U društvenom životu selu, tamo negdje između sijela kraj voda, gdje su majke dopraćale kćerke i gdje bi se u ranim večerima rezvezivala harmonika i između pojave modernih kafića koji nose sve ono što poznajemo i danas kao dio urbanog, konformističkog, savremenog, našeg načina života, u jednom kratkom međuperiodu i pomalo uporedo s krajem jednog i sa početkom drugog postojala je egzotična forma okupljanja mladih zvana jednostavno igranka.
Na osnovu priča pretpostavljam da je igranki bilo i po gradovima, ali bio sam premlad da to upamtim, a u mojoj ranoj mladosti, korzo je polako umiralo a grad se prelamao između ničeg i pojave prvih kafića a poslije i diskoteka.
I na selima su postojale različite podforme igranki, neke sa narodnom muzikom i kolom u sredini, neke na kojima su majke jos dovodile kćerke i učestvovale društvenim događanjima revnosnije od njih samih, ali ona igranka koju ću ovdje pomalo opisivati i koja je obilježila veći dio moje prve mladosti procvjetala je sa masovnijom pojavom strane muzike kod nas.
Uostalom nemam ambicija da budem ni hroničar ni etnolog nego iz lične uloge varavog svjedoka opisujem svoj doživljaj vremena kojeg neumitno više nema. Tako da se unaprijed ograđujem ako sam negdje u nečemu i promašio.
Na selu sam ostajao kod očevih roditelja, vikendima, raspustima ili praznicima bježeći od dokone učmalosti grada u svijet pitomih brežuljaka, cvjetnih livada i šumskih potoka. U svijet neninih vretena, sazrilog klasja, domaćih životinja, cvrkuta ptica i najviše beskrajne, neograničene i neobuzdane igre. Svijet toliko različit od podnevne vreve grada, uskih mahala i njihovih brdovitih, ograđenih sokaka predgrađa, lopti koje uvijek završavaju u komšijinom dvorištu, privlačnog rijetkog, zabranjenog voća s druge strane ograde, svijeta provincije čiji su često jedini opipljivi svrha i razlog postojanja sveopći i bezuspješni bijeg od svega što imalo sluti na selo.
Lijepo je bilo istovremeno živjeti dva međusobno potpuno odvojena života, sa vrlo malo zajedničkih poveznica, sa različitom radnjom, mjestom i likovima u nevjerovatnoj, otvorenoj i monumentalnoj predstavi koja je mjestimično prerastala sama sebe i prelazila u vanvremenske prostore onostranog.
Selo rađa živopisne, jednostavne, jake, iskrene, otvorene karaktere koje boji jarkim, snažnim, osnovnim bojama. karaktere koji razgolićavaju i rastvaraju život na niz osnovnih, prostih, lako razumljivih činjenica. Sve je tu jasno, usporeno ili čak zaustavljeno, iskonsko, onakvo kakvo je odvajkada bilo, što ne ostavlja puno prostora za prepričavanja, umovanja ili naknadna dotjerivanja.
Grad rađa nijansiranu lepezu likova, koje često teško razlikujemo jedne od drugih, i pomalo ih utapa u tihu, slatku ironiju, a u cijelom procesu uvijek ostavi bar nešto nedovršeno, nedorečeno, nešto što se treba tražiti ili što samo traži dalje.
Biti svjedokom i jednog i drugog neslućeno je bogatstvo, veličanstven prilog raznolikosti postojanja, vjetroviti zamah pomjeranju unutrašnjih, često izmišljenih, međa bića u neke vanjske i šire okvire.
Pa zar baš danas, kao i uvijek, nije osnovni problem što niko nikog ne razumije, što grad unižava i ne uvažava selo gledajući izolovano samo neke, njegove lošije strane, a što selo ne poštuje i ne priznaje grad kojem uporno pokušava nametnuti samo svoju, usku i pojednostavljenu perspektivu, negirajući i zanemarujući pri tome sve njegove novije, od trenutka razdvajanja stečene vrijednosti.
