Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


31.07.2015.

Istorija jedne ideje - hladan tuš

Prije otprilike godinu dana pala mi je na pamet spontano, iz čista mira, kako obično krene svaka komplikacija u životu, sumanuta ideja da se počnem tuširati izrazito hladnom vodom. Ljudima obično pada na pamet topla voda, razmišljaju o njoj, izmišljaju je ponovo, a meni je eto, po nekoj prirodnoj  inverziji stvari, pala na pamet hladna. Tad u trendu još nije bio „ice bucket challange“ ili polijevanje kantom hladne vode kako to naš narod mudro naziva,  to  se pojavilo mjesec dva kasnije, a da je moja ideja sačekala do tad sigurno je ne bi ni bilo.  Sa ove vremenske distance, jednako kao i neposredno poslije same pojave ideje, teško je upratiti odakle je ona uopšte došla. Taj mistični izvor ideja još dugo će, za mene, kao i za većinu drugih ostati teška i nedokučiva tajna. Bio je vjerovatno vruć dan i to svakako nije odmoglo , ali i tuširanje mlakom vodom bi sasvim zadovoljilo potrebe jednog takvog dana. Ručica na tušu je možda bila na hladnom i prvo je krenula hladna voda, opet ni prvi ni zadnji put da se to desilo.  Možda se jednu milisekundu nakon pojave ideje pojavila i ideja o praktičnoj korisnosti iste, nedovoljno izvježbanom uhu dovoljno da možda pobrka uzrok i posljedicu, ali kod mene korisnost uvijek dolazi poslije i tu nije bilo dileme. Lijepo je ne biti ovisan o svim tim uključenim i neuključenim bojlerima, čekanju da se poslije povratka sa puta voda zagrije a ti umoran i nemaš neku adekvatnu zamjensku aktivnost koja bi to nadomjestila čekanje. Lijepo je i ne razmišljati koliko ćeš potrošiti tuđih kilowata kad odeš nekom u posjetu, a ni stalno pipkati i podešavati ručicu između tople i hladne vode,  jer tek što nađeš tu idealnu, zadovoljavajuću toplotu ona se već izgubi. Ovako gurneš ručicu na maksimalno hladno i sve su brige i dileme razriješene. Osjećaj slobode neopisiv, skoro ravan onom kad ne bi nikako jeo i imao bilo kakvih obaveza po tom pitanju. Ovako nam se pola života vrti oko toga, a nekima i obje polovice.

Tog prvog hladnog iskustva sigurno ne bi ni bilo da kod mene postoji bar neki normalan, racionalan filter koji stoji između uma i tijela, između  akcije i ideje i ne dozvoljava da se baš sve iz jednog prelije u drugo, filtrirajući ako ne po svrsishodnosti onda bar po potencijalnim posljedicama čina. Za početak svega ništa manje nedužan nije ni uvijek prisutni mazohizam, ali je njegovo ispoljavanje uvijek trenutno, a svaki dugotrajan napor stran mu je i nezanimljiv.  A hladno tuširanje se, poslije prvog pokušaja, uskoro ustalilo i pretvorilo u svakodnevnu jutarnju rutinu.  

Osjećaj poslije tuširanja  bio je izvanredan. Ta sasvim mala pobjeda sebe doprinosila bi ukupno boljem osjećaju kasnije, porastu optimizma, opuštenosti  i samopouzdanja. Rastao je i nivo energije i  svjesnosti trenutka, a stare proganjajuće misli i brige bi se povlačile ili nestajale.  S vremenom mi se prirodno pojavio termin koji bi jednostavnim riječima označavao učinak hladnog tuša – reset organizma. Pozitivni šok usljed tuša učinio bi i da neka sitna glavobolja ili bol u leđima nestanu. Proviđenje je htjelo, kako to kod mene često biva, da se par dana nakon početka tuširanja, ideja hladne vode pojavi u knjizi koju sam u to vrijeme čitao i, dan nakon toga, sve sa brojnim zdravstvenim dobrobitim čina i na jednoj od web stranica koje redovno pratim. U tekstu je bio link na stranicu Američkog neurohirurga koji je detaljno objasnio, sintezom evolutivnog pristupa i pojašnjenjem biohemije mozga i tijela,  kako hladnoća pozitivno utiče na mnoge procese u organizmu , kako poželjno aktivira simpatetički nervni sistem i neke druge mehanizme potrebne za opštu dobrobit i optimalno funkcionisanje i kako je  hladno za nas evolucijski više prirodno stanje od utapanja u toplom kako smo danas u traženje beskrajne ugode sebi na svakom koraku navikli. Koga interesuju detalji ima na linku ovdje https://www.jackkruse.com/cold-thermogenesis-6-the-ancient-pathway/

