iznenađujuće, taj trenutak nije nimalo lagan, siguran i bez sumnji. Generacijama smo učeni da vjerujemo sistemu, da mu se bez zadrške prepuštamo, da mimo sebe, u njemu nalazimo rješenja, utjehu i odgovore koji nas tište i koje ne možemo lako sami naći.  Potpuna vjera u sistem ne bi bila ni loša da ona u svojoj osobenoj, izgrađenoj, istorijski svjesno konceptualiziranoj suštini uglavnom ide nauštrb vjere u samog sebe i vlastite sposobnosti.  Stoga to nije ista ona vjera kao sve ostale vjere koje ruše zidove i podižu mostove. S njima ona nema ništa zajedničko do imena.  Ta posebna vrsta vjere koja govori da je negdje izvan nas rješenje za nas, da neko drugi misli više i zna bolje šta je naše ultimativno dobro nego mi sami, istorijski nikad nije potvrđena, čak naprotiv. Ali uprkos tome, poput nekog teško primjetnog parazita, ona se lijepi i provlači mahom neopaženo većini naših slučajnih pogleda. Najbolji su oni paraziti koji su tako dobro kamuflirani, koji su se tako dobro stopili sa živim tkivom žrtve, da mislimo da su njen sastavni dio, a ne zasebna, odvojena i opasna cjelina.  Takva je ta vjera u sistem.

A ko je sistem, ko ga predstavlja, na čemu je građen, šta mu je stvarna uloga, svrha, motiv, od čega polazi, koga zastupa, na kraju krajeva šta je to, pitate li se ikad ? Je li to niz zbunjenih pojedinaca kojima je neko odozgo, uvijek sa „višeg“ nivoa nadležnosti, usadio u glavu niz neupitnih datosti, najčešće  zakamfliranih u nerazumljive, stručne termine, koje oni zatim dalje, potpuno uvjereno, hipnotički, u transu prenose. Ili je to pak niz svjesnih, upućenih , upoznatih pojedinaca koji znaju odakle njihovo znanje dolazi i mogu ga u potpunosti objasniti i predstaviti i sebi i laiku bez pretjerane upotrebe stručne terminologije.  Ipak najčešće, ljudi u sistemu, kao u piramidi, uvijek se pozivaju na mišljenja onih sa nivoa iznad.  A što ideš dalje prema vrhu sve je teže neposredno utvrditi stvarni identitet izvora. On se krije iza opštih, javnih naziva tijela, organizacija i pojedinaca koje malo ko ili skoro niko lično ne poznaje. Pitanje koje logično slijedi jeste je koliko je pouzdan takav izvor na kojem sve počiva, koliko dobronamjeran, koliko podložan javnoj provjeri.  Odgovor bar na ovo zadnje jeste malo ili nimalo.  Sistem je izvan pojedinaca, jedino ga može provjeriti drugi sistem, koji je opet najčešće , komplikovano, dio onog prvog. Mišljenja se tvore i kreiraju, tajno, netransparentno, bez ikakvog uticaja i mogućnosti provjere većine nas kojih se to direktno, neposredno tiče. I mi tome još vjerujemo. A ako ne vjerujemo postoje termini i za to i uglavnom nisu lijepi.

Unutar sistema je lako prepoznati ljude koji su njegovi najjači, noseći stubovi i koji ga najgorljivije brane. To su oni pojedinci čija se slijepa i iracionalna vjera u sistem i njegove autoritete sa nivoa iznad izdiže iznad svakog racionalnog argumenta. Pa ko si ti da dovodiš uopšte u pitanje sve to. Pojam autoriteta je iznad svega, iznad i njih i tebe. Tu se gubi i polako nestaje ona ranije pomenuta vjera u sebe. Što je više vjera slijepa to više odbrane traži. Takvi branioci u raspravama koriste otrcane, opšte, preuzete, često komplikovane floskule iza kojih obično ništa ne stoji,  subjektivnost preuzima mjesto objektivnosti,  a emotivna stanja dovedena do vrhunca histerije i drame zamjenjuju razum.   

