Da li su stvari zaista tako teške,
ili ih mi takvim pravimo.
Uzdah starca, zvijezda repatica,
oči djeteta, krila leptira.
Da li su stvari zaista tako teške,
ili ih baš mi takvim pravimo.
I da li samo jedan izgubljeni osmjeh
Vrijedi spasa
ostatka čovječanstva
Suočavanje sa zivotom, želje, nada i slobodan let, kratkotrajan ali slobodan …
da.
stvari uopste nisu teske. pravi ih nasa vlastita uobrazilja teskima.
al ti, cini se, imas “nos” za srecu, medju malim stvarima.
dugujes mi odgovore, u lijevoj hemisferi zaboravljene 🙂
lombardos izmedju ostalog, ima malo i licne note
Ajni ti i ja se bas razumijemo. jednom u cardaku na dobojskoj tvrdzavi – Gradini , u prekrasnoj starinskoj atmosferi na drugom spratu, naletih na knjigu pjesama
Walt Whitmana – “Vlati Trave”. tu procitah jednu pjesmu koja puno bolje govori o ovome, ali je od tad nikad ne nadjoh opet. ako slucajno nekad naletis na nju javi
vidis 227, moguce da se ti i ja znamo licno, pa se stoga i razumijemo. i ja sam sjedila na gradini u doboju, svojevremeno :))
ali nisam citala tad Whitmana.
njegova poezija je sasvim cudnovata , gdje mu je kljucna nit vodilja bila smisao cjeline.
svojom poezijom je opisivao je i dokazivao esencijalnu istinu, da ljudski osjecaji proizlaze iz direktne interakcije tijela i mozga. neke od pjesama su mu obilovale erotikom, iako je on zapravo pisao samo o sebi, te elementarne stvari 🙂
kad pronadjem zbirku poslat cu ti, a evo ti ovdje jedan epigraf., zapravo posljednji, pred samu smrt:
“Hajde, reče moja duša,
Napišimo stihove za moje Tijelo, (jer mi smo jedno).”
p.s. predlazem da ti damo neko fino ime. ovo 227 mi nekako poput prozivke u zatvoru 😀
mislis da je poznavanje preduslov razumjevanja
whitman je se pojavio na gradini poslije,
da bi nedugo zatim opet otisao u nepojavnost
mozda je do mene, ja tu nigdje erotike nisam vidio 🙂
hvala na epigrafu
227 kao dio kolektivne matrice svijesti, borg-a
zene. misli da joj to sto te mozda poznaje odamh daje pravo da te mjenja.
gost227 me najbolje opisuje