Priručnik za upoznavanje čudaka I dio

Ispričaću vam priču, sve iz prve ruke. U stvari znate šta, pustiću da se priča ispriča sama a ja ću se malo skloniti i uživati u ovom aprilskom snijegu. Dakle, priča počinje. Imao sam prijatelja. Uh ovdje već priča mora stati. Nije to bio prijatelj u onom uobičajenom smislu te riječi, zadužen da nas podrži u  lošim odlukama koje nismo u stanju donijeti sami i da nas tješi poslije kad „pogrešnost“ tih odluka postane očita. Ne. Nije bio ni od onih prijatelja  s kojim  sjedneš na kafu, čaj, pivu, bozu, partiju tavle, šaha, domina, lore, kanaste, skvoša,  čega već i onda prepričavate jedan drugom prethodni dan ili razmjenite ukrašene , stilizirane verzije vašeg ranijeg života, uz obavezno prateće neslušanje onog drugog da bi sve bilo kako treba. To nije bio nikako. A nije bio ni jedan od onih udaljenih prijatelja, dopisnih ili nedopisnih,  s kojim, iako se ne viđate međusobno, ne dijelite ništa osim prošlosti i par ustajalih ideja, iako vas je život okrenuo u skroz različitim pravcima, kad se sretnete jednom u godinu dvije, na veče ili dva,  ili samo par sati, nastavljate gdje ste stali kao da se ništa nije ni dogodilo. To je bio najmanje.

O njemu lično sam znao vrlo malo i to uglavnom od drugih. Kod njih je imao onu, meni tako blisku i privlačnu etiketu posebne vrste „čudaka“. Ne običnog čudaka kojeg ćeš osuditi, odbaciti, proglasiti heretikom i spaliti odmah na lomači na što slabijoj vatri kako nas to istorija fino uči, a opet ni onog čudaka od kojeg ćeš zazirati i kojeg ćeš se kloniti jer djelokrug njegovih fizičkih reakcija i ispoljenih stanja svijesti uveliko prevazilazi one koja su označavaju kao normalna i neopasna po druge. Ne.

On je bio čudak kojeg su poštovali. I to samo zato što su morali. Što im trenutni razvoj situacije nije ostavljao neku drugu, njima lično dražu i bližu mogućnost. To se naravno ubrzo promijenilo, a dijelom sam i ja za to  kriv, ali priča ovdje već žuri. Ide ispred same sebe, nestrpljiva od uzbuđenja da vam se ispriča odjednom.

Ako već hoćemo da slijedimo neki linearni vremenski tok, moraću početi razmišljati o početku. O susretu.  Kako se uopšte sreću i upoznaju ovakvi ljudi. Sigurno ne tako što ga prepoznate na drugoj strani ulice, doviknete mu „hej čudak“ i onda zajedno provedete ostatak dana radeći to što već čudaci uobičajeno rade kao da se znate 100 godina, jer vrijeme za čudake ne predstavlja ništa. Niste ga mogli sresti ni na mjestima mondenih okupljanja gdje ste zajedno degustirali limunadu na slamku i komentarisali prolaznike,  jer svi znamo da drugi čudake previše ne interesuju,  pogotovo u tom banalnom, prizemljenom pogledu . To nipošto.  Ne interesuju ih previše ni načini drugih da se zabave i istovremeno ubiju dan.  To ih baš ono, posebno, ne interesuje.

Ne mogu da se sjetim tog prvog susreta, ali mi na pamet pada verzija s knjigom. Da. Priča se slaže. Vi ili on ste čuli, u bar  dva pouzdana prenošenja, da onaj drugi ima tu rijetku, posebnu, teško nabavljivu, staru knjigu. Čudaci se hrane idejama, a u to doba, kad nije bilo interneta, gdje naći ideju nego u nekoj,  za tu namjenu posebno predviđenoj i adekvatno prilagođenoj  knjizi.

Kad je riječ o knjigama čudaci nemaju društvenih obzira. Nemaju ih ni inače, ali ipak može se reći da oni više odsustvuju iz društva, živeći na nekoj njegovoj periferiji,  nego što ne slijede njegova pravila. E pa knjiga na trenutak prekida to odsustvovanje.

Trenutak kad ste stupili u prvi kontakt sa čudakom je ujedno i trenutak poslije kojeg, za vas, stvari više nikad neće biti iste.  Sve što ste mislili da znate o svijetu, sve što su vam drugi govorili da jeste i da bi trebalo biti, biće dovedeno u pitanje samim njegovim prisustvom.

Sve i dalje važi, slično Njutnovim zakonima, u nekom normalnom i konceptualno ograničenom svemiru. Pod ograničenim i uobičajenim uslovima.  A za ovo, e za ovo vam već treba sasvim nova fizika.

Poslije prvih sati provedenih  s čudakom, imaćete pouzdanih problema da toj aktivnosti uopšte pridružite neki smislen, poznat pojam. Reći da ste pričali bi bilo pretjerano i nedostojno pojednostavljivanje onog što se događalo. Generalizacija koja ne vodi nikud i ne ide u prilog ni priči ni događaju. Niste se ni raspravljali. Razmjenljivali ideje je donekle prigodno, ali kod te razmjene imaš neki konkretan, očit rezultat kao posljedicu, što ovdje nije slučaj.

Izađete napolje, znate da ste izgubili osjećaj za vrijeme, da je vrijeme u jednom trenutku i stalo, ali da su za druge koji mjere prošli sigurno sati njihovih uobičajenih aktivnosti, i ništa vam nakon svega  nije ostalo. Bar ništa vidljivo. Nikakva nova informacija s kojom bi se um bavio i pravdao izgubljeno vrijeme, nikakva očita, provjerljiva, pa makar i opšta, činjenica o svijetu ili ljudima. Ali pričali jeste, možda ne uvijek u očitoj akustičnoj formi te aktivnosti, ali da i tako. Sjećate se nejasno, kao kroz maglu, da ste naizmjenično ulazili, kao u transu u neke nepoznate napadaje  govorljivosti. Da ste  vrlo samouvjereno odnekud tačno znali šta mislite, mada nikad dotad niste imali iskustva sa sličnom vrstom aktivnosti.  Da ste isto tako nekako suštinski razumijevali šta onaj drugi u komunikaciji prenosi, mada neke od riječi nikad niste ni čuli.

Poslije nekog vremena zaborava u umu se nenadano pojavljuju neka čudna Danska i Njemačka imena koja završavaju na gard. I to je otprilike sve što nakon prvog susreta ostane.

Sljedeći dio