Pri svemu ovome nisam ni dotakao unutrašnje detalje samog sistema. Samo sam pokušao da spolja pratim neke opšte zakonitosti vezane za njegovo nastajanje, održavanje i funkcionisanje.  Ali stvar će postati malo jasnija kad dođem do tih, konkretnijih detalja.

Da se kod mene u jednom trenutku sistem nije toliko sudario i nepovratno razišao sam sa sobom, da nije nošen nekom svojom unutrašnjom, inherentnom inercijom naletio sam na sebe, do svega ovog  vjerovatno ne bi ni došlo, ja se ne bi pitao, priču bi možda pričao neko drugi, a vi, ko je i izdržao do sad, ovo ne bi ni čitali. Konkretizacija i banalizacija svega je srebrna voda. A moglo je i biti bilo šta drugo. I bilo je i jest.  Ali srebrna voda je ogledalo gdje se meni lično sistem najjasnije prikazao i čije razbijanje je imalo za mene najočiglednije posljedice i zato vam pričam baš ovu priču.

Sljedeći dio

29.05.2015.

...

Uf kakav dan !

Danas mi iz glave ne izlazi ništa osim
vila, zmajeva i oskudnih patuljaka !

(dobro je da nisu oskudni zmajevi :))

26.05.2015.

Stazama sjećanja 3/3

Nego koliko ti imaš godina, 12 ? Dobro, dobro, ne ljuti se odmah, pa djeluješ mi nekako zrelije.

Možda ipak imaš taman dovoljno da ti kažem ovo: nikad ništa ne uzimaj zdravo za gotovo, sve preispituj, uvaži tuđe mišljenje, ali donesi svoje.  Na kraju krajeva mišljenja nisu ni važna, nego put kojim dolaziš do njih.  Mišljenja su relativna i mijenjaju se, ali put, put je rast. Nikad ne prestaj rasti.  Još manje dozvoli da te pokolebaju tuđa mišljenja.  Ljudi često olako i površno sude o drugim, gledaju tuđi život iz neke svoje, iskrivljene perspektive.  A svaki život je priča za sebe. Imaš stotine mogućih uglova iz kojeg ga možeš posmatrati, ali samo jedan onaj svoj, unutrašnji. Drugi taj ne vide.

Kako je ovo jednostavno reći tuđem djetetu. Svom bi ipak razmislio dvaput prije nego što kažem.

Idemo dalje , još malo pa ćemo doći do kuće mog najboljeg druga iz srednje, Denisa. Dijete iz radničke porodice. Profesori su ga proganjali jer je znao, i u toplijim danima, doći na nastavu u čizmama, kožnoj jakni i sa frizurom mohikanca.  

E sad zamisli nekog ko piše dobru poeziju, ide na takmičenja iz matematike i fizike, u slobodno vrijeme čita Fromma, naveče do sitnih sati žeže negdje, na nekoj bini, Pistolse ili Exploited , a ujutro, ako je nedjelja, ide na Misu, ili popodne, ako je petak, na Džumu.  Zamislio !?  U redu, znam da ne znaš ko su Pistolsi, a ni Fromm, zamisli ostalo i dobio si Denisovog brata Jaska.

Nekad je imao muzičku grupu, a danas ima privatnu firmu u Holandiji.   

Sva im je bliža rodbina ili pomrla ili negdje odselila, pa su sve ove kuće ovdje u potpunosti puste.

Za tebe možda neočekivano, jer još misliš da sve uvijek ide samo u jednom smjeru, mnogi ljudi već u mladosti dožive neki  svoj vrhunac poslije kog se krivulja kreće uglavnom nizbrdo, a pogled okreće unazad.  Sam život ne zna za naprijed i nazad. On jednostavno teče. Svaki pokušaj zaustavljanja tog toka , valjanje u barama lagode,  vlastite iživljenosti i samozadovoljstva, pa i očaja, nedovoljnosti i samogorčenosti, neprirodan je životu samom.

