Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


31.05.2016.

Manifest - Goran Bogunovic

'To sto sam budala ne znaci da nisam u pravu.'

Ljudske misli i djela, drugim rijecima, mogu se izvesti iz osobne situacije. Ovdje mislim prvenstveno na umjetnicka djela. Treba istrazivati tu cinjenicu.

Da li postoji apsolutno sretan covjek? To nije pitanje. Pravo pitanje slijedi. Da li bi apsolutno sretan covjek, kad bi postojao, imao ikakvu potrebu i ambiciju pisati ili stvarati bilo kakvo umjetnicko djelo? Ili bi sjedio u stolici za ljuljanje, gledao ptice i bio vegetarijanac. Da li bi se bavio umjetnoscu, glazbom? Sviranje moze biti radost sama za sebe, ali pitanje je da li se put do njega moze proci bez dodatnog kompleksa ili frustracije kao poticaja, jer iza svakog lijepog tona stoje milijuni pogresnih, sati i sati mukotrpnog vjezbanja. Takvo sviranje mozda bi moglo biti uzitak samo za sebe kad bi se sviralo prije navedenim pticama. Ne ljudima. Jer tu se ne radi o medusobnom prepoznavanju i uzivanju u umjetnosti. Radi se o pljesku i egu, o uspjehu. Apsolutno sretnom covjeku potvrda nije potrebna.

Uspjeh je druga prica. Potrebno je neko jednostavno mjerilo koje covjeka oslobada potrebe da misli. On samo kombinira. Dugo sazrijevanje, po kojem se covjek razlikuje od preostalog poznatog zivog svijeta, koristi se za razvijanje njegovih sposobnosti koje u odredenoj povijesnoj situaciji imaju vrijednost. Njihova vrijednost sama za sebe nije vazna. Trzisna orijentacija nije nova, postojala je oduvijek, samo se trziste razvilo. Covjekova mladost koristi se kao doba u kojem ga se moze lako oblikovati. Tako je bilo i nekad i sad. Ljudi se zgrazaju nad ropstvom. Lako se zgrazati nad necim s povijesne distance. Zgrazat ce se i nad njima. Moderni nacin zivota, s radnim vremenom koje se smanjuje, s radnim tjednom od sest, pa pet dana razlikuje se od njega samo u kvantiteti, i time sto sad vise nema slobodnih (ako su robovlasnici bili slobodni). Sada ima slobode. Nekad su se ljudi zenili onima koje su im odredili. To je strasno. Zasto se sada zene? Da ne bi bili sami. Kako? Tako sto na trznici traze primjerak koji im je dostizan po njihovim njihovim osobinama, koje se vrednuju, a danas se mogu gotovo svesti na jedan zajednicki nazivnik - nos mi je predug za pola centimetra, to je 5000 vise u banci ili 25 kvadratnih metara veca kuca. Naravno, u toj trgovini pokusava se cjenkati, dobiti vise nego sto se objektivno vrijedi.

 'Da bi stigli do kraja....'

 Oni koji se, dakle, bune, cine to zbog psiholoski motiviranih razloga. Majka ih nije dovoljno dugo dojila, nemaju srece u ljubavi, samopouzdanja... Oni uspjesni medu njima su inteligentni i daroviti, pa sve to fino oblikuju. Onda to citaju nove generacije frustriranih i napajaju se njihovim idejama, medu njima se opet nade pokoji darovit i to tako ide dalje. Mnogi od njih, poanta je ovog teksta, bili bi zauvijek izgubljeni za ideju da su se uspjeli prilagoditi. Na sto ce opet netko reci da se i nisu uspjeli prilagoditi zato sto su bili takvi kakvi jesu.

 'To sto si idiot ne znaci da moras biti sretan.'

27.05.2016.

