Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


20.08.2015.

Treća dijagnoza (2/3)

Drugu dijagnozu ću preskočiti i ostaviti možda za neki drugi put. Treća dijagnoza, do koje me je i dovelo ovo prisjećanje nastala je nakon epizode u vozu.  Krenuo sam studirati, nekako su svi za mene to podrazumjevali kao jedinu opciju, i profesori i drugovi iz srednje i roditelji, ali ja eto nisam bio siguran. Nisam bio spreman za tu veliku, životnu, nekako mi se činilo i konačnu odluku i odgađanje od godinu dana ništa nije pomoglo po tom pitanju.  Još uvijek nisam znao šta hoću, samo sam znao šta neću, a nisam htio da ostanem tu sa roditeljima i tako sam manji grad zamijenio onim većim, što je samo pogoršalo situaciju.  Na fakultetu sam uglavnom sretao dvije vrste ljudi, jedni koji su objeručke prihvatili novopridošlu slobodu i provodili dane u lumpovanjima, druženjima i svim drugim razbibrigama mladosti do kojih su mogli doći, i druge koji su fakultet shvatili sasvim ozbiljno, kao vlastitu svrhu, i lišili se svega drugog da se tome posvete.  Nisam pripadao nijednoj od tih grupacija. Svako pripadanje traži bar neko emotivno poistovjećivanje, a kod mene ga nije bilo. Nisam imao bezrezervno povjerenje ni u sistem obrazovanja, ni u statusni prizvuk titula koje ono poslije nosi. Do znanja se moglo doći i na druge načine,  ne samo prostom, površnom verifikacijom sistema, specijalističko znanje je još jedna priča za sebe potpuno strana mojoj osobnosti, tako da sam neki motiv tu teško pronalazio.  S druge strane, do tad sam već bio shvatio razmjere svoje narcisoidnosti, dijagnoze koju zvanično nikad nisam dobio, i koja je uveliko relativizirala „istinitost“ svih moji dotadašnjih voljenja, tako da sam, ne vjerujući u ljubav, najprije onu vlastitu, izgubio glavni motiv svih mladalačkih aktivnosti, što mi po prirodi introvertnom i nije toliko teško padalo. Pit sam mogao, ali to je pružalo samo privremenu utjehu, da bi osjećaj sutradan eksponencijalno bio još gori. Bio sam ko starac u dvadesetim, bez cilja i svrhe, osuđen tu samo da živim i brojim dane do nečeg što je možda trebalo doći, a nije bilo izvjesno ni šta ni kako.

Kuliminacija svega bila je situacija u vozu. Desilo se to pri jednom odlasku kući za vikend. Iz čista mira sam se onesvijestio i onda, više radoznao nego preplašen, odlučio da ostanem par dana više u manjoj provinciji i ispitam to. Tad se još nisam plašio igala i konačnih (ili konačno pogrešnih) dijagnoza, tako da na odlazak doktoru nisam gledao istim očima kao onim danas. Kod doktora sigurno nisam bio godinama i iznenadio sam se kad sam, u ambulanti opšte medicine, zatekao tek završenu, mladu doktoricu, skoro pa vršnjakinju, sa zanimljivim naglaskom i ekavskim koji je govorio da dolazi odnekud iz Srbije, iz nekog razloga sam smatrao iz Beograda, da li sam je to pitao poslije u priči ili samo pretpostavio, ne znam. Primila me je početnički ljubazno  i sa istim tim žarom zadržala više od pola sata u ugodnom razgovoru, skoro pa časkanju dva stara prijatelja, u kojem me je ispitala svaki mogući detalj koji je mogao i na najinidrektniji način dovesti do kolapsa.