Ipak, ponekad, ne mogu se oteti praznini koju su ostavili ljudi kojih nema. Ponekad se tako, gledajući neprekidno unazad, osjećam kao izblijedjeli starac čije najbolje je već prošlo, a novi dan ne donosi ništa stvarno novo.

Pa pogledaj samo ove predivne vile sa natpisima Verona, Florida ili  kojim već toponimom iz novijih školskih atlasa. Većinu godine u njima niko ne živi . Tu su samo kao olinjali, nijemi podsjetnik na stare dane i vrijede upravo koliko i  slučajna misao u dalekom svijetu, nespretno nezaustavljena pred spavanje.  

A do njih male, trošne, poluraspadnute kuće u kojima još žive ljudi. Prvi sanjaju druge, drugi sanjaju prve. I nema više starog neimara Hajrudina da nađe neki način da spoji te snove.

Ponekad se samo oni sami spoje na kraju svog ovozemaljskog puta baš na ovim mezarlucima kraj kojih upravo prolazimo.  

Nego da malo prekinem teške i crne teme, ostaćeš bojim se zauvijek ožalošćen, odgovori mi brzo na pitanje šta je manje od dva ista ? Jednaki su, hm, nekako mi se više sviđa odgovor da su oba manja.  Da, matematički nije moguće, bar posmatrajući kroz Euklidovu geometriju. Ali rekli smo već  , sve preispituj.

Vidi kako one mačke i psi žive zajedno. Nevjerovatno ! Niko nikog ne dira. Zar i ljudi ne bi mogli tako. Pa ako ništa biološki smo ista vrsta.

Da probamo da vidimo gdje će nas ovaj put odvesti.  Sad znam gdje smo, zalutali smo u Ivino naselje. Kestenjasta kovrdžava kosa, oči i pogled kao u srne. Šta li je s njom ? Sumnjam da bi se i sjećala nekih prvih uzvraćenih osmjeha. Jedno je izvjesno, sigurno više nije ovdje.  Na ovoj kući stanuju samo čudni simboli vremena i natpisi na ,za tebe ,  nepoznatom pismu i sa ,za tvoje uši, još nepoznatijim prizvukom.  

Ovog se dijela dobro sjećaš. Ne sumnjam. Dobro je, ali imao je težak život poslije. Ostali smo dobri, onako. Život razdvaja.  Mi se selektivno usmjeravamo samo na neke tačke na putu, zanemarujući pri tome sve ostale. Nije samo važno kako je sad ili kako je završilo, važno je, čak i više, kako je trajalo. Nije samo važno ni kakav je neko bio u svom najboljem izdanju, važno je i kakav je bio u onom najgorem, često dobrovoljno sam i izolovan, da bi nas ostale poštedio najgore verzije sebe. Takođe nije važno šta je nekom život slučajno darovao ili oduzeo u iznenadnom napadu darivanja ili škrtosti, važno je šta je on sam učinio s tim što mu je darovano ili oduzeto. To sam ponajviše od njega naučio.

Nije uvijek sve kako očekuješ, ali sunce, sunce još uvijek izlazi, odnosi sjene i tjera oblake, i dok se sva pitanja i odgovori nisu rastopili  i nestali pred mogućnostima novog dana, pitaj me još samo jedno za kraj, pa da se okrenemo, svako svom putu.

-Slušao sam te pažljivo, mada mi neke stvari opet nisu sasvim jasne, ali postaće to valjda vremenom. Prije nego što se vratim u prošlost, gdje i pripadam, a ti se vratiš u sadašnjost, interesuje me još samo jedna , tebi sigurno, okrenutom velikim i za mene nerazumljivim stvarima, mala i nevažna stvar, a meni opet tako bitna:

Reci mi još samo: jesi li ikad naučio zviždati ?

