Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


30.06.2017.

Asima

Asima je bila iz jednog od onih mjesta, zbijenih i sivih, u kojem su sve kuće jednake, uredno poredane pored glavnog puta, sa pročeljem koje gleda na put i pogledom koji čitav život poziva na odlazak.

Teško mi je zamisliti Asimu kako sjedi  u nekoj od klupa lokalne osnovne škole i smije se naglas, zajedno sa ostalom djecom ,  smijući se kao slučajno zabacuje kosu , pri tome se tobože nehotično okrečući, da provjeri da li je gledaju radoznale oči dječaka iz treće klupe, i kad primjeti da  gledaju , brzo se okreće nazad i onaj osmijeh prelazi  u naizgled ničim izazvan hihot .

Prije je vidim u nekoj školi baleta , od koje je dijeli nesreća manjeg grada, kako vježba na onoj drvenoj prečagi ili kako poslije, nakon nastupa , dok briše šminku, pregleda poruke i poklone  obožavaoca. Vidim je u sjenci, uvijek u sjenci, mirnu, šutljivu i dostojanstvenu, širom otvorenih, krupnih, bademastih , plovećih očiju, koje tamo negdje iz sjenke, sijajući, upijaju više svjetlosti nego većina onih očiju na svjetlu.

Ponekad se čudne sudbine prilijepe za posebne, odabrane  ljude, omataju ih, stišću ih i posesivno ih drže ne dajući im da dišu bilo kojim drugim ritmom osim onim koje su one namijenile za njih.

Asima je nekako rano ostala bez oca i onda se sa mamom, kojoj je bila sve na svijetu, ponesena obećanjima i svjetlima većeg grada , obrela u malom trošnom preuređenom podrumu roditelja moje majke. Podrumu koji je po izgledu neobično podsjećao na nju. Bilo je to posebno, stidljivo, zaklonjeno mjesto na kraju svijeta, ljeti zasjenčeno hladom velike trešnje, a zimi utonulo u neki čudan, paperjast san.
Asimu sam sretao uvijek samo.u prolazu, kao sjenku koja je brzo promahivala dječijim vidokrugom,  brzo se pomaljajući i još  brže se gubeći iz njega, pri tome samo na trenutak zasjenjujući ko zna kakve veće i važnije dječije stvari. Ponekad bi samo, ta sjenka na trenutak  zastajkivala, dok bi Asima u hodu, na brzinu, popravljala kosu ili poravnavala šav na štramplama, što su za dječije oči bile još samo neke od nerazumljivih i vjerovatno važnih radnji odraslih , kojima one nisu mogle, a ni htjele dokučiti pravi smisao.

Prvi put je ta sjenka zaista stala kad sam sa 13  ležao na dječijem odjeljenju gradske zabačene i raštrkane bolnice, gdje sam zbog jače upale pluća ležao sa drugom nježnijom i senzitivnijom djecom , s kojom sam imao dovoljno vremena i prostora da,  pošto se nismo poznavali u onom drugom trajnijem i samim tim i stvarnijem životu,  razmjenjujem najfantastičnije priče iz mašte.  Zbog tih priča mi je taj period, iako prožet bolešću i nemoći, ipak i dan danas ostao u posebnom sjećanju.

Asima, koja je radila kao sestra na drugom odjeljenju  iste bolnice,  vjerovatno čuvši od mojih,  došla je da vidi kako sam.

Ono što se desilo tad i danas, kad imam puno više iskustva i riječi koje mogu to iskustvo pretočiti u neke od poznatih oblika, teško mogu do kraja objasniti. A tad , u svijetu u kome je i stvarnost bila samo dio mašte, nisam imao ni potrebe. I mnoga takva iskustva se upravo zbog toga izgube poslije, kad  ono što utvrdimo da je pouzdanija, vidljivija, više puta ponovljena stvarnost , preuzme isključivu primat nad nama i našim viđenjima.

