Pojurio bi napolje s prvim proljećem,
skakao i urlao, ljubio cvijeće,
ispunjavao prohtjev svoj svaki,
ništa ne radio kad mi se neće.
Ali…
Pozivaju se na zakone vječne,
mudrace dokone sivih pejsaža,
istine starije od krilatih nemani,
živuće fosile pogleda stamenih.
A ako za to već nemaju vremena,
strpljenja dovoljno da ponove citat,
ili ih je možda pamćenje izdalo,
razum napustio u pozan čas,
tišinu tad para misao “silna”,
jedineći u sebi “slavu i spas”.
Iz njenih dubina vjetar se kovitla,
od njene snage treperi vlas,
zemlja se trese i more sinje,
tišinu muklu sakriva glas.
Na rasjedu njenom
sunce se ne rađa,
niti se čuje dječiji plač.
Svjetlost se gasi,
umire čovjek,
nestaje noć i konča dan.
Ostaje odjek svitanja bivšeg,
magla što pretače čudo u san,
umorni sudac s toljagom teškom
i njegov sluga dvoglavi zmaj.
Izgovarajući ponovo misao nesretnu
objavljuju svijetu vječni KRAJ.
( Ah ta lepršava mladosti. bio sam malo ljut tog davnog dana. I još me drži! )
Nije dobro biti ljut .. Dobiju se bore 🙂
ma samo sam iznutra ljut 🙂
uuuu, jos teze za korigirati bore i kratere nastale 😛
Jesi to opisao odrastanje uz strogog babu? I feel you brother 🙂