Otkucaji vremena (1/6)

Ovdje će biti prikazani fragmenti iz par života, izmiješani do neprepoznatljivosti. U jednom je životu npr postojalo poznanstvo iz voza, u drugom smrt, a u nekom trećem starac s turbanom. Par, čak i izmišljenih života, u svakom slučaju je više od jednog neizmišljenog.

 Negdje na balkanu neposredno prije nemilih događaja koji će uslijediti

 Probudilo me je neobično, ravnomjerno huktanje koje je, kako sam bunovan zaključio, dolazilo spolja. skočio sam , pogledao kroz prozor i umalo upao nazad na leđa kad mi se pogled  susreo sa dva ogromna, neljudska, okrugla oka obmotana nejasnom masom perja i kandži. samo mi je još i vražija životinja danas trebala. dosta mi je pritiska zbog odluke koju više ne mogu odlagati i sad se i ona, “mudrac”, našla tu da mi kvari dan. najradije bi se vratio nazad u krevet i sve prespavao, ali je čak i ta želja, usljed nagle navale napetosti i  nervoze , ubrzo iščezla.

sjetio sam se živog, nestvarnog sna koji je prethodio buđenju. negdje  sam u cirkusu i okrećem se na velikoj vrteljci a klaun koji je stajao sa strane dovikivao je cijelo vrijeme “život neće čekati” i onda je počeo da hukti i tu sam se probudio. sve one jarke, žive boje sna i nevjerovatni koloplet raznoraznih zvukova i mirisa lagano su se razmilili pred poroznim jutrom.

Na brzinu sam se umio prehladnom, bunarskom vodom, obukao i ponovo izletio napolje na svjež jutarnji zrak. Prošetaću do obližnje rijeke i malo smiriti grčevite, nabrekle misli. u ovo doba godine sve je ionako pusto, pa će mi šetnja samotnim proplancima i divljim predjelima pomoći da malo razbistrim glavu. Jutarnji tračci sunca polako su se probijali i počelo je pomalo da se vraća moje uobičajeno dobro raspoloženje. skakutao sam okolo zaboravljajući i na odluku i na bilo kakvu nesretnu i pritiskajuću misao ovog svijeta. usput, u zanosu, nijednu baru nisam promašio, nijedno blatno mjesto preskočio i nijednu izbočenu živicu kraj staze izbjegao. zašto ne mogu zauvijek ovako. živjeti ni tamo ni vamo, u zaleđenom, zaustavljenom vremenu između.

Između prije koje je nedvojbeno prošlo i poslije koje će neumitno doći. i šta te odluke, bilo kakve odluke, najčešće postižu. uskraćuju nam sretnu, opuštajuću sadašnjost radi potencijalno sigurnije budućnosti. završimo škole, ulažemo u poslove i na kraju se opet najradije sjećamo bezbrižnih dana prije. ali još nisu patentirali pilulu da preguraš dan , a da jesu, nezamislivo je na kakve bi sve uzaludno prekrasne načine ljudi proživljavali život neopterećeni egzistencijalnim teretom preživljavanja. i onda bi imali priliku da vidimo kako rudar postaje pjesnik, radnica na trafici balerina, a činovnik u nekoj banci ostrašćeni botaničar. većina bi ipak dokoličarila bez mjere. tražili bi se novi i novi načini instant lagodne zabave, izležavanja i posmatranja bez truda. drušvo bi stagniralo.  i danas je preživljavanje rijetko isključivi motiv, mada će načelno svi na njega prvo uperiti prstom. naročito oni bogatiji, koji će reći da su samo htjeli da dugoročno, bez straha, obezbijede porodicu. onda ih je jednostavno krenulo i šteta bi bilo to ne iskoristiti.  te nevidljvie granice gdje prestaje jedno a počinje drugo su uvijek problem. kad prokletstvo zamjenjuje nateklu potrebu za preživljavanjem. kad više i više postaje jedina riječ. a opet prirodno je da se ljudi kreću, da napreduju, da se šire. kako sve te, naizgled suprotnosti, pomiriti. 