Pogledavši Asimu u oči vidio sam u jednom krajičku, nečim što nisu oči, a ni iskustvo, čudan svijet koji ja kao dijete nisam ni mogao ni imao priliku da nazrem, čak ni u najneobuzdanijoj mašti, jer je i ta mašta imala svoje zakone i svoja ograničenja.

Tad, kad sam sa 13 još uvijek vjerovao u nešto između toga da djecu donose rode i da se pojave iznebuha sama, određeno vrijeme nakon sto se odrasli poljube ili možda spoje prstima, svejedno i nebitno, vidio sam odjednom potpuno drukčiji svijet, svijet neukrotivih, naglih, iznenadnih potreba, svijet vječne neutažive, goruće žeđi, više kao prokletstva koje ne bira ni mjesto ni vrijeme ni način , svijet u kojem se odigravaju neke čudne, nezamislive, opore igre u kojima niko ne misli ono šta kaže i u kojima sve riječi imaju i neka drugačija, skrivenija značenja,  svijet u kome su način kako se kaže, ton, gestikulacija i izraz, daleko bitniji od smisla onog što se kaže, svijet koji bi mogao i shvatiti kao igru da , krajnje nezanimljivo za igru, pravila i ciljevi nisu bili uvijek isti, svijet najlon čarapa, raspucalih i zategnutih šavova, na brzinu popravljene kose, oštrih i teških losiona za brijanje, potkresanih brkova, jarkih karmina za usne, svijet u kojem ništa nije kako izgleda, u kome ljubaznost nije ljubaznost, a ni grubost grubost, poziv nije poziv, a odbijanje nije odbijanje, nego nešto slično a drugo u pozadini , nešto što u sebi sadrži i gorke i slatke okuse i neočekivano prelazi iz jednih u  druge,  kao dio nekog tajnog drevnog, neshvatljivog rituala u kojem je uvijek sve na granici i sve na vrhuncu. Vidio sam svijet u kome više ne znaš ko je branjeni, napadani, predator ili žrtva, jer se uloge stalno izmjenjuju i prelaze iz jedne u drugu, u kome kidisanje i navala na trenutak smjenjuju primamljive laži, molećivi pogledi i slatka obećanja,  kao da ona žeđ uvijek traži nove načine i nove izvore da napoji sama sebe. Vidio sam svijet zakrivljenih, divljih, prodornih pogleda koji onog drugog  i nište i žele i ruše i ponovo stvaraju,  svijet neprimjerenih dodira, ukradenih, zabranjenih uzdaha , što nije isto zabranjeno kao ono kad ti roditelji odrede dokle u igri smiješ otići, pa ti pređeš te granice i osjećaš se pomalo krivim ali i važnim.

Naravno, kao djetetu, to nije bio svijet koji mi se svidio i kojem sam žurio u susret , kao što mnogi drugi žure, poneseni željom ili neminovnošću odrastanja.

Odrastanje mi je izgledalo kao proces u kome se od svih mogućih varijanti sebe svedeš najviše na onu jednu koju čak nisi sam ni odabrao. I onda uporno živiš tu jednu , stalno je iznova ponavljajući, bez snage da iskoračiš iz nje kao iz kakvog dobro usjeklog i utabanog kolosijeka.