Bitno i manje bitno

Trebao je petak biti uobičajeno pjesnički dan, ali se iznenada pojavilo nešto važnije, a s druge strane sukobila su se mišljenja oko toga da li imam dara za poeziju ili nemam, pa u odsustvu jasnog osjećaja vanjske vrijednosti po tom pitanju, nisam siguran da li treba da pišem dobro ili loše, te to ostavljam za drugi put, dok se više instance ne dogovore i odluče.  Nije da se hvalim, ali moj  stav po tom pitanju je sasvim jasan, mislim da sam drugi Rembo, koji se vratio i nastavio pisati tamo gdje je ovaj prvi stao u 20tim. Nije da su nam teme iste, rječnik isti, stilovi isti, ako uopšte i imam stila, ali kome je važno. Meni najmanje. Puno bitnije od svega toga je što nemam uopšte dara za turbo folk. i najnepoznatiji folker danas poznatiji je i bolje živi i od najpoznatijeg pjesnika. Ša da ti pričam.

Ipak jasno mi je da ja moram imati neku deklaraciju kvalitete , etiketu na kojoj će pisati , po mogućnosti neki broj, da se brate zna. Dosta sam se izvlačio. Što bi ja mimo svijeta.

Ali neću o tome danas. Danas ću vas smarati nečim drugim.

Nije da se hvalim, ali rješavao sam zadatke i sa svjetskih prvenstava u glavolomkama, imao dobre rezultate na onim zeznutm ruskim on line takmičenjima, rasturao na takmičenjima koje je davno nekad organizovala nekadašnja  galaksija, ako mi ne vjerujete pitajte  cryptomana, on će vam sve uredno potvrditi, ali ovo nisam uspio riješiti:

Naručio nekih sitnica, eteričnih ulja i stvari bez koji ne može nijedan pravi muškarac iz inostranstva u vrijednosti cca 36 dolara bez poštarine. Zaokružićemo da je to po kursu dolara onog dana kad je došlo na našu carinu bilo 62 km. Ovaj iznos prelazi 50 km koliki je kod nas limit preko kojeg uvezeno podliježe carini i pdvu (U Hrvatskoj je npr limit 100 eura, ali mi smo siromašniji pa logično kod nas i ti limiti moraju biti manji ne)

Znači na 62 km ide 10 posto carine, što je 6,2 km, onda se na to dvoje zajedno tj na 68,2 računa 17 posto pdva što je 11,6 km, onda s doda 10 km takse neke, pa platiš 2,5 km pošti carinjenja, pošta uzme 3 km provizije za tri različite uplate , što sve zajedno, ako ne vjerujete meni pitajte digitron, dođe 33,3 km. A ja platio 34,3 km. Sve uredno po propisima. Uplatnice i sve ostalo došlo poštom dan poslije. Nikako da nađem gdje mi je se izgubila još ta jedna marka.Kome je bitno. Meni najmanje

Bitnije od svega toga je znati da nam država uredno funkcioniše, da se zakon striktno poštiva i  da uopšte imamo tu mogućnost da možemo naručiti nešto svana. Ša da vam pričam. Ponosan sam.

Ali neću ni o tome danas. Danas samo želim da vam kažem , ako niste već sami primjetili, dan je prekrasan. ubio se za ono jedno sjedenje ispod grožđa, pokraj starog duda, iza stare nenine kuće koje više nema , kao ni nene, kao ni duda. život prolazi. Kome je bitno. Meni sigurno.. 


23.05.2016.

Savršen udarac (istinita sportska priča)

