Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


23.09.2015.

Imajte mi dobar život

Ti ti ti ti ti tiiiiiii. Kako umiru odnosi ? Dešava li se  odjednom ? ili postoje rani simptomi. Umiru li uvijek u najgoroj fazi, kad poslije  zauvijek ostanu neizliječeni tuga, nemir i bol, duže i od samih sudionika i njihove igre zabilježene u pijesku vremena. Ili odlaze i kad je najbolje,  nakon ili u toku savršenog dana, poslije kojeg bolje ne može, pa preostaje samo još jedno, posljednje „imaj mi dobar život“ na kraju.  

Istroši li se, na suncu i na kiši, ljepilo koje nas spaja, popucaju li zajednički šavovi ? Ili se na mekom tkivu dodira pojave novi, podivljali, pa koža više ne može disati.  

Jel to možda trenutak kad dvije istine, jednom sjedinjene, počnu opet da žive odvojeno, sa različitim pogledom na ono što je bilo i još različitijim na ono što bi trebalo biti. Ili je to trenutak kad stvari prestanemo mjeriti mjerom onog drugog, kad nam njegova mjera postane preuska ili preširoka, nedovoljna ili prekomjerna. Je li zbog kraja sve uvijek bilo loše

Ako smrt nastupi  poslije duge i teške bolesti jel uvijek rastuće nezadovoljstvo jednog postaje goruće nezadovoljstvo drugog. Ili možda neka malena grudva spoticanja iz prošlosti, kotrljajući se malo po malo, postane ogromna, rušilačka grudva razdvajanja koja ne zna ni odakle je krenula  

Ako smrt nastupi poslije brze i kratke bolesti, jel uvijek uzrok neki treći, neko s kojim još ne dijelimo negativna iskustva,  s kim je još uvijek sve novo, mistično, uzbudljivo i nepomućeno, ko nam još nije počeo  čangrizati što smo zaboravili iznijeti smeće ili ko nas još uvijek zna do kraja saslušati.

Možda je problem i u našim očekivanjima. Umire i odlazi sve, pa zašto bi odnosi bili lišeni toga.  Možda tražimo  stabilnost tamo gdje je nema, tamo gdje nikad nije bila. Sve se mijenja, kreće. Nešto što smo ostavili prije 10 godina danas više nije isto, jer mi više nismo isti, jer naše oči nisu iste, različito primaju svjetlost, drugačije tumače boje.  

Ima li života i poslije smrti. Je li reanimacija moguća. Može li se spriječiti. Treba li spriječiti. Može li se popraviti. Treba li popraviti. U kojem trenutku zadnje pitanje zamjenjuje predzadnje. Kako znamo kad je nešto došlo do tačke nepopravljivosti, da nas ne ispunjava a trebalo bi, da nas ne budi jutrom vesele a trebalo bi,  da nam odmaže i otežava a ne bi trebalo.  Ili da smo možda mi ti koji odmažu. Trebamo li se onda skloniti, sami povući, ili se pokušati promijeniti. Da li je promjena moguća, a da pri tom ne izgubimo vlastiti integritet. Dokle možemo ići. Dokle očekujemo da će drugi ići.

„Sve su to pitanja moj prijatelju koja nemaju nikakvog smisla poslije.  Pogrešno postavljena malo imaju smisla i prije, ako već nisu ugravirana u onu jednu, jedinu bitnu, sekundu odluke, tvoje ili tuđe poslije koje više nema povratka. Ili ako ne dovedu do izostanka te odluke. „

Sudbina!? Sudbina je dobar argument, ili ako ništa više zamagljavajući. Ali zašto bi ona uvijek radila samo u jednom smjeru. Ako već ima moć da spaja, zašto onda ne bi imala i moć da razdvaja.

Ljubav. Ljubav je samo mali, subjektivni, nepouzdani, lako promjenjivi dio ukupne jednačine. Volim i komšijinu mačku pa ne živim s njom. Zar zaista misliš da je ljubav namijenjena isključivo samo za jednu osobu. Zar nismo voljeli i one prije, a volićemo sigurno i one poslije. Ili smo lagali sebe? šta nam onda daje garanciju da to isto opet ne radimo. Uostalom pokaži mi slučajnu osobu na ulici i daj mi dovoljno vremena da količina ubjeđenja nadraste količinu predubjeđenja i zavoliću je. Sve je u podsvijesti. Ako stvarno nasjedaš na jedan od najbolje urađenih i najduže trajućih xafsinških poduhvata današnjice, pokrenut od ranih Persijskih pjesnika a nastavljen i intenziviran od Engleskih romantičarskih književnika 19. stoljeća, sa isključivom namjenom da ispuni živote dokone plemićke gospode i poveća im natalitet, onda si naivniji nego što sam mislio. Ljubav je OK, ima ona svojih momenata, ali ne treba pretjerivati s tim. Nekog smo u stanju zavoliti lakše i volimo ga  više,  intenzivnije, burnije pa i dramatičnije  nego druge, i onda iz nekog razloga toj ljubavi dajemo prednost nad onom tišom, slabijom, pouzdanijom, s kojom možda lakše živimo, više se razvijamo i nije isključeno, možda u konačnici, taj slabiji, tinjajući žar više i kvalitetnije ogrije srce nego onaj prvi plamen. Ko  može znati i kako na kraju krajeva mjeriti ljubav, po dubini, širini, dužini trajanja, intenzitetu ili po nekom nepoznatom, mističnom svojstvu koje objedinjava ili ne objedinjava sva ranija .

