beats by dre cheap

Zloduh slobode u vremenima kisnih glisti

U 12 sastanak, u tri kontrola kod zubara, poslije ručak i onda možda film ili šetnja, potom neka dobra knjiga i u to će  već i vrijeme za počinak, umhm, ote se i otpade od zadovoljnog smiješka. Smiješak se na trenutak  lagano zaledi, s rastućim osjećajem nečeg mračnog i neizrecivog što je pokušavalo da se probije iz pozadine, a zatim kao da još jedno glasnije ponavljanje gornjeg rasporeda strese to,  ponovo se vrati još širi i jači.
Kiša je padala danima.
Dok sljapčem sa bare na baru i bacakam se unaokolo veseo ,  razmišljajući kako u ovoj kiši uživamo samo  kišne gliste i ja , nastojeći ipak da usput ne stanem na jednu dok se zadovoljno proteže po lokvicama vode, preplavi me iznenadni osjećaj neprijatnosti. Krivicu za osjećaj pripisa odmah jednoj usamljenoj, odbjegloj misli koja se odnekud provrtila do svijesti, netom prije ili čak istovremeno sa osjećajem neprijatnosti i osjećajem krivice kojoj sam misli već bio pripisao. Sve se dešavalo tako brzo i tako naglo da u trenutku zaledjivanja više nisam bio u stanju odrediti šta je prethodilo čemu.
Misli ko misli vrte se svugdje ne čekajući svoj red, ne dozvoljavajući  da se one prethodne uredno spakuju i odu, nemajući pardona ni za koga pa ni za njih, pa se tako i ova tako prišuljala, i zaskočila me iza vrata, bacajući na mene svu svoju prikrivenu otrovnost.  Šta možeš i očekivati od jednog „Nemam baš ništa planirano danas“ , koje se kao kakav slijepi, stalno ponavljajući  putnik  vrti neprestano u pozadini i uvijek iznova nastoji presretati i predviđati buduće događaje, otvarajući im ruke i hrleći im u susret,  preskačući sadašnjost i sa nestrpljenjem i radošću očekivanja. I samo jel na trenutak popusti pažnja eto nje opet, neuviđavna za bilo šta drugo, bilo kakve druge misli, ne pitajući jesi li sad spreman i treba li ti ona uopšte.
Ali opet čemu neprijatnost, ta misao bi, naprotiv, trebala da donese radost i ushit , trebao bi se radovati što je moj dnevni raspored konačno prazan i što se po volju mogu posvetiti neplanski bilo čemu što hoću za što nisam imao vremena ranije. Da se razumijemo nisam ja neki manijak plana, pa da moram imati svaku sekundu svake minute svog života ispunjenu i planiranu, da bi mi to u konačnici dalo neki osjećaj svrhe.  Bar dosad nisam pokazivao te sklonosti.
Na kraju krajeva , bar deklarativno, san svakog od nas je sloboda od obaveza i briga, što ima ili nema pomalo veze i sa onom ideološkom slobodom za koju ljudi ginu i koja je toliko opjevana i opisana kao najveci ideal u pjesmama i pricama. Bar te dvije slobode nose isto ime, a kad se jednom da ime , zalutala misao se zalijepi za njega kao odbacena zvaka za patiku i nisam siguran da li ga je poslije u stanju  sama od sebe razlučiti .
Nemati nista sto obavezuje, ogranicava, sputava, to je sloboda u svom najdoslovnijem znacenju. Sloboda da govoris sta hoces, budes sta hoces, da djelujes kako hoces, takva sloboda je ideal najveći od svih, o njoj se pišu pjesme, posvećuju joj se traktati, dižu spomenici, za nju se bori, gine, daju životi.
I vecina nas bi ovdje, bez razmisljanja, stavila tu slobodu ispred svih, malih ili veliki, ostalih stvari koje nam se slucajno ili namjerno desavaju u zivotu. 