Kendo - način mača popularan je sport u Japanu i na dalekom istoku. Ali kendo je i više od sporta, on je stil života, način na koji se ophodimo prema drugim , sebi , svijetu.
Životni i sportski put šampiona Kenda - kensha Naoki Eiga najbolji je primjer toga i sigurno  jedna od najljepših sportskih priča ikad ispričanih.
Poslije trećeg uzastopnog poraza od šampiona Miyazakija, Eigo se privremeno povukao da bi spoznao razloge svog neuspjeha. Odlučio je da potpuno preispita svoj pristup krenuvši od početka , od samih osnova kenda.
Da bi očistio um svako jutro bi ustajao rano, odlazio u dvoranu i čistio je pola sata.
Sve je uradio kako treba, tehnika mu je bila savršena, plan besprijekoran. Proučavao je Miyazakijev stil do detalja , smislio savršen i neočekivan odgovor na Miyazakijevo najjače oružje, čuveni Men udarac, ali je ipak negdje omašio.
Poslije naknadne analize borbe zaključio je da Miyazaki nije nikako mogao biti spreman na njegov odgovor, ali je u borbu ušao dovoljno smiren i potpuno cista srca da je u njegovom udarcu, odgovor, iako neočekivan , već bio ukalkulisan.
U tišini dvorane, u  smiraju jednostavnog rada, Eigo je počeo da uviđa svoju grešku. Zaslijepila ga je pretjerana želja za pobjedom, strast koja se graničila sa opsesijom onemogućivši mu da postigne
dovoljan mir. Mir iz kojeg bi instinktivno proizašao sam od sebe, bez plana i prethodne pripreme, savršen udarac .
Vođen čudnom žudnjom blokirao je vlastite instinkte. Da bi pronašao način da to prevlada, odlučio je da promjeni pristup i pokuša nešto drugo,  da radi vise na svojoj mentalnoj i spiritualnoj snazi.
Shvatio je da, da bi pobijedio protivnika mora prvo pobijediti sebe, a da bi to uradio mora pobijediti bol, pritisak, žudnje i teškoće. To je izuzetno teško i zahtjevno.  
Godinu dana poslije u osmoj minuti produžetaka, Eiga je instinktivno izbjegao Miyazakijev odlučujući udarac i nenadano uzvratio postavši po prvi put šampion Japana.
Pokret koji je pri tome izveo nije  bio izvježban ili planiran, i teško bi bilo ponoviti ga. Savršen udarac, konačni cilj kenda, san svih kenshija dosao je nenadano, neočekivano, niotkuda. Da bi ga izveo kenshi mora posjedovati unutrašnji mir i čisto srce, neopterećeno strahom od poraza i zelje za pobjedom.
2003. svjetski šampionat u Glazgovu. Eigo je kapiten japanskog kendo tima. Do finala japan je imao 21 pojedinačnu pobjedu i 3 poraza. Jedan tim ima bolji skor, Južna Koreja 22 pobjede i 2 poraza.
U prethodna dva finala sastajali su se isti rivali. oba puta pobjednika je odlučivao završni meč između kapitena timova.
Poslije 4 borbe i jedan i drugi tim imaju po dvije pobjede.
Južnokorejanski kapiten Kim Nam Kin visok 180 cm u ogromnoj je prednosti nad oniskim Eigo Naokijem, japanskim kapitenom koji mora da pokrene cijelo tijelo da bi uopste prišao Kimu.
5 minuta borbe završava bez pobjednika. Nijedan kapiten nije zadao odlučujući udarac. Po prvi put pobjednika će odlučivati produžeci.
U dvorani gdje se održava šampionat sve oči su uprte u dva protivnika. Tišina je tolika da se čuju otkucaji srca. Produžetke rješava samo jedan jedini odlučujući udarac. Prošlo je već 10 minuta i pobjednika još nema. Onda, u neočekivanom i iznenadnom napadu, Eigo izvodi briljantan udarac. Savršen udarac. Japan je odbranio titulu.

13.05.2016.

Hronologija mog progovaranja poezijom

Za mene je, u početku, poezija bila isključivo način iskazivanja ljubavnih emocija. Da, znam. Danas i ja mislim tako, ali tad, u početku...mladost. Ah ta mladost.

Mi muškarci smo pomalo zatvoreniji po pitanju iskazivanja emocija, da ne kažem stidljiviji, nismo uvijek u dosluhu sa tom stranom sebe, i onda je poezija tu pomalo pomagala. Služila je kao neka vrsta premosnika između nas i nas, i nas i drugih. Poslije se pokazalo da poezija ne mora biti samo način nego i sredstvo, a davno poslije i cilj , ali od početka do tih manje naivnih stanja upotrebe prošlo je ipak dosta vremena.

Interesantno da sam pjesmice, pjesmuljke, kako ih već nazvati a da to ne zvuči previše ozbiljno,  počeo da pišem, a da prethodno nisam imao nikakvog iskustva sa čitanjem. Lektire sam redovno preskakao smatrajući ih bespotrebnim gubljenjem vremena , a ona ocjena što sam je imao iz tadašnjeg srpskohrvatskog, bila je više plod dobrog slušanja i relativno uspješnog prepričavanja već prepričanog, nego vlastitog rada.