često se krene iz navike, bez razmišljanja, zato što “svi” to rade. drugi opet imaju tu izraženu potrebu za prestižom, da se istaknu, da provire iz gomile.  onda sam se sjetio nje. da, njoj je to bitno. ona je tip osobe koja cijeni uspjeh i prestiž odakle god oni dolazili. čini mi se da u meni i vidi samo taj konkretni potencijal, malenu, neznatnu mogućnost da ću se jednog dana na nekoj društvenoj ljestvici popeti dovoljno visoko da može mahati sa mnom kao sa paradnom zastavicom kad se to desi. pokušaću da je izostavim iz razmatranja. u nekom i nepovoljnijem razvoju za nas , siguran sam da će me brzo zaboraviti i zamijeniti sa novijim i boljim modelom. onim sa još više potencijala ili možda čak na pravom mjestu realizovanog potencijala.

ljubav je svakako funkcija vremena i udaljenosti. i mada je ovo s vremenom i naročito zaboravom prirodno i skoro pa linearno, što olakšava stvari, ovo sa udaljenosti nije uvijek jasno. nekad voliš više nekog ko je dalje i koga čekaš ili viđaš samo povremeno nego nekog ko je stalno tu. opet najveća nepoznanica u jednačini nisu ni drugi, ni okolnoti, nego baš mi sami, pa je rješenja koliko i nas ljudi, i više. baš sam počeo da ponovo razmatram razloge za jednu ili drugu odluku i konačno uspješno promašio  bar jednu baru, kad me iz umovanja prekinuše stado ovaca i čovjek koji je izlazio iz šume  i približavao mi se iz suprotnog pravca. kad se dovoljno približio prepoznao sam ga, okrenuo se i shvatio da je već kasno da promjenim pravac. koliki samo treba biti baksuz pa danas i na njega naletiti. ovdašnji ljudi su ga izbjegavali i predali o njemu nevjerovatne legende, da priča sa životinjama, čita misli, predviđa budućnost  i druge koještarije. živio je izolovan i sam na kraju sela, na tajnovitom, visokim tarabama zaklonjenom imanju. hodao je bos tokom cijele godine, nosio štap i tjerao ovce u nekim samo njemu znanim pravcima. oblačio se ko iz turskog vakta, bijele, kratke pelengaće na nogama, bijeli turban na glavi i  između prsluk i košulja od nekog starinskog sukna. isto kao da je izašao iz nekog muzeja, nekog istorijskog filma ili je tu, nekom međudimenzionalnom igrom slučaja, zalutao ravno iz zaboravljenih prohujalih vremena. na licu duga sijeda brada i kako se više približavao, crne kao žar, gorljive oči.  u jednom trenutku sam pomislio da stvarno ima preko sto godina i da je bar dio lokalnih legendi istinit. ponašao se nehajno, blago onim štapom usmjeravao ovce, uopšte ne dajući nikakve naznake da me je primjetio ili da to remeti nešto od njegovog ustaljenog ritma. međutim, baš u trenutku kad smo se trebali mimoići, nenadano, kao iz vedra neba, podigao je slobodnu ruku i pokušao valjda, da mi je stavi na rame.  potez sam pogrešno protumačio i uhvatio ga za ruku tako da smo se našli tu sami kilometrima unaokolo, u čudnoj i istovremeno smiješnoj situaciji, držeći jedan drugog za ruku. bar njega to nije zbunilo, pogledao me onim crnim neljudskim očima, kod kojih nisi mogao razlikovati zjenicu od šarenice, i progovorio, neobičnim, odsutnim, dubokim glasom. riječi se dobro sjećam :” Sine, danas ti je sudbina stavila mene na put. pokušavao si to da izbjegneš, ali nisi mogao, jer neke stvari nisu u domenu nas ljudi, već to više sile, iz , za nas,  nepojmljivih razloga, imaju neki svoj plan. sad sam to slučajno bio ja, a u začaranom krugu vremena, sve će se još jednom ponoviti i kad dođe vrijeme naići će neko neko ko će te, poput mene, po drugi put spasiti još teže sudbine”. zatim me je pustio i samo produžio dalje kao da se ništa nije dogodilo. toliko sam bio šokiran događajem da sam zaboravio i gdje sam krenuo i zašto sam uopšte tu. mahinalno, nesvjesno sam se okrenuo i vratio nazad u kolibu. čim sam došao spakovao sam se i uz opsesivno ponavljajući šapat “u domenu nas ljudi” odvezao nazad u grad. odluka je bila donesena. sama od sebe. uz “malu” pomoć ludog starca. Napustiću ovu ludu zemlju zauvijek. otići ću i nikad se više neću vratiti.

sljedeći dio