Svaki moj doživljaj zapadne Hercegovine vezan je za ljeto. Bog je ovdje davao i suviše i premalo. Iznad krševitih planina postrance stoji nebo i netremice gleda na vas. Ljudi tihi i nezainteresovani, jutra hladna, dani pusti od jare, noći sa oreolom mistike. Brda obrasla Mediteranskim rastinjem pružaju prekrasan pogled na doline vinograda i duhana. Na prvi pogled besplodnim poljima teku egzotične, zelene rijeke oivičene stablima i trskom. Hercegovina vješto skriva svoja blaga. I možda je baš ta atmosfera stalne, kipuće tajne ono što me njoj najviše privlači.
Slučajni prolaznik ovim krajevima neće ni posumnjati kakve se sve ljepote kriju iza naizgled negostoljubivog krajolika.
Krećeš se monotonim i neuzbudljivim pejsažom ispresjecanim bademima i smokvama, i tamo gdje to najmanje očekuješ nabasaš na neviđene prizore slabo dirane ljepote i na ovom svijetu. Najčešće su tu "velike", mirne vodene površine dobro zaklonjene rastinjem, stidljivo uvučene u kotline i doline, čekajući tamo nekog svog princa da im dođe i probudi ih iz stogodišnjeg sna.
Koliko god je misterij za mene bio krajolik Hercegovine, još veću zagonetku predstavljali su ljudi. Na ulici tišina, podnevna pustoš, bez graje djece i smijeha njihovih veselih igara, potpuna suprotnost sokacima mog Bosanskog djetinstva, uvijek krcatim bučnim goluždravcima koji ganjaju loptu ili smišljaju neku novu smicalicu namijenjenu starijim ili djeci iz susjedne, protivničke ulice.
Djevojke mršave , vitke, dugih ravnih kosa, tamnih očiju i tena, zanimljivog naglaska, za mene egzotičnih, nepoznatih imena, momci stasiti i snažni, kršni i nadošli, uvijek u prolazu. Pitao sam se šta svi oni rade kad ne prolaze, gdje žive, o čemu maštaju, čemu se nadaju, kako provode dan, koga čekaju i koji su njihovi načini da dodiruju vječnost.
Godinama sam se tako peo na brda iznad Ljubuškog, na kamen, krš pa čak i smokvu, vrebajući strpljivo odatle prvu poplavu i tako jedinstvenu priliku da već jednom i ja vidim taj Trebiže(a)t. Svi ga spominju, postoje čak i svjedočanstva o njemu u udžbenicima geografije, te od putopisaca koji su "slučajno" prolazili ovim krajevima, a ja ga eto sve do neke godine nikad nisam vidio. Jedno ljeto sam maksuz pitao dajdžincu M. da li stvarno kroz Ljubuški protiče taj Trebižet. I kad mi je ona rekla da se on nalazi samo nekoliko stotina metara ispod njene kuće to je bio konačni, nedvosmisleni naučni dokaz da ga ima , potvrda i kruna mog višegodišnjeg straživačkog rada, beskrajnih sati provedenih na okolnim smokvama, gdje sam usput malo i jeo , jer i naučnici i istraživači su samo ljudi.
Ipak , u tihim noćima , u onim maglovitim predjelima kad san smjenjuje javu, kad noćna vizija zalupi vrata zadnjem ostatku dana, kad podsvijest poput poplave izbaci svoje najdraže fantome, uhvatim sebe, kako predano i dosljedno, metodično i temeljito, poput vječnog simbola svih potraga,transformacija, poniranja i ponovnih izviranja, umiranja i novih rađanja, poput zadnjeg cvijeta daljina, poput nejasnog otiska nebeskog stopala i danas tražim taj Trebižet.
I nikad ga ne prestajem tražiti.
(Rijeka Trebižat je jedina ponornica u Evropi koja 9 puta nestaje u hercegovačkom kamenu, te ponovno izvire ispod njega. U svom 51 km dugom toku ima još 8 lokalnih imena u različitim predjelima kroz koje prolazi( Culuša, Ricina, Brina, Suvaja, Matica, Vrljika, Tihaljina, Mlade ).)
Lijep post. Poput stalne, kipuće tajne. Poput Trebižata.
znas, nemogu da se otmem dojmu da bi ti pisao i prekrasnu poeziju 🙂
a Trebizet je bas rijeka stvorena za trazenja. trazenja poznatog i nepoznatog.
mada, ima ona jedna istina, da covjek voli sve ono sto poznaje, samo onoliko koliko to poznaje, .. a ne voli sve sto ne poznaje, iz kog razloga, nece nikada biti jasno.
no, da ne duzim, krasan post. sasvim jasno i konkretno docaran, osjecah kao da sam prosla svim tim stazama, sumarcima i puteljcima.