Do tad mi je ideal ženske ljepote bio usko vezan za vršnjakinje u koje sam se, ponesen ko zna čime zaljubljivao, često ih i ne poznajući , pomalo ih idealizujući , uhvativši se nekad samo za jedan njihov detalj, gest, rečenicu, bilo šta u izgledu ili ponašanju  što bi privuklo moju pažnju, vidjevši pri tome u njima nešto što možda niko drugi ne bi vidio i što možda čak ni sama realnost ne bi prepoznavala, ali što ne mora značiti da nije bilo tamo. Ta ljepota je imala neki oreol, neodređenosti, nije bila ni sasvim fizička, ali ni sasvim nefizička, već za moju maštu sasvim zadovoljavajuća mješavina svega i svačega. Mama je opet bila lijepa jednostavno jer je bila mama , a pogledavši Asimu, pojam ženske ljepote dobio je neko sasvim novo,  teže i morbidnije značenje. Osjetio sam to u onom krajičku oka kad sam zaustavio sjenku. Osjetio sam da ljepota može biti i prokletstvo i patnja, jer se oko nje , kao oko kakve zrele, usamljene, stidljive, prekrasne, čiste ruže vrte ne samo pčele i leptiri, nego i bumbari i stršljeni, kojih se ruža ne zna i ne može riješiti.  Prepoznao sam tad i Asiminu sudbinu i Asiminu nesreću. Niko mi nije morao govoriti ništa, posebno onako kako odrasli govore naglašavajući tiho pojedine riječi i prevrćući usput očima.

I Asima je znala da sam prepoznao, jer je poslije naših par opštih i nesuvislih rečenica rekla mojim „ne mogu  vjerovati koliko vam je mudro dijete“ .

Poslije toga Asima je opet postala brzo promičuća sjenka koja se  pojavljivala i nestajala i vremenom sasvim nestala iz mog života. Sve do prije par godina, kad je mama u igri odraslih „gdje je ko danas“ spomenula da radi u nekom malenom mjestu na kraju svijeta, u bolnici, da se udala kasno, da nema djece i da je dobro.
i bez mame sam znao da je dobro, jer sam siguran da bi, dok ovo pišem, nekako osjetio da je drugačije.

 

23.06.2017.

Dvije vrste blaženosti

Blaženi su oni koji  kontempliraju i pišu i koji mogu priuštiti sebi trenutak izolacije, mira i posvećenosti u kojem mogu na miru uroniti i poigrati se sa vlastitim mislima ,

Još više su blaženi oni koji dišu i žive i koji nemaju previše takvih trenutaka potpuno oslobođenih od potreba i prisustva drugih.

16.06.2017.