A većina nas u miješanoj igri u kojoj odavno nema jasnih granica, u sebi nosi i jedno i drugo, nedirnutu, neokrnjenu sliku sela kakvo je nekad bilo i blistavu, velelijepnu, pompeznu ideju grada kakav bi trebao biti.
nastaviće se…
(Malo googlajući pojam igranke , da sam sebi više produbim temu, jedan od rijetkih linkova u rezultatima bio je i ovaj http://historijagradacac.blogger.ba/arhiva/2014/06/22/3677207 I to onaj sa najdetaljnijim i činjenicama najbogatijim opisom događanja. Pregledao sam malo blog i bio zapanjen količinom truda, objektivnosti i činjeničnosti koju je autor upotrijebio u temeljitom pravljenju presjeka i posvete jednoj lokalnoj sredini. Primjer svima kako to treba izgledati. A pošto smo ovdje zato da pohvalimo i kod drugih ono što smatramo da treba, ovaj blog je, koji je nažalost, sad poslije duže vremena pred gašenjem, za svaku preporuku)
sela vise ne postoje, ona su sada samo maternica odakle gradovi uzimaju svoj harac…a gradovi ustvari nisu vise ni gradovi….samo blijede senke sa puno raspalog i ispucalog betona sa uzasnim urbanistickim planovima. et
Kad kazes selo u meni se odmah bude dvije emocije: averzija i odusevljenje.
Imala sam nekih 5 godina, kad je moja majka otisla od mog oca ( poslije sam saznala, zbog njegove neizljecive ljubomore, jer je moja majka bila neobicno lijepa zena, svojevremeno ) a onda je otac, nas dvije sestre, odveo svojim roditeljima na selo ( da kazni majku ) i tu nas ostavio kod svojih.
Znam da smo prespavale i odmah ujutro pobjegle, sestra i ja, i sjecam se samo da smo trebale bjezati nekuda nizbrdo. Medjutim, kako ja nism mogla brzo trcati, sustigla nas je oceva maceha i uhvatila mene, a onda se vratila i sestra, jer nije htjela bez mene dalje.
Od tog momenta ja sam dobila averziju na selo i zamrzila sve sto je u vezi s njim, iako je to bilo jaaako pitomo mjesto sa divnim ljudima.
Druga prica je kako sam se sretno, bajkovito i sigurno osjecala kod ljudi koji su mi bili s majcine strane, i kojima smo redovno isli Bajramima i praznicima i tako nekim sohbetima. Koliko mi je divnih i nevinih uspomena ostalo na te krajolike, pasnjake, vocnjake, sesoske velike avlije sa mnogo djece ali i onog nutarnjeg mira i bogastva dusinog, i na rijeci i na djelu, otvorenosti i iskrenih pobuda i zelja i davanja svakojake prirode. Tu mi vazda odmah naumpadne cardak na kom sam spavala, a sve je bilo od drveta, pa skripe skaline, podovi, tavanice :)))
Ehh da, takve ljude sam kasnije vrlo rijetko sretala u zivotu.
Eto, moje dvije seoske idile 😀
Te igranke su imale veliki značaj za mlade, jer se baš na tim mjestima upoznavalo, sastajalo, rastajalo i voljelo 🙂 Nije bitno da li su bile sa narodnjacima ili nekim lokalnim bendom 🙂 Bila sam mala dok su bile aktuelne u mome selu, ali se sjećam sa koliko su žara starije djevojke i momci iščekivali taj važan događaj 🙂
Ajni, posebno me se dojmio tvoj doživljaj sela 🙂 Pa,Bože… 🙂
downhill, bas slikovito opisano 🙂 i tacno
Ajni, da li i danas sanjas kako bjezis a ne mozes pobjeci ? i koja je sestra na majku, i sta to izaziva kod one druge sestre pod uslovom da ona nije na majku 🙂
Lovice, bice o tome detaljnije, ako bude. vec je napisano, ali nesto polako gubim volju da objavljujem, ili je do ovih sumornih, hladnih, zimskih dana 🙂
u svakom poslu ima zastoja, pisanje je posebna rabota, koja je uvijek duboko povezana sa onim sto se događa u nama… Iako je dan pun sunca, tebi je sumorno i sivo i zimsko…Jazuk bi bilo da ne objavis napisano, jer je to ipak nesto bitnije od tvog ličnog raspolozenja 🙂
Nikako mi ne izlazi iz glave slika dvije sestre koje bjeze niz ledine 🙂
lovice, dosao sam do nekih dilema tipa koliko toga licnog si u stanju podijeliti, makar i sa anonimnim ljudima. objavicu sljedeci dio, ali mislim da ce kod svakog dijela ostati ista dilema. i mada je pisanje uvijek pomalo licno, ipak je drugacije kad je to licno licno, i narocito kad se ne radi samo o nama, jer je ipak to nas izbor, nego i o drugim koje spominjes, nebitno u kakvom svjetlu, ali iz vlastite, ne njihove perspektive, i koji taj izbor nemaju.
