Bez laži (1999 humanost protiv humanosti)

Imao sam prijateljicu iz sazvježđa Andromede
ruke hladne kao stijene
očiju nema samo sjene.

Usta nigdje, osmjeha isto,
samo zubi,
nikad ne znaš koje je čudi.

Ali s vremenom,
mjenjao bih
sve ljudske osmijehe razne
i silne  poglede mazne, mile
za samo jedan  pogled prazni
s nebeskih ravni moje vile.

Jer njen pogled hladan, resi
ostavlja te gdje i jesi,
dok te ljudski gest bajni, mio,
natjera da
na kraju priče budeš
gdje si na početku najmanje htio.

Beskrajna noć, rađanje Svijeta,
Veliki Prasak, sudar kometa,
hladne ruke, očiju nema,
prijateljica
iz sazvježđa Andromeda.

11 komentara

  1. Lovice, svako je tumacenje tacno, jer svako ima pravo da vidi to na svoj nacin. naravno nisam imao licno iskustvo nekog stvarnog susreta, mada sam pomalo uzimao u obzir tudja “iskustva”. moj licni cilj, ako mogu da se sjetim sta sam htio prije toliko godina i da sad to rastumacim, je bio da ukazem da stvari nisu uvijek onakve kakvim se cini, i da nekad ono sto nam izgleda hladno, strano i nepoznato u konacnici moze biti bolje od onog poznatog i naizgled toplog. naravno uslovno. i da, ne vjerujem da ti se cesto omakne da promasis sustinu 🙂

  2. Prvo sam se informisala o Andromedi, pa zamislila k'o u onoj pjesmi “od zvjezdanog praha finog” tu udaljenu maglinu i nekako se probudio taj osjećaj “prvog susreta”, ili “susreta sa Melekom” (Orhan Pamuk “Bijela tvrđava”) , nečim potpuno nepoznatim, ali suštinski nama potpuno srodnim. Može se promaljati u različitim oblicima. Ovdje sam mislila na tiha otkrovenja i određivanja svoje pozicije u prostoru i vremenu.

Komentariši