Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


31.08.2015.

Bioritmovi vječnog

Višeslojna smo, nelinearna, neplanarna bića. Krivulje koja nas aproksimiraju istovremeno prolaze u različitim smjerovima različitim međudimenzionim ravnima izmjenjujući svoje donje i gornje ekstreme. Ponekad to kod sebe i razumijemo, kod drugih najčešće ne. Uhvatimo njihovu projekciju u jednoj tački jedne proizvoljne ravni, nađemo neki njihov slučajni ekstrem i kažemo to je to.  Mislimo da ih poznajemo, a kad mislimo da ih poznajemo neizbježno ih gubimo u svim drugim tačkama koje nismo prepoznali.


28.08.2015.

Misao dana

Većina problema postoji samo dok razmišljaš o njima.

kad bolje razmislim
svi problemi postoje samo dok razmišljamo o njima

21.08.2015.

Treća dijagnoza (3/3)

"It's not the strongest of the species that survives, not the most intelligent. It is the one that is most adaptable to change." ~ Charles Darwin (nije da baš obožavam njegov rad u cjelini ali ...)

 ali ima i ova:

"The reasonable man adapts himself to the world; the unreasonable one persists in trying to adapt the world to himself. Therefore all progress depends on the unreasonable man." ~ George Bernard Shaw

 

Pogledala je nalaz, nasmijala se kao da je znala i pošla objašnjavati da je prilagođavanje težak problem posebno takvim poput mene, koji se teško mogu adaptirati uobičajenim ciljevima, ali, nasmijala se opet, možda bi trebao da potražim neku osobu, možda suprotnog pola, koja bi me mogla na pravi način razumjeti. Naravno odmah se tu vidjelo potpuno neiskustvo te doktorice po pitanjima psihologije polova,  većina žena i prije i poslije u mom životu, samo je tražilo da njih neko razumije i voli , a ne da one nekog razumiju :)  Tako da ovaj savjet nikom ozbiljno ne preporučujem.  

Pogledao sam opet u svoj rječnik i vidio da je Inteligencija po definiciji pijačarski atribut i predstavlja stepen prilagođavanja iznenadnim, novonastalim situacijama. Bilo je nekog paradoksa u svemu. Moj problem je bio emotivno prilagođavanje, posljedica pretjeranog individualizma koji se nije mogao prepoznavati u opštim svrhama tipa „biti nešto, postati neko, steći i proživjeti nešto“

Da li mi je dijagnoza i odlazak ljekaru pomogla ? I da i ne. Pomoglo je utoliko što sam bio svjestan šta mi je i da uopšte imam problem, ranije to nisam prepoznavao. Nisam bio baš najzadovoljniji sa svojim životom, ali sam to smatrao prirodnim i nisam razmišljao puno o uzrocima i posljedicama, niti sam to svrstavao u neku opšteprihvaćenu terminologiju.  Ponekad , ne uvijek, etiketiranje i pomaže. Ali psihologija tad, kao i danas, nije odmakla puno dalje od utvrđivanja problema, ne postoji čak ni koncenzus o tome šta je bolest ni kako je tretirati, osim što se udio hemije u saniranju posljedica, ne uzroka, nemjerljivo povećao. Imao sam svoju dijagnozu ali ne i terapiju.  

Sudbina je htjela, da uskoro  nisam bio bitan ja, ni moja tamo neka dijagnoza , ni društveno prilagođavanje. Događaji koji su dolazili nametali su svojom neporecivom prisutnošću jednu sasvim drugu vrstu prilagođavanja, koja je sve druge vrste stavljala u drugi plan : održanje fizičke egzistencije.  Ružno je reći, ali je to za mene lično, gledajući iz ovog ugla, bilo poput sreće u nesreći. Možda je samo nešto tako dramatično imalo snagu da me trzne, da me preokrene iz temelja i postavi stvari na sasvim nova mjesta, inače bi možda završio i bar dijelom nesretan i dijelom neprilagođen i ne bi bio ni prvi ni zadnji kome se to desilo. Ipak mislim da je većina tih mladalačkih traženja stvar hormona i godina i da prije ili poslije stvari uglavnom legnu na svoje mjesto. Ostaje samo ne nevažno pitanje vremena i pitanje krugova.  