Poezija je dakle za mene bila , bez nekih prevelikih ranijih znanja o tome, prirodan način ekspresije nekog mog unutrašnjeg stanja, bar utoliko prirodan koliko i sam govor. S vremena na vrijeme bi spontano umjesto običnim govorom jednostavno progovarao poezijom.    

Da bi imao to zadovoljstvo da demantujem sam sebe, reći ću ipak da prva ekspresija koje se sjećam ipak nije bila isključivo ljubavnog karaktera. Bio je to više opali plod kuliminacije pubertetskih puteva i stranputica, zajedno sa otuđenjima koja neki od njih nose, i izgledalo je otprilike ovako:

I ove jeseni još sam tu
Prećutno sam nižem trenutke
U padu zaboravljajuć vlastite vrhunce
Nemam snage da budem čovjek

I ove jeseni još sam tu
Još  jedem nedozrelo voće...
 
I tu je nastupila značajna pauza sve do neke ratne godine kad sam, poslije dužeg vremena, ponovo sreo nju. kažem ponovo, a ko zna,  možda sam je tek tad  stvarno sreo prvi put,  jer ono ranije bila je djevojčica, statista koji je čekao da preuzme glavnu rolu u jednoj od mojih beskrajnih priča, nesvjesna svoje stvarne uloge,  vjerovatno sa kikicama i sa aparatićem za zube, da bi sve odgovoralo otrcanim stadardima jeftinih američkih filmova. I, iako sam se često družio s njenim starijim  bratom koji je poslije pogino u ratu, stalno im navraćao u kuću gdje bi sretao nju, bila je za mene, mada ne puno mlađa,  gotovo neprimjetna.

U jednom trenutku neko je povikao rat, sve se ubrzalo, promijenilo, svi smo dobili nove scenarije i u jednom od njih ja sam, u prizoru dostojnom hollywoodske ikonografije, dovukao prvog ranjenika u novooformljenu ratnu bolnicu. Tamo me je na vratima dočekao, pogađate ko.

Dramatika tog susreta, taj prvi momenat viđenja, nadrastao je, uveliko, svu dramatiku i rata i svega što se dešavalo oko nas.  ispred mene je, odjednom, ubrzavajući godine, stajala zrela žena, a uredno zakopčani bijeli mantil medicinske sestre samo je dodatno naglašavao taj utisak.  Samo su  oči donekle podsjećale na onu nekadašnju djevojčicu koja se povremeno s nama igrala muških igara.

Tu je poezija ponovo progovorila , odvodeći me, u jednom trenutku  direktno do njenih vrata. U ruci sam držao  uredno presmotanu ceduljicu na kojoj je, ispisano najljepšim rukopisom koji je mogao izaći iz mene, stajalo otprilike ovako:

Bilo je to jednog običnog dana
jedne obične ratne godine
kad sam ja , obični ja
upozno jednu običnu djevojku...


Pjesma je naravno aludirala na svu neobičnost situacije u kojoj smo se zatekli  i s njom sam joj vratio, bar dio onog prvobitnog šoka koji je ona izazvala našim ponovnim susretom.

Osim toga pjesma je imala , pokazaće se, jednu proročku notu koja će pomalo  biti primjetna i u nekim od mojih kasnijih uradaka.

Zatim je neko povikao kraj rata, navukao bijelo platno na crni zastor naših pokretnih života, i ponovo smo svi bili u novim, neraspakovanim ulogama.

U jednoj od njih, ja sam bio sporedni statista, zakašnjeli student, marginalac, sveden na prostor od fakulteta do uskog mjesta   gdje sam obitavao, sve do trenutka dok nisam upoznao nju. Ona je voljela čežnju pomiješanu sa okusom mlake kiše koja  ritmično dobuje po poluotvorenim usnama, voljela je slatki prizvuk tuge pomiješan sa prizivajućom gorčinom uzaludne nade, i voljela je i skrivenog umjetnika u meni. I znala ga je izvlačiti, pisao sam joj grozničava, duga pisma  i u jednom trenutku sam napisao:

Kiša

Nebo je tmurno danas
a grad hladan i sumoran
kiša ne prestaje da pada.

