Svi imamo
momente tisine
Trenutke kad je život pun
a ne prazan
kad mu više ne trebaju
ni riječi ni misli
pa čak ni ova pjesma
Katkad su oni
vrijedniji od riječi
Stojim sam
negdje kraj obale
prerušen u stijenu
i hvatam ih
dok neumitno prolaze
Stojim sam
negdje u planini
prerušen u drvo
i hvatam ih
dok tiho zamiču
Svaki poseban
na svoj način
svaki vječnost za sebe
I kao što svaka pjesma
ima pauzu
kao to svaka rečenica
ima tačku
kao što svaka rijeka
ima korito
ima obalu
na koju se stalno vraća
tako i svaki život
ima tišinu
kojoj se stalno vraća
like 🙂
znas, odabrao si mjesta gdje vjetar sa lahkocom obara i rusi.
medjutim, izvor ljepote je zaista mir, onaj unutarnji. to nase vrelo srca… dobar post.
graciasalavida razumijemo se.htio sam da “onom” tvom postu da drugaciju perspektivu od one koja se prirodno namece.
ajni zato I jesam prerusen .mjesta su pomno odabrana a vjetar je moj prijatelj. mozda bi nesto mjenjala 🙂 mozds sam umjesto zadnje obale trebo more napisati 🙂
da, prepoznala sam bijeg, vjetru u zagrljaj.
poznajem taj ton, Vjetar je i moj veliki prijatelj 🙂
dabome da bih mijenjala, znas mene, vazda moze bolje i svjetlije.. dakle, stoj licem okrenutim sibanju vjetra, tako dugo dok se ne podigne tvoje nutarnje sunce i dok ne prepoznas i prihvatis da su noc i svitanje, radjanje i umiranje, Jedno.
i da, ne idi samnom pred Sudiju .. 😀