Crtice o vječnom

sve je u stalnoj promjeni istovremeno sadržeći u sebi rastući potencijal onog narednog i opadajući naboj onog prethodnog ...


12.06.2017.

Zapis o planini (ver2)

(nešto malo izmijenjeno u odnosu na prethodnu verziju, neka su neizvjesna mjesta dodatno pojačana , sto je mozda opet uzrokovalo pojacanje ukupne neizvjesnosti s kojom planina docekuje svoje putnike, a sve s ciljem sto bolje pripreme potencijalnog putnika koji se, slucajno ili namjerno, zvan planinom ili pozvan samim sobom, nadje pred istom planinom

Na svijetu postoji jedna čudnovata , veličanstvena , mistična planina. Zbog njene ljepote i neobičnosti mnogi su pokušavali da se popnu gore, ali je veoma malo onih koji su uspjeli  doći do njenih grandioznih, udaljenih, zamagljenih  vrhova i napiti se vode sa njenih prekrasnih, bistrih, modrih jezera. Još je manje onih koji su se očarani njenom nezemaljskom ljepotom i prozirnošću odlučili vratiti poslije.

Njihova svjedočanstva nesigurna su i nepovezana, prepuna iznenadnih, neuhvatljivih obrta, opisa neobičnih, bajkovitih mjesta više nalik snu nego javi, ispresijecana metaforama i ushitima divljenja planini, prožeta ljubavlju i nostalgijom koja bi ih konačno ponovo vraćala gore.

Od tih slabašnih svjedočanstava, prepričavanjem i sakupljanjem fragmenata, s pomalo naknadnog dotjerivanja i ispunjavanja maštom praznina tamo gdje bi izvorne priče stajale ili zastajkivale, nastajali su mnogobrojni zapisi o planini.

Većina njih , čak i ako su sačuvali dijelove izvornog lelujavog svjedočanstva neokrnjenim, govore o predjelima i mjestima čiju si jedinstvenu, očaravajuću osebujnost mogao dotaći i do kraja sagledati samo ako si već gore. Oni, osim o samoj magnetičnoj ljepoti planine ne govore gotovo ništa o putevima koji vode do nje.

Ima sasvim nešto malo i onih zapisa koji govore o putu, neki i sa lepezom uzgrednih, sitnih detalja, ali ti zapisi su pouzdani samo dok ne odmakneš malo dalje od prvih, prostranih dolina u podnožju, a već čim zađeš u prve uske, sjenovite klance  ili dođeš do prvih vjetrovitih, kliskih puteljaka poviš provalija, prepušten si na milost i nemilost ćudi planine. Staze se onda mijenjaju kako se mijenjaju vrijeme, vjetar i doba godine, stare se gube da bi se  ponovo iznenada pojavljivale na nekim drugim mjestima, nove iznebuha nastaju i isto tako naglo nestaju, i teško je naći makar dva putnika planinom koja su njom prošla istim putem.  

Svako sam kroz nju krči svoj put, traži ga , gubi ga i ponovo ga nalazi sa istom dosljednošću i upornošću, boreći se usput, koliko sa samim sobom , sa svojom uvjerenošću i predanošću putu, toliko i sa planinom.

Mnogobrojne su prepreke , mnogobrojne su zamke kojima planina testira one koji su krenuli njome.

Te prepreke, ti testovi daleko su bolji orijentir, daleko su bolje mjerilo samog puta  nego što su to varavi opisi fatamorgazičnih, nestalnih predjela ili detaljno iscrtane mape izgublenih, nabujalim vodama i snježnim lavinama odnesenih staza i bogaza.

Još niko nije prošao planinom da nije bio od nje iskušan do svojih krajnjih granica.

Znajući to, mnogi iz dolina kreću u grupama koje bi trebale osigurati sigurniji i lakši prolaz prepreka, prije polaska pripremaju se iskušavajući i uvježbavajući  i duh i tijelo kako bi bolje odgovorili  izazovima  planine, a na put kreću nakrcani teškom, skupocjenom, zaštitnom opremom i vođeni prvoklasnim, iskusnim vodičima.  

Međutim, uloga i najiskusnijih vodiča je da pokažu samo početni dio puta, onaj koji vodi do prvih stjenovitih litica, a onda dalje staze postaju tako uske, tako sipljive , tako rizične da se vodiči vraćaju nazad u okrilje  civilizacije, a putnik dalje može jedino sam , na vlastitu štetu i na vlastitu odgovornost. Ako bi kojim slučajem, vodič , ponesen nekim neočekivanim i maglovitim porivom i produžio dalje, on više ne bi bio vodič nego putnik kao i svi ostali putnici, suočen sa istom, nepoznatom planinom i sa istim šansama za uspjeh i neuspjeh kao i svi ostali putnici.  