Hodim besciljno sasvim sam
istim onim ulicama
kojim smo nekad zajedno hodili.

Dok kiša tiho rominja
i ljudski koraci ritmično odjekuju
po raskvašenim pločnicima
ja se sjećam.

I tog dana je kišilo iznad Sarajeva
isti red crnih kišobrana
ista jeka koraka u beskonačnom ritmu.

Želio sam L.,
toliko toga da ti kažem ,
toliko toga
prije nego što si otišla.

Ali sve nije moglo da stane u onaj dan,
u onaj grad,
na svu tu kišu
koja ,
ne prestaje da pada.

Od tada je moje progovaranje poezijom dobilo neki novi, življi moment. Počeo sam pomalo i da čitam, da širim, usmjeravam, izvlačim i onako amaterski, eksperimentišem .

Danas, za mene, poezija je ponajviše taj eskperiment i još više od toga igra, beskrajna igra. Igra kojoj znam i ozbiljno pristupati, poštujući sva pravila igre, a znam ih i sve zaboraviti i jednostavno pisati.  Nisam uvijek opterećen ishodom. On je samo mali dio cijele priče, onaj povezan sa drugim, ostatak je uglavnom samo moj.  Ne ispadne sve uvijek kako treba. Poštujem to, kao recimo pravilo. To je onaj lični dio.

Dalje, za mene, poezija je iznenađenje, šok. Odakle to dolazi !!? Ne možeš nikad napisati istu pjesmu razmišljajući o istom. Ako to već nije prepisivanje ili prisjećanje. Te kombinacije riječi su unikatne, kao ključ koji otključava samo jednu, određenu bravu. Taj dio je manje ličan.

Danas, za mene, sve je igra.

10.05.2016.

O istinama

Uobičajeno smo navikli da je istina rezultat nekog procesa, nekog odmjeravanja i nadjačavanja argumenata, nekog rada nad "činjenicama", a najveće, najvažnije, najdublje istine dolaze "izolovano" iz tišine.

Takve istine nemaju veze sa našim predznanjem o stvarima, našim očekivanjima i našim subjektivnim samoubjeđenjem, proisteklim iz želje , ili iz straha ili iz puke ljubavi prema intelektualnim aktivnostima.

Stoga takva istina traži određenu dozu lične izdvojenosti, emotivne bistrine i čisto , bez predrasuda stanje svijesti odakle se  pojavljuje.  

Teško je razumjeti i živjeti u skladu s takvom istinom jer to traži zadržavanje ili postizanje istog onog stanja svijesti odakle je ponikla.

Tu leži najveći kamen spoticanja između nas i drevnih istina prošlosti. Mi njih pokušavamo razumijevati samo intelektualno, što je isto kao da pokušavamo upoznati muziku samo čitajući note.

06.05.2016.

ograđivanje tišine

između nas zidovi
poluprazne sobe
otisci u tišini
nikad izgovorenih riječi

između nas magla
i bedem od osmijeha
i potmuli krik
što zadnji svjedoči sreći

između nas oblak
i ptica
i kamen
i usnula ruža
što dotiče vjeđi

između nas ruke
u predasima lutanja
i prsti što se ne dodiruju
samo usijan zrak

između nas rat
bez sadržaja i naslova
i izmišljenih razloga
što sakate svijesti
 
gađamo se iz navike
tišinom i trešnjama
i svaki pogodak
je pogodak sebe u srce

dok lagano valjaš početak
još jednog zaustavljenog osmijeha
u gustim dimom
poluispunjenoj sobi
oštri zimski vjetrovi
progovaraju kroz mene:
pozivi su odavno okončani
maske porozne dopola pale
i jedino što nas stvarno veže
vraćena je čast dva stara lopova

03.05.2016.

iz dnevnika putnika nenamjernika

A sad drugo vrijeme, drugo mjesto događaja , druga radnja, drugi likovi, samo Jedan uvijek isti

<< 05/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽenaZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
85299

Powered by Blogger.ba