 

Put, put nikad ne prestaje.

22.05.2015.

Mjene

Ne znam gdje završe svi ti ljudi
plamene kose i srce od svile
svježina mladih izdanaka
i neobuzdanost uzavrelih popodneva

Da li im
razmetne noći
ukradu nešto od jutarnjih ludila
ili im sjenoviti dani
poravnaju oštre ispresijecane ivice

Je li im san još živ
ili je izgubio boje
i jesu li riječne naplavnine
istresle
na njih
suvišne terete svoje

Pitam se ponekad u blagim
večerima pred počinak
sam otkučen od sebe

20.05.2015.

Stazama sjećanja 2/3

Dole niže je kuća moje školske drugarice Elme.  Ona je bila kap vruće vode koju uliješ u krčag pun  hladne. Promjeni temperaturu svim ostalim kapima. Glava mudre lisice i srce leptira, niko je nije mogao pratiti. A opet, svi smo je volili. U jednom trenutku bi ti rekla najgoru moguću stvar koju možeš ćuti, a već u sljedećem se zauzimala za tebe kad svi drugi već odavno dignu ruke i spuste pogled. Na nju se nikad nisi mogao ljutiti.  Svi njeni porivi bili su iskreni i nepomućeni.

Znala bi na ekskurziji prići nekom nepoznatom, otkačenom dječaku, pitati ga kako se zove i onda se pompezno okrenuti nama i, što glasnije može, reći da joj nova simpatija ima isto početno slovo imena kao kod onog koje je upravo čula.

Kako se mangupski ponašala sa nama djecom, isto tako se ponašala i sa nastavnicima. Nije prema njima gajila ono, tad uobičajeno, strahopoštovanje koje je „krasilo“ većinu nas ostalih. A opet je uvijek imala sve petice.

Spoj te njene pomalo divlje, neobuzdane, eruptivne naravi sa izraženim, bistrim, živim, zelenima očima davao joj je neki poseban, magnetičan , za većinu dječaka iz razreda, neodoljiv šarm.

A baš ja sam imao tu rijetku, privilegovanu, geografsku sreću da se punih osam godina, od petog osnovne pa sve do kraja srednje , s njom vraćam iz škole kući .  Namjerno smo produžavali taj put, birajući dalje i zaobilazne puteve, jer neke svoje teme nismo nikad završavali. Čak nam ni to nije bilo dovoljno, pa smo često znali ostati i satima na mjestu rastanka, dok se neko od nas ne bi konačno sjetio da moramo i kući, ili dok ne bi naišla njena mama sa posla i zatekla nas tako.

Njeni su u to doba bili visoko rangirani gradski intelektualci, profesorica i inžinjer i ova pomalo oronula i blijeda kuća koju sad gledaš bila je mjesto okupljanja najveće gradske elite

Vjerovatno su, zbog svojih religioznih opredjeljenja, imali pomalo problema u početku karijere.  

I ona sama mi je u jednom razgovoru  , nekako za nju nekarakteristično ozbiljno i čak sa određenom dozom stida i prvi put primjećenog straha od moje reakcije , priznala da vjeruje. U to doba vjerovati, sa  aspekta prihvaćanja sredine , bilo je otprilike nalik nevjerovanju danas. Na neki način si bio stigmatiziran, neshvaćen i osuđen od društva koje je većinski podržavalo onu drugu opciju.  Trebalo  je puno snage i hrabrosti da se to uopšte kaže, ali ja za to, dječije, nisam mario previše. Da li ona vjeruje ili ne vjeruje, nije me se previše ticalo.

Zadnji put sam je vidio, dobro se sjećam, kad sam istim onim školskim sokacima krenuo na daleki, pomalo i dramatični put, s kojeg se dugo, dugo, preko godine, nisam vraćao. Kad sam se konačno vratio, svi drugi su već bili otišli. Tako to kod mene inače ide. Uvijek za nečim kasnim. Imam neki svoj način mjerenja vremena koji se ne poklapa ni sa jednim postojećim.

