Otkucaji vremena (4/6)

Sad ga eto , poslije godina stranog svijeta, poslije Poljske studentice Monike, opet u staroj domovini, započinje konverzaciju sa nepoznatom djevojkom preko puta. prošlo je mnogo otkako je započinjao konverzacije, vodio razgovore i radio stvari koje ljudi uobičajeno rade a da se ne pitaju zašto. da je htio to priznati , čak bi osjetio da mu je godilo. da je uživao, da nije primjetio kako vrijeme otkucava  brojeći svoje vlastite okretaje, i da je odjednom izostalo ono uobičajeno čekanje na sljedeću stvar. čekanje na koje trošimo većinu svog vremena i svojih snova.  

“Čitam ovu knjigu treći put, uvijek otkrijem nešto novo, nađem neki novi pogled na stvari koji mi je izmicao u ranijim čitanjima.  Pa pogledaj samo ovaj dio:

-Stvari su na taj način morale da se prenose zato što su bule sazdane od Čistog Života, a ta vrsta života teško da se može uhvatiti slikom ili rječju. Jer slike i riječi opčinjavaju ljude, tako da oni na kraju zaborave na Jezik Svijeta.-

Ne djeluje samo na intelekt nego i budi nešto dublje, nešto zakopano.

Da li ti čitaš,  ponavljaš li pročitano i budiš li ono što je zakopano ?”.

Iznenadila ga je njena spontanost, neposrednost, otvorenost, smjelost da priča sa strancem bez ustezanja, bez taktiziranja koja uvijek nose ti, naročito prvi, kontakti, kad se odmjeravaju snage, kad se zauzimaju pozicije, prekrajaju i utvrđuju teritorije, kad i nepisani društveni obziri traže određenu vrstu uštogljenosti.  Mislio je da je povjerenje izumrlo kod ljudi, da je nestalo zajedno sa radošću otkrivanja, da se svijet zatvorio sam u sebe i da poluzatvorenim očima starca broji svoje zadnje dane. Ovo je budilo nadu tamo gdje joj odavno nije namijenjeno da bude, rađalo proljeće usred zime, otvaralo srce . 

„Ima nekog paradoksa u tome da samim riječima pobijamo njihovu važnost. Volim paradokse, a prije ih nisam volio. Volio sam da svijet bude čist i dosljedan, da se može nedvosmisleno i precizno opisati. Čitao sam. To je dovoljno reći. A zakopano volim ostaviti gdje i jest, nek tamo odmara u miru, neometano od očiju znatiželjnih, povodljivih tragača. Šta se dešava kad slučajno nađu to što traže. Završava priča. Mene interesuje poslije. Interesuje me da li to što je našao mijenja nešto kod tragača, nešto u njegovoj unutarnjoj prirodi, nešto što će učiniti da uobičajeno prazan dan bez događaja ne izgleda isto prije i poslije. Naposljetku interesuju me i oni što su to zakopali, o njima malo ko ili niko ne govori. Šta je njih nagnalo na to, koji razlozi, koji usud. Šta je to što počinje jednu priču a završava drugu a što pisac u svojoj pojednostavljenoj genezi priče najčešće zanemaruje. Ali bitno je da zna prodati spoj razvodnjenog ezoteričnog misticizma sa uproštenim religioznim poimanjima u kojima će se većina ljudi prepoznati. Pomiješati potragu, tajnu, egzotiku i ljubav u istom i od toga napraviti svjetski bestseler. Priznajem, knjiga na momente može dirnuti, učiniti da se čovjek osjeća lijepo dok čita, ali šta je pouka koja ostaje nakon svega !?  Da trebamo sve ostaviti i slijediti snove i gdje nas to vodi ? Holivudski do blaga i lijepe djevojke na kraju. Zaista !?  „

Prekinuo je, iznenađen, bujicu koja je nenadano izletila iz njega i izlila se tu pred  nepoznatom djevojkom. I njega je nekako ponijela njena opuštenost i nedostatak uobičajenih društvenih normi. Rijetko je sebi dozvoljavao takve luksuze. Volio je da ima stvari pod kontrolom. Pretjerano otvaranje ili emotivan izljev pred strancem nisu bili dio tog nepisanog koda.

