beats by dre cheap

Manifest - Goran Bogunovic

'To sto sam budala ne znaci da nisam u pravu.'

Ljudske misli i djela, drugim rijecima, mogu se izvesti iz osobne situacije. Ovdje mislim prvenstveno na umjetnicka djela. Treba istrazivati tu cinjenicu.

Da li postoji apsolutno sretan covjek? To nije pitanje. Pravo pitanje slijedi. Da li bi apsolutno sretan covjek, kad bi postojao, imao ikakvu potrebu i ambiciju pisati ili stvarati bilo kakvo umjetnicko djelo? Ili bi sjedio u stolici za ljuljanje, gledao ptice i bio vegetarijanac. Da li bi se bavio umjetnoscu, glazbom? Sviranje moze biti radost sama za sebe, ali pitanje je da li se put do njega moze proci bez dodatnog kompleksa ili frustracije kao poticaja, jer iza svakog lijepog tona stoje milijuni pogresnih, sati i sati mukotrpnog vjezbanja. Takvo sviranje mozda bi moglo biti uzitak samo za sebe kad bi se sviralo prije navedenim pticama. Ne ljudima. Jer tu se ne radi o medusobnom prepoznavanju i uzivanju u umjetnosti. Radi se o pljesku i egu, o uspjehu. Apsolutno sretnom covjeku potvrda nije potrebna.

Uspjeh je druga prica. Potrebno je neko jednostavno mjerilo koje covjeka oslobada potrebe da misli. On samo kombinira. Dugo sazrijevanje, po kojem se covjek razlikuje od preostalog poznatog zivog svijeta, koristi se za razvijanje njegovih sposobnosti koje u odredenoj povijesnoj situaciji imaju vrijednost. Njihova vrijednost sama za sebe nije vazna. Trzisna orijentacija nije nova, postojala je oduvijek, samo se trziste razvilo. Covjekova mladost koristi se kao doba u kojem ga se moze lako oblikovati. Tako je bilo i nekad i sad. Ljudi se zgrazaju nad ropstvom. Lako se zgrazati nad necim s povijesne distance. Zgrazat ce se i nad njima. Moderni nacin zivota, s radnim vremenom koje se smanjuje, s radnim tjednom od sest, pa pet dana razlikuje se od njega samo u kvantiteti, i time sto sad vise nema slobodnih (ako su robovlasnici bili slobodni). Sada ima slobode. Nekad su se ljudi zenili onima koje su im odredili. To je strasno. Zasto se sada zene? Da ne bi bili sami. Kako? Tako sto na trznici traze primjerak koji im je dostizan po njihovim njihovim osobinama, koje se vrednuju, a danas se mogu gotovo svesti na jedan zajednicki nazivnik - nos mi je predug za pola centimetra, to je 5000 vise u banci ili 25 kvadratnih metara veca kuca. Naravno, u toj trgovini pokusava se cjenkati, dobiti vise nego sto se objektivno vrijedi.

 'Da bi stigli do kraja....'

 Oni koji se, dakle, bune, cine to zbog psiholoski motiviranih razloga. Majka ih nije dovoljno dugo dojila, nemaju srece u ljubavi, samopouzdanja... Oni uspjesni medu njima su inteligentni i daroviti, pa sve to fino oblikuju. Onda to citaju nove generacije frustriranih i napajaju se njihovim idejama, medu njima se opet nade pokoji darovit i to tako ide dalje. Mnogi od njih, poanta je ovog teksta, bili bi zauvijek izgubljeni za ideju da su se uspjeli prilagoditi. Na sto ce opet netko reci da se i nisu uspjeli prilagoditi zato sto su bili takvi kakvi jesu.

 'To sto si idiot ne znaci da moras biti sretan.'

Crtice o vječnom
http://protagonist.blogger.ba
31/05/2016 15:43