Otkucaji vremena (5/6)

Vjetar se napolju igrao sa nanosima snijega, prenoseći ih s jedne gomile na drugu. Rijetkim ljudima koji su stajali i čekali nešto kraj pruge,  iza debelih naslaga odjeće provirivale su samo oči. Lokomotiva je povremeno ugodno brujala, ali ništa od toga njih dvoje trenutno nisu čuli. Svaka nova rečenica i ostatak svijeta je bio sve dalji i dalji. I Monika je bila sve dalje. Koliko se samo trudio da zaboravi. Ostavio je sve i vratio se nazad da bi to postigao, a dovoljan je bio eto jedan slučajan, neočekivan susret, na nenadanom mjestu i sve je izgledalo kao da se nikad nije ni dogodilo. Kao da je samo sanjao loše posložen  san.

„ O još ni od kog  nisam čula da je Bog noseći talas svih kvantnih realnosti. Moram priznati da objašnjenju ne nedostaje romantike.“  nakon čega su oboje prasnuli u smijeh. Zatim je smijeh prelazio u čuđenje pomiješano sa divljenjem dok ga je slušala kako raskravljen priča o tome kako su stari narodi poznavali Jezik Svijeta. Kako su posmatrali nebo i iz oblika i simbola slutili značenja koja su stavljali u svoje mitove. Za njih je sve bilo  povezano i Bog im se obraćao preko tih znakova, simbola, metafora i posebnih unutrašnjih vrhunaca. Znali su da sve priča taj isti jedan jezik i da komunikacije ne ide samo u jednom smjeru. Pričao joj je  o sazvježđima Strijelca i Lava, neobuzdanoj želji za znanjem i raznovrsnosti jupitera,  o samotnoj buntovnosti plutona i božanskim inspiracijama neptuna. Prvo se čudila kako je znao da baš o njima treba pričati, a zatim se  čudila odakle zna sve to što ni ona sama nije uvijek prepoznavala.

Ona je pričala o umjetnosti. Kako ona prirodno, po svojoj vokaciji, govori taj univerzalni, neverbalni Jezik ,  čak i kad je sama umjetnost verbalna. Kako je ona i lijek i radost i utjeha. Pričala mu je da nije slučajno sjela tu do njega i da je odmah vidjela da je izgubljen na jedan poseban,  produhovljen način. Ne, nije ona spasiteljica ne daj bože, samo je u pravom trenutku pomislila da je nekad i osmijeh dovoljan i da ne košta ništa onog koji daje.

Udubljeni tako u razgovor nisu ni primjetili da se cilj primakao. Možda je tako i bolje, jer bi onda slatku radost trajanja zamijenila gorka tuga iščekivanja .  Ono što su imali sad neumitno bi se povuklo pred onim što dolazi poslije, spontanost bi zamijenio razlog, uživanje očekivanje i nada.  Nevinost univerzalnog jezika bi ponovo bila potisnuta ispraznošću verbalnih, naučenih kaskada.

Ona je uspjela izaći prva i dok je on izlazio i tražio je pogledom odnekud mu je pravo u lice doletila grudva svježeg, staničnog snijega popraćena urnebesnom mješavinom smijeha i vike. Baš se spremao da joj vrati, kad je kraj nje ugledao nepoznatog mladića koji je gledao u njih dvoje. Ona je , očito iznenađena, prvo pogledala njega, pa  se zatim obratila mladiću: „Zulfikare nisam znala da ćeš doći“.  „Ovo je moj studentski kolega Zulfikar, Zulfikare ovo je moj…“  i tu je zastala. Stajali su tako u jednom beskrajnom momentu tišine   dok se prvi nije pribrao Zulfikar. Uzeo je njenu torbu i krenuo prema izlazu iz stanice. Ona je oklijevajući krenula za njim. On je ostao stojeći. Ukočen. Zaleđen. Gledajući kako se polako udaljavaju, zadnje što je vidio jesu dva okreta i dva pogleda. Prvo njen a zatim mladićev. Njen ga je pustošio iznutra,  probadao dublje od bilo koje rane, a njegov, njegov je previše dobro poznavao. Pogled prijekora, molbe i očajanja. Bio je dovoljno puta zaljubljen u drugarice  da bi znao šta to znači.  Nije želio dalje da gleda, okrenuo se i vratio ponovo u voz . U ruci mu se  polako topio ostatak grudve kojoj nije bilo suđeno da pogodi cilj. Grudve koja je bila jedini nepostojani svjedok svega što se događalo.  Posljednja nestalna uspomena na nju. Nije joj znao čak ni ime.

Dok je snijeg lagano pojačavao začuo se poznati zvuk lokomotive.

 sljedeći dio

3 komentara

Komentariši