Odavde do ljubavi

Svi znamo bar jednog od onih zapadnjaka koji su se u potrazi za nečim više,  nečim što im  pomalo isprana zapadna civilizacija i društvo više nisu mogli pružiti, obreli pod drevnim, jarkim suncem Indije. Možemo ih  zamisliti kako se pržeći pod tim istim suncem, braneći se od komaraca i nesnosne žege, pokušavajući da drže istovremeno leđa uspravnim i noge dovoljno prekriženim , što u Indiji može bez problema svako dijete već od tri, bore da usput uhvate i po koju riječ iskrivljenog Engleskog od lokalnog gurua, kojih tamo ima skoro  svaka treća kuća.
Gurui obično Imaju ona duga čudna, višesložna imena koja se sastoje od par riječi i jedna od prvih težih misija novopridošlog zapadnjaka  jeste uopšte upamtiti i pravilno izgovoriti takvo ime. Ime im treba da mogu , kad sretnu, šetajući gradom u slobodno vrijeme, nekog drugog zapdnjaka , ošišani do kože ako su muškarci i sa onom tačkicom između obrva ako su žene, reći makar „kod koga“ su.
Druga misija je , pored onog uspravnog držanja , pokušati donekle pomiriti socijalne i konceptualne razlike  i naći ponešto logike u sistemu koji se podosta razlikuje od onog na koji su navikli. Vremenom  su drugačije tradicije , fokusi i ustrajavanje na različitim stvarima doveli do dosta drugačijih pogleda na svijet.
Na zapadu su individualizam, vanjsko i kritičko, pomalo suprostavljeno, borbeno ukroćivanje svijeta vrijednosti na kojima  sve ostalo počiva još od vremena Aleksandra Makedonskog, a možda i ranije, a u Indiji i na istoku naglasak je više na unutrašnjem, prihvatanju, predavanju i ukroćivanju sebe .
U suštini i jedni i drugi su od krvi i mesa, i danas se mnogi na zapadu okreću više unutrašnjem, a mnogi u Indiji prihvataju i teže zapadnim vrijednostima kao onim jedinim, i jedna i druga civilizacija su već prošle svoj zenit i došle do određene tačke zasićenja odakle se jasno ne nazire kuda dalje i odakle očajnički trebaju nove načine i nove puteve . U takvoj situaciji je prirodno da se civilizacije okreću pomalo jedna drugoj, da zapad nastoji da posegne pomalo za istokom, a istok zagrabi isto tako za zapadom.
Naš zapadnjak se tako posežući našao pred onim svojim teško izgovorivim guruom i guru mu nakon nekog vremena započe priču o ljubavi. Zapadnjaku je bilo ljubavi preko glave i na zapadu, došao je u Indiju da se malo odmori od toga, a eto i ovdje ga opet nađe ista tema.
Već ovdje se jasno nazire teško premostiva razlika između tradicija, za zapad je ljubav prvenstveno lična, probrana  za određene situacije i određene privilegovane ljude, koji je imaju snagom rođenja ili  je moraju zaslužiti ili ukrasti sticajem okolnosti. Ona nekako ne ide uz onu borbu, ono ukroćivanje i onaj individualizam koji prirodno druge stavlja nasuprot nas.
Na istoku postoji i ljubav iza koje ne stoji lično ime i koja je preduslov određene vrste duhovne evolucije. Osim nje Imaju  i neke još teže razumljive vrste ljubavi , na primjer one prema stvoritelju i panteonu bogova, pa i ona prema samom guruu. Ta vrsta ljubavi u vremenu sveopćeg civilizacijskog sunovrata zna biti  i preforsirana i preiskorištena od pojedinih lokalnih, novokomponovanih,  nadobudnih gurua , odlazeći daleko od svoje prvobitne, drevne   ideje.
Bilo kako bilo, naš guru je ok momak, modernog duha i neizvitoperenog shvatanja tradicije, i on nakon duže obuke odluči da pošalje zapadnjaka nazad na njegov zapad, sa specijalnom misijom da tamo nauči da voli sve koji su mu se zatekli u životu, a koje dosad možda nije volio.
Zapadnjak , ponešen tipično zapadnim načinom razmišljanja, kojem je dovoljno da vidi cilj da bi se već u mislima našao na njemu, pomisli „nikakav problem, vratiću se u Indiji prije nego što sam i otišao iz nje“
Dalju priču sigurno već znate, zapadnjak odlazi nazad, tamo ne zna odakle bi kreno, jer faktički mora promijeniti svoje temeljne pretpostavke da bi ispunio misiju. Dosad je za njega ljubav bila određena vrsta nesvjesne stvari, koju nisi mogao po želji generisati i usmjerivati tamo gdje bi ti to hito, a htio si to nebrojeno puta, pogotovo kad se nesretno zaljubiš, pa ne znaš kako da se otreseš neprijatnog osjećaja i transportuješ ga bezbolno negdje drugo, tamo gdje on ne bi bio toliko neprijatan. Zatim si lakše nekako  volio ako je to bilo uzvraćeno, jer si u svakoj ljubavi nalazio pomalo odbljeska i one ljubavi prema sebi, izvučene iz samog središta individualizma. Ovako bi ljubav morala biti bezuslovna i svjesna, dakle sve što nisi nikad ranije praktikovao.
