Jusa III dio

I tako jedna stvar vodi drugoj. Spomenem Jusi Tonija Buzana, Britanskog autora i svjetskog šampiona u pamćenju i brzom čitanju i već sljedeći put zateknem ga kako žonglira. Da, bukvalno žonglira ispred kuće gdje je boravio sa lopticama ili prikladnim oblucima kamenja, otetim žurno za tu priliku iz najbližeg susjednog cvjetnjaka. Bilo je neobično gledati ga takvog, sa izraženim intelektualnim habitusom ,  kako nezgrapno zamahuje rukama i radi sve to zaista dobro.

Pravi budalu od sebe kažu rođaci. Šta mu to treba kažu komšije. Površno prateći nisam ni  znao da je Buzan pisao i o tome. Žongliranje kao aktivnost pomaže balansu i uspostavi boljih veza između dvije moždane hemsifere. Pa ako je tako klauni bi redom bili genijalci.

Buzan je za svoj rad najviše ekploatisao  još uvijek nezvanična „savremena“ istraživanja fiziologije mozga. Zaključak je bio da je danas preovladavajuća lijeva hemisfera odgovorna za racionalno, linearno mišljenje, klasifikacije i diferencijacije, analizu,  brojeve… Zanemarena desna hemisfera  više je poput unutrašnjeg umjetnika  i odgovorna je za vizualne predstave, slike, maštu, boje, oblike, snove, imaginaciju, intuiciju, sintezu…

Buzanova ideja, koju je vješto dokazivao vlastitim primjerom, bila je da najviše vlastitog potencijala postižemo kad aktiviramo i koristimo i jednu i drugu hemisferu, i uobičajenu lijevu i zanemarenu desnu sa njihovim odgovarajućim funkcijama.  Za to je koristio mnogobrojne tehnike a žongliranje je bila  jedna od njih.

Meni ideja nije bila ni nova ni savremena.  „Talenat“ za pronalaženje starih, čudnih i rijetkih knjiga i učenja pomogao mi je da ideju nađem doslovnu, sve sa pobrojanim funkcijama, u drevnim učenjima i mitovima, kako kod starih  naroda centralne i Južne Amerike, tako i kod onih iz Azije.

Još više sam naletao na nju u skrivenoj ili metaforičnoj formi, često i kao centralnu temu većine duhovnih traganja.  

Mnoga od tih učenja i mnogi savremeni istraživači, kako oni evolutivne fiziologije mozga, tako i oni koji rade na komparativnoj analizi jezika u staroj književnosti i mitovima,  slažu se da je nekad u istoriji čovječanstva , vjerovatno postepeno, ali u skokovima, došlo do neopisivo velike promjene.  Veće od bilo kakve kataklizme ili promjene vladajuće civilizacije. Lijeva hemisfera je preuzela dominaciju od desne.

Rijetki drže taj prelaz evolucijskim, prije devolucijskim. Holistički,  intuitivni, univerzalni, stvaralački čovjek koji je bio jedno sa svemirom i svijetom postao  je sebični, izolovan, analitični, racionalni čovjek.  Patrijarhat je smijenio matrijarhat. Čovjek je izgnan iz stvaralačkog raja. Igrom slučaja, greškom prirode, svjesnom ili nesvjesnom namjerom ?  Povratak bi značio vraćanje u stanje jednote sa svijetom i drugim, iskorak iz psiholoških okvira vremena u stanje produžene, aktivne sadašnjosti. Zvuči li vam poznato ?

Zašto, kako ? Nisam imao odgovore.

Što sam više vremena provodio  s idejom , više mi je rastao njen značaj i više sam je nalazio u svemu. Bila je i odgovor i objašnjenje i putokaz. 

Iako posebnog,  privlačnog okusa, i uprkos nevjerovatnom nizu nezamislivo podudarajućih detalja,  ipak je bila samo ideja. Naučen sam da ideje, naročito svoje ne uzimam previše ozbiljno.

Stoga tipično, nisam znao šta s njom, osim da je umjereno dijelim sa odabranim krugom prijatelja i sam pomalo iskorištavam u razvoju nekih svojih potencijala. Za bilo šta drugo nisam imao ni vremena, ni energije ni dovoljno ličnog uvjerenja.

Ali za Jusu je ideja bila tačka na i koja je zaokruživala  dio njegovog dotadašnjeg istraživanja, uklapala mu se u neke praznine u učiteljskom poslu i nije ju mogao pustiti tek tako.

Malo pomalo počeo je učiti djecu  da žongliraju na časovima matematike. Kaže konačno su i slabiji učenici dobijali svoju šansu i jedinstvenu priliku da vrate samopouzdanje i da im ujedno časovi matematike postanu zabavni .  Bio je neka vrsta Slavenskog učitelja iz filma „Društva mrtvih pjesnika“.

Po Jusi, obrazovni sistem bio je monoton i prilagođen samo funkcijama lijeve hemisfere mozga. I bio je sve osim obraz-ovnog u Sokratovom smislu te riječi izvlačenja stvari iznutra prema vani. Više je imao upravo suprotnu ulogu, s vana je ubacivao stvari unutra.

Djeci su se suhoparno servirale ideje , tjerana su da uče napamet, bez podsticanja na kreativnost i vlastito razmišljanje i istraživanje.  Nisu ohrabrivani da imaju vlastito mišljenje nego su im  nametana mišljenja vanjskih „autoriteta“.  Konačno, nisu stvarani aktivni, samostalni, misleći ljudi, već poslušnici,  pasivni robovi sistema, konformisti i potrošači.

Ne trebam ni pričati kako su Jusini eksperimenti primljeni u takvom konzervativnom školskom sistemu i koliko je Jusa još dugo radio u toj školi.

Jusu otkaz nije zaustavio a  ni pretjerano uznemirio. Samo je nastavio tamo gdje je stao. Žongliranje je bilo tek početak. Hemisfere, fonetski alfabet, problemi sa učenjem, crteži sa stećaka,  sve je vodilo samo jednom. Novo svjetsko univerzalno pismo. Slikovno. Koje bi omogućilo brže i kreativnije učenje i animiranje obje strane mozga.

Na početku ga nisam uzimao ozbiljno, ali kad je počeo razrađivati detalje do tančina, shvatio sam da se ne šali. Bar on nije mislio da se šali.

Napravio je neki koncept matrice tri puta tri i odlučio, ne da on sam ponudi rješenje, kako bi to bilo prirodno za očekivati, nego da na internetu, koji se tek pojavljivao, napravi svjetski konkurs i onda odabere najbolje rješenje. Osmislio je Jusa svojom neumitnom analitičkom preciznošću i nagrade i uslove , vodeći računa i o najmanjem sitnom detalju. Zatim je ozbiljno počeo raditi na promociji ideje kod „intelektualne elite“, eminentnih profesora sa fakulteta do kojih je mogao doći. Mogu samo zamisliti kako je sve to izgledalo i završavalo.  Jusa je ipak i dalje neumorno i istrajno pokušavao. Radio je sve čega se mogao sjetiti, pri tome mu nije smetalo ni lično odbijanje, ni sujeta, ni druge sitne ili manje sitne stvari koje bi se ispriječile usput. Ali ipak nešto u svemu nije uzimao u obzir. Idealizam to nikad  ne uzima. Ljudsku prirodu. Bar onaj njen nepopravljivi oportunistički dio.

Sljedeći dio