Otkucaji vremena (6/6)

Vedar proljetni dan godinu poslije. Četiri dana do leta. U kolibi sam. Upravo završavam pjesmu:

odlučio sam
jutros
početi
ispočetka

zaboraviću
jesenje šume
proplanke čežnje
pogled na rijeku
s našeg mjesta
koje sam
već zaboravio

zaboraviću
naradžaste sutone
prozračna jutra
nas, vas , njih
koje sam već zaboravio

zaboraviću sebe
izbrisaću sjecanja
izbrisaću kaprice
izbrisaću
miris očaja na leđima sna
nade , nade
sam već izbrisao

samo jedno,
samo jedno
nikad neću izbrisati

tebe

ti sama bez nas
ne boliš 

Nekako mi je pisanje olakšalo. Pjesma je imala moć sugestije. Što sam je više čitao to je više neki nepoznat, težak i ljepljiv teret spadao s mene.

Prekide me zvonjava telefona. Rodica. Jedna od rijetkih s kojim imam neki kontakt. Plače. Umrla joj je majka, moli me da dođem i pomognem joj oko procedure pošto nikog bližeg nema. Volio sam tetku i mimo one uobičajene rodbinske ljubavi koju pravila, navike i obaveze nameću. Čuvala me je kao dijete i odatle vučem prve uspomene. Bila je vedrog, nasmijanog duha i nekako mi je to nespojivo sa smrću. U mrtvačnici je , dok čekam da preuzmem tijelo, jedva prepoznajem. Smršala, ukočenog, zavojem podvijenog, blijedog, mirnog, premirnog lica blago uvijenog u , ne mogu vjerovati, osmijeh.  Palo mi je na pamet ono što sam čitao o iskustvima bliskim smrti. Ljudi su često viđali izrazito bijelo privlačno svjetlo. Vjerovatno sam ipak sebi sve umislio. Ljubim je spontano  u čelo. Neki kažu da je taj prizor mrtvog čovjeka zadnje što o njemu pamtiš. Možda za ljude previše opterećene smrću. 

Tu pored mrtve tetke, čekajući vozilo koje je trebalo prebaciti tijelo, preplavi me mir i neka čudna, teško pojmljiva svjesnost.  Ovo uopšte nije tetka. To je samo jedan njen neznatni, prolazni dio, a ono najvažnije više nije tu. Negdje je drugo,  sa svim sjećanjima, svim emocijama, svim crtama karaktera onog što sam nekad poznavao kao tetku. Samo prelaz odjekivalo mi je u ušima tako glasno da sam se okretao unaokolo da vidim ko mi to govori.

Toliko me je taj osjećaj smirio i dao neki novi, nepoznat ton cijeloj situaciji da na smrt, ne samo taj dan, već više nikad,  nisam gledao istim očima.

Imao sam i ranije te „susrete“ sa smrću bliskih osoba, ali nikad u tim trenucima nisam doživio ništa ni blizu ovakvog osjećaja.   

Pošto sam , s vjerskim službenicima, dogovorio sve potrebne procedure, vratio sam se  u stan kod rodice. Tamo je se već okupilo par komšija. Rodica je bila neutješna. Živjela je sama sa majkom i sad ostaje sasvim sama. Kad me je ugledala, zagrlila me je i briznula u još veći plač. „Da znaš koliko je ona tebe volila. Jesi joj vidio osmijeha !? Dok nisam zaboravila, moraćeš da odeš na stanicu po Kanitu. Jedno divno stvorenje.  Dolazi s mužem. Daću ti broj da se možete naći, a i njoj sam dala tvoj broj pa će te zvati kad dođe.“ Izgovorila je isprekidano kroz suze.

Tu rodicu, kao i većinu rodbine, uopšte nisam poznavao.  Roditelje sam izgubio rano i tu su se veze naglo prekinule. Nisam imao ni pretjerane želje da se odupirem tome.