„A eno  je, stigla je. Bilo mi je zaista prekrasno večeras. Toliko dobro da bolje ne može. Živio mi i imaj mi dobar život“

 „ i naravno čujemo se za koji dan da sve opet ponovimo“

21.09.2015.

Neke stvari se nikad ne mijenjaju

Gost sa nekih dvajespetšes: „Pitao sam N. Zašto je tako tih „

Nestrpljivi prijatelji koji slušaju: „ Pa šta je rekao ?“

Gost mrtav-hladan: „Ne znam , bio je pretih da bilo šta razumijem“

 

20 godina ranije

Mali gost tetkinoj prijateljici Zlati: „Zlato, Zlato a što si ti tako mala ?“

Zlata: „Mala ti je tetka tvoja“

Pomirljivo razumni gost: „Pa jest, zato je i zovem tetkica“

18.09.2015.

Petkom onako

sanjao sam android aplikaciju koja mapira vašu omiljenu sobu,vaš svakodnevni statični prozor u  beskonačnost i onda ima u snovima sasvim predvidljivu, prozaičnu ulogu, da pomoću nje nađeš nešto što tamo zagubiš. takvu divnu nesvrhovitost omotanu u tanki plašt svrhe mogu imati samo snovi. na javi pak pušu neki sasvim drugi vjetrovi, omotajemo, omotajemo i kad konačno razmotamo na kraju ništa ne nađemo. ili nađemo umotano sve. razmišljam koji li bi simbol ovom odgovarao. 

pošto mi je petak ipak nekako moj dan poezije i za tu priliku mi se danas ne traži nešto staro, improvizujem da završim misao

sanjao sam život sa otiskom blata na cipelama
sanjao sam mornare daleko od luke
sanjao sam miris sudbina davno prohujalih
sanjao sam vječnost dodirivanu iznutra

15.09.2015.

Zen po Bosanski

Nekad ne tako davno pod, do ljeta snježnim, vrhovima Bjelašnice živio je mudri starac po imenu Armando.  Pričalo se  da je ranije imo perspektivnu karijeru,  igro centrahalfa u FK Vratniku, a zatim se razočaro i u fudbal,  suđenje i sve pozadinske, mutne radnje koje kvare ljepotu  same igre,   te se razočaran povukao i živio sam u kolibi u osami planine.  Tamo je Armando, posmatrajući stalnu igru planinskih vjetrova,  smjenu dana i noći, zime i proljeća svakih 6 mjeseci, let planinskog orla i udišući nestalna planinska jutarnja isparenja pomudrio i shvatio da fudbal nije sve u životu.

Vijest o Armandovoj mudrosti širila se brzo, prvo od zalutalih, nesretnih alpinista, pa preko čobana koji su popili koju više pa promašili skretanje za stijenu tražeći wc, a onda i od turisičke agencije „sola a mont“ koja je Armanda svrstala u dio svoje stalne sezonske ponude.

Uskoro je kod Armanda bila tolika navala da je morao prijaviti obrt za intelektualne usluge, proširiti prostor ispred kolibe, napraviti klupe za čekaonicu i preko studentskog servisa angažovati sekretaricu, mladu polu-uspješnu studenticu filozofije, koja je ljudima koji su čekali dijelila one brojeve da znaju ko je kad na redu.

 Armando nije pričao mnogo, prvo je strpljivo saslušavao svoje klijente, što bi nekad, ako bi se pojavila kakva nezadovoljna, jadikovanjima sklonija osoba, znalo potrajavati i do duboko u noć, a zatim bi, poslije momenta teatralne tišine, koji bi kod pomenutih osoba trajao nešto kraće od uobičajenog, progovorio jednom kratkom , prosto proširenom rečenicom tipa „kad imaš loptu u nogama riješi je se što prije predajući je drugom igraču“  ili „ne zvjerlaj u publiku kad je lopta u šesnastercu“  i svi bi nakon toga odlazili sretni i zadovoljni sa samo za njih namijenjenom rečenicom koju je Armando izvlačio iz svoje bogate riznice bisera.