I trebale su godine zapadnjaku da nauči prvo da dovoljno toleriše druge, da im ne prosuđuje sa onih uvijek istih osobnih pozicija koje su uporno podsticale sukob umjesto zbližavanja, pa da onda odatle,  malo pomalo, najviše samoubjeđivanjem, da toj toleranciji ponešto i bledunjave, hinjene emotivne note, koju je u nedostatku pravilne reference označavao kao ljubav.
Sve dok se , slučajno, jednog dana, potpuno neočekivano ne desi čudo i zapadnjak na mjestu gdje se tome najmanje nadao ne osjeti svu snagu prave čiste, pune, bezuslovne ljubavi bez imena. Ljubavi koja kreće polagano, prvo kao osjećaj neosobne, bespolne, neodređene dragosti, možda i prema potpuno nepoznatom strancu, da bi se zatim brzo penjala i kretala ka dubljem razumijevanju tuđe istinske, suštinske prirode, zajedno sa svim motivima i skretanjima, često i pogrešnim,  proizašlim iz nje. Tim razumijevanjem ta priroda prestaje biti tuđa i prva reakcija na to je iznenadni osjećaj drugog, stranca, kao brata rođenog, kao nekog za koga bi bio potpuno spreman, istog trenutka, bez imalo premišljanja, doslovno i život dati.
Ponesen snagom , jednostavnošću i iskonskom prirodom takvog osjećaja zapadnjak shvati  da je ono što je ranije mislio da je ljubav , čak i prije one hinjene verzije iste, samo precrtana kopija kopije pravog, izvornog osjećaja, usput pretovareno, začinjeno i pomiješano sa čitavim nizom popularnih, primamljivih pojačivača ukusa, da bi stvar bila što teža i što konfuznija .
Nakon što je shvatio moć i prirodu čiste , beuzuslovne ljubavi, zapadnjak je još „samo“ trebao naučiti kako da je primjeni svjesno, da voli svjesno one koji su mu se  nalazili u životu.
Pomsilio je „ to ne bi trebao uopšte biti problem. kad već ovoliko mogu voljeti potpunog stranca, kakav je problem onda da tako volim i one koje već znam“
Ali opet iznenađujuće, voljeti one koje znamo nije bilo nimalo lako, i još više šokantno, još teže je bilo tako voljeti  one za koje smo već mislili da ih volimo.
Sa strancom nije bilo nikakvih ličnih drama, neriješenih epizoda, neuzvraćenih uzimanja ili davanja, prešućenih uvreda ili poniženja . Sa strancem je sve bilo čisto , iz početka i lako je bilo na takav prazan temelj sazidati nešto, ali kako sazidati to na već postojeće klimave i zarasle temelje.
Uspio je zapadnjak , korak po korak, očistiti i pojačati temelje, i centimetar po centimetar na njih nadograđivati sad već poznato ime nepoznate ljubavi.
Prošla je u tom poslu i  čitava decenija prije nego što se ponovo  vratio u Indiju.
 Znaci starosti pomalo su se primjećivali i na licu teško izgovorivog gurua, ali su osmijeh i pogled i dalje bili zarazni i svježi.
„Jesi li naučio kako da voliš“ pitao ga je guru prepoznajući ga odmah , kao da je od dana kad je zapadnjak otišao prošlo samo par dana, a ne punih 10 godina.
„Jesam“ kratko je odgovorio zapadnjak.
„A jesi li tu ljubav uspio prenijeti na sve one koje znaš u životu?“ ne skidajući osmijeh sa lica upita guru.
„Pa ne baš na sve. na sve osim dvojice, nikako to nisam uspio prenijeti na njih. Oni su stvarno grozni, jedan je vrlo zloban i prema svima postupa zaista loše, a drugi , drugi mi je svjesno načinio veliko zlo.“ odgovori samozadovoljno zapadnjak, sretan što je to statistički bio i više nego uspješno obavljen zadatak i siguran da ova dvojica ionako nisu zaslužila da se vole.
„E vidiš, upravo su ta dvojica najbitnija, i baš sam te radi njih i poslao nazad. Misliš li da bi bili takvi da je njih imao ko da voli. sve ovo što si postigao dosad bez te dvojice ne vrijedi ništa . sad se vrati i nauči kako i tu dvojicu voljeti.“
Šokiran zapadnjak pogleda još jednom gurua , nakloni mu se sa ljubavlju i spremi se da pođe, kad začu još jednom, posljednji put,  čudno akcentirani glas gurua:
„kad to uspiješ, nećeš više trebati mene da te vodim, otkrićeš snagu čiste neuvjetovane ljubavi kako probija i najmračnije kutke tvog života i snaga te ljubavi će te voditi dalje. Tad ćeš znati sve što i ja. Tad ćeš znati sve što trebaš.„
Zapadnjak se okrenu, otrese žegu sa ramena i prije nego što zakorači prema aerodromu pomisli „kako težak put“