Pored svih direktnih dobrobiti svakodnevnog hladnog tuša, primjetio sam, zajedno sa još nekim ljudima koji su se ustalili u aktivnosti, i jednu indirektnu dobit, koja se ne primjeti odmah: čovjek se lakše upušta u nove stvari.  Po svjedočenjima ljudi koji godinama to rade, a i prema mom ličnom iskustvu, čovjek se nikad ne navikne na hladnu vodu dovoljno da izostane početni šok prilikom tuširanja. Svakodnevno savladavanje tog šoka iziskuje svakodnevni bijeg iz naše vještački stvorene zone inercije, ugode, komfora i poznatog čijem održavanju pridajemo toliko pažnje i naših napora.  Svakodnevno prelaženje tih granica, makar na banalnom primjeru hladnog tuša, pomaže da se te granice smanje i istanje i u nekim drugim sferama života tako da generalno postajemo fluidniji i otvoreniji. Jedna od indirektnih posljedica tog otvaranja jeste i to što se danas uopšte nalazim ovdje.

28.07.2015.

Osvrt na otkucaje vremena

Slijedi veoma zanimljiv osvrt koji je dala Lovica na priču otkucaji vremena. Iako  ne bježim sasvim od onog potpuno ličnog dijela oduševljenja osvrtom koji je po prirodi subjektivan i kao takav stvar ukusa i afiniteta, iako ne bježim od osjećaja satisfakcije koju nosi jednostavna činjenica da je neko u svemu vidio nešto, oba ova osjećaja uveliko nadjačava neminovna spoznaja, proizašla iz osvrta, da priča živi svoj život mimo autora, da stvaranje , iako po prirodi lični čin, premašuje svojim opsegom ličnost i ograničenja stvaraoca.  Spoznaja ni nova ni ekskluzivna, spoznaja čak naslućena u mom prvom postu na blogu:

Zajednički eho

Sve moje i nije moje
jer ko će mi jamčit'
da ako slučajno progovorim
davno izgubljenim i zaboravljenim jezikom
nećete prepoznati šapat
koji već odjekuje u vama

Po tome je ova priča više lovicina nego moja, ona je u njoj vidjela i otkrivala daleko više nego što sam ja pišući, svjesno, nastojao da sakrijem i pokažem. Dakle, osvrt:

Život neće čekati, klovnovski osmjesi bit će maska čovjeka koji nosi ugniježdenu tugu u grudima i nudi je pticama dok jutrom raspjevane razbuđuju njegove snove. Život neće čekati, on se mora nositi s tim, mora trčati, iako zna da su njegove staze krugovi.

U otkucajima vremena on osluškuje vlastito bilo i otkriva svijet iznutra dječačkom radoznalošću. Prepoznaje sebe u starcu kojeg se plaši, a da i nije svjestan toga. Prepoznaje sebe u ženi koju voli, a da to sebi ne može priznati. Prepoznaje tragiku, ali je obavija velima lahkoće koja lepršaju na blagom povjetarcu, nudeći pogledu raskošnu igru sudbine o čije niti se i najjači sapletu i padnu, poraženi prolaznošću svega.
On je razigranog duha, otvoren spram svih mogućnosti koje u sebi nose opće dobro, ali da bi se doprlo do njega, mora se zagrebati ispod površine. No, ne zna da postoje krivulje ispod površine koje se ne mogu ispraviti.
Da li može saznati? Pitanje o smislu traganja je prvo na koje nemamo odgovor. Postavljeno prerano, može nas zaustaviti, postavljeno prekasno, može nas poraziti. Ali, postoje trenuci u životu svakog čovjeka kada se na njegovom putu ispriječe smjernice, znakovlje uobličeno često u čudne ili prejednostavne pojave. Da bi ih prepoznao, čovjek mora biti otvorenog duha, a tu otvorenost, naš junak nam otkriva već u prvom dijelu svoje priče koji bih nazvala „Udar sudbine“ iz razoga što donosi odluke naprečac koje iz temelja mijenjaju tok života.

