U životu svakog čovjeka, bilo muškog bilo ženskog, dođe trenutak kad treba sumirati utiske,
zaokružiti dotadašnje, izvući pouke, potražiti viziju i pomoću nje se odrediti šta dalje.
Neizostavan dio , cijelog tog zamršenog, mukotrpnog, ali u konačnici prosvjetljujućeg procesa predstavlja skromni akt zahvalnosti.
Zahvalnost nije samo formalni čin kurtoazije, simboličan napor da odamo drugim priznanje, zato što su se slučajno , svjesno ili hotimično, obreli u našem životu, ukrstili s našim putem, ojačali ga na mjestima ili oslabili, obojili ga nekom drugom nijansom ili posivili , skrenuli ga u nepoznati, egzotični rukavac ili mu pomogli da se ulije u veliku, snažnu rijeku.
Zahvalnost predstavlja i prepoznavanje napora života samog, da nas , ali onda i samo onda kad smo stvarno spremni za to, nikad slučajno, stavi na odgovarajuće mjesto i poveže sa
odgovarajućim ljudima, pa makar i na tren, kratki djelić vječnosti, kako bi zajednički, a
opet svako za sebe, prisustvovali njegovom ekstatičnom otkrivenju.
Hvala
Mister No-u što me je nagovorio da u njegovom nimalo pouzdanom, ostarjelom dvomotorcu Piperu, nas dvojica koji smo bliže starim ragama nego proljetnim piladima, preletimo ne samo egzotične Amazonske prašume nego dobacimo i do udaljenih Sibirskih tundri. što je izazov svaki na svoj način.
Noćnom leptiru što mi čuva čežnju i za par predivnih večernjih razgovora koji ispunjavaju srce. ravno u sredini
Plavom ponedeljku, pardon bebeće plavom ponedeljku onako 🙂 što postoji
Posebno, veliko hvala Alhemičarki, što je čitavo vrijeme bila tu, što mi je čitala misli, što
je oponirala baš kad je trebalo i što mi je više nego jedanput pokazala šta znači biti čovjek
i svim ostalim koji su prolazili ili nisu prolazili, zastajkivali, provirivali ili nisu provirivali, bili prozori otvorenii ili zatvoreni, bili zastori navućeni ili podignuti.
Svjež povjetarac uvijek nađe način
A sad odoh tražiti viziju