Kod mene je rat ubrzao stvari i postavio ih prilično stabilno na svoja mjesta tako da nisam više nikad imao istih problema . Tu nema nikakve moje zasluge, svjesnog napora da prevaziđem problem, život i sudbina su se pobrinuli za to.

Iz rata sam, kao i svi,  izašao izmijenjen na toliko mnogo načina da mogu na bilo kojem mjestu naći odgovarajuću pravu, presjeći krug i reći to je to.

Npr prirodno rat je pokazao da uvijek može gore i da su samim tim neka ranija pitanja i dileme sasvim izlišni, što opet na svjetlo dovodi ideju o neskromnosti ranijeg načina. Ne kažem da u životu ne treba imati ciljeva ili ambicija, ako nemamo ništa nećemo ni postići, ali su često te ambicije i ciljevi u nesuglasju sa nama samim. Mala doza moderno nepopularne skromnosti tu ne može naškoditi.

Ili prirodno u ratu si bio više usmjeren na druge, sam si teško mogao nešto postići, dok u „normalnom“ društvu egoizam sasvim dobro prolazi. Veća usmjerenost na druge potpuno mijenja ključno pitanje koje sebi često nesvjesno svakodnevno postavljamo i koje nas određuje više nego što mislimo. Ono više nije „zašto se meni to dešava, zašto ja nemam sreće, zašto ja nigdje ne pripadam, zašto sam ja drugačiji...sve usmjereno na sebe“ , nego ono postaje „šta mogu učiniti da svijetu bude bolje, da drugim bude bolje“.  Ono više ne vidi sebe kao izgubljenu, izolovanu jedinku kojoj treba pomoć već vidi u širem svjetlu da  izgubljenih ima još i da i njima takođe treba pomoć. Paradoksalno kad izgubljeni pomažu izgubljenim prestaju biti izgubljeni. Dobiju svrhu.

Naravno da bi uopšte došli do takvih razmišljanja moramo se i emotivno, ne samo intelektualno iskobeljati iz zamki koje na svakom koraku pred nas postavlja konformističko društvo bazirano na sasvim drugim konceptima i svjetonazoru.  Moramo poraditi na onom, na što će nas rijetko ko uputiti danas, na vlastitom emotivnom razvoju. Emotivnost je danas zanemarena nauštrb intelektualnosti. Ne postoje opšteprihvaćene tehnike i metode da se napravi način dođe do nje. Ona se često smatra nečim lošim, nepotrebnim, nemogućim za kontrolisati i ometajućim za naš ugodan i dobar, siguran život. Emotivni rast, sazrijevanje i balans ne možemo naučiti čitajući knjige i razmišljajući kao što je to slučaj sa intelektualizmom.  Za emotivnost nam trebaju drugi i iskustva, često teška iskustva od kojih bježimo i koje nam život poslije vraća  u sve većim krugovima . Život želi da mi naučimo, život ima svrhu za svakog od nas koju uvijek ne prepoznajemo ili ne prihvatamo rado.

Ne moramo se mi sad u potrazi za iskustvom penjati na Kilimandžaro, smrzavati se na Antarktku ili loviti kitove po sjevernim morima, nekad je dovoljna i sasvim mala stvar da nas pokrene. Život se pobrine za to. Ali ipak neće sve uraditi za nas, nešto ipak moramo i sami, osim ako nismo baš sretni.

20.08.2015.

Treća dijagnoza (2/3)