Njegova poezija vuče na Crnjanskog, on u zaboravu ostavlja sela i gradove, dok na licu nosi osmijeh, „besmislen i vreo“ kojim ispisuje ime.

Da bi otkrio smisao svoga putovanja kroz vrijeme, mora se vratiti na početak, u staru brvnaru, gdje će ga sudbina još jednom podučiti mudrosti koju ne može naučiti u knjigama. I promijeniti tok života naprečac. Da bi sve ponovo moglo početi...

Vitruvijeva skica ispisana riječima.
26.07.2015.

110 sa preponama - Život natraške

Nekad stvari dođu tiho
umotane u zlatno-žutu vrpcu od celofana.
Takve stvari najdublji trag ostave.

Nekad se pjesma rađa teško,
baš kao ova u Bartolomejskoj noći što traje.
Takva pjesma ne daje nade.

Nekad život prođe brzo
i živi se bespoštedno sve do kraja.
Takav život ima snage.

06.07.2015.

Efekat gusjenice (prije nego što je postala leptir)

Nastavak misli koja se odnosila na upravljanje vremenom i na podjelu stvari na velike i male iz prethodne priče „Riža“.

Iz iste intelektualne sheme koja je kreirala ovu podjelu vučemo i sve ostale podjele, pa onda velike i male stvari zamjenjujemo velikim i malim događajima, velikim i malim ljudima, i naposljetku ili po uzročno-posljedičnom lancu na početku, velikim nama i malim svima ostalim.

Jer mi smo ti koji prave razliku, mi smo ti koji određuju šta je šta, ko je „bolji“ i „veći“, a ko „manji“ i „lošiji“, ko „vrijedan“ našeg vremena i napora, a ko prolazan, bezvrijedan statista naših životnih nastojanja. Sve subjektivno kreće od nas i završava na nama.   

Šta leži u osnovi te potrebe, te odmetnute, odbjegle ideje da se obezvrijede, da se odbace drugi ? Je li to samo demonstracija vlastite nadmoći,  još jedan način da se pokažemo boljim, jačim, većim, superiornijim, čime samo prikriveno pokazujemo vlastiti osjećaj nemoći pred drugim. Ili je to strah od drugog, dašak nesretne prošlosti , otkucaj lošeg i bolnog ranijeg iskustva, osjećaj da nas drugi srozava, ugrožava, čime samo jasno objelodanjujemo otvoreni osjećaj nemoći pred drugim. Osjećaj koji nam preporučava konstantan oprez. A možda je sve opet samo dio iste, sveopšte, nakaradne, bjesomučne i pomalo bolesne trke za raznim ciljevima danas, koja nam ne daje vremena ni za nas same pa je po toj logici nužno uvoditi i restrikciju drugih, racionalizaciju nepotrebnog, ekonomisanje sa vlastitim vremenom i vlastitim ciljevima, čime samo suštinski dokazujemo vlastiti osjećaj nemoći pred svijetom.

Nisam siguran, kao što nisam siguran da li je sa prehrambenog aspekta dopustivo i preporučljivo  miješati narandže i rižu. Iako jedno sadrži vitamin C a drugo vitamin B i oboje nam treba, svako od njih organizam probavlja na različite načine.

