Mir, iz određene, ograničene ali validne perspektive predstavlja ravnotežu sila koje djeluju na živo tkivo našeg života. Želje naspram mogućnosti, snovi naspram stvarnosti, buka misli naspram tišine uma. I mada međusobno suprostavljene sile mogu biti i unutrašnje, ovdje se najčešće radi o sukobu i nesrazmjeru vanjskog i unutrašnjeg. svijet vani ne korespondira sa onim unutra. ako je razlika mala, potrudićemo se da je premostimo, ako je razlika veća i problem je veći. jedno od rješenja je potpuno zanemarivanje stvarnosti. tako nastaju najljepši svjetovi iz mašte.
Nažalost prije ili poslije mašta se mora sudariti sa stvarnošću i onda gledamo kako krhko i nježno, umjetničko biće popušta pod teretom svakodnevnice.
u takvoj situaciji nije stran ni bijeg u alkoholna isparenja ili opijumsku realnost.
Pitanje koje se nakon svega samo nameće je šta je to što će konačno presuditi koja je stvarnost prava, a koja naš subjektivni otisak na pokretnoj traci života. što će reći da je bijelo bijelo a crno crno. što će biti sudija koji će lupiti drvenim čekićem od sto i prevagnuti na jednu stranu ili drugu.
Vrijeme ? Možda, ali u praktičnim situacijama mi ipak, svjesno ili nesvjesno, koristimo drugog sudiju. Druge. Sredinu.
U procesu refleksije mi u drugim, poput odbljeska u ogledalu, konstantno tražimo vlastiti odraz. potvrdu vlastitog postojanja i vlastite realnosti. da li smo dovoljno dobri , da li smo prihvaćeni, lijepi, pametni, da li pišemo dobro, mislimo dobro, živimo dobro.
Drugi nam, pomoću proizvoljnih, subjektivnih i često izmišljenih mjerila određuju mjeru. uzimaju aršine.
Nas beskonačna bića kvantificiraju, klasificiraju i smještaju u parametrijske ograde matematike.
a mi ? mi to naivno prihvatamo.
Pa Sartre je rekao da “Paklo je u drugima”. Ego se puno brine o tome “kako nas vide drugi”. Da li ima logike sebe nekako sam prvi srozati toliko da više nemaš šta dokazivati, čuvati, pravdati ili objašnjaviti. Opet ego ti je prijatelj ako se baš dođe u neku strašnu situaciju.
Što se tiče bježanja u druge svijetove, moj zaključak je da će ti se kad tad ova naša trijezna realnost surovo osvetiti za to. Bolje je naučiti kako biti srećan s tim da je sve ovako kako jeste. Djeca ipak gledaju na ovaj svijet s iskrenim oduševljenjem. Možda je i do nas samih što smo pokisli…
dobro si napravio komparaciju sa djecom. oni su antiteza nasoj pokislosti.
ovo sto kazes o srozavanju je budisticki nacin pristupanja problema. filozofi su mu pristupali umovanjem . mislim da je hese u sidarti, iako ga mnogi nacitani iz pogresne perspektive smatraju djecijim romanom, dobro opisao puteve i stranputice vecine tih klasicnih pristupa problemu. a nekad je dovoljna samo jedna misao, jedna pazljivo projicirana emocija da otvori neka inicijalna vrata koja dalje pokrecu sva ostala. ta vrata ja pokusavam da odskrinem