Pokazalo se da za planinu jednostavno ne možeš biti pripremljen u dolini. Za planinu je jedino planina mogla pripremiti.

Za svakog je ona ljubomorno čuvala samo njegovo iskušenje.

Oni koji bi se pripremali i tražili iskušenja na jedan način bili bi od nje iskušavani na drugi način, oni koji bi u dolini bili najizdržljiviji, na rijetkom zraku planine bi prvi ostajali bez snage, oni najsnalažljiviji izgubili bi sreću nakon što bi možda riješili prepreku ili dvije,  upornost je imala jednaku šansu da vodi na krivi put kao i na pravi.

Jer planina je bila puna primamljivih stranputica, skrivenih, zakamufliranih zamki i vješto zaturenih ćorsokaka iz kojih je teško poslije bilo naći izlaz.

Mnogi i dan danas lutaju njenim zagubljenim, nedostupnim predjelima, pokušavajući da nađu put nazad ili možda sretnije, vjerujući slijepo da su još uvijek na pravom putu ili da su došli čak do samog vrha, sve dok ih u lutanju ne ostavi i zadnja snaga , ne preuzmu divlje zvijeri ili ne dočeka neki drugi teški usud planine.

U grupi su članovi kočili ili gurali jedni druge tamo gdje to stvarno nije trebalo. Obično su najglasniji i najuporniji bili oni koji su uporno vukli na pogrešnu stranu, i dok bi na mirnom dijelu puta sve bilo idilično i bez nesuglasica,  s prvim preprekama i teškoćama raspadala bi se kohezija grupe , svako  bi vukao na svoju stranu ili bi cijela grupa usporavala prilagođavajući tempo onim najslabijim što bi se poslije pokazivalo kobnim.

Planina je dozvoljavala da sačuvaš i nosiš sa sobom samo ono što si mogao bez posebnog  opterećenja nositi i na njenim najvećim usponima, sve ostalo samo je smetalo.

Na putu su naizgled najbolje prolazili oni koji su se kretali tiho , sami i dovoljno mirni da puste da im , osluškujući, planina pokazuje put umjesto da ga traže sami , prepušteni njoj a svoji, više predani putu nego cilju, uvježbani i naučeni, ne toliko da premoste neku određenu prepreku, koliko da premoste sebe, konačno oni, čija je ljubav prema planini bila veća od njihove želje da je savladaju.

Jer da bi se mogao nositi sa ćudi planine morao si prvo naučiti obuzdavati vlastitu ćud, da bi naučio prepoznavati njenu volju morao si prvo naučiti utišati  svoju.

I onim koji su to naučili,  planina je sve do samog vrha držala mogućnost uspjeha i neuspjeha jednakom. Sa planinom nikad nisi mogao znati. Tek što bi jedna prepreka bila savladana , neprimjetno, polako, s leđa bi se šunjala naredna.

S vremena na vrijeme bi se iz strmeti planine prolamali glasovi, odjeci i vika onih što su prošli davno prije, pomiješani sa fijukom vjetra i ehom planine, često i raznošeni i prenošeni od onih ispod.

Ponekad je iz te jeke, iz tog eha, ako ih duže zadrži u mislima, putnik mogao  prepoznavati obrise predjela kojima je tek prošao ili upravo prolazi.

Korisniji su, ako se nisu sebično usmjeravali samo na svoje putovanje, bili oni koji su prošli istim putem neposredno prije. Iza njih su ostajale sigurnije, utabanije staze i bliži i prepoznatljiviji zvuci.

Njihovo znanje daljeg dijela puta je bilo manjkavo i ograničeno, ali su zato pouzdano poznavali dio puta koji tek slijedi. Putnik je ipak morao biti oprezan jer su postojali i oni koji bi ga slučajno, ili nošeni ko zna kakvim namjerama, upućivali na pogrešan smjer. Na putu si se jedino sigurno mogao pouzdati u nesigurnost, i u ono malo, tek nanovo pronađenog sebe kojeg bi otkrivao kako bi planina svojim vjetrovima uklanjala, sloj po sloj, nanose iz doline. Planina je prvo morala uzimati da bi tek onda mogla dati.

Na mjestima su iz uskih, vijugavih, staza i klisura izbijale male udoline prepune onih koji su zastali da se tu odmore ili su odustali od daljeg puta odlučivši  da tu naprave vrh. Oni su pomagali onim koji još putuju, skupljajući za njih preostali eho koji se sa raznih strana slivao u udolinu.

S vremenom su se toliko izviještili da su iz tog eha nepogrješivo prepoznavali pravac i  prohodnost daljnih puteva. 

