Jusa je.. Da ga tako nazovemo ? Može, ima neke simbolike u imenu. Jusa je bio rangirani šahovski majstor i usput, za doručak, brstio Njemačke egzistencijaliste. Ipak, pored nekoliko objavljenih filozofskih traktata i par sitnih uspjeha u šahu najviše se afirmisao i ujedno najviše lične satisfakcije doživio radeći kao poučavač.
U jednom kratkom poslijeratnom periodu, Jusini učenici dominirali su na državnim juniorskim prvenstvima u šahu u obje konkurencije. Uspjeh je bio za toliko veći, što mala sredina u kojoj se Jusa sticajem okolnosti obreo, nije imala nikakve juniorske tradicije u tom sportu.
Jusa je pored šaha, filozofije, proučavanja stare istorije i ko zna kakvog još interesovanja, zvanično dane provodio učeći djecu matematiku u lokalnoj osnovnoj školi. Tad nije imao formalno obrazovanje za tako nešto, ali u odsustvu kadrova i uz ostale Jusine reference niko nije pravio naročit problem oko svega.
Ako ste Jusu poznavali po čuvenju, površno ili iz viđenja, svakako biste promijenili mišljenje jednom kad ga lično upoznate.
Iz daleka može izgledati hladan, zatvoren, preintelektualan, preozbiljan, pa i arogantan, ali već prvi ozbiljniji kontakt dovešće vas do neminovne spoznaje da pred sobom imate pravo pravcato, razigrano, neiskvareno, nepomućeno dijete.
Dijete koje uopšte ne izgleda tako. Čak naprotiv. Crnomanjast, jake, izražene brade, naočala sa debelim izbočenim staklima i tamnim klasičnim okvirom, ozbiljnog izraza lica, crnih, krupnih, prodornih očiju koje proviruju iza naočala, izgledom prije podsjeća na zalutalog tipičnog predstavnika Ruske škole šaha nego na pasioniranog gledatelja emisije „Djeca pjevaju hitove“ koji u slobodno vrijeme još razmjenjuje i sličice sa vršnjacima.
Da ne bi odmah upali u zabludu vrijedi reći da se on i ne ponaša kao dijete. Ništa kod njega naizgled ne odaje dijete, ni gesti, ni priča, ni način hoda, ni oblačenje.
Ali kad zavirite malo dalje, zaronite ispod površine, otkrivate sasvim novi svijet.
Gdje ste još vidjeli odraslog čovjeka da bude oduševljen nekom idejom. Da joj se u zanosu predaje sav bez imalo ostatka, baš onako kako to djeca rade. Odrasli se možda uzbude kad dobiju peticu na bingu ili njihov tim u nečemu pobjedi. Ako su ga pritom još uspješno prekrižili na sportskoj prognozi sreći nema kraja. Ali ideje, pih. Još ako su apstraktne, ne tiču se nekog potencijalnog posla. Ma dajte molim vas.
Oduševljenje je kod odraslih uglavnom neki režirani osjećaj na granici između koristoljublja i osjećaja krivnje u najboljem slučaju , a ako nije dodatno dopingovano, blijedi nakon nekoliko sekundi i ne vraća se ponovo po istom pitanju .
Dječije oduševljenje se još nije umorilo, još pronalazi put do čuda u svijetu, i još ima snage da se raduje tome. Odrasli su stereotipizirali svijet, pretvorili ga u previše poznato, u dosadnu statistiku uspjeha i promašaja.
Kako kod djece tako i kod Juse oduševljenje nikad nije prestajalo. Mogao se uvijek nanovo oduševiti potpuno istom stvari.
U njegovoj „glavi“ su se neprestano, neumorno, pa i dok pričate, kovitlale, vrtile i na neki čudan način ni iz kuda generisale ili sintetisale, nove, neiscrpne, neotpakovane ideje.
Neka riječ koju biste slučajno izgovorili odjednom bi kod njega pokrenula opštu euforiju, uklopila bi se u neko davno upražnjeno mjesto u šemi stvari i on bi oduševljeno uskliknuo, nasmijao se grohotom, caklećih očiju baš poput pravog djeteta, i zatim u magnovenju, od silnog uzbuđenja na trenutak izgubio i samu moć govora.