Drugu dijagnozu ću preskočiti i ostaviti možda za neki drugi put. Treća dijagnoza, do koje me je i dovelo ovo prisjećanje nastala je nakon epizode u vozu.  Krenuo sam studirati, nekako su svi za mene to podrazumjevali kao jedinu opciju, i profesori i drugovi iz srednje i roditelji, ali ja eto nisam bio siguran. Nisam bio spreman za tu veliku, životnu, nekako mi se činilo i konačnu odluku i odgađanje od godinu dana ništa nije pomoglo po tom pitanju.  Još uvijek nisam znao šta hoću, samo sam znao šta neću, a nisam htio da ostanem tu sa roditeljima i tako sam manji grad zamijenio onim većim, što je samo pogoršalo situaciju.  Na fakultetu sam uglavnom sretao dvije vrste ljudi, jedni koji su objeručke prihvatili novopridošlu slobodu i provodili dane u lumpovanjima, druženjima i svim drugim razbibrigama mladosti do kojih su mogli doći, i druge koji su fakultet shvatili sasvim ozbiljno, kao vlastitu svrhu, i lišili se svega drugog da se tome posvete.  Nisam pripadao nijednoj od tih grupacija. Svako pripadanje traži bar neko emotivno poistovjećivanje, a kod mene ga nije bilo. Nisam imao bezrezervno povjerenje ni u sistem obrazovanja, ni u statusni prizvuk titula koje ono poslije nosi. Do znanja se moglo doći i na druge načine,  ne samo prostom, površnom verifikacijom sistema, specijalističko znanje je još jedna priča za sebe potpuno strana mojoj osobnosti, tako da sam neki motiv tu teško pronalazio.  S druge strane, do tad sam već bio shvatio razmjere svoje narcisoidnosti, dijagnoze koju zvanično nikad nisam dobio, i koja je uveliko relativizirala „istinitost“ svih moji dotadašnjih voljenja, tako da sam, ne vjerujući u ljubav, najprije onu vlastitu, izgubio glavni motiv svih mladalačkih aktivnosti, što mi po prirodi introvertnom i nije toliko teško padalo. Pit sam mogao, ali to je pružalo samo privremenu utjehu, da bi osjećaj sutradan eksponencijalno bio još gori. Bio sam ko starac u dvadesetim, bez cilja i svrhe, osuđen tu samo da živim i brojim dane do nečeg što je možda trebalo doći, a nije bilo izvjesno ni šta ni kako.

Kuliminacija svega bila je situacija u vozu. Desilo se to pri jednom odlasku kući za vikend. Iz čista mira sam se onesvijestio i onda, više radoznao nego preplašen, odlučio da ostanem par dana više u manjoj provinciji i ispitam to. Tad se još nisam plašio igala i konačnih (ili konačno pogrešnih) dijagnoza, tako da na odlazak doktoru nisam gledao istim očima kao onim danas. Kod doktora sigurno nisam bio godinama i iznenadio sam se kad sam, u ambulanti opšte medicine, zatekao tek završenu, mladu doktoricu, skoro pa vršnjakinju, sa zanimljivim naglaskom i ekavskim koji je govorio da dolazi odnekud iz Srbije, iz nekog razloga sam smatrao iz Beograda, da li sam je to pitao poslije u priči ili samo pretpostavio, ne znam. Primila me je početnički ljubazno  i sa istim tim žarom zadržala više od pola sata u ugodnom razgovoru, skoro pa časkanju dva stara prijatelja, u kojem me je ispitala svaki mogući detalj koji je mogao i na najinidrektniji način dovesti do kolapsa.

Uputila me je na niz pretraga, od kojih je jedna bila i kod psihologa. Ostalih se i ne sjećam, znam samo da su svi rezultati bili ok, ali kod psihologkinje sam se dugo zadržao. Bila je to srednjovječna, mirna žena, koja je dobro znala kako razgovoriti druge. Na kraju sam pričao više od nje, sam sebe doveo i do uzroka problema i do potencijalnih rješenja na što je ona samo kimala glavom i poslije par testova , napisala svoje mišljenje i pustila me.  

Kad sam kod kuće pregledao nalaz morao sam pretraživati po rječnicima stranih riječi, jer tad nismo imali google, da bi saznao šta je napisala. Redosljed je išao otprilike ovako frustracije, kompulzije, nešto što bi se prevodilo kao problemi sa prilagođavanjem i na kraju,  ne tako male liste, stajalo je jasno na našem jeziku jer valjda nisu imali latinske za to„povišene intelektualne sposobnosti“.  To je bilo ko iz onog starog fola kad te pitaju da li si pametan, ako kažeš da jesi, onda te pitaju da li imaš mišljenje psihijatra za to. E pa ja sam imao to famozno mišljenje, i možda malo čudno danas, nimalo se nisam ponosio s njim, čak štaviše, krio sam ga i od vlastitih roditelja. Za mene je više išao u smjeru da nisam baš normalan nego suprotno.

