tamo proljeća više i nema
ostavljeni kerov godinama cvili
uvijek istu otužnu melodiju
zarasle ograde
više ništa ne dijele
a glave su
već odavno podijeljene
okačena srca
o komšijinu dženariku
trepereći
na vjetru
bezimenih djetinjstava
pričaju priču o rastancima
Baš jasna i živa slika jednog ostavljenog svita.
ziva slika od ljudi umiruceg svijeta. ali bar priroda buja
haha, mene sjeti na onu: dodji da bolujemo ili da ozdravimo.. od Ljubavi.. na tim pustim i zaboravljenim stazama 🙂
no, obzirom da je nocturno, moram se uozbiljiti.
fino si rekla, puste i zaboravljene staze.
moras se uozbiljiti najozbiljnije 🙂