Uputila me je na niz pretraga, od kojih je jedna bila i kod psihologa. Ostalih se i ne sjećam, znam samo da su svi rezultati bili ok, ali kod psihologkinje sam se dugo zadržao. Bila je to srednjovječna, mirna žena, koja je dobro znala kako razgovoriti druge. Na kraju sam pričao više od nje, sam sebe doveo i do uzroka problema i do potencijalnih rješenja na što je ona samo kimala glavom i poslije par testova , napisala svoje mišljenje i pustila me.  

Kad sam kod kuće pregledao nalaz morao sam pretraživati po rječnicima stranih riječi, jer tad nismo imali google, da bi saznao šta je napisala. Redosljed je išao otprilike ovako frustracije, kompulzije, nešto što bi se prevodilo kao problemi sa prilagođavanjem i na kraju,  ne tako male liste, stajalo je jasno na našem jeziku jer valjda nisu imali latinske za to„povišene intelektualne sposobnosti“.  To je bilo ko iz onog starog fola kad te pitaju da li si pametan, ako kažeš da jesi, onda te pitaju da li imaš mišljenje psihijatra za to. E pa ja sam imao to famozno mišljenje, i možda malo čudno danas, nimalo se nisam ponosio s njim, čak štaviše, krio sam ga i od vlastitih roditelja. Za mene je više išao u smjeru da nisam baš normalan nego suprotno.

Ali sam ipak s njim morao otići, što mi nije palo baš lako , istoj onoj mladoj doktorici s početka.

sljedeći dio
20.08.2015.

Treća dijagnoza (ili šta je bilo dalje 1/3)

Čitam blogove i ne mogu da ne primjetim da moji mladi (blog-)prijatelji imaju u zadnje vrijeme dosta problema sa pronalaženjem sebe što dovodi do određenog samonezadovoljstva koje može prerasti i u neke forme depresije. Pronalaženje sebe bi se moglo bliže okarakterisati kao pornalaženje vlastitog mjesta u svijetu, vlastite društvene uloge s kojom bi se identifikovali ili ako želimo da proširimo pojam i traganju damo pomalo duhovnog sentimenta: traženju vlastite svrhe

 Sad možda je do ovog vremena depresivnog samog po sebi i trenutnog kad se ljeto odjednom pretvorilo u jesen i šire kad društvena stvarnost ne obiluje prevelikim mogućnostima a svijet se nalazi na još jednoj raskrsnici između lošeg i goreg, a možda je i do određenih godina, u kojim su, posmatrajući evolucijski, naši preci uveliko bili prihvaćeni kao zreli članovi zajednice, imali već formirane vlastite porodice  i umnogome doprinosili opštoj dobrobiti, dok je danas sve to vještački prolongirano i kao dio društvenog trenda i zarad školovanja. Neprirodno je pomjerena granica sazrijevanja i povećava se raskol između fizičke, emotivne i intelektualne zrelosti. Ovo već mogu pratiti kroz par generacija u svojoj porodici i očit je ovaj jaz i ubrzano kretanje prema sve većem raskolu. Sve se ranije intelektualno sazrijeva, a sve kasnije emotivno.

Starije generacije imale su još jednu prednost koja je olakšavala ovaj prelaz, u kritičnom trenutku bi morali ići u vojsku što je , preskačući sve negativne strane sistema militarizacije, pomagalo ovaj proces emotivnog sazrijevanja i osamostaljenja.

Ranije su se više sa ovim problemom susretali muškarci, jer se od njih više očekivalo da pomognu zajednici, budu društveno korisni i imaju izražen stav-individualnost, dok se primarna društvena uloga žena vrtila oko osnivanja i održavanja porodice. Danas kako nestaju ti stereotipi iste probleme imaju i jedni i drugi. Ipak vrijedi reći da se može donekle poopštiti i uz nešto odstupanja ukazati da postoji određeni tip  osobnosti koji više pogađa ovaj problem i na koji ću se ovdje više fokusirati.