Za sekundu dvije, kad bi se povratio, čitavo novo poglavlje bi već bilo spremno i zaokruženo. Nove veze uspostavljene a stare prekinute ili obnovljene.
Mislim da Jusa nikad nije u potpunosti odustajao ni od jedne, nebitno koliko nemoguće ili koliko nevjerovatne ideje. U njegovom sistemu bilo je prostora za sve, pa i za takve izolovane, stršeće ideje. Ko na koncu može garantovati da i one, ako dovoljno dugo čekamo, neće naći neki svoj par i formu kojoj će pripadati.
Kod Juse je ovo većim dijelom bio unutarnji proces. Inteligencija podsvijesti ili nadsvijesti o kojoj niko nikad nije govorio. I dok je radio nešto drugo podsvijest je neumorno obrađivala i sređivala utiske, povezivala informacije, donosila spoznaje.
Tako je npr spojio plemenske običaje drevnog Azijskog plemena, ispruženu ruku na stećcima Bosanskih krstjana i vezu svega sa malom vjerskom skupinom Katara na jugoistoku Francuske…
Poslije sam naišao na još izvora koji su uspostavili sličnu vezu, ali nijedan nije imao Jusin nivo slikovitih detalja i imaginacije.
(Prijateljica spaja ljubav prema prirodi sa ljubavlju prema umjetnosti i fotografiji. Koristi materijale iz prirode i podesno ih, suptilno aranžira da prenese neku poruku. S druge strane i kompletan njen angažman je posebna cjelovita poruka za sebe. Ovdje ću povremeno, uz tekst, postaviti neku njenu fotografiju. )
hej drug 🙂 vidim male promjene u dizajnu…podrzavam 🙂
Fini tekstovi, znaš tvoj Jusa me podsjeća na jednog Željku, ili Željka kako bi to bilo po standardu :), koji je inače kod nas u Ljubuškom poznatiji kao Saki. Da nije Jusa možda stvarno on? Znan da imaš neke veze s ljubuškin, pa pitan. 🙂
Željko je bija šahovski genij, igra je i protiv Kasparova. Po gradu je priča da je Kasparovu namještena pobjeda, al to su priče, sad meni je dovoljno da je igra protiv njega. Osim toga je i slikar i pjesnik, i nažalost i psihički bolesnik. Vako kad kažeš psihički bolesnik ružno zvuči, postoji i termin ekstremno stanje svijesti koji se koristi za to što mi nazivamo psihička bolest, uglavnon, on je takav.
I čak i sad, iako dugo nije u profesionalnom šahu i iako je onako, poprilično upitan jel, dolaze mu ljudi da ih obučava šah. Ima običaj da prebrzo i nebulozno priča kad te vidin, a drage su mu perverzije sa svecima i slično. Al eto, nekako sa mnon je ima par vako kavva usput koje smo popili na kojima smo sasvin normalno razgovarali. Poeziju mu nisan dugo čita, al se sićan da je to bija nivo apstrakcije da je to bolesno čovječe. Baš bi mu volija nekad opet nać knjigu da to čitan.
drug dh, kako sam lagano mijenjo koncepciju bloga od samo poezije ka prozi tako sam morao prilagodjavati i dizajn 🙂 na pocetku sam sam sebi reko slike su bespotrebne, oduzimaju nesto od teksta , osim sto traze dodatnog vremena i zafrkancije, ali eto kad se pojave spontano mogu bas suprotno, naglasiti sam tekst. nikad ne reci nikad 🙂
nepocesljani, hvala na prici. vrlo je interesantna. izgleda da Zeljka ima vise nego sto mozemo pretpostaviti. u nastavku cu govoriti malo o tim “granicama” izmedju normalnog i nenormalnog.
da interesantno bi bilo doci do te poezije, kad kazes knjigu, pretpostavljam da je nesto i objavljivao ili je to bilo izdanje za par prijatelja. u svakom slucaju ne bi bilo lose to podijeliti i ovdje . svako djelo po svojoj unutrasnjoj prirodi trazi da se objelodani i da nadje citaoce. mislim da ni on ne bi imao nista protiv
Ako nekad naletin na neku njegovu pjesmu definitivno ću je i objavit. U međuvremenu čekan tvoje čudake da ih čitan. 🙂