Krug se zatvara

Krug se poslije nešto neobaveznih, nepravolinijskih lutanja zatvorio. vratio se ponovo na tačku odakle je i krenuo. prijatelj zbog kojeg sam došao uglavnom je završio stvari koje je ovdje započeo.

http://night_coyote.blogger.ba/

moj lični sud, koliko je moguće lišen pristrasnosti, je da je u tome i više nego uspio. Uspjeh je sama činjenica da je pobijedio sebe i to izveo do kraja. A ako napisano ostavi bar nešto traga u tuđem postojanju, dirne na momenat bliskog neznanca, uspjeh je neupitan. osobno nijedno drugo mjerilo ne priznajem, osim ovog neutvrdivog. 

preostali sud donosi vrijeme i njegovi nemirni svjedoci.

ovaj završetak se u jednom trenutku nekako simbolično poklapio sa završetkom bloggera. isti prijatelj i ja bili smo svjedoci njegovih prvih dana i sad smo se, po nekom čudnom scenariju života, vratili da svjedočimo i zadnjim, koji eto to možda ipak i nisu.

tako stvari izgledaju gledane iz jednog ugla, a iz drugog ne vjerujem ni u krugove ni u svjedoke. nepristrasan svjedok koji ne učestvuje i bar malo ne utiče na radnju ne postoji, a savršene krugove koje je Arhimed nekad crtao po pijeskovima Sirakuze vjetar, more i Rimski vojnici odavno su raznjeli.

Isto tako dvojim i oko kontinuiteta. on je naizgled suprostavljen osnovnom svojstvu života da se mijenja i da teče. što bi rekao Heraklit: "ništa nije stalno sem promjene same". Fanatično to poštujući , završavao sam i češće nego sam to stvarno htio sam sa vjetrom na leđima. tad nisam previše ulazio u fenomenologiju vjetra. prećutno sam vjerovao da je svaki vjetar isti i da nam uvijek neumitno ukazuje pravac. kad osjetiš vjetar činilo se neupitnim i prirodnim da se okreneš na suprotnu stranu. bol je bila nepogrešiv znak da je iskustvo bilo vrijedno. zato sam volio i prihvatao tu bol. u tihim noćima njegovao je i održavao.

bol i vjetar su bili moji odgovori na sve. i upitano i neupitano. naizgled mudri, naizgled stoički, naizgled hrabri.

život će ,svojim kasnijim virtuoznim izvedbama , pokazati opravdanost svih ovih naizglednosti. i kako nova vremena nose nove simbole, tako donose i nove poglede, lišene ranijih sebičnih, uskih i nametnutih ograničenja. u novim pogledima nema novog, nema kraja i nema početka jer kako reče Poljska nobelovka Wislawa Szymborska

svaki početak
samo je nastavak,
a knjiga događaja
uvijek na sredini otvorena

5 komentara

  1. vidis ovo: -bol je bila nepogrešiv znak da je iskustvo bilo vrijedno-

    pa to ti je skupo i vrijedno neopisivo.

    mi ljudi nekako vrlo lahko zaboravljamo da je covjek dvoje zapravo: unutra i svana, tj. Nebo i zemlja.

    ja se ponekad usudim pomisliti, da je Vjetar tu, da nas podsjeti kako zapravo u insanu pulsira emotivnost i puse i okrece smjerove, gdje u velikoj vecini, tj, najcesce konstatujemo bol kao stvarno stanje, sto nije nimalo pogresno.

    ono sto ostaje i sto vrijedi je vrijeme dok smo koketirali sa Vjetrom u ledja 🙂

    dakle, da ne duljim, odlican post i bravo za night-coyota, treba da ostane medju nama, neka i na njega pusu Orkani 😀

  2. Ajni, lijepo si to primjetila. Vjetar vani se superponira sa vjetrom unutra i zajedno odredjuju bol i smjer, trajanje i radost. bol nije uvijek potrebna, ali ne treba ni bjezati od nje. kad se bjezi ona jos vise ide za nama 🙂

    ps
    nego sjecas se sta sam ja tebi reko ovdje, neposredno prije ovih “nemilih” dogadjaja
    http://www.blogger.ba/komentari/308261/3782681
    nisi poslusala 🙂 ovo odstampat staviti iznad kreveta i nek je stalno na pameti 😀

  3. Lovice, SZ je bar u ovom kontekstu pitanje kontinuiteta ucinila izlisnim. nekad se opterecavamo bespotrebnim dilemama. neka vrsta kontinuiteta postoji s nama ili bez nas. U tom pogledu “nase” oznacavanje pocetaka i krajeva proizvoljno je , subjektivno i cesto vrlo bespotrebno.

Komentariši