Duga šetnja i kratka Šekspirovska svijeća

opet sam jutros udisao smaragdne uspomene
širio zrnca vjetra na krilima nade
kretao se gore dole večerima smiraja
družio s drvećem
gomilao prazna odijela u noćima rastanaka
ispisivao bijele stranice po omči vremena

nisam gubio korak nisam mašao osmijeh
uzmicao sam planinama uzdisao dolinama
nikad ne preskačući brojanje otkucaja
zar nije lijepo biti vjetar u priči punoj života
okusiti radost trajanja i tugu rastanka u istom stihu
dodirivati čudo bez prestanka

ponori su imali odjek
ljudi s druge strane neke svoje vrhunce
gledajući ženu kako s balkona otresa mrvice povikao sam
mudrosti ugasi svijeću.
dovoljno je.
za jednu šetnju
jednu tuđu pjesmu
i pozajmljen san

13 komentara

  1. nepocesljani, poezija mi nije nedvosmislena. pokusavam se igrati simbolima na vise nivoa. viseznacno.
    najbanalije tumacenje je da su nasi snovi cesto posudjeni a da ne znamo. mislimo da su originalni, ali zivimo tudje snove koje smo odnekud pokupili a da nisu nasi iznutra. npr dugo sam vremena mislio da mi je san da proputujem svijet, dok nisam shvatio da sam samo pokupio neki kolektivni ideal , a da to u stvari i ne zelim toliko, da mi je uglavnom dovoljno tu gdje sam.

    na drugom nekom nivou opet pjesma ima sekspirovskih elemenata i simbolike, zivot – kratka svijeca, san ljetne veceri,…, pozajmljen san mi se uklapao u to, zivot je san koji je nas a nije nas nego san nekog stranca u noci.
    eto ukratko 🙂

    a ti mi nesto previse ulazis u psihoanalizu 🙂 svidja mi se ta tendencija , do neke odredjene mjere naravno

Komentariši