Za njih, poslije par susreta sa planinom, povratak u dolinu više nije imao smisla.

Ko bi odavde kretao dalje, nekim od preostalih puteva prema srcu planine, nikad se više ne bi vraćao.

Sve do ovih udolina postojala je neka minimalna šansa za povratak, a odavde je ona bila ravna nuli. Put je dalje postajao još uži i još strmiji i s njim se moglo kretati samo u jednom pravcu.

Istovremeno su vidici postajali sve širi i sve jasniji i oni su sad obuhvatali kao na dlanu, ne samo dolinu, nego i niže dijelove planine. Ako nisi pouzdano znao koliko visoko si se popeo, širina vidika je bila nedvojben znak.

Ono malo što možemo saznati o planini poslije nastalo je iz legendi, i prepričavanjem i tumačenjem eha.
Te legende govore da se nakon mnogobrojnih puteve koji kreću iz doline, ono malo preostalih koji uspijevaju stići do vrha, neposredno prije njega, opet sastaju u jedan. Na njega se sa raznih strana planine slijevaju putnici koji su se međusobno prepoznavali i koji su ,začudno, svi nalikovali jedan drugom . Kažu da je to zato što  postepeno, dok putuješ, polako gubiš svoje pređašnje lice i sve više, malo pomalo, sličiš planini  , dok na kraju i sam ne postaneš planina.

<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


O SEBI

Tekstovi
Gost proza
Zapis o planiniPosmatrač u oku svijetaJesen stižeBalerina
Dolina nadeŽena u bijelomZen po BosanskiSuvenir na Sarajevske dane
ViđenjeRudnikRižaOsvrt otkucaji
JusaKratak kurs lebdenjaStazama sjećanjaSam protiv svih
Otkucaji vremenaSeoska igrankaTražeći TrebižetPriručnik za upoznavanje čudaka
Gost nako
Zapis o planiniAlhemičari životaŽivot u svjetluO putniku
JutroO logiciLjudi smoNeznanac
ManifestBitno i manje bitnoSavršen udaracHronologija progovoraranja poezijom
O istinamaPutnik nenamjernikJoš jedna o ljubaviLjubav duša
Čaplin i samoljubljeDarwin i mačkaO ognju i sabljiO tuđim slabostima
O utemeljenju ideala zrelostiO najboljoj verziji sebeBuka
Hladan tušYIN YANGGubici okretanjaTreća dijagnoza
ProblemiBioritmovi vječnogPetkom o snovimaSazrele misli
Gost nekad i nekadImajte mi dobar životO srećiKotač vremena
ProgramiEcce MortemŠimborskaEfekat gusjenice
Autentično dijeteŽao mi jePrijedlozi blogger.baSrebrna voda
RavnotežaKrug se zatvaraSvjedoci čudaBernulij ljubavi
Duh bloggeraApsurdistanPutuj EvropoIzazov skoro prihvaćen
Moderna vremenaNjihovi simboliNaročilo za uporabuRefleksija
Mon amiKnjige niko ne poklanjaVrijemeZahvalnost
Igra asocijacijaParadoksi, putevi...Pogrešan savjet mPogrešan savjet ž

Gost poezija

Drugo lice snaIma vremena za plakanjePriča za idiotaZasijavanje tišine
Podsjetnik noćiAnatomija gubljenja5 naspram 3Čovjekov san o zemlji
Rađanje pjesmeHronologija progovoraranja poezijomOgrađivanje tišineSlučaj
Kad odemUspavanka za neodrasleNoć u gradu pobjednikaDug je put
Prihvati kako dolaziKratka pjesma o dugom rastajanjuNedovršen san o sebiHronologija jedne potrage
Kako sam zalutao u svoj životAstra argentumPrijateljiAmor Vincit Omnia
Ecce MortemBezizgledni intermecoDobra apokalipsaŽivot natraške
Kratak scenarioBlagodet zaboravaLovacBeskrajna igra mogućnosti
MjeneNazovi ljubavObavijest o sjemenkamaStranac
learning to FlyNeobuzdani životRaskršćaPlutonka
Duga šetnjaDijalektika poznavanjaNokturno starog krajaPoslije
ALEA IACTA ESTKosmički danApologija ničegBez laži
PozivOnako nabrzinuNa putuKratki dijalog
Vrijeme nestajanjaOdbacimoRitam životaNa početku bijaše broj
Kad porastemBOSNAE ESTOda tišiniUmjesto kapi sa ružine latice
Pogled prošlostiKao i sviBlogu ušo si u sanEho tišine
YIN-YANGNa akcijiProtivrječnostiPutopisi
Zajednički ehoUmjesto početkaMale stvariPut


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
34296

Powered by Blogger.ba