Tog dana rastanka, stajala je naslonjena na ogradu koja je dijelila pijacu od ulice i ljubila se sa nekim, meni nepoznatim mladićem.  Dugo vremena sam to čekao i ujedno se toga pribojavao,  slično bratu ili ocu koji zna da jednog dana mora konačno predati krhko srce divljeg vjetra, kćerke ili sestre, nekom drugom, dalekom strancu na brigu i čuvanje, ujedno svjestan činjenice da ne može ništa učiniti i vlastite razapinjuće emocije da ne može to prihvatiti tek tako.  Naročito žensko srce zna biti krhko i lomljivo i često je jedini prirodan način sticanja bar nekog imuniteta na to stalno izlaganje opasnostima u malim, pojedinačnim, podnošljivim dozama.   

Tu posljednju uspomenu iz grada nosio sam dugo po stranim, prašnjavim cestama i po dalekim, nepoznatim pejsažima.  Ona je za mene bila jasan, prejasan, nedvosmislen znak da je se jedno bezbrižno, nevino vrijeme približavalo kraju  i da je brzo i neumitno dolazilo nešto drugo.

Ona je doktorirala  negdje vani  i za mene nimalo iznenađujuće, ima tamo veoma uspješnu karijeru.

Kad bolje razmislim, svi ti ljudi bili su preveliki za ovaj grad, ili je grad bio pretijesan za njih, svejedno.  Jedino smo grad i ja bili potaman, sasvim dovoljni jedan drugom. Jedino je moje niko i ništa grad prihvatao bez rezerve, ne sa onim osjećajem promašenosti i uzaludnosti, već sa posebnom vrstom ponosa.  Ponosa koji je isticao da kad si niko i ništa, kad si najmanji od svih, istovremeno si i najveći od svih.  I da tek onda, stvarno, pripadaš nečemu drugom.

Sljedeći dio

17.05.2015.

Stazama sjećanja 1/3

Kao gostu u mojoj šetnji  nudim ti mogućnost da biraš, kojim putem ? Da te upozorim , razmisli dobro prije nego što odgovoriš, život  rijetko stvarno ostavlja mogućnost izbora.  Nekad mislimo da je imamo, a u stvari je  naš put na nekom drugom nivou već odabran . Često je prilikom izbora dovoljno imati samo tu svjesnost  već odabranog da bi dobro odabrali.  Mlad si da u potpunosti razumiješ, ali razumjećeš sasvim dobro vremenom. Sad samo sadim duboko, duboko klicu jednog takvog budućeg razumijevanja. Kao i kod svih klica, ako budu pogodni uslovi, ako je budeš dobro zalijevao i hranio rast će i jednog dana ćeš brati njene plodove, a ako ne ostaće samo jedna od bezbrojnih jalovih klica, hrana za ptice i insekte.  

Dakle tim putem. Odlično. Ne biraš prečice i lakše puteve. U tome si nalik meni. Ciljevi nisu uvijek za tebe, ali ćeš zato osjetiti radost puta.  Kad stigneš svi drugi će možda već biti tamo i misliće da su u nekoj prednosti zbog toga. Smijaće se i osjećaće se nadmoćno, a neće znati ono što ti znaš : cilj je samo još jedna tačka puta. Pravo iskustvo putovanja tu ne završava.