Čekajući nervozno na stanici posmatrao sam rijeke putnika koje su se međusobno izmjenjivale i žurno koračale prema nekim svojim privremenim destinacijama. Uvijek  s istom nadom i poletom susreta s novim i s istom čežnjom i utjehom povratka starom. Konačno je stigao i njihov voz. Birao sam broj i začuo zvonjavu sebi iza leđa. Okrenuo sam se i ugledao nju kako drži telefon, a iza nje je, držeći torbe, stajao on. Nisu se puno promijenili. Nasmijao sam se i umjesto pozdrava samo prozborio “ Mislim da je krajnje vrijeme da ti i Zulfikar više nabavite auto.“

 KRAJ

8 komentara

  1. Na kraju sam imala širok osmijeh, falio mi je još zlatan zub, pa da sve pretvorim u b l u e s…

    Kad budem imala vremena, povezat ću dijelove, ima jedna zanimljiva nit koju prepoznajem, neki trenutak u kojem je svijest doživjela duboka pomjeranja i iskakanja iz ležišta…

  2. :)) Baš baš fino sjelo, možda čak i bolje od čokolade (još vagam :D). Moram da priznam kada sam vidjela priču o dvoje u vozu kontam zar i on?! 😀 NaraFski, to je bio samo trenutak slabosti ovaj sumnjanja :)). Jedva čekam sljedeće d(i)jeliće slagalice :)).

  3. littlefoot, drago mi je 🙂 s cokolodom se nista ne moze mjeriti, a sto se tice voza moro’ sam negdje smjestiti dijaloge 🙂 u mom svjetonazoru sumnja nije toliko losa koliko joj obicno pripisuju 🙂 a zbog raznoraznih raznih odmoricete se od mene, bar u ovom obliku, tamo negdje do tresnjinog cvata

  4. Život neće čekati, klovnovski osmjesi bit će maska čovjeka koji nosi ugniježdenu tugu u grudima i nudi je pticama dok jutrom raspjevane razbuđuju njegove snove. Život neće čekati, on se mora nositi s tim, mora trčati, iako zna da su njegove staze krugovi.

    U otkucajima vremena on osluškuje vlastito bilo i otkriva svijet iznutra dječačkom radoznalošću. Prepoznaje sebe u starcu kojeg se plaši, a da i nije svjestan toga. Prepoznaje sebe u ženi koju voli, a da to sebi ne može priznati. Prepoznaje tragiku, ali je obavija velima lahkoće koja lepršaju na blagom povjetarcu, nudeći pogledu raskošnu igru sudbine o čije niti se i najjači sapletu i padnu, poraženi prolaznošću svega.
    On je razigranog duha, otvoren spram svih mogućnosti koje u sebi nose opće dobro, ali da bi se doprlo do njega, mora se zagrebati ispod površine. No, ne zna da postoje krivulje ispod površine koje se ne mogu ispraviti.
    Da li može saznati? Pitanje o smislu traganja je prvo na koje nemamo odgovor. Postavljeno prerano, može nas zaustaviti, postavljeno prekasno, može nas poraziti. Ali, postoje trenuci u životu svakog čovjeka kada se na njegovom putu ispriječe smjernice, znakovlje uobličeno često u čudne ili prejednostavne pojave. Da bi ih prepoznao, čovjek mora biti otvorenog duha, a tu otvorenost, naš junak nam otkriva već u prvom dijelu svoje priče koji bih nazvala „Udar sudbine“ iz razoga što donosi odluke naprečac koje iz temelja mijenjaju tok života.

    Njegova poezija vuče na Crnjanskog, on u zaboravu ostavlja sela i gradove, dok na licu nosi osmijeh, „besmislen i vreo“ kojim ispisuje ime.

    Da bi otkrio smisao svoga putovanja kroz vrijeme, mora se vratiti na početak, u staru brvnaru, gdje će ga sudbina još jednom podučiti mudrosti koju ne može naučiti u knjigama. I promijeniti tok života naprečac. Da bi sve ponovo moglo početi…

    Vitruvijeva skica ispisana riječima.

  5. tek sad ugledah, ostavila si me bez teksta. to je najveca pohvala koju je od mene moguce dobiti. sad kad sam se malo pribrao mogu reci da sam istinski, istinski zadivljen. ovo je direktni pokazatelj da prica zivi svoj zivot mimo autora, jer si je ti citala bolje nego sto sam je ja pisao. vise si se s njom zblizila i zato ti je ,u povjerenju, otkrila vece tajne nego meni. hvala ti mnogo i u njeno i u moje ime. ako nemas nista protiv ovaj osvrt ne zasluzuje da ostane ovako skriven i nezamijecen. ponosno cu ga pustiti na svjetlo dana.

  6. Nisam očekivala takvu reakciju 🙂 Išla sam intuicijom kroz priču, ali moram priznati da nisam mogla ignorisati ukupni dojam koji tvoje pisanje ostavlja na mene kao čitaoca.

    Hvala na pohvali, ego bi ustao, ali su ga presjekla leđa pa samo maše rukama u znak pozdrava 🙂

Komentariši