Ali o toj slobodi su pisali uglavnom oni koji je nisu imali, kojima je bila zakinuta u većoj ili manjoj mjeri. Na stranu pitanje sta se desava kad se dvije takve odvojene slobode sukobe, pa kad sloboda jednih ugrozava slobodu onih drugih. I da li je to moguce uopste ? pa naravno da je moguce, uzmi na primjer  u obzir samo banalno pitanje parkinga , imas slobodu da parkiras auto na bilo koje mjesto, ali kad vec parkiras, onda drugi nemaju istu tu slobodu, bar su zakinuti za onaj dio te slobode koji ukljucuje i mjesto koje si ti upravo zauzeo. Ali imaju sva ostala mjesta, s tim da oni koji dolaze poslije imaju sve manje i manje izbora, sve manje i manje slobode u biranju mjesta gdje bi se mogli parkirati. Ko dodje zadnji osudjen je na jedno ili dva mjesta, pod uslovom da  je sretan i da sva mjesta vec nisu zauzeta.
Vec na parkingu vidimo da pitanja slobode nisu tako jednostavna. Mi ne mozemo raditi sta hocemo jer su nasi postupci ograniceni postupcima-slobodom onih drugih. Tudja sloboda, paradokslano, nas naizgled ogranicava.
Ali ostavimo se toga, kome je jos parking bitan, mi danas živimo relativno slobodno, smijemo govoriti uglavnom šta hoćemo, mada neke izrecene stvari imaju  vece ili manje posljedice po nas ili po druge, mozemo odlučivati o svom životu koliko hocemo , uglavnom, raditi sta hocemo, vecinom, ako je to zakonski podrzano i ne ugrozava druge, imamo neiscrpan bazen stvari koje su nam dostupne i koje su nam moguce, no  da li smo time iscrpili sve ono sto sloboda u sebi nosi ?
Sta je sa ovom slobodom od koje je sve i krenulo, slobodom od obaveza i briga. Pa ako zelimo da bioloski funkcionisemo, to zasad nazalost nije moguce. Prekrizeno. Mozemo, sve dok ne isrcpimo sve resurse,  ukljucujuci i druge koji su u stanju da ih obezbjedjuju za nas, i na kraju ne ostanemo gladni i zedni .
Ali zamislimo da je moguce, da mozemo, i pošto smo tako rijetko u stanju to doživjeti, u stvari i ne znamo šta stoji iza toga i šta nas čeka poslije.
Eto moja zalutala misao je naslutila, dodirnula bas to poslije. Sasvim slucajno, dok su se druge misli borile  da izbjegnu kisne gliste.
Koliko smo u stanju zaista prihvatiti potpunu, bezuslovnu, neogranicenu slobodu ? s tim pitanjem se ona jadna, pa skoro nicim izazvana, sama od sebe to jutro borila.
I znate sta, takva sloboda joj je  djelovale neocekivano zastrasujuce. Njoj Ili necemu drugom u meni,  a sto je ona nehotice pokrenula.
Pokušavao sam , zajedno sa onom kišom, da sa sebe nekako otresem osjećaj , ali on se jednostavno nije dao. 
Nesto umeni je toliko volilo  osjecaj sigurnosti, toliko volilo svoje sitne, male okvire, male vezanosti, uske  određenosti, da su one vremenom postale sastavni dio kako moje svakodnevnice tako i same osobnosti.  
Ta ljubav je isla tako daleko da se neke od tih vezanosti, iako nauštrb slobode, uzimaju i kao dobre po sebi, a vezanost direktno po svom znacenju stoji nasuprot slobodi.
sama pomisao na zivot izvan toga, izvan tih svakodnevnih malih, unaprijed utvrđenih rituala,  izazivala je jezu.
Da se razumijemo ja volim slobodu, ali pod svojim uslovima, koliko hocu i dokle hocu, da mogu pomalo od ovog i pomalo od onog, upravo onoliko koliko meni odgovara, da imam slobodu u slobodi, a prava sloboda stoji onkraj svih tih uslovljenosti.
Tu je zalutala misao  otisla  nedopustivo daleko. I kad je jednom to uradila, sigurno je da nece ostati na tome.
Misao prirodno pomjera svoje granice i tezi da tece slobodno.

ups zamalo, zureci da ne zakasnim ,  ne stadoh na jednu.

Crtice o vječnom
http://protagonist.blogger.ba
25/06/2019 09:51