Čitajući, pokušavao sam se sjetiti sebe u tom periodu života, i onda se sjećanje lagano kretalo od, ne ideje, već od jedva primjetnog stava „ne, meni se to nije događalo“, čitaj „ja sam bolji od toga“, pa do svjesnosti „čovječe pa i meni se sve to isto događalo, kako sam mogao zaboraviti nešto što me je toliko pritiskalo i čemu nisam znao ni ime“. Uvijek mi je interesantno to kako lako zaboravljam emotivna stanja, dok se sjećam nekih ogoljenih činjenica, mogu se sjetiti s kim sam bio, kad i čime sam se tad bavio, pa čak i o čemu smo pričali, ali ne kako sam se osjećao, osim kao nekog opšteg, zamagljenog utiska.

 Vraćam ovo sjećanje unazad, kako bi, na vlastitom primjeru demonstrirao neke od simptoma problema, načine na koje sam se ja s njima borio i najvažnije, dam uvid šta dalje, tj šta je bar u mom slučaju bilo dalje, a što bi moglo pomoći onim koji to još ne mogu znati iz vlastitog iskustva.

Naravno cijeneći da je svačiji problem individualan i različit, ali da se mogu izvući neke opšte zakonitosti koje važe u većini situacija.

Prvo svoje konkretno iskustvo sa psihologom imao sam sa nekih 13-14. Pubertet, nije mi se sviđalo što nosim naočale, djeca su me zezala, a nekako sam smatrao da sam i kod suprotnog pola bolje prihvaćen bez njih, mada generalno i paradoksalno jedan od razloga zašto ih nisam htio jeste baš taj da nisam htio da se izdvajam, da privlačim preveliku pažnju, nekako mi je već tad osjećaj da bi trebao biti normalan, što uglavnom znači neprimjećen i nalik svim ostalim, dosta značio i pridonosio nekoj emotivnoj sigurnosti kod mene.  Naravno pošto za to nije bilo neke dijagnoze i pošto psiholozi nisu bili obavezani kao danas, da svaki posjet moraju kvalifikovati kao neki poremećaj, izašao sam sretno neokvalifikovan iz svega i nastavio više-manje pomireno nositi naočale.

Kroz srednju sam prošao sve faze otuđenja, melankolije i depresije, ali je nekako završilo bez psihologa, da bi, prilikom ljekarskog za upis na fakultet dobio „slučajno“ svoju prvu zvaničnu dijagnozu.  Još se sjećam te čudne, nespretne i komplikovane kovanice „hipersenzibilno neurotična osoba“. Ona je fino ušla u moj studentski dosije i bila je vjerovatno neka preteča tako čestog hiperaktvinog poremećaja danas, samo se tad psiholozi još nisu bili dohafizali pa su tek poslije došli do tog „pravog“ termina, ali su već tad pošli pokazivati posvemašnju otvorenost prema davanju dijagnoza. Situacija koja je uzrokovala dijagnozu bila je veoma smiješna. Nas više je čekalo u redu u ambulanti i starija, namrgođena doktorica sa ne baš najjasnijom dikcijom nas je usmjeravala i pregledala. U jednom trenutku sam mislio da je meni rekla da se skinem da mi pregleda pluća i ja sam krenuo, a onda je ona rekla „šta se ti skidaš i poslala me dodatno psihologu koji nije bio dio obavezne ture za ljekarski“ . Psihologkinja me je vješto, poput kriminalnog isljednika, vodila do priznanja da sam nervozan dok čekam, rekla da mora nešto napisati i tako sam dobio prvu dijagnozu koja i nema neke veze sa čekanjem.  A istina je da daleko bolje podnosim čekanje od većine ljudi koje poznajem. Sve mi je bilo i pomalo smiješno i izazivalo je stid, jer  sam opet nekako, nedobrovoljno, izdvojen, obilježen pred svojim budućim kolegama , koji to sve nisu mogli ne primjetiti.

sljedeći dio

<< 08/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
85299

Powered by Blogger.ba