Svjedoci čuda

Oh, slijepog li užitka,
koje li gladi za
zrakom što ga dišemo,
usta, oko, ruka.
Oštre li čežnje
da proboravimo sasvim sami
u jednom jedinom prasku smijeha.
Oh, ta besramna, uvredljiva smrt
što nas ubija izdaleka.
Pored užitka što ga osjećamo u smrti
za šalicu čaja..
za mlako milovanje.
                                                                                              
(Josea Gorostize.."Beskrajna smrt")

Mada ne djeluje tako, za mene je ovo oda životu. Podsjetnik na male sitne stvari koje ga čine i beskrajnu radost koju u njima mogu pronaći samo oni bez prevelikih očekivanja. Asocira me nekako čudno i na naziv jednog starog bloga kojeg sam odnekud iz nepreglednih vrleti uma po nekim još nerazjašnjenim zakonitostima izvukao. "sitne radosti". Uspijevam nekako pronaći njegov izbrisani otisak u vremenu

 https://web.archive.org/web/20060704165358/http://noeli.blogger.ba/

 Danas, poslije kompletnog brisanja, ponovnog određivanja smjera i par konceptualnih transformacija blog izgleda dosta drugačije

 http://noeli.blogger.ba/

 Autorica je se očito dosta tražila, mijenjala smjerove svoje pretrage, izabirala nove puteve na raskrsnicama. Dio toga, što je ostao zamrznut u vremenu  je moguće pratiti, a sve ostalo ne poznaje ni samo sjećanje a ni svemoćna tehnologija.

 Tražeći pjesmu, kojoj nisam znao naslova, već samo par redaka koje sam davno nekad ukrao od samog sebe, naletih i ovdje

 http://traumatologijavremena.blogger.ba/arhiva/2009/07/27

 Pronađoh se donekle u traženjima autora. S druge strane fascinantno je kako je ista pjesma djelovala na njega potpuno drugačije. ostavila skroz drugi eho. Ta razlika perspektiva me oduševljava. Taj potencijal da istu stvar primimo na potpuno različite načine.

 Malo sam prelistavao blog i umislio sam sebi da se tu, uporedo sa razvijanjem bloga, razvijala i jedna ljubavna priča. Kako priče vidim svugdje a ni uobrazilja mi nije strana, ne bi tome pridavao neku pretjeranu važnost. Vjerovatnije je ipak da su se znali i prije, ali nekako želim vjerovati da se sve baš tu razvilo i da sam baš ja kao slučajni posmatrač svjedočio tome, sa malim vremenskim odmakom što daje priči neku još nestvarniju, još maštovitiju notu.

Potrebno mi je to, ne samo zato što to stavlja vrijednost na mene kao posmatrača, na čemu se i temelje moderni realitiji, nego što i životu daje neku notu čuda i neočekivanog u onom rjeđem, ljepšem smislu.

 I jedan i drugi i treći blog, povezan sa drugim, su "napušteni", u vremenu zalutali ostaci nekadašnjih traganja. To me nekako prirodno dovodi do razloga. I onih koji vode početku i onih koji dovode do kraja.

Razloga vjerovatno ima koliko i ljudi, i potreba za početkom se može i smije podudariti sa potrebom za kreativnim izražavanjem uopšte, što je pitanje na koje opet ni tomovi materijala nisu do kraja odgovorili. A kako svaki početak ujedno u sebi, po staroj vremenskoj , nosi i kraj, tu se lanac razloga može i zatvoriti.

Blog je ipak specifičnost. On nosi u sebi i taj socijalno interaktivni, živi moment koji neke umjetnosti ne poznaju, pa su stoga prepuštene samo autoru, vječnosti  i sebi. Blog je opet susret vječnog sa trenutnim, uzvišenog sa banalnim, umjetničkog sa svakodnevnim, javnog sa privatnim i predstavlja spoj potrebe da se kaže sa potrebom da se čuje, potrebe da se javno izrazi sa potrebom da se ostane u tišini, potrebe da se da promjene stvari sa potrebom da budeš promijenjen, potrebom da ti svjedoče sa potrebom da svjedočiš, i zato on rađa paletu samo svojih razloga koji se teško u istoj, autentičnoj formi mogu naći bilo gdje drugo.

Ako bi ipak od svih mogućih i nemogućih razloga pokušavao indukcijom da nađem neki opšti,dovoljno tačan, dovoljno približan , dovoljno uvjerljiv razlog poslužio bi se sljedećom pričom.

obratite pažnju na psa. on je ključan za razumijevanje priče.u nemirno zimsko jutro, neke daleke, bilo koje godine, jer se priča događala, događa se i događaće se, kad je mraz okivao prozore i pjevac snažno lepetao šarenim krilima pokušavajući uzaludno da se zgrije, a žuti mačak, lagano škiljeći na jedno oko, preo u toploj busiji pored prozora, pojavila se prva, slabašna ideja o nečemu novom. Ideja ko ideja, nije imala ni oblik ni formu, samo je se nekom prastarom nepoznatom igrom slučaja, izdvojila iz svih sličnih ideja i sišla nenadano u toplu, zagrijanu, pripremljenu sobu. Na početku, što zbog surovog zimskog vjetra, što zbog mačka koji se proteže i prede, ideja nije imala nekog odjeka. Samo je lebdila neprimjetno, tu u toplom zraku sobe, blago izdvojena od mnogih istih.  Primjetite pas se još ne spominje. Nepunih mjesec dana kasnije, skoro u snu, pojavila se i rečenica, čudna, neuobičajena, nepripadajuća i na prvi pogled bez ikakve veze sa idejom.

Rečenica je čekala u ostavama uma sve do jednog usijanog poslijepodneva, kad je jedna nagla odluka preduhitrila i pobijedila sve ostale protivrazloge. tako su se, poput davno izgubljenih fragmenata iste stvari, spojili ideja i rečenica ugledavši zajedno svjetlo bloga.

Inercija koja je savladana da se počne sa nečim, nakon početka počinje raditi za to nešto i tako je stvar krenula da se kotrlja. Pošto smo već uveli Njutna u priču, i pošto svaka akcija ima reakciju, kotrljanje se očekivano, vremenom usporavalo i na kraju sasvim zaustavilo, baš kao što je i otpočelo.

Za sve to vrijeme naš pas je ležao tamo negdje, možda čak ne u istom vremenu, žvakao neke svoje kosti, režao na slučajne prolaznike, i na prvi pogled, samo na prvi pogled, ako izuzmemo škiljeće oko mačka, nije imao nikakve veze sa našom pričom.

 

6 komentara

  1. slijepi užitak – oštra čežnja
    pas je oglodao kost
    mačak prede
    točak se kotrlja
    Njutn spava.

    Smrt diše.

    Čovjek piše.

    Smrt briše.

    Njutn spava.

    Točak se kotrlja.

    Mačak prede

    Pas je oglodao kost

    Nestala je nevinost
    života
    u razuzdanoj igri smrti.

  2. “slijepi užitak” je suštinski. Život po svaku cijenu ne znajući ni zašto se živi ni zašto se bojimo umrijeti. slijepo neznanje. Kao što poodavno obećah objavio sam sve ono što sam počeo pisati na blogu, dok još postoji blogger.ba.

Komentariši