12.06.2017.

Zapis o planini (ver2)

(nešto malo izmijenjeno u odnosu na prethodnu verziju, neka su neizvjesna mjesta dodatno pojačana , sto je mozda opet uzrokovalo pojacanje ukupne neizvjesnosti s kojom planina docekuje svoje putnike, a sve s ciljem sto bolje pripreme potencijalnog putnika koji se, slucajno ili namjerno, zvan planinom ili pozvan samim sobom, nadje pred istom planinom

Na svijetu postoji jedna čudnovata , veličanstvena , mistična planina. Zbog njene ljepote i neobičnosti mnogi su pokušavali da se popnu gore, ali je veoma malo onih koji su uspjeli  doći do njenih grandioznih, udaljenih, zamagljenih  vrhova i napiti se vode sa njenih prekrasnih, bistrih, modrih jezera. Još je manje onih koji su se očarani njenom nezemaljskom ljepotom i prozirnošću odlučili vratiti poslije.

Njihova svjedočanstva nesigurna su i nepovezana, prepuna iznenadnih, neuhvatljivih obrta, opisa neobičnih, bajkovitih mjesta više nalik snu nego javi, ispresijecana metaforama i ushitima divljenja planini, prožeta ljubavlju i nostalgijom koja bi ih konačno ponovo vraćala gore.

Od tih slabašnih svjedočanstava, prepričavanjem i sakupljanjem fragmenata, s pomalo naknadnog dotjerivanja i ispunjavanja maštom praznina tamo gdje bi izvorne priče stajale ili zastajkivale, nastajali su mnogobrojni zapisi o planini.

Većina njih , čak i ako su sačuvali dijelove izvornog lelujavog svjedočanstva neokrnjenim, govore o predjelima i mjestima čiju si jedinstvenu, očaravajuću osebujnost mogao dotaći i do kraja sagledati samo ako si već gore. Oni, osim o samoj magnetičnoj ljepoti planine ne govore gotovo ništa o putevima koji vode do nje.

Ima sasvim nešto malo i onih zapisa koji govore o putu, neki i sa lepezom uzgrednih, sitnih detalja, ali ti zapisi su pouzdani samo dok ne odmakneš malo dalje od prvih, prostranih dolina u podnožju, a već čim zađeš u prve uske, sjenovite klance  ili dođeš do prvih vjetrovitih, kliskih puteljaka poviš provalija, prepušten si na milost i nemilost ćudi planine. Staze se onda mijenjaju kako se mijenjaju vrijeme, vjetar i doba godine, stare se gube da bi se  ponovo iznenada pojavljivale na nekim drugim mjestima, nove iznebuha nastaju i isto tako naglo nestaju, i teško je naći makar dva putnika planinom koja su njom prošla istim putem.  

Svako sam kroz nju krči svoj put, traži ga , gubi ga i ponovo ga nalazi sa istom dosljednošću i upornošću, boreći se usput, koliko sa samim sobom , sa svojom uvjerenošću i predanošću putu, toliko i sa planinom.

Mnogobrojne su prepreke , mnogobrojne su zamke kojima planina testira one koji su krenuli njome.