Ali sam ipak s njim morao otići, što mi nije palo baš lako , istoj onoj mladoj doktorici s početka.

sljedeći dio
20.08.2015.

Treća dijagnoza (ili šta je bilo dalje 1/3)

Čitam blogove i ne mogu da ne primjetim da moji mladi (blog-)prijatelji imaju u zadnje vrijeme dosta problema sa pronalaženjem sebe što dovodi do određenog samonezadovoljstva koje može prerasti i u neke forme depresije. Pronalaženje sebe bi se moglo bliže okarakterisati kao pornalaženje vlastitog mjesta u svijetu, vlastite društvene uloge s kojom bi se identifikovali ili ako želimo da proširimo pojam i traganju damo pomalo duhovnog sentimenta: traženju vlastite svrhe

 Sad možda je do ovog vremena depresivnog samog po sebi i trenutnog kad se ljeto odjednom pretvorilo u jesen i šire kad društvena stvarnost ne obiluje prevelikim mogućnostima a svijet se nalazi na još jednoj raskrsnici između lošeg i goreg, a možda je i do određenih godina, u kojim su, posmatrajući evolucijski, naši preci uveliko bili prihvaćeni kao zreli članovi zajednice, imali već formirane vlastite porodice  i umnogome doprinosili opštoj dobrobiti, dok je danas sve to vještački prolongirano i kao dio društvenog trenda i zarad školovanja. Neprirodno je pomjerena granica sazrijevanja i povećava se raskol između fizičke, emotivne i intelektualne zrelosti. Ovo već mogu pratiti kroz par generacija u svojoj porodici i očit je ovaj jaz i ubrzano kretanje prema sve većem raskolu. Sve se ranije intelektualno sazrijeva, a sve kasnije emotivno.

Starije generacije imale su još jednu prednost koja je olakšavala ovaj prelaz, u kritičnom trenutku bi morali ići u vojsku što je , preskačući sve negativne strane sistema militarizacije, pomagalo ovaj proces emotivnog sazrijevanja i osamostaljenja.

Ranije su se više sa ovim problemom susretali muškarci, jer se od njih više očekivalo da pomognu zajednici, budu društveno korisni i imaju izražen stav-individualnost, dok se primarna društvena uloga žena vrtila oko osnivanja i održavanja porodice. Danas kako nestaju ti stereotipi iste probleme imaju i jedni i drugi. Ipak vrijedi reći da se može donekle poopštiti i uz nešto odstupanja ukazati da postoji određeni tip  osobnosti koji više pogađa ovaj problem i na koji ću se ovdje više fokusirati.

Čitajući, pokušavao sam se sjetiti sebe u tom periodu života, i onda se sjećanje lagano kretalo od, ne ideje, već od jedva primjetnog stava „ne, meni se to nije događalo“, čitaj „ja sam bolji od toga“, pa do svjesnosti „čovječe pa i meni se sve to isto događalo, kako sam mogao zaboraviti nešto što me je toliko pritiskalo i čemu nisam znao ni ime“. Uvijek mi je interesantno to kako lako zaboravljam emotivna stanja, dok se sjećam nekih ogoljenih činjenica, mogu se sjetiti s kim sam bio, kad i čime sam se tad bavio, pa čak i o čemu smo pričali, ali ne kako sam se osjećao, osim kao nekog opšteg, zamagljenog utiska.

 Vraćam ovo sjećanje unazad, kako bi, na vlastitom primjeru demonstrirao neke od simptoma problema, načine na koje sam se ja s njima borio i najvažnije, dam uvid šta dalje, tj šta je bar u mom slučaju bilo dalje, a što bi moglo pomoći onim koji to još ne mogu znati iz vlastitog iskustva.

Naravno cijeneći da je svačiji problem individualan i različit, ali da se mogu izvući neke opšte zakonitosti koje važe u većini situacija.

