Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


13.06.2015.

Viđenje

Ups, sekundica neopreza, jedan neodmjeren potez nožem prilikom rezanja hljeba i osjećaj kako oštrica lagano, bez otpora, klizi kroz mekano tkivo rastvarajući ga. Kao i nemal broj pravih testesteronaca padam u bandak kad ugledam krv.  Naročito onu vlastitu. Mada mi ni tuđa nije sasvim strana i mimo mojih padalačkih nagona. Posebna vrsta fobije, koju, za razliku od svih ostalih fobija koje podižu pritisak i nivo adrenalina, karakteriše spuštanje pritiska i posljedično padanje u nesvijest. Neki to tumače pretjeranim zaštitnim biološkim mehanizmom koji spriječava suvišno isticanje krvi.  Od onih egzotičnijih teorija interesantna mi je ona o podsvjesnom šoku, traumi nastaloj još od obrezivanja. Ako je istina, lako je dokaziva i pomjera na neke sasvim nove razine Frojdove teorije o uticaju ranog podsvjesnog. 

Kako god, dreknuo sam sa ono malo preostalog, krčavog, blijedunjavog glasa ženi ono uobičajeno, što ona već ima priliku da redovno sluša u takvim ili sličnim okolnostima, da mi čuva djecu, da prema drugom ne smije biti bolja nego prema meni, naročito u mhm i zatim legao čekajući da taj Godo konačno dođe. Zna ona sve to, ali nije je zgoreg još jednom podsjetiti. Uostalom u takvim situacijama najbolje je držati se ranije pripremljenog scenarija, pa zar mislite da su Gete ili Oscar Wilde to baš tad smislili.

Moj se scenario ipak pomalo mijenjao od onog „nikad ti neću halaliti“, preko onog „sačekaj bar godinu dvije“, pa sve do ovog zadnjeg. Konačno, i ja sam shvatio da se žena stvarno boji spavati sama i da za tu bolest nema drugog, adekvatnijeg lijeka od toga. Bar dok robotika ne uznapreduje i ne ponudi svrsishodno situaciji odgovarajućeg višenamjenskog androida.  Srećom to je još daleko, jer bi onda i moja svrha postala vrlo upitna.

Naravno, nisam bio u prilici da u takvoj situaciji, poput mnogih mojih slavnih prethodnika, okupim medije i dam događaju potreban publicitet, birajući velike riječi,  obraćajući se svijetu sa važnom, univerzalnom porukom, pa su prirodno, moje skromne zadnje riječi bile više privatne i namijenjene jedinom preostalom, ponekad, pomalo nevoljkom svjedoku mojih drama, nesvjesnom značaja cijele stvari.  

Tako se ona, umjesto da drži olovku i papir i čeka,  i ovaj put samo nasmijala, rekla ništa ti ne brini samo se opusti i na miru umri, i da, onako usput, kao da je to najnormalnija moguća stvar upitala koji su ono brojevi mojih kreditnih kartica. Zna ta žena biti nevjerovatno utješna i suosjećajna. Dobro je, pa me je bar ovaj put preskočila  ta priča o porađanju sa jedinim jasnim ciljem da me konačno dotuče i stavi na pravo, odgovarajuće mjesto u hijerarhiji bića i stvari, uključujući i gore spomenutog androida.

Scenario njenog oca, opet,  bio je dosta, možemo reći ekstremniji. Prijetio je da će se u slučaju „nečeg“ vratiti.

I stvarno, čovjek se, rahmet mu duši, vratio, slučajno ili namjerno, uskoro poslije tog  „nečeg“. Prvo je, iznenađujuće, došao meni, u jednom od onih nestvarnih jutara, kad nisi siguran da li spavaš ili si budan. Pošto sam već imao iskustva u sličnim stvarima, jer su mi se poslije nekog vremena tako javljali i otac i djed, svako po nekom svom rasporedu i na neki svoj, poseban način, ovaj put sam bio dosta spremniji i komunikacija je protekla u nekom laganom, sretnom, potpuno opuštajućem i gotovo prijatnom ritmu.  Razmijenili smo par nečega što bi se moglo nazvati emocijama, ali je, u komunikacijskom pogledu, bilo daleko složenije i sveobuhvatnije .  Izgledalo je otprilike kao da vam neko utisne već gotovo emotivno sjećanje čitavog niza povezanih događaja odjednom. Bili ste tamo, proživljavali ste to, ali se ničeg ranije niste sjećali. I onda prasak i odjednom imate to. Kompletno. Bez verbalizacije, bez razmjene riječi, samo uz prateće čudno vremensko, nelinearno sabijanje,  uz emotivnu , simboličnu, slikovitu razmjenu. Poslije kad se vratite u linearno vrijeme i kad pokušavate da sve to nekako razmotate i pretvorite u riječi imate popriličnih poteškoća.  Ipak ukratko, krajnje pojednostavljeno i reducirano, punac mi je poručio da je sretno stigao, makar je po ovdašnjem vremenu prošlo par godina od odlaska, da mu je tamo gdje je dobro i da mu puno pozdravim kćerku i unuke. Odisao je srećom, mirom i nekom posebnom, neobjašnjivom puninom. Da, takođe je bio zahvalan za moj dotadašnji trud, žao mu je što unuke nikad nije vidio, ali da je sve ipak kako treba i kako je oduvijek trebalo da bude.

To isto jutro, vrijeme kad su se vrata između svijetova otvarala ili kad je punac privremeno posjedovao  ključeve, javio se i punici, koja je bila stotinama kilometara daleko, mjereći dimenzijama ovog svijeta. Nazvala je ženu vidno šokirana i još pod utiskom pričala da je imala neobičan i veoma živ san, nikad ni blizu slično sanjan.  Odnekud,  u njemu, pojavio se punac, nekako obasjan, svijetao i velik. Uzeo ju je za ruke i dugo, dugo, pa izgleda i čitav, ne tako kratki san, samo, bez ijedne riječi, gledao i onda je se naglo, kako se opraštao, udaljio  , digao prst i uzviknuo „Allahuakber“  izgubivši se u nekoj čudnoj, gustoj, divljoj magluštini.  

Punac se svakom od nas javio na "njegovom jeziku“   bojeći čitavo iskustvo neizbrisivo ličnim bojama. Ipak pored vremenske postojale su još neke zajedničke niti koje su na vrlo sličan način obilježavala oba javljanja. Žena koja je imala priliku da ih veže nezavisno, odvojeno i skoro simultano nije mogla da ne ostane u šoku.

Prvo sam joj ja prenio pozdrave od oca, na svoj uobičajeno nehajni način, kao da se radi o nekom iz druge sobe, a ne o nekom iz potpuno druge dimenzije postojanja , što ona naravno nije ni uzimala previše ozbiljno, smatrajući to još jednom od onih mojih čestih, neprimjerenih, neslanih šala. I zaboravila bi to da se neposredno poslije toga, istog dana, nije javila njena mati sa svojom verzijom skoro iste priče. Tu već više nije mogla negirati čudnovate koincidencije samih događaja.  Koincidencije koje su je gotovo potpuno dotukle. Sjećanja i uspomene bili su preživi , prebolni. Satima poslije je uporno,  kroz jecaje i više za sebe tiho ponavljala „pa što se meni nije javio“.  Dio rečenice koji je, viseći u zraku, ostao neizrečen bio je „ a tebi, strancu, jest“.   

<< 06/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽena u bijelomZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
32453

Powered by Blogger.ba