Naročilo za uporabu

Jedan od  problema s kojim se susrećemo u svakodnevnim situacijama, u situacijama kad treba donijeti neku brzu odluku, prevagnuti na neku od mnoštva mogućih strana, naglo se nageti u nekom od bezbroj pravaca, jeste što uz život ne dolazi uputstvo za upotrebu. A tuđe, ma koliko nam slični bili i ma koliko nam ga pokušavali nametnuti za nas jednostavno ne vrijedi.
Svaki život je jedinstven. Neponovljiv. Svoja i samo svoja priča. Poput otisaka prstiju. Poput kontura oblaka na jesenjem nebu,
Ne kažem da drugi nekad nisu u pravu. Da u nekom trenutku ne vide naš život bolje od nas samih. Na kraju krajeva cjelovitiji je pogled na čašu s vana nego iznutra. Mada i pogled iznutra ima svojih skrivenih ljepota.
Ne sumnjam ni u dobronamjernost drugih. Ti koji nam pokušavaju "podvaliti" svoje gotovo uputstvo su najčešće oni najbliži.  Oni koji nas vole i žele nam dobro.
Ali svako to gotovo uputstvo ima uvijek jedan te isti cilj, jednu te istu uspavljujuću, zatupljujuću i životu oportunističku ulogu. Da nas unaprijed liši boli.
A bol, ma koliko nam teško bilo i ma koliko se ne slagali s tim u trenutku kad nam se to dešava je nekad najbolji učitelj. I ne samo to.
Pitaću vas kakva je ruža bez trnja. Dan bez noći, svjetlo bez mraka, ljeto bez zime. I da li bi sreća mogla biti tako potpuna, tako nehajno opijajuća, toliko duboko prožimajuća da prije nje bar nekad, makar na tren nismo iskusili bol.

(ovim i jučerašnjim postom, sam,  ničim izazvan, krenuo u neku laganu seriju postova na temu individualnosti gledanu kroz prizmu suprotnosti i bunta  prema kolektivnom. Dobrodošli su prijedlozi nekog laganog kratkog teksta ili pjesme na temu. Hvala)

4 komentara

  1. glasam za bol .. do besvijesti.. i to upravo da sami lupimo vlastitom glavom o zid.

    mene licno su vazda cuvali u vati i pod staklenim zvonom, i mozda sam upravo iz tog razloga trazila i isla na svoje vanjske granice, prije svega bola.

    jer, samo kroz bol i iskusenje na vlastitoj kozi, dogadja nam se rast i razvoj nutarnji.

    i na kraju, mislim, da ako smo spremni na bol, tad nam i stizu razlicita iskusenja i probe, inace bez te spremnosti vazda se bacakamo u plicaku 🙂

  2. rodjeni12, nadam se da trnje ne naplacuju ekstra 🙂

    Ajni,
    negdje na hrvatskom blogu ima blog “kako smo jedva preživjeli roditeljsku ljubav” koji je autoricina prezentacije vlastite istoimene knjige. ne bi se slozio sa svim tu, ali otprilike ideja staklenog zvona naravno iz malo drugacije perspektive je okosnica

    negdje sam cuo staru legendu da se kod covjeka ono najvrijednije, znanje, mir , radost i tajna kriju tamo gdje ga nikad nece traziti. iza boli

    slazem se sa ovom aktivnom ulogom “vanjskog”, ma kako ga zvali. kad smo spremni ono nas stavlja u situacije u skladu sa tom spremnoscu. sto spremniji to veci izazovi. sto je neka vrsta utjehe kad naidjemo na pretezak izazov koji nas iscrpljuje i preko mjere nam nanosi bol.

Komentariši