Da li je moguće prvi pružiti ruku i bolje se osjećati čak i ako je ona odbijena i gest neshvaćen i neuzvraćen nego kad drugog povrijedimo samo zato da bi eventualno zaštitili sebe. Da li je moguće da bar jednom, makar u razmišljanju, ako ne u konkretnom djelovanju, napravimo tu malu razliku, tu neznatnu i za nas bezopasnu iznimku, pa da prvo krenemo od drugih. Možda je baš to promjena o kojoj sanjamo, koju čekamo i koju očajnički trebamo, koju svijet treba da bi bio bolje i ljepše mjesto za sve. Promjena za koju smo sigurni da treba doći, ali je očekujemo odnekud svana, impozantnu i gigantsku, bučnu i glasnu uz trube i fanfare pratećeg nebeskog orkestra. Da li je moguće da ona može biti nečujna, sitna, blaga i na početku neupadljiva i da nas ništa, baš ništa ne košta kako smo navikli. Da li je moguće da ona može krenuti od nas, da smo baš mi ti koji možemo napraviti ako ne prvi, onda onaj najteži , najvažniji, odlučujući korak, korak koji će pokrenuti sljedeću dominu koja će zatim postepeno pokrenuti ostale, korak koji će napraviti razliku, korak koji će učiniti da vremenom ništa više ne bude kao prije.

05.07.2015.

Misao jutra

Moguće je !?!

02.07.2015.

Riža

Stari pofesor spusti drhtavom rukom na sto isti onaj ceker s kojim se već 20 godina vraća subotom  s pijace, u povratku ostavljajući iza sebe tihi, jedva prepoznatljiv žamor prodavača  „da, to je onaj profesor, uvijek kod mene uzima...“ i mijenjajući ga poslije nekog vremena sa umilnim, dragim šaputom, punim neke slatke, ispunjavajuće čežnje i neprikrivenog, veselog iščekivanja  „ljubavi šta si nam to donio“, kao da taj osrednji, pijačni ceker, uredno i matematički precizno popunjavan, iz subote u subotu, uvijek istim količinama svježeg sezonskog voća i povrća u sebi krije ne znam kakve nepoznate i mistične tajne, divlje, privlačne, uzbudljive  i obećavajuće.  Mislili smo da je profesor skroz posenilio kad je počeo da, polako i pažljivo, jednu po jednu, vadi stvari : praznu providnu plastičnu posudu, par narandži, kesicu makarona i kilogram bijele, pročišćene riže za kuhanje. Pogledao je u nas, škiljeći ispod naočala, kao da šeretski ispipava našu reakciju, koja se postepeno, sa lica na lice, kretala od podrugljivog, ironičnog osmijeha ka iskrenoj, opipljivoj zabrinutosti za mentalno zdravlje omiljenog nam profesora, lagano se osmjehnuo  i kao da ga se ništa od toga ne tiče progovorio „djeco, odlučio sam da vam današnju lekciju malo slikovitije dočaram. Tako duže ostaje u pamćenju“. Uzdah olakšanja prostrujao je prostorijom i  svi smo sad nepodijeljeno, punom pažnjom, netremice posmatrali starog profesora. Godine iskustva i velika ljubav prema prosvjetnom radu učinili su da profesorova predavanja i poslije dugo vremena ostanu živa, svježa i neponovljiva. Roditeljski nas je oslovljavao sa djeco, iako smo, godinama, bili daleko od tog  brižnog , odgajajućeg  i podržavajućeg naziva.

„Ova plastična providna zdjela predstavlja vaše životno vrijeme, ono je ograničeno kao i ova zdjela. Narandže predstavljaju velike, krupne stvari u važem životu, one za koje vam treba dosta vremena i posvećenosti, porodicu, karijeru, duhovno traganje, dok su makarone   manje stvari, kurs jezika, ugodno višednevno putovanje, neki zanimljiv hobi, a riža predstavlja najmanje stvari, nedjeljni izlet, dobar film, knjiga, momenat tišine na klupi u parku.“  produžio je profesor istovremeno slažući dio stvari izvađenih iz cekera u onu posudu. Kad je se posuda napunila teatralno je demonstrirao da određena količina stvari , ma koliko se trudio, ne može nikako stati u posudu. Makarone koje je stavio zadnje stalno su ispadale vani, a on ih je uporno vraćao želeći da nam to naglasi.

