Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


09.05.2015.

Kratak kurs lebdenja (ili muke po astralu ili ko tu koga)

Sigurno vam se bar jednom desilo da ste ustali i , hm, da, niste se baš probudili. Bar ne do kraja. Odradili ste to šta već morate, obukli se na brzinu i izašli da negdje ne okasnite, jer naravno uvijek negdje kasnite i odjednom vas na pola ulice strefi buf. Buf je najbolji način da opišeš osjećaj  kad više nisi siguran da li sanjaš ili si budan.  Jednostavno osjetiš da nešto u tvom uobičajenom budnom funkcionisanju nedostaje. Nastojiš da otreseš osjećaj, štipkaš se, provjeravaš disanje, vidiš sve je naizgled tu, a opet nešto fali.  Nisi siguran da li da nastaviš sa prelaskom ulice ili da tu sačekaš konačan neopoziv dokaz o jednom ili drugom, jer sve ti je nekako i dalje zamagljeno, ali  ipak Ideš dalje, čisto da vidiš šta će se dogoditi, nošen istim onim avanturističkim nagonom koji ljude tjera da se penju po tim nesagledivim goletima bez slike i tona sa par blijedih uzdaha kad si gore.

Sve što si juče ostavio i dalje je tu, osim ako pamćenje nema ugrađen neki poseban mehanizam varanja da te ubijedi da se sve to već desilo i da si sve to već vidio a nisi. Ulične svjetiljke su tu, dječiji tobogani sa strane, nacrtani zidovi i prozori zgrada iza kojih žive ljudi koje misliš da poznaješ, sve je tu. Čak je i vjetar tu i ono neizbježno „konju jedan pazi kako prelaziš tu ulicu“ je tu. Baš ništa, ništa ne nedostaje, ali i dalje imaš taj isti tinjajući osjećaj da ipak nešto nije u redu. Ili sa svijetom ili sa tobom.  Da nešto suštinsko tu nedostaje.

 

Isto tako, sigurno vam se bar nekad desilo da ste se probudili a niste ustali. Ne, ne samo da niste ustali, niste ni oči otvorili, ni prebacili disanje na dnevni režim, ni pomjerili mozak iz delte ili thete u betu ili makar u alfu.  Sanjali ste nešto uobičajeno, npr porozne ostatke jučerašnjeg dana i odjednom ste odnekud u vodi izranjate, izranjate, nikako da izronite, već vam pomalo nedostaje zraka i onda odjednom buf. Vi ste vani, tj tačnije nešto je vani, nešto što odozgo pomalo začuđeno gleda ono što je ostalo spavati zajedno sa krevetom i ostatkom sobe.  Ovaj put ste sigurni da ništa ne nedostaje. Ionako nemate šta za opipati, a ni sa čim, jer pobogu sve je ostalo , zajedno sa očima, dole na tom krevetu. A vi i dalje nečim gledate svijet, ne treba vam dioptrija, i po prvi put vidite i „sebe“ u njemu. Koliko ste to puta samo željeli, a kad se desi, prizor običan, skoro banalan. Konačno primjećujete  puni kapacitet vašeg nosa kao i razdjeljak nekako na pogrešnoj strani,  baš onako kako vas drugi vide.  Sve ostalo je , osim naglašenog inteziteta događaja i neke posebne vrste jasnoće, potpuno isto kao u normalnom budnom stanju, osim naravno male činjenice da sad lebdite i da posmatrate isti svijet, ali nečim drugim.  Nema tu nikakvih bestjelesnih entiteta koje sad odjedanput vidite, nema aura stvari i bića kako biste možda očekivali, čak vam je i slušni aparat prilagođen na više manje isti opseg od 16 Hz do 20 kHz. Znate to po ritmičnom umilnom pravilnom brujanju koje dolazi od spavajuće osobe iz susjedne sobe.

Šta je tu je, sabrali ste se i pokušavate da skontate kako funkcioniše ta stvar sa lebdenjem. Odmah u startu ste se razočarali. Ništa od onog pomisliš i tu si. To zaboravite. Pošto nigdje na vidnom mjestu nema obješeno neko svjetlosno uputstvo za upotrebu, i pošto vam niko nikad uz kaficu nije pričao o tome, morate sve to sami nekako skužiti.  Uspijevate silnim naporima da napravite par kratkih nespretnih pomjeranja, koje možemo, u nedostatku adekvatnijih termina, prigodno nazvati vašim prvim nespretnim lebdovima. Pokušavate dalje i malo pomalo shvatite da se ti lebdovi ne pokreću negdje iz predjela gdje bi normalno trebala biti glava kako ste to uobičajeno navikli kod  kretanja, nego da je centar ravnoteže sad negdje drugo, niže, otprilike tamo gdje bi trebao biti  pleksus solaris.  Kako tako, nezgrapno se prevrćući, valjajući, strmoglavljujući, pokušavajući u svemu tome nekako da se ne stopite sa zidovima, tavanicom,  podom, usmjeravajući pažnju na stomak, uspijevate doći do stepenica i vrata koja vode vani. Ali proces vas je dotle na neki čudan nefizički način toliko iscrpio da nemate snage da idete dalje. Buf i opet ste u krevetu, ovaj put stvarno otvorenih očiju. Prvi pouzdan znak da ste u normalnom, uobičajenom, budnom stanju svijesti jeste pokušaj da racionalizujete iskustvo. 

Da pomalo vam je tamo gore nedostajao taj stari preracionalni, sitničavi, skeptični ja koji sve pojednostavi i unizi nošen nekim vlastiti predrasudama i potrebom da ima isključivo pravo na koncenzus stvarnosti.  Najlakše je onog drugog proglasiti nevjerovatno živim snom. Problem koji vas ipak pomalo muči poslije i na koji nemate pravi odgovor je svjesnost, koje se sjećate, da i onaj drugi, lebdeći ja, u stvari vas smatra svojim blijedim snom.

<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽena u bijelomZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
32453

Powered by Blogger.ba