Prvo svoje konkretno iskustvo sa psihologom imao sam sa nekih 13-14. Pubertet, nije mi se sviđalo što nosim naočale, djeca su me zezala, a nekako sam smatrao da sam i kod suprotnog pola bolje prihvaćen bez njih, mada generalno i paradoksalno jedan od razloga zašto ih nisam htio jeste baš taj da nisam htio da se izdvajam, da privlačim preveliku pažnju, nekako mi je već tad osjećaj da bi trebao biti normalan, što uglavnom znači neprimjećen i nalik svim ostalim, dosta značio i pridonosio nekoj emotivnoj sigurnosti kod mene.  Naravno pošto za to nije bilo neke dijagnoze i pošto psiholozi nisu bili obavezani kao danas, da svaki posjet moraju kvalifikovati kao neki poremećaj, izašao sam sretno neokvalifikovan iz svega i nastavio više-manje pomireno nositi naočale.

Kroz srednju sam prošao sve faze otuđenja, melankolije i depresije, ali je nekako završilo bez psihologa, da bi, prilikom ljekarskog za upis na fakultet dobio „slučajno“ svoju prvu zvaničnu dijagnozu.  Još se sjećam te čudne, nespretne i komplikovane kovanice „hipersenzibilno neurotična osoba“. Ona je fino ušla u moj studentski dosije i bila je vjerovatno neka preteča tako čestog hiperaktvinog poremećaja danas, samo se tad psiholozi još nisu bili dohafizali pa su tek poslije došli do tog „pravog“ termina, ali su već tad pošli pokazivati posvemašnju otvorenost prema davanju dijagnoza. Situacija koja je uzrokovala dijagnozu bila je veoma smiješna. Nas više je čekalo u redu u ambulanti i starija, namrgođena doktorica sa ne baš najjasnijom dikcijom nas je usmjeravala i pregledala. U jednom trenutku sam mislio da je meni rekla da se skinem da mi pregleda pluća i ja sam krenuo, a onda je ona rekla „šta se ti skidaš i poslala me dodatno psihologu koji nije bio dio obavezne ture za ljekarski“ . Psihologkinja me je vješto, poput kriminalnog isljednika, vodila do priznanja da sam nervozan dok čekam, rekla da mora nešto napisati i tako sam dobio prvu dijagnozu koja i nema neke veze sa čekanjem.  A istina je da daleko bolje podnosim čekanje od većine ljudi koje poznajem. Sve mi je bilo i pomalo smiješno i izazivalo je stid, jer  sam opet nekako, nedobrovoljno, izdvojen, obilježen pred svojim budućim kolegama , koji to sve nisu mogli ne primjetiti.

sljedeći dio

14.08.2015.

Rudnik (2.dio)

prvi dio priče

Mgaba i Okoč-akina poznavali su se još od učiteljeve kolibe. Mnogi dani provedeni zajedno na suncu i rijeci učvrstili su to poznanstvo. Učitelj je bio stari iskusni rudar kojeg su svi voljeli. Znao je sa takvim žarom i ponosom pričati o životu rudara da im je vrijeme provedeno u kolibi predstavljalo najljepši dio dana, onaj kome su se svi radovali i nestrpljivo ga iščekivali.  Ponekad bi učitelj neke od njih, one koji su se pokazivali boljim u poznavanju života i običaja rudara, nagrađivao posebnom vrstom posjete rudniku. Kakva bi to čast bila. O tome se poslije, sve sa najsitnijim detaljima , pričalo danima. Baš kad bi završio jedan krug priče , neko bi postavio novo pitanje , tražio da se neki dio ponovi, ili bi sjećanje spontano izbacilo neki nepoznat neispričani detalj  i priča bi, na opšte oduševljenje krenula opet . Poslije kolibe bi se nekad, umjesto igara na rijeci, skupljali kod obližnjeg brežuljka sa dosta mekane i vlažne zemlje gdje bi pomoću ručno napravljenih drvenih alatki iskopavali zemlju i igrali se rudara.  Neki bi na glavi imali nevješto, dječije napravljene kacige od stvrdnutog riječnog blata, dok su drugi ponosno nosili prave, prevelike, zaštitne  šljemove koje su im ostavljali očevi, djedovi ili starija braća rudari.