Lovice, nekako mi na Zuku Dzumhura vuce, mada moram jedan maksuz za njega. kad dodje vrijeme
Ajni, nisi ti jos nista vidjela. zna kod mene misao pretec samu sebe
Licno na to gledamo ovako:
ako imamo otvoren, istrazivacki duh, koji ne podlijeze lako strahu, volicemo nepoznato, pa cak i poznato ao suprotno od nas. ukoliko volimo nesebicno sebe i svoj zivot, skromno mu se radujuci, sto je dobar temelj svih drugih ljubavi, volicemo poznato i ono sto nam je nalik. ali ako ne volimo i ne podnosimo neki dio sebe, to jos vise necemo podnositi kod drugih, a ako nismo svjesni te neljubavi, vec je skrivamo saljuci je u podsvijest, stvar ce, u odnosu prema drugim, poprimiti ekstremne razmjere. naime kod drugog najmanje tolerisemo ono sto imamo i sami a cega nismo svjesni i s cim se ne identifikujemo
samo ti duzi, ima prostora 🙂
post se objema zahvaljuje 🙂
hej, dok ti citah ovo o istrazivackom duhu, prvo sto mi naumpade je – poslije skorpije sve su bile koopije, ahahah :))
joj , ne zamjeri malo igre, nastavit cu , sad sam u zurbi ..
dakle da nastavim, bas mi se svidjelo ovo tvoje folozofiranje, sasvim je na mjestu jer rusi kule i tvrdjave besmisla, i vrlo precizno zaokruzuje misao zapocetu.
to je to, to je insan, plasi se i prezire sve cemu ne zna korijena i zavrsetka, a nije hud svejstan da je svaki insan zapravo jedno nista i tek kad spozna to da je jedno nista, tek je zapravo tad mnogo i sve .. vrlo je tesko stanje zatvorene duhovnosti.. 🙂
evo bas jutros mi je poslao jedan prijatelj ovu prenesenu misao, koja je tako sjajna i jasna, bas pravi aksiom.
“za turskog vakta udje u gostionicu jedan pukovnik sa svitom i svi skoce da ga pozdrave, samo jedan covjek sjedi i pije onu svoju kafu i ne gleda. pukovniku bijase krivo i kaze “znas li ti ko sam ja, ja sam pukovnik taj i taj. a ko si ti, pa da smijes ne ustati i ne ukazati mi postovanje”. kaze njemu ovaj sto pije kafu: “dobro, pukovnice, a ima li sta vece od pukovnika?”. kaze ovaj, pomalo se snebivajući “ima, general”. “a ima li sta vece od generala?” “pa, ovaj…ima, sultan…” “a ima li sta vece od sultana?” “nema. nema nista”. “e, vidis, ja sam ti to nista” “
sjajna prica, a sto se vise zamislis nad njom sve bolje izgleda . da bi bila malo vise u istorijskom kontekstu trebalo bi ove pukovnike i generale zamijeniti sa pashama, agama i vezirima, da damo i mi neki doprinos njenom boljem sirenju.
u zivotu mi se desila upecatljiva situacija kad sam jednom tako uvrijedio lokalnog “velikodostojnika”, uspjesnog privrednika i biznismena ne znajuci ko je on. iznenadilo me je iskreno, to koliko je djelovalo na njega to sto ja, niko, ne znam njega, koji je eto sam sebe smatrao nekom ko ga bi svi trebali poznavati. valjda neku treba niko da ga prepoznaje.
jes’ ispadne tako da su male stvari bitne….znas ono citao sam ovo o rijeci, nije problem u ponornici problem je u tome sto smo pogubili niti..niko vise nema vremena, kad si zadnji put pogledao u nebo i zadivio se prostranstvu? e to je to…rijeka ce ponirati i dalje, a pashe begovi i generali ce nestati 🙂
pa eto, zadnji put nekad, hm, oko 23.11 prosle jeseni kad je slika sa profila nastala. tad smo moj drug Sakib, koji ce uci u jednu kasniju pjesmu koja je vec napisana, i ja hvatali oblake dok nisu nestali poput generala i aga
humble humble 🙂
Post ti je blago rečeno fantastičan. Ja se na Trebižetu (baš sa e :D) kupan od malena, na njemu san naučija i plivat i i sad mi je nekad draže se na njemu okupat nego na moru. Na baščini buden često, možda si me nekad i vidija. 🙂
hvala nepocesljani. Trebizet je prekrasna rijeka, uvidio sam kad sam je jednom naso’ 🙂