Nego vidiš ovu kućicu, sad možda ne djeluje tako zlokobno, ali nekad se u mom ranom djetinjstvu tu desio strašan događaj.  Tad je izgledala  zapuštena, oronula i usamljena i ja kao dijete nisam bio siguran da li je samim tim svojim izgledom privukla  događaj ili je sami događaj dao kući taj oreol po nekoj nepoznatoj uzročno posljedičnoj vezi. Ta stara kuća, od koje sam zazirao i koju sam zaobilazio, dugo mi je poslije odzvanjala u nepreglednim mračnim noćima, izazivala košmare, budila me i proganjala. Ako bi se ponekad usudio da pod svjetlom punog mjeseca pogledam u njenom pravcu, u strahu sam umišljao da kraj nje vidim neku nejasnu, neprirodnu,  pokretnu bjelinu koja nije od ovog svijeta. Tad me niko ne bi mogao ubijediti da krik nevine, nesretne mladosti nije toliko snažan da može razmaketi tkanje prostora i vremena, napraviti međuportale između dimenzija i unutra i vani, prirodom samog događaja, puštati nepoznate i zloslutne stvari.  Zbog ljubavi ljudi svašta čine, ali mlad si još da bi to shvatio. Ti sad voliš roditelje, njihove roditelje i možda ti je ostalo još pomalo ljubavi za nekog trećeg, usputnog stranca ili rođaka, ali jednog dana ćeš upoznati sasvim drugu vrstu ljubavi. Onu koja ne tinja tiho već plamti i plamtećim žarom umiva sve oko sebe. Nekad, samo nekad sjaj tog žara je nepodnošljiv očima smrtnika. U takvim trenucima on se rastvori i pokaže onu svoju drugu, skrivenu prirodu.

Interesuje te velika kuća do nje !? To je kuća mog školskog druga Muje. Nisam siguran da li mu je nesretna djevojka bila sestra ili neki rod. Ko bi reko, on sad predaje na koledžu u dalekoj prekookeanskoj zemlji. Uvijek je bio bistar, ali nije mi izgledao nešto pretjerano disciplinovan i odgovoran. Pokušavao je šarmom i bistrinom da nadomjesti rad. Malo je kome to uspjelo, ali se njemu izgleda posrećilo. Uvijek je zbog spontanosti i osjećaja za humor bio omiljen u društvu. Skoro sam sreo jednu odraslu ženu koja mi se uz osmijeh povjerila da je dugo vremena beznadno bila zaljubljena u njega kao dijete.

Ovdje je već uspon prevelik, kad ovo pređemo ostatak puta je  lakši.

Ljudi iskoristili lijep dan pa rade, čiste bašće i pripremaju ih za sijanje. Hvala, dobro smo, a vi ?

Sljedeći dio

15.05.2015.

Nazovi ljubav (1999, vlastita retrospektiva)

Ona treba
nekog da na počinak ugasi svijeće,
kad  kalendar kaže donese cvijeće,
kad bude potrebno nabavi  leće,
jutrom ranim odnese smeće,
kad dođe s posla da sluša novine,
s društvom da slavi nove godine,
cijeni zalaganje  njene rodbine,
kad joj je dosadno da igra domine,
datuma važnih da se sjeti,
da je na more vodi ljeti,
drži za ruku kad bolest prijeti,
ubije kukca na nju kad sleti,
dijeli sa njom postelju meku,
vodi je mjesečno u izlet na rijeku,
kad joj smeta utiša dreku,
kad ona ne može otvori paštetu,
da je ona centar njegovog svemira,
da je liši vječnih nemira,
kad dođu gosti ručak da servira,
s njom zajedno da se iznervira,
da zalijepi ko’ u komšinice tapete,
s njom na pregled odvede dijete,
uredno složi svoje žilete,
da je tješi dok godine lete.

On treba
nekog da mu ručak sprema,
da ga tetoši dok on drijema,
u sitne sate da ga grije,
kad se on našali da se smije,
s posla kad dođe da ga dočeka,
odijelo svečarsko da mu očetka,
cipele kremom da namaže,
za goste njegove da se zalaže,
u posjet rodbini da ga prati,
da mu oprosti u kafanu kad svrati,
košulju bijelu da mu ispegla,
zimnice da spremi pet šest tegla,
o djeci njegovoj da se brine,
da održava u kući plam,
u smiraj života da nije sam.