I nju je malo iznenadio odgovor a zatim se samo blago nasmiješila:

„Ti si izgleda jedan od onih što život mjere stotinama nijansi sive boje i što u svakoj pojavi traži njeno naličje. Za svako postavljeno pitanje  vjerovatno imaš svoj sopstveni odgovor jer ti nijedan od ponuđenih nije dovoljno dobar. Mogao bi se razvedriti i malo uživati u životu ali te od toga dijeli samo predstava koju si sam sebi nametnuo.  Predstava da život mora biti težak i da se mora definisati brigama i problemima a ne lijepim stvarima na koje naiđemo usput. Osim toga vjerovatno vjeruješ da za sreću i uspjeh postoji neki recept, neki put koji trebaš preći, da je u svemu važan  broj pređenih kilometara, a sreća ti često prolazi ispred nosa da je i ne primjetiš. Upravo to je simbolična poruka koju Koelju u knjizi prenosi i koja ostaje poslije. Mi sreću i blago tražimo po svijetu jer mislimo da su uvijek negdje drugo, a na kraju to sve nalazimo upravo pred vlastitim pragom. Ono je sve vrijeme bilo tu, ali nama je ipak bila potrebna potraga da do njega dođemo. To je paradoks života. Ili prokletstvo čovjeka ako ti se više tako sviđa. Da smo znali da je sve tu, ne bi ni tražili. Da nismo tražili ne bi ni našli. „

Dok je pričala, podsjetila ga je na nekog ili na nešto zaboravljeno. Nije mogao odmah da se sjeti na što. Njene riječi, iako su djelovale kao osuda, nisu bile to. Osjetio je to osluškujući nešto drugo, posmatrajući praznine između riječi. U njima nije bilo uobičajene ljudske potrebe da se unizi onaj drugi da bi sebe uzdigao. Nisu bile ni puka odbrana vlastitih stavova.  Primjetio bi to po pratećoj uznemirenosti. Ona nije govorila samo riječima i samo iz usta . Govorila je i pogledom i osmijehom i srcem. Govorila je Jezikom Svijeta. Zato da bi je čuo nisu bile dovoljne samo uši.

sljedeći dio

4 komentara

  1. uuu, pustio si ju da predje crvenu liniju Srca.. preopasna blizina.

    sta znam ja, ali nekako se se insan sam umara jalovim bjezanjem od harama… jer negdje se mora pogrijesiti, da bi se popravljalo.. inace zivot ne bi imao smisla.

    moguce da grijesim. i voljela bih da grijesim, ali bojim se da sam u pravu 🙂

  2. Ajni, ako iz gresaka izvucemo bar neku pouku koja ce uciniti da ponovo ne napravimo istu gresku, vrijedilo je. to je pojednostavljeno razmisljanje ograniceno konceptima ispravnog i pogresnog. otisao bi predaleko kad bi rekao da je to isto 🙂 a ne zelim da odem predaleko

    nesto mi ovdje naumpade citat sa stecaka, mada na prvi pogled, samo na prvi pogled s ovim nema veze :
    Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima ništa do ponovo ti sam.

  3. tamam tako.. predivan zapis sa stecka, nisam ga dosada procitala, ali je zaista duboka istina u tome.

    jer ako zelis biti zvijezda, moras dozvoliti zvijezdi da udje u tebe, otvoriti joj vrata svoga srca i promijeniti sebe. moras preci taj trnoviti put, i pasti milion puta i ponovo ustati.. samo tako ces pronaci sebe.. u sebi.

    osim nas samih, nista i ne postoji drugo.. ali to je opet ona teska prica o Iluziji.. ostavit cemo ju za drugi puta.

    🙂

Komentariši