 „E sad“ okrenuo se prema nama odmjeravajući nas velikim, toplim, blještavim pogledom, „ šta je to, koja misao, koji zaključak, koji vam se prirodno nameću posmatrajući ovakav simbolični model stvarnosti ? „

Raskravljeni i opušteni , kao i uvijek na profesorovim predavanjima, pošli smo bez zadrške naglas valjati razne, uglavnom neozbiljne ideje, od one da bi mogli prokuhati ili usitniti stvari kako bi sve mogle stati u posudu, pa da one da imamo pravo nešto i pojesti i tako riješiti neiskazani problem viška stvari i manjka vremena. Skoro ozbiljno, razmatrao je svaki od naših neumjesnih prijedloga i na svaki izričito odmahivao glavom da bi na kraju raspravu konačno zaključio riječima „Važan je redosljed stvari“.

Na to je izvadio sve stvari i počeo u posudu redati prvo rižu i makarone, pa kad je završio, pokušao je na to bezuspješno staviti bar jednu narandžu.  „Ako se fokusiramo na male, sitne stvari u životu, u ovom modelu predstavljene rižom, nećemo imati vremena ni za jednu veliku stvar. Ako povazdan gledamo filmove, igramo se igrica na kompjuteru ili gluharimo unaokolo, teško da ćemo imati vremena za karijeru ili porodicu.“

„Ali“ pa je ponovo izvadio sve stvari iz posude i ovaj put u posudu prvo stavio dvije narandže, a zatim na njih stavio nešto makarona i riže, „ ako se fokusiramo na krupne stvari, ostaće nam sasvim dovoljno vremena i za one manje, dok obratno ne vrijedi.“

Ozarena lica i povici oduševljenja ekstatično su se miješali, ispunjavajući prostoriju nekom posebnom, iskričavom vrstom titrajućeg naelektrisanja. Profesorov zarazni entuzijazam i rijetka, praktična mašta koja slikovito naglašava vezu među stvarima, napravili su od obične dosadne lekcije o time managementu (upravljanju vremenom) nešto daleko veće i upečatljivije.

Mene, zbog posebnog, nepopravljivog, čudnog duševnog hendikepa, tuđi entuzijazam nije doticao,  vrijeme, osim sadašnjosti i nešto prošlosti sam teško dokučivao, nisam vjerovao ni u te mehaničke, robotske metode koje imaju isključivu zadaću  da od nas naprave savršeno efikasne, praktične mašine sa strogim, definisanim, konkretnim ciljevima i još ponajviše, nisam vjerovao u pojednostavljenu, strogu, intelektualnu klasifikaciju stvari na velike i male, gdje se tačno zna gdje počinje jedno i završava drugo. Ta osobena, ekstremna, teška crta tvrdoglavosti koštala me je puno puta, tjerajući me da prečesto u životu hodam neprohodanim, zaraslim, nejasnim stazama i strmoglavim, uskim planinskim puteljcima. Ipak vremenom, bar što se tiče školovanja, lukavo sam i vješto zamaskirao svoj neadekvatni, nepomireni, nakaradno buntovni duh, slično starim dobrim bosanskim „krstjanima“  koji su naizgled, načelno, na Bilinom polju prihvatili Papinske uslove, da bi se, čim su ugledali leđa njegovom izaslanstvu, vratili svojim starim, nekadašnjim, zabranjenim vjerovanjima.  

Uprkos svemu  , možda i više od ostalog u mom sveukupnom, dugogodišnjem, više-manje uspješnom školovanju, odjekivale su riječi starog profesora. Sebi sam ih prilagođavao , dopunjavao,  malčice drugačije prevodio, dajući im novo, izmijenjeno, vlastito značenje:  Važan je fokus. Onom na što se fokusiramo neminovno dajemo snagu i značaj.

<< 07/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
71232

Powered by Blogger.ba