Izvinite oboje,
nije to ljubav,
već prije
bijeg od dosade,
strah od samoće,
kompromis sa životom.

(jedna stara iz jedne vesele faze )

12.05.2015.

...

Nije baš da držim do jubileja, pa ćemo ovaj samo preskočiti...

09.05.2015.

Kratak kurs lebdenja (ili muke po astralu ili ko tu koga)

Sigurno vam se bar jednom desilo da ste ustali i , hm, da, niste se baš probudili. Bar ne do kraja. Odradili ste to šta već morate, obukli se na brzinu i izašli da negdje ne okasnite, jer naravno uvijek negdje kasnite i odjednom vas na pola ulice strefi buf. Buf je najbolji način da opišeš osjećaj  kad više nisi siguran da li sanjaš ili si budan.  Jednostavno osjetiš da nešto u tvom uobičajenom budnom funkcionisanju nedostaje. Nastojiš da otreseš osjećaj, štipkaš se, provjeravaš disanje, vidiš sve je naizgled tu, a opet nešto fali.  Nisi siguran da li da nastaviš sa prelaskom ulice ili da tu sačekaš konačan neopoziv dokaz o jednom ili drugom, jer sve ti je nekako i dalje zamagljeno, ali  ipak Ideš dalje, čisto da vidiš šta će se dogoditi, nošen istim onim avanturističkim nagonom koji ljude tjera da se penju po tim nesagledivim goletima bez slike i tona sa par blijedih uzdaha kad si gore.

Sve što si juče ostavio i dalje je tu, osim ako pamćenje nema ugrađen neki poseban mehanizam varanja da te ubijedi da se sve to već desilo i da si sve to već vidio a nisi. Ulične svjetiljke su tu, dječiji tobogani sa strane, nacrtani zidovi i prozori zgrada iza kojih žive ljudi koje misliš da poznaješ, sve je tu. Čak je i vjetar tu i ono neizbježno „konju jedan pazi kako prelaziš tu ulicu“ je tu. Baš ništa, ništa ne nedostaje, ali i dalje imaš taj isti tinjajući osjećaj da ipak nešto nije u redu. Ili sa svijetom ili sa tobom.  Da nešto suštinsko tu nedostaje.

 

Isto tako, sigurno vam se bar nekad desilo da ste se probudili a niste ustali. Ne, ne samo da niste ustali, niste ni oči otvorili, ni prebacili disanje na dnevni režim, ni pomjerili mozak iz delte ili thete u betu ili makar u alfu.  Sanjali ste nešto uobičajeno, npr porozne ostatke jučerašnjeg dana i odjednom ste odnekud u vodi izranjate, izranjate, nikako da izronite, već vam pomalo nedostaje zraka i onda odjednom buf. Vi ste vani, tj tačnije nešto je vani, nešto što odozgo pomalo začuđeno gleda ono što je ostalo spavati zajedno sa krevetom i ostatkom sobe.  Ovaj put ste sigurni da ništa ne nedostaje. Ionako nemate šta za opipati, a ni sa čim, jer pobogu sve je ostalo , zajedno sa očima, dole na tom krevetu. A vi i dalje nečim gledate svijet, ne treba vam dioptrija, i po prvi put vidite i „sebe“ u njemu. Koliko ste to puta samo željeli, a kad se desi, prizor običan, skoro banalan. Konačno primjećujete  puni kapacitet vašeg nosa kao i razdjeljak nekako na pogrešnoj strani,  baš onako kako vas drugi vide.  Sve ostalo je , osim naglašenog inteziteta događaja i neke posebne vrste jasnoće, potpuno isto kao u normalnom budnom stanju, osim naravno male činjenice da sad lebdite i da posmatrate isti svijet, ali nečim drugim.  Nema tu nikakvih bestjelesnih entiteta koje sad odjedanput vidite, nema aura stvari i bića kako biste možda očekivali, čak vam je i slušni aparat prilagođen na više manje isti opseg od 16 Hz do 20 kHz. Znate to po ritmičnom umilnom pravilnom brujanju koje dolazi od spavajuće osobe iz susjedne sobe.