Noć nakon kraja svijeta bila je teška i duga ali već naredni dan donio je sa planina neki lagan, prijatan, olakšavajući vjetar i sve je opet u selima izgledalo skoro pa svakodnevno. Prethodni dan sad je više ličio na neuspjeli, nedovršen, skoro pa zaboravljeni san, nego na stvarnu moru koja ih neizbježno pritiskala. Nisu svi isto podnosili taj pritisak, većina se pravila se da se ništa ne dešava i očekivala da im neko, bilo ko, javi da je sve ipak samo bila šala ili nesretan nesporazum i smjesta bi sve bilo zaboravljeno.  Ali niko se nije javljao. Postojalo je nešto nestvarno u samoj ideji promjene, nešto čemu se opirao učahuren, otvrdo, odrvenjen um izrastao na ideji stalnosti.

Neki stariji rudari  nastavili su rad u rudniku kao da se ništa nije desilo. Pridružila im se šačica mlađih, dok je većina ostalih, u nevjerici, ostajala kod kuće ne znajući sa sigurnošću kako da se postavi prema svemu.  Možda bi mogli sebe i ubjeđivati da se ništa stvarno nije ni dogodilo da dio onih koji su se opredijelili za nastavak rada u nekom drugom rudniku već ranim jutrom nije otišao iz sela , ispraćen tužnom, nepreglednom povorkom ostavljenih roditelja, žena, djece i ostale rodbine i prijatelja s kojim su do skoro dijelili sve, i dobre i loše trenutke.  Sad će po prvi put dijeliti te trenutke sami, svako za sebe, neovisni jedni od drugih. Neizvjesnost ostanka bila je jednaka neizvjesnosti odlaska. Niko nije znao šta ga čeka. Nikad prije nisu čuli da rudnika ima još. Misao da je  njihov rudnik jedini im nije samo davala osjećaj važnosti  nego je hranila i neku posebnu vrstu sigurnosti koja se oslanjala na predstavu o malom i poznatom svijetu. Svjesnost o postojanju drugih rudnika narušavala je sve to. Uprkos svemu grupa mladih i snažnih ljudi koji su se odlučili na odlazak, sa mladalačkim je nestrpljenjem i žarom išla u susret  nadolazećim događajima.   Nosio ih je ne samo prizvuk avanture, tako umilan i oneskopojavajuće prizivajući neiskusnom mladalačkom uhu, već i ponos odlazećeg, koji zna da samim napuštanjem predjela već viđenog, starog i poznatog stiče određenu prednost nad onim koji ostaju.

 Mgaba i Okoč-akina stajali su  jedan naspram drugog, svaki sa svojim mislima. Duhovi su htjeli da  se u istom trenutku nađu pokraj istog onog brežuljka na kojem su se nekad kao djeca igrali. Već dugo nisu tako stajali zajedno i sad ih je tu dovela  ista potreba, ista ona emotivna bol  koja usljed teških i neočekivanih događaja, kad vam se jedan život raspada a drugi se još nije oblikovao, utjehu traži u staroj, dječijoj, naivnoj bezbrižnosti poznatog. Iako na stara vremena više nisu gledali jednako, bar je obojici ostalo nešto iste, zajedničke, neugasle nostalgije . Okoč-akina, bivši nadglednik sad već zatvorenog rudnika, s više se neke konkretne, jasne sjete  koja je polagano prelazila u bijes, sjećao tih starih vremena.  A bijes je tačno znao pokazati i ko je kriv i kako. Morali su raditi i bolje i više i onda ne bi navukli opravdani gnjev vlasnika. Jer samo je gnjev mogao uzrokovati ovakvo nešto. Okoč-akina nije bio u prvoj mladosti i za njega odlazak u drugi rudnik nije imao smisla.

Za razliku od njega Mgabina sjeta više je ličila na neki tihi, nejasni, univerzalni priziv, upućen ni na koga do na samog sebe i na život. Posmatrajući ga sad Okoč-akina je mogao primjetiti kako se prvo lagano, pa onda sve brže crte njegovog lica mijenjaju i od blago povijenih i nejasnih poprimaju neki sasvim novi čvrst, odlučan i neumoljiv izgled.  Za Mgabu više nije bilo dileme, čekao ga je put. Nije znao ni gdje treba krenuti ni zašto, samo je znao da treba krenuti. Znao je to sa istom onom sigurnošću izvan svake sumnje sa kojom je znao da je živ, da diše i da se stvari, jednom pokrenute, teško mogu ponovo vratiti na isto mjesto. Nenadano, dobio je i suputnika. Nekog koga nikad ne bi mogao očekivati. I Okoč-akina je donio svoju odluku. Krenuće i on. Ovdje više nije bilo ništa za njega. U mnogim se stvarima nije slagao sa Mgabom, nije vjerovao kao on da hranu mogu sami praviti, nije vjerovao ni u to da su preci otišli negdje drugo, ali Mgabina iznenadna odlučnost imala je u sebi neku čudnu, svjetlucavu privlačnost, neku nepojmljivu, nevjerovatnu, nepoznatu snagu da joj se nije mogao oduprijeti.   

