beats by dre cheap

Mjera života (i)

Događaji u priči nisu izmišljeni. Dešavali su se sasvim pouzdano nekad, nekom  i negdje, samo nije ostala do kraja poznata mjera tih dešavanja.

Triiing. Triing. Zvuk raspucalog drveta miješao se s munjevitim titrajima koji  su se nekako čudno, igrajući se čulima, razmicali zrak. 84-ka. Tu na ravnici, na otvorenom, bio sam direktna meta. Srećom pa je udaljenost bila prevelika i meci su usporeno, izgubivši većinu svoje prvobitne energije, fijukali metar dva iznad glave.
Bacivši lug, trčao sam bez daha do prve tranšeje, iskopane u blizini da  posluži kao rezervna linija. Srce mi je iskakalo iz kože od iznenadne trke i navale adrenalina kad sam konačno bio na sigurnom.
Sjetio sam se prijatelja kojeg je , tako, jedan zalutali metak, kao da je imao oči, našao baš pred kućom.  Kuća se nalazila par kilometara od prve linije, on se tek vratio sa smjene, izašao je pred kuću da nešto odradi i tu je završio ne samo njegov život nego  i život njegovih roditelja. Oni  se nikad nisu pomirili s tim gubitkom.
U selu je inače bilo mirno. Dijelila nas je, kao prirodni bedem, dovoljno velika rijeka da bi bilo ko razmišljao da nešto na terenu značajnije promjeni  , ne računajući par granata u 4 godine rata ispaljenih na udaljeni vjerski objekat na brdu.
Uprkos ratu , direktnoj blizini i optičkoj vidljivosti onih drugih, život se u selu odvijao relativno neometano. Pa skoro je  na toj livadi  gdje sam bjesomučno trčao, u pola bijela dana radio  traktor i   opet će, ako bude goriva i ako preživim ovo danas. Ono sutra je već bilo predaleko za razmišljanje. Sve što sam imao u ratu bilo je danas. I stoga je život uprkos teškoćama bio jednostavniji, okrenut na par stvari bitnih za preživljavanje i uglavnom slijep na sve ostalo. Kažem uglavnom i kažem slijep, ali nažalost ne i gluh . Da je bio i gluh bilo bi mnogo lakše, jer onda  ne bi čuo ovu potmulu grmljavinu za koju znam da nije  igra drevnih nordijskih bogova kiša i oluja,  i ne bi čuo ni loše vijesti.  Skoro svaki dan. Svaki dan bi neki od mojih vršnjaka, prijatelja sa kojim sam provodio djetinjstvo i igrao se po tim šumama i livadama, bio je centralna tužna tema tih vijesti.
Ono sutra je bilo predaleko a ovo danas je vjerovatno posljedica nekog neumjerenog lumpovanja prethodne noći  ili neočekivana smjena sa strane koja je zamijenila lokalne i donijela im rat koji oni, mahom zemljoradnici , očigledno nisu želili. Bar tu ne.  Život im je i bez toga bio dovoljno težak, a biće većini njih i poslije toga.  Čak i teži.
Ležeći tu i čekajući da me zaborave, imao sam dovoljno vremena da razmišljam o bizarnosti situacije, o igri života koja je  učinila da budem baš tu  baš u tom trenutku. Do prije par godina nijedna, pa ni ona najrazvijenija mašta sa pomalo morbidnijim sklonostima,  me ne bi mogla tu, u toj tranšeji naći.  Tranšeja se nalazila u neposrednoj blizini vikend kuće, u stvari više preuređenog, trošnog objekta namijenjenog za držanje sjemena, alata i mašina za obradu zemlje, koji je neočekivano  i nenamjenski dugo vremena zauzimao puno značajniju ulogu u našim životima i životima onih oko nas nego što smo mu to mi prvobitno, u našim mislima, snovima i očekivanjima bili dodijelili.

Tanke su nekad, i neprekinute, niti koje čine nas život, spajaju ga sa samim sobom, vežu prošlost sa budućnošću, razlikuju san od jave, doživljeno od nedoživljenog. Ponekad , kad pogledamo tkanje iz daljine, naziremo ponešto od tvorca, slutimo nejasno poneki od motiva, otkrivamo poneko od skrivenih značenja.
...

Crtice o vječnom
http://protagonist.blogger.ba
02/08/2019 08:22