Te prepreke, ti testovi daleko su bolji orijentir, daleko su bolje mjerilo samog puta  nego što su to varavi opisi fatamorgazičnih, nestalnih predjela ili detaljno iscrtane mape izgublenih, nabujalim vodama i snježnim lavinama odnesenih staza i bogaza.

Još niko nije prošao planinom da nije bio od nje iskušan do svojih krajnjih granica.

Znajući to, mnogi iz dolina kreću u grupama koje bi trebale osigurati sigurniji i lakši prolaz prepreka, prije polaska pripremaju se iskušavajući i uvježbavajući  i duh i tijelo kako bi bolje odgovorili  izazovima  planine, a na put kreću nakrcani teškom, skupocjenom, zaštitnom opremom i vođeni prvoklasnim, iskusnim vodičima.  

Međutim, uloga i najiskusnijih vodiča je da pokažu samo početni dio puta, onaj koji vodi do prvih stjenovitih litica, a onda dalje staze postaju tako uske, tako sipljive , tako rizične da se vodiči vraćaju nazad u okrilje  civilizacije, a putnik dalje može jedino sam , na vlastitu štetu i na vlastitu odgovornost. Ako bi kojim slučajem, vodič , ponesen nekim neočekivanim i maglovitim porivom i produžio dalje, on više ne bi bio vodič nego putnik kao i svi ostali putnici, suočen sa istom, nepoznatom planinom i sa istim šansama za uspjeh i neuspjeh kao i svi ostali putnici.  

Pokazalo se da za planinu jednostavno ne možeš biti pripremljen u dolini. Za planinu je jedino planina mogla pripremiti.

Za svakog je ona ljubomorno čuvala samo njegovo iskušenje.

Oni koji bi se pripremali i tražili iskušenja na jedan način bili bi od nje iskušavani na drugi način, oni koji bi u dolini bili najizdržljiviji, na rijetkom zraku planine bi prvi ostajali bez snage, oni najsnalažljiviji izgubili bi sreću nakon što bi možda riješili prepreku ili dvije,  upornost je imala jednaku šansu da vodi na krivi put kao i na pravi.

Jer planina je bila puna primamljivih stranputica, skrivenih, zakamufliranih zamki i vješto zaturenih ćorsokaka iz kojih je teško poslije bilo naći izlaz.

Mnogi i dan danas lutaju njenim zagubljenim, nedostupnim predjelima, pokušavajući da nađu put nazad ili možda sretnije, vjerujući slijepo da su još uvijek na pravom putu ili da su došli čak do samog vrha, sve dok ih u lutanju ne ostavi i zadnja snaga , ne preuzmu divlje zvijeri ili ne dočeka neki drugi teški usud planine.

U grupi su članovi kočili ili gurali jedni druge tamo gdje to stvarno nije trebalo. Obično su najglasniji i najuporniji bili oni koji su uporno vukli na pogrešnu stranu, i dok bi na mirnom dijelu puta sve bilo idilično i bez nesuglasica,  s prvim preprekama i teškoćama raspadala bi se kohezija grupe , svako  bi vukao na svoju stranu ili bi cijela grupa usporavala prilagođavajući tempo onim najslabijim što bi se poslije pokazivalo kobnim.

Planina je dozvoljavala da sačuvaš i nosiš sa sobom samo ono što si mogao bez posebnog  opterećenja nositi i na njenim najvećim usponima, sve ostalo samo je smetalo.

Na putu su naizgled najbolje prolazili oni koji su se kretali tiho , sami i dovoljno mirni da puste da im , osluškujući, planina pokazuje put umjesto da ga traže sami , prepušteni njoj a svoji, više predani putu nego cilju, uvježbani i naučeni, ne toliko da premoste neku određenu prepreku, koliko da premoste sebe, konačno oni, čija je ljubav prema planini bila veća od njihove želje da je savladaju.

Jer da bi se mogao nositi sa ćudi planine morao si prvo naučiti obuzdavati vlastitu ćud, da bi naučio prepoznavati njenu volju morao si prvo naučiti utišati  svoju.