13.08.2015.

Gubici okretanja

okrenuo sam drugi obraz
(pogledao sunce)
i shvatio da sam neuljudno sakrio prvi
(i da sam nepovratno izgubio
istok tog trenutka)

09.08.2015.

Hronologija jedne potrage

da bi našao sebe
došao sam u mjesto
u kome nisam poznavao nikog
prirodno je

i tražio sam se
u nepoznatim licima
i jos nepoznatijim parkovima
po kojim ovo pišem
i po kojima su se igrala
neka djeca i starci

da bi našao sebe
morao sam se najprije
izgubiti
logično je

tražiti sebe izvan sebe
ludo je
ali tako
gubeći sebe
nalazio sam druge

što sam ih više nalazio
više sam u njima prepoznavao sebe
nemoguće je
na kraju
više nisam bio siguran
da li su oni postali ja
ili sam ja postao oni
ili smo oduvijek
vječno neprepoznato isto

ps
pokušavao sam da pronađem simbol koji bi odgovarao poruci pjesme, bilo je jasno tačka koja se širi na sve strane, od ja do drugih i onda sve povezuje
. Sjetio sam se da sam to već viđao negdje

06.08.2015.

SImboli - YIN-YANG život u pokretu

Simboli nose u sebi univerzalnu priču. Priču koja se nije mijenjala od postanka pa naovamo. Priča koja nadilazi slova, riječi i rečenice s kojima smo uobičajeno navikli da poimamo svijet, da prenosimo informacije. Informacije prenesene simbolima ne dotiču samo svjesni ili eventualno podsvjesni um. One svoje dejstvo protežu daleko dalje . U tom smislu možemo govoriti da informacija jeste energija. Kao što riječi treba znati slušati simbole treba znati osluškivati. Sam vid tu nije dovoljan.  Simboli govore sveukupnosti i sveukupnost ih mora čitati. Oni su živa svjesnost pretočena u oblik. Stari narodi , poimajući svijet na puno više nivoa nego  mi danas, znali su to. Za njih su simboli nisu bili samo nešto poput  muzike, poezije i slikarstva za nas, već sredstvo duhovne spoznaje,  osobnog preobražaja i komunikacije sa višim i drugačijim, dubljim i skrivenijim, i ko zna šta još sve ne, a sve u jednom. Prevlast verbalnog udaljila nas je od tog znanja. Ovo je pokušaj da se ponovo, preko istog tog verbalnog koje nam je jedini preostalo, za mrvicu približimo toj drevnoj mudrosti.

Yin-yang kao vječni ples suprotnosti nosi u sebi mnoštvo različitih poruka ispričanih na mnoštvo različitih načina.  To nije priča samo o suprotnostima koje su se jednom srele i kao takve krenule živjeti zajedno ili zauvijek odvojeno odakle ih i mi poznajemo. To je i priča o balansu, njegovom postizanju, energijama i načinima optimalnog funkcionisanja. To nije priča samo o razdvajanju i razlikama već i priča o ljubavi, prijateljstvu i spajanju. Ona nije jedna od onih koja se ispriča pa zaboravi, zatrpana drugim pričama i nagomilanim albumima uspomena. Ona živi,daje i uzima stalno nas iznova podsjećajući  ko smo, šta smo i odakle dolazimo, osvjetljavajući pri tome, lagano poput svjetlosti dalekih zvijezda, naše buduće staze.

„Suprotnost istine takođe je istina“ uzviknuo je Hese zaključno  u Sidarti time završivši dugi lanac istina, spoznaja i dubokih univerzalnih otkrovenja . Hese nije slučajno završio baš s tim. Da li je Hese u tom trenutku imao yin-yang u vidu nije sigurno, ali je sigurno da ga je čitao možda i ne gledajući.