Sreća je bila tim veća što Armando svoje usluge nije naplaćivao. Bio je tu doduše neki mali iznos za nezaposlene Kantona, sitnica koja je odlazila za ekologiju i razvoj turizma, taksa za okoliš i čist zrak  i  neizbježni pdv  državi na ukupnu sumu.  Studentica je pomoću specijalne fiskalne kase pogonjene na solarni pogon, uz osmijeh, izdavala račun i otpraćala goste uvijek istim riječima „dođite nam opet“.

Uskoro se u blizini Armandove kolibe pojavio prodavač saćeva i drugih narodnih rukotvorina,  malo poslije njega došli su i prodavač skupocjenog uvoznog meda iz podnožja Alpa ,  te ćevabdžija iz omanjeg gradića sa druge strane planine, da bi, nedugo potom, sva planina odjekivala od života, pjesme i povika novopridošlih stanovnika.

Mala stalno rastuća, šarena zajednica živjela je sretno pod okriljem planine, slavila vrijeme kad orao prvi put napušta svoje gnijezdo, slavila doba prvih snjegova i prvih proljetnih cvjetova, a najviše  slavila svog Armanda i njegovu mudrost koja ih je tu i dovela, omogućivši im zdrav, lijep i veseo život. U  znak zahvalnosti sagradiše mu trg, na njemu ispisaše pomen i sve ukrasiše obilježjima  FK Vratnika.

Kako su pridošlice dolazile sa sobom su dovodili i djecu, neke već pristale mladiće i djevojke, pa Mujo, sin ćevabdžije bješe poznat po marifetlucima i mangupluku kojem nijedna cura sa planine nije odoljevala.  Tako mu ne odoli ni Fata, prelijepa kći planinskog šumara. Oko nje je Mujo obletao, obletao, te ova na kraju ostade u drugom stanju (ne samo od obletanja).

Krile su neko vrijeme majka i Fata Fatino stanje,  strahujući od bijesa strogog, tradicionalnog oca, ali kad se trbuh više nije mogao sakrivati izađe Fata uplašeno pred oca i sve mu prizna. Ipak mu, poznajući očevu prijeku narav,  ne oda ime pravog krivca, ali kad poslije poroda očevi pritisci postadoše neizdržljivi, nesretnoj djevojci ne ostade ništa drugo nego da prizna. Ipak joj bi žao šereta Muje pa umjesto njegovog imena u zadnjem trenutku izgovori  Armandovo.

Svi se iznenadiše kako je stara mrcina, pored silnih mudrovanja imala vremena i da se mota oko mlade i nevine djevojke. Otac bijesan smjesta usta, uze dijete i povede Fatu ravno pred Armandovu kolibu.  Na ulazu ga ne zaustavi ni revnosna studentica sa brojem, odgurnu je i uleti unutra izručujući bujicu optužbi na iznenađenog Armanda istovremeno mu predajući dijete. Armando ih povrativši se kratko pogleda sve troje svojim mudrim, ali blagim pogledom, punim razumijevanja, uze dijete i samo pomirljivo reče „Zar tako“.

Hranio je Armando dijete, slao studenticu svakodnevno po mlijeko u dolinu, presvlačio ga i kupao svježom planinskom vodom i dijete je raslo zdravo i čilo, ne osjetivši nedostatak roditelja.

Kad je navršilo godinu dana, pokaja se Fata, proradi joj zakašnjela majčinska ljubav, a zasiti se  i šeret Mujo mangupskog momačkog života, sazna od Fate za dijete, te zajedno izađoše pred oca i priznaše mu ko je pravi otac. Postiđen šumar, zajedno s njih dvoje, zakuca još jednom na Armandova vrata, spusti pogled i izvini se tiho, pravdajući se neznanjem,  te zatraži dijete nazad. Armando uze dijete koje se prethodno nestašno igralo sa njegovom čičkavom kosom, zastade na trenutak gledajući ga, i preda ga, okrenuvši glavu i ne vidjevši kako dijete, gugućući , pruža ručice njemu.  “Zar tako“ bilo je zadnje što se čulo u prostoriji dok su okrenuvši se izlazili.

Kemo, sin Atifa prodavača saćeva, koji sve ovo prenosi, kune se u majku da je sve bilo kako je ispričano.

08.09.2015.

Žena


02.09.2015.

kako sam zalutao u svoj život

bio je jedan drugi pripremljen za mene
i sve je bilo tamo
pejsaži, zgrade, ptice i ljudi
prozračni paperjasti oblaci
naštimani da se podižu u zoru
prozor koji gleda na nebo i
ciganska kočija
prikačena jednom popodnevu

nije zaboravljen ni
miris trave što podsjeća na ljeto
ni jabuka do pola odgrizena
ni jato lasta na putu za jug
na 17ti

samo stara zagubljena violina
ispucala nježno po oba kraja
prkoseći nestvarno gluhoj tišini
nikad nije pronađena

<< 09/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
85299

Powered by Blogger.ba