doći će kosmički dan
i odnijeti
sve zaspale gladiole
u ulici čežnje ravno do moje
neki će govoriti trebalo je
razlog je razlog a usud usud
karavane nisu zalud prolazile
miris spaljene trave
razastrijet će
dimne crijepove grobne tišine
nebo će otimati boje
raskvašene
gnjilom truleži
nepostojane praznine
a sudbine
sudbine će proći
kao davno
izliječena
bolest vremena
…kao davno izliječena
bolest vremena…
uh druze…reci cu UH
lovice, vrijeme pokazuje ozbiljan simptom malaksalosti
downhill, u odnosu na kosmicki dan mnoge stvari su relativne, ali kosmicki dan nije samo poruka opomene i relativnosti, nego paradoksalno i nade, da se stvari, ako nikako drugacije, mogu promijeniti na taj nacin. ako ne bude mad maxo-vski scenario
To samo sudbine prolaze
Smalaksavaju damari
I misao trne
Vrijeme je Svemoćno
Bog je Sebe nazvao Vremenom
a čovjek se natovario
nepotrebnim bremenom 🙂
lovice, lijepo i bas doslovno pogadjas moju ideju. samo sudbine, kao nepotrebno breme, bez prejudiciranja ostalog 🙂