Gdje je najviše jednog drugo se krije. Najmirniji čovjek u sebi najveću, najčišću, najdublju strast skriva, najveći lopov poštenje nosi, najveća sebičnost altruizam ima, neprijateljstvo staro prijateljstvo sniva. Najjača vjera na sumnji je nikla, najveća sreća iz tuge izrasla, a najveće dobro u najvećem zlu prebiva.  

Nema pravog dobra koje u sebi ne nosi makar u tragu svjesnost zla  i ne postoji zlo koje u sebi nema  duboku skrivenu klicu istinskog, čistog  dobra.  Upravo najčišći oblik jednog možemo naći izolovan kod onog drugog. Idealno, hipotetsko  dobro,  nesvjesna naivnost koja u sebi nema čak ni primjesu zla, nalazi se okruženo zlom i podložno je njegovim manipulacijama narodski banalizovano u rečenici „dobre ljude svi iskorištavaju“.  Ipak takvo bezuslovno dobro ima značajnu ulogu tačke visokog potencijala, ne samo radi uspostavljanja boljeg balansa, nego i za poticanje promjena kad živa, aktivna priroda simbola dođe do izražaja.

Tako posmatrajući simbol manifestuje stalno kretanje, izmjenu i  konverziju suprotnih energija koje samo u takvom dinamičkom okruženju mogu omogućavati puni balans. Statički balans je nestabilan i lako trajno narušiv.  Ovo objašnjava kako potrebu za stalnim kretanjem tako i potrebu za „uslovno rečeno“ negativnošću, kosmičkog perpetum mobile-a stavljenog u akciju. Da bi se život kretao potrebne su suprotnosti, da bi se suprotnosti uravnotežile potrebno je kretanje.  Sila koja uzrokuje kretanje  istovremeno je i aktivna i reaktivna, i izvodi iz ravnoteže i vraća u nju.

U prilog istoj ovoj dinamici koja održava balans ide i nepravolinijska, blaga, nježna linija između suprotnosti. Ona smanjuje tenziju na mjestu dodira i omogućava lagan, prirodan prelaz, razmjenu i eventualno sjedinjenje suprotnosti.  Ova zakrivljenost govori i o tome da je sjedinjenje proces koji traži stalno prilagođavanje.

Vanjska granica simbola je čvršća i jasnija i ona nedvosmisleno izdvaja par komplementarnih, nadopunjavajućih suprotnosti koje čineći cijeli krug predstavljaju samoobstojan, samozaokružen, potpun sistem.

Svana dobro balansiran sistem djeluje kao nedjeljiv i lišen razjedinjavajućeg atributa kojeg u različitim polaritetima pokazuju nebalansirane suprotnosti.

Sistem je najstabilniji u tačkama između krajnosti u kojima se suprotnosti dodiruju i približavaju jedna drugoj. Preduslov dugotrajne, održive stabilnosti sistema jeste postojanje sličnosti unutar razlika. Suprotnosti, ne nužno vanjske, će po prirodnom zakonu balansa (atrakcije) težiti  jedna drugoj i sjedinjenju, ali ako nema dovoljno sličnih, sjedinjavajućih elemenata ravnoteža će biti neodrživa.

Ovo je samo djelić vječne priče koju nam, dok vrti svoje suprotne energije, ne prestaje pričati yin-yang. U jednom trenutku se pojavio disbalans između rečenog i pomišljenog, unutrašnjeg i vanjskog i priča je krenula, sad kako se ravnoteža polako vraća ona završava .   

02.08.2015.

Nedovršen san o sebi

ostajao sam
po zakučcima, stijenama
i nepoznatim dolinama

ono sto se vraćalo
bez mjere i utvrdivog zakona
razlivalo se iz sveprožetog
nedovoljno
da kreira vrijeme
da dovrši san

lelujao sam tako nedovršen
nedopočet
drugi nisu primjećivali
gotova si sila, uobličen
govorili su
a u stvari nisam uobličavao ništa
do malo vjetra
i dosta razmetne tišine
otkinute u par slučajnih
i izgubljenih riječi

<< 08/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
71231

Powered by Blogger.ba