a sad sad progooglas nesto i eto te svima dostupnim i oni koji su ucestvovali u radnji lako ce se prepoznati ili jos gore drugi ce ih prepoznati.
da to sa ledinom je prica za sebe 🙂
Pisac mora naci ravnotezu. Drzati se kodeksa, pravičnosti, istinitosti i ljubavi prema homo sapiensu 🙂 Tako ce sve sto napise biti onakvo kakvo treba da bude. I naci ce one koji to trebaju pročitati. Misljenje mora biti neovisno od suda drugih,jedino tada vrijedi, jedino tada je tvoje i jedino tada ima vrijednost i tezinu. A sve to vodi u samoću i otuđenost… 🙂
nekima su samoća i otuđenost prirodna stanja, mada možda i ne žele da budu pisci. ali naravno slažem se, sve bitno si rekla. da nisi spomenula onu ljubav, malo bi i polemisao o ovoj otuđenosti, koja mi nekako ljepše zvuči ako se kaže izdvojenost. izdvojenost od drugih i od sebe koja onda vuče objektivnost. otuđenost nekako vuče na nevezanost, nedostatak ljubavi, ali s tim tvojim dodatkom nema zabune šta si mislila. mada ću i ja riječ koristiti u narednim dijelovima i to najviše kad se radi o meni.
pa 227, moram ti reci da ne sanjam to kako bjezim a zapravo nemogu pobjeci, na svu srecu 🙂
kad vec pitas o snovima, moram ti reci da cesto sanjam jedan te isti san, i sto je jos najcudnije u tom snu znam da sanjam i znam sve sta slijedi, jer mi je san odlicno poznat 🙂 ( no san nije negativan niti tegoban )
na majku sam ja, sasvim i doslovce. i sto mi je jos najdraze, u pokupljenim njenim genima dobila sam i prilicno smisla za humor. moja majka je vrlo duhovita zena, ali i dosta mudra.
sestra je sva na baba mi rahmetli, cak je plavusa, dok sam ja crnka.
medjutim, ucinila bih ovdje nepravdu spram babe mi rahmetli, kad ne bih kazala da je i on bio vrlo lijep muskarac, ali sa izrazenim osjecajem stida.
moja majka je kazala da je bio najljepsi momak tog vremena, koji je bio na zenidbu.
i na kraju o sjecanju sestre.
upravo sam bila u situaciji da ju upitam o tom i da li se sjeca i u kojoj mjeri. medjutim, rekla je da se apsolutno ne sjeca nicega iz tog naseg bijega.
sjeca se vrlo zivo, da je medju roditeljima bila zategnutost, i da smo bile odvojene od majke, ali pokusaj bijega nije joj ostao upecatljiv. to je za nju vise bila svakodnevnica i sasvim logican i normalan razvoj situacije. 🙂
o da Lovica, i meni je taj bijeg i slika dan- danas ziva i jednako intenzivna bas kao i tada.
sjecam se i silnog kajmaka koje smo joj pokvarile jer smo umakale prste u raznolike zdjele i cupove u kojima je ona drzala mlijeko da bi se uhvatio kajmak. i crtale po tom kajmaku :))
taj moj djed je bio imucan i imali su mnogu stoku i puno mlijeka.
ali eto, nesto ih nisam mogla voljeti, ne znam ni dan danas zbog cega. mislim da su oni bili najmanje krivi za sve.
🙂
Ajni, možda to nije nevoljenje, jer ne razumijem kako djeca ne mogu voljeti, možda je malo obojeno predrasudama i cijelom sitacijom…
Taj kajmak po kojem ste crtale, to se kod nas zvala pavlaka (povlaka), a kajmak je, kad se, tek pomuženo mlijeko, ulije u veliku tepsiju, ili zemljanu crepulju, te se stavi na kraj šporeta gdje se zagrijava nekoliko sati, dok se na vrhu ne formira kora – kajmak.
i ja sam crtala, mislim da su to bili moji prvi “blokovi” 🙂
Ajni, lijepo je sto san nije negativan, i sto, kad si vec svjesna da sanjas nemas potrebu da preuzmes kontrolu nego pustis san da se ipak sam odmotava. jako cijenjena osobina u ezoteriji.
interesantno je to kako svi imamo razlicite verzije zajednicke prolosti, covjek se nekad zabs upita treba li vjerovati i svojim sjecanjima.
mudrost i smisao za humor su dobitna kombinacija ove godine 🙂