Šta je tu je, sabrali ste se i pokušavate da skontate kako funkcioniše ta stvar sa lebdenjem. Odmah u startu ste se razočarali. Ništa od onog pomisliš i tu si. To zaboravite. Pošto nigdje na vidnom mjestu nema obješeno neko svjetlosno uputstvo za upotrebu, i pošto vam niko nikad uz kaficu nije pričao o tome, morate sve to sami nekako skužiti.  Uspijevate silnim naporima da napravite par kratkih nespretnih pomjeranja, koje možemo, u nedostatku adekvatnijih termina, prigodno nazvati vašim prvim nespretnim lebdovima. Pokušavate dalje i malo pomalo shvatite da se ti lebdovi ne pokreću negdje iz predjela gdje bi normalno trebala biti glava kako ste to uobičajeno navikli kod  kretanja, nego da je centar ravnoteže sad negdje drugo, niže, otprilike tamo gdje bi trebao biti  pleksus solaris.  Kako tako, nezgrapno se prevrćući, valjajući, strmoglavljujući, pokušavajući u svemu tome nekako da se ne stopite sa zidovima, tavanicom,  podom, usmjeravajući pažnju na stomak, uspijevate doći do stepenica i vrata koja vode vani. Ali proces vas je dotle na neki čudan nefizički način toliko iscrpio da nemate snage da idete dalje. Buf i opet ste u krevetu, ovaj put stvarno otvorenih očiju. Prvi pouzdan znak da ste u normalnom, uobičajenom, budnom stanju svijesti jeste pokušaj da racionalizujete iskustvo. 

Da pomalo vam je tamo gore nedostajao taj stari preracionalni, sitničavi, skeptični ja koji sve pojednostavi i unizi nošen nekim vlastiti predrasudama i potrebom da ima isključivo pravo na koncenzus stvarnosti.  Najlakše je onog drugog proglasiti nevjerovatno živim snom. Problem koji vas ipak pomalo muči poslije i na koji nemate pravi odgovor je svjesnost, koje se sjećate, da i onaj drugi, lebdeći ja, u stvari vas smatra svojim blijedim snom.

07.05.2015.

Obavijest o sjemenkama



Našao sam ih
svih pet
u magli
na putu
u ekstazi vjetrova
Kako koju

U drevnom indijanskom plesu
prizivao sam oblake
samo za njih
Suza nisam imao dovoljno
a mokasine su bile preuske

Nosile su mirise
rascvalih livada
pomiješane sa
otvrdlim uzdasima
panteona bogova
i odebljalom samoćom
ostavljenih podvožnjaka
I još koješta

Njegovao sam ih
divlje i strasne i britke
i sad čekam
koja će prva da nikne

04.05.2015.

Stranac

Prepoznajete li
čudno lice stranca
dok aleje mimohoda teku
blago dodirujući dan

Hladno a toplo
zavijenih obrva
u nepreglednim redovima
čekanja na čekanje

Sretali ste taj osmijeh
znate
prekriven dugim kišama
jahao je vlastite patose
skriven iza obala vremena
trčao na 100 i umarao se
Prepoznajete li sad

Klečao je
po putokazima
ispisivao tišinu
po riječnim marginama
žurio predstojećim svitanjima
Mislim da je sad već jasno

Tiho je se klonio riba skakača
umorno svrtao narogušenim stazama
dokono klecao nevinim osmjesima
nemušto plovio raspojasanim žutim morima

Zvijezde su bile signal za san
rosne kapi okidač za novi dan
a iskrivljeni pogledi
pouzdan znak
da
stranac
to ste vi
to sam ja
dok smo se još sretali

<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
73809

Powered by Blogger.ba