Prepoznajete li
čudno lice stranca
dok aleje mimohoda teku
blago dodirujući dan
Hladno a toplo
zavijenih obrva
u nepreglednim redovima
čekanja na čekanje
Sretali ste taj osmijeh
znate
prekriven dugim kišama
jahao je vlastite patose
skriven iza obala vremena
trčao na 100 i umarao se
Prepoznajete li sad
Klečao je
po putokazima
ispisivao tišinu
po riječnim marginama
žurio predstojećim svitanjima
Mislim da je sad već jasno
Tiho je se klonio riba skakača
umorno svrtao narogušenim stazama
dokono klecao nevinim osmjesima
nemušto plovio raspojasanim žutim morima
Zvijezde su bile signal za san
rosne kapi okidač za novi dan
a iskrivljeni pogledi
pouzdan znak
da
stranac
to ste vi
to sam ja
dok smo se još sretali
Stranac tj. cudak!
je li bio u istrosenoj odori, taj stranac ? 🙂
prelijepo gost!
gost, ne. nikako ne ovaj stranac. ovo je sasvim obicni stranac !
Ajni, pa mislim da bi mu sasvim pristajala istrosena odora. znas ti 🙂 hvala
neizbrojivi su iskrivljeni pogledi
zato se hvatamo za srce rijetko
kad /ako/sretnemo jedan
pravi
ali nekako opet lici na cudaka
lovice, da. ovdje mi je namjera bila da malo razoblicim te barijere koje nekako olako postavljamo jedni izmedju drugih. moja uobicajena tema sa svim pratecim pitanjima o percecpiji drugih i sebe. koliko smo u stvari stvarno razliciti i kako to da tako prelako odbacujemo jedni druge.
a Gost naravno uvijek se procitano moze percipirati na vlastiti nacin i to je, ne samo pozeljno jer doprinosi raznolikosti tumacenja, nego i ispravno i neporecivo .
kad si sam sebi ponekad stranac, kako onda ne bi bio za druge
sad se vec krecemo unutar dualistickih okvira. ako sam jedno onda nisam drugo, ako sam drugo nisam prvo. sta ako sam, ako su i jedno i drugo i nijedno i ni drugo. sta ako smo nesto sto ne podlijeze strogoj klasifikaciji, cak ni onoj unutar shema stvari poznato nepoznato. poezija puno prirodnije ide tom linijom
naravno
Stranac…Tako licno i prisno, skoro pa kao u pismu, me dotakla ova poezija i pravovremeno iskazivanje svake emocije i misli
Ova solipsisticka subjektivnost za koju vjerujem da si namjenski uputio je genijalna i pravo mi se svidja taj koncept. Hvala ti na ovakvim stvarima, iskreno
i tebi i gostu hvala na impresijama
nekad se potrefi slucajno, nekad brusim, brusim pa nista. tesko je biti objektivan prema svom radu, mada u nekoj konacnici on nikad nije samo tvoj. cesto to nekako drugacije odjekuje kod drugih, isto kao sto vlastiti glas cujes drugacije nego drugi. i onda covjek ne moze odoliti da ne poleti da trazi taj svoj odjek kod drugog. odjek koji sam i ne cuje direktno.
dok god se igram , zabavljam i bar donekle ostajem vjeran sebi ok je. padacu, dizacu se, biti bolji, gori, uzimacu sebi za pravo i da pricam gluposti, sve je to vrijedan i neizostavan dio svakog leta