I onim koji su to naučili,  planina je sve do samog vrha držala mogućnost uspjeha i neuspjeha jednakom. Sa planinom nikad nisi mogao znati. Tek što bi jedna prepreka bila savladana , neprimjetno, polako, s leđa bi se šunjala naredna.

S vremena na vrijeme bi se iz strmeti planine prolamali glasovi, odjeci i vika onih što su prošli davno prije, pomiješani sa fijukom vjetra i ehom planine, često i raznošeni i prenošeni od onih ispod.

Ponekad je iz te jeke, iz tog eha, ako ih duže zadrži u mislima, putnik mogao  prepoznavati obrise predjela kojima je tek prošao ili upravo prolazi.

Korisniji su, ako se nisu sebično usmjeravali samo na svoje putovanje, bili oni koji su prošli istim putem neposredno prije. Iza njih su ostajale sigurnije, utabanije staze i bliži i prepoznatljiviji zvuci.

Njihovo znanje daljeg dijela puta je bilo manjkavo i ograničeno, ali su zato pouzdano poznavali dio puta koji tek slijedi. Putnik je ipak morao biti oprezan jer su postojali i oni koji bi ga slučajno, ili nošeni ko zna kakvim namjerama, upućivali na pogrešan smjer. Na putu si se jedino sigurno mogao pouzdati u nesigurnost, i u ono malo, tek nanovo pronađenog sebe kojeg bi otkrivao kako bi planina svojim vjetrovima uklanjala, sloj po sloj, nanose iz doline. Planina je prvo morala uzimati da bi tek onda mogla dati.

Na mjestima su iz uskih, vijugavih, staza i klisura izbijale male udoline prepune onih koji su zastali da se tu odmore ili su odustali od daljeg puta odlučivši  da tu naprave vrh. Oni su pomagali onim koji još putuju, skupljajući za njih preostali eho koji se sa raznih strana slivao u udolinu.

S vremenom su se toliko izviještili da su iz tog eha nepogrješivo prepoznavali pravac i  prohodnost daljnih puteva. 

Za njih, poslije par susreta sa planinom, povratak u dolinu više nije imao smisla.

Ko bi odavde kretao dalje, nekim od preostalih puteva prema srcu planine, nikad se više ne bi vraćao.

Sve do ovih udolina postojala je neka minimalna šansa za povratak, a odavde je ona bila ravna nuli. Put je dalje postajao još uži i još strmiji i s njim se moglo kretati samo u jednom pravcu.

Istovremeno su vidici postajali sve širi i sve jasniji i oni su sad obuhvatali kao na dlanu, ne samo dolinu, nego i niže dijelove planine. Ako nisi pouzdano znao koliko visoko si se popeo, širina vidika je bila nedvojben znak.

Ono malo što možemo saznati o planini poslije nastalo je iz legendi, i prepričavanjem i tumačenjem eha.
Te legende govore da se nakon mnogobrojnih puteve koji kreću iz doline, ono malo preostalih koji uspijevaju stići do vrha, neposredno prije njega, opet sastaju u jedan. Na njega se sa raznih strana planine slijevaju putnici koji su se međusobno prepoznavali i koji su ,začudno, svi nalikovali jedan drugom . Kažu da je to zato što  postepeno, dok putuješ, polako gubiš svoje pređašnje lice i sve više, malo pomalo, sličiš planini  , dok na kraju i sam ne postaneš planina.

08.06.2017.

nije svaka smrt smrt

poznavao sam jednog,
čuvao je se ,
čuvao je se,
i sve do dana danas nikako da se sačuva.

a poznavao sam opet jednog,
trošio se,
trošio se
i umro, a nije se potrošio

one ostale uglavnom nisam poznavao

<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽena u bijelomZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
34265

Powered by Blogger.ba