Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


14.08.2015.

Rudnik (2.dio)

prvi dio priče

Mgaba i Okoč-akina poznavali su se još od učiteljeve kolibe. Mnogi dani provedeni zajedno na suncu i rijeci učvrstili su to poznanstvo. Učitelj je bio stari iskusni rudar kojeg su svi voljeli. Znao je sa takvim žarom i ponosom pričati o životu rudara da im je vrijeme provedeno u kolibi predstavljalo najljepši dio dana, onaj kome su se svi radovali i nestrpljivo ga iščekivali.  Ponekad bi učitelj neke od njih, one koji su se pokazivali boljim u poznavanju života i običaja rudara, nagrađivao posebnom vrstom posjete rudniku. Kakva bi to čast bila. O tome se poslije, sve sa najsitnijim detaljima , pričalo danima. Baš kad bi završio jedan krug priče , neko bi postavio novo pitanje , tražio da se neki dio ponovi, ili bi sjećanje spontano izbacilo neki nepoznat neispričani detalj  i priča bi, na opšte oduševljenje krenula opet . Poslije kolibe bi se nekad, umjesto igara na rijeci, skupljali kod obližnjeg brežuljka sa dosta mekane i vlažne zemlje gdje bi pomoću ručno napravljenih drvenih alatki iskopavali zemlju i igrali se rudara.  Neki bi na glavi imali nevješto, dječije napravljene kacige od stvrdnutog riječnog blata, dok su drugi ponosno nosili prave, prevelike, zaštitne  šljemove koje su im ostavljali očevi, djedovi ili starija braća rudari.

Noć nakon kraja svijeta bila je teška i duga ali već naredni dan donio je sa planina neki lagan, prijatan, olakšavajući vjetar i sve je opet u selima izgledalo skoro pa svakodnevno. Prethodni dan sad je više ličio na neuspjeli, nedovršen, skoro pa zaboravljeni san, nego na stvarnu moru koja ih neizbježno pritiskala. Nisu svi isto podnosili taj pritisak, većina se pravila se da se ništa ne dešava i očekivala da im neko, bilo ko, javi da je sve ipak samo bila šala ili nesretan nesporazum i smjesta bi sve bilo zaboravljeno.  Ali niko se nije javljao. Postojalo je nešto nestvarno u samoj ideji promjene, nešto čemu se opirao učahuren, otvrdo, odrvenjen um izrastao na ideji stalnosti.

Neki stariji rudari  nastavili su rad u rudniku kao da se ništa nije desilo. Pridružila im se šačica mlađih, dok je većina ostalih, u nevjerici, ostajala kod kuće ne znajući sa sigurnošću kako da se postavi prema svemu.  Možda bi mogli sebe i ubjeđivati da se ništa stvarno nije ni dogodilo da dio onih koji su se opredijelili za nastavak rada u nekom drugom rudniku već ranim jutrom nije otišao iz sela , ispraćen tužnom, nepreglednom povorkom ostavljenih roditelja, žena, djece i ostale rodbine i prijatelja s kojim su do skoro dijelili sve, i dobre i loše trenutke.  Sad će po prvi put dijeliti te trenutke sami, svako za sebe, neovisni jedni od drugih. Neizvjesnost ostanka bila je jednaka neizvjesnosti odlaska. Niko nije znao šta ga čeka. Nikad prije nisu čuli da rudnika ima još. Misao da je  njihov rudnik jedini im nije samo davala osjećaj važnosti  nego je hranila i neku posebnu vrstu sigurnosti koja se oslanjala na predstavu o malom i poznatom svijetu. Svjesnost o postojanju drugih rudnika narušavala je sve to. Uprkos svemu grupa mladih i snažnih ljudi koji su se odlučili na odlazak, sa mladalačkim je nestrpljenjem i žarom išla u susret  nadolazećim događajima.   Nosio ih je ne samo prizvuk avanture, tako umilan i oneskopojavajuće prizivajući neiskusnom mladalačkom uhu, već i ponos odlazećeg, koji zna da samim napuštanjem predjela već viđenog, starog i poznatog stiče određenu prednost nad onim koji ostaju.

 Mgaba i Okoč-akina stajali su  jedan naspram drugog, svaki sa svojim mislima. Duhovi su htjeli da  se u istom trenutku nađu pokraj istog onog brežuljka na kojem su se nekad kao djeca igrali. Već dugo nisu tako stajali zajedno i sad ih je tu dovela  ista potreba, ista ona emotivna bol  koja usljed teških i neočekivanih događaja, kad vam se jedan život raspada a drugi se još nije oblikovao, utjehu traži u staroj, dječijoj, naivnoj bezbrižnosti poznatog. Iako na stara vremena više nisu gledali jednako, bar je obojici ostalo nešto iste, zajedničke, neugasle nostalgije . Okoč-akina, bivši nadglednik sad već zatvorenog rudnika, s više se neke konkretne, jasne sjete  koja je polagano prelazila u bijes, sjećao tih starih vremena.  A bijes je tačno znao pokazati i ko je kriv i kako. Morali su raditi i bolje i više i onda ne bi navukli opravdani gnjev vlasnika. Jer samo je gnjev mogao uzrokovati ovakvo nešto. Okoč-akina nije bio u prvoj mladosti i za njega odlazak u drugi rudnik nije imao smisla.

Za razliku od njega Mgabina sjeta više je ličila na neki tihi, nejasni, univerzalni priziv, upućen ni na koga do na samog sebe i na život. Posmatrajući ga sad Okoč-akina je mogao primjetiti kako se prvo lagano, pa onda sve brže crte njegovog lica mijenjaju i od blago povijenih i nejasnih poprimaju neki sasvim novi čvrst, odlučan i neumoljiv izgled.  Za Mgabu više nije bilo dileme, čekao ga je put. Nije znao ni gdje treba krenuti ni zašto, samo je znao da treba krenuti. Znao je to sa istom onom sigurnošću izvan svake sumnje sa kojom je znao da je živ, da diše i da se stvari, jednom pokrenute, teško mogu ponovo vratiti na isto mjesto. Nenadano, dobio je i suputnika. Nekog koga nikad ne bi mogao očekivati. I Okoč-akina je donio svoju odluku. Krenuće i on. Ovdje više nije bilo ništa za njega. U mnogim se stvarima nije slagao sa Mgabom, nije vjerovao kao on da hranu mogu sami praviti, nije vjerovao ni u to da su preci otišli negdje drugo, ali Mgabina iznenadna odlučnost imala je u sebi neku čudnu, svjetlucavu privlačnost, neku nepojmljivu, nevjerovatnu, nepoznatu snagu da joj se nije mogao oduprijeti.   

<< 08/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
85300

Powered by Blogger.ba