Jednom je neko, na primjeru brdu, pokušavao da mi objasni pojam paradoksa. Brdo je s jedne strane obraslo rijetkim , pitomim šumama, prošaranim prekrasnim, pitoresknim proplancima i pašnjacima. S druge strane brda nalaze se ogromne, strme ,stjenovite i nepristupačne litice.
Posmatrač, koji bi imao priliku da brdo vidi samo s jedne ili samo s druge strane, bi na osnovu viđenog, donio zaključak o gostoljubivosti brda.
Paradoksalno, oba suprotna zaključka bili bi istiniti.
Većina problema u komunikaciji nastaje zato što istu stvar posmatramo iz svako svoje uske, ograničene i prizemljene perspektive.
Postoji viša istina, "pogled odozgo", s vrha brda, koja u sebi uključuje i nadrasta manje pojedinačne, izolovane istine i stajališta.
Da bi postigli pogled odozgo, čini nam se, da je najprirodnije krenuti s jedne strane i proći, sa te odabrane strane, sav put do vrha brda.
Međutim, postoji i drugi , ponekad lakši način.
Obići pun krug oko brda odozdo.
Prihvatanje razlika, sagledavanje i razumijevanje tuđih, nama često suprotnih stajališta, otvara put većoj istini.
Paradoks, paradoks većine nas, jeste da se posvecujemo traganju za istinom, ali ne možemo da podnesemo pogled na ono što otkrijemo.
lobardos, da, prica o zudnji iz onog posta
Drago mi je da je post podstakao takve misli.
Sjajno! 🙂