Kao gostu u mojoj šetnji nudim ti mogućnost da biraš, kojim putem ? Da te upozorim , razmisli dobro prije nego što odgovoriš, život rijetko stvarno ostavlja mogućnost izbora. Nekad mislimo da je imamo, a u stvari je naš put na nekom drugom nivou već odabran . Često je prilikom izbora dovoljno imati samo tu svjesnost već odabranog da bi dobro odabrali. Mlad si da u potpunosti razumiješ, ali razumjećeš sasvim dobro vremenom. Sad samo sadim duboko, duboko klicu jednog takvog budućeg razumijevanja. Kao i kod svih klica, ako budu pogodni uslovi, ako je budeš dobro zalijevao i hranio rast će i jednog dana ćeš brati njene plodove, a ako ne ostaće samo jedna od bezbrojnih jalovih klica, hrana za ptice i insekte.
Dakle tim putem. Odlično. Ne biraš prečice i lakše puteve. U tome si nalik meni. Ciljevi nisu uvijek za tebe, ali ćeš zato osjetiti radost puta. Kad stigneš svi drugi će možda već biti tamo i misliće da su u nekoj prednosti zbog toga. Smijaće se i osjećaće se nadmoćno, a neće znati ono što ti znaš : cilj je samo još jedna tačka puta. Pravo iskustvo putovanja tu ne završava.
Nego vidiš ovu kućicu, sad možda ne djeluje tako zlokobno, ali nekad se u mom ranom djetinjstvu tu desio strašan događaj. Tad je izgledala zapuštena, oronula i usamljena i ja kao dijete nisam bio siguran da li je samim tim svojim izgledom privukla događaj ili je sami događaj dao kući taj oreol po nekoj nepoznatoj uzročno posljedičnoj vezi. Ta stara kuća, od koje sam zazirao i koju sam zaobilazio, dugo mi je poslije odzvanjala u nepreglednim mračnim noćima, izazivala košmare, budila me i proganjala. Ako bi se ponekad usudio da pod svjetlom punog mjeseca pogledam u njenom pravcu, u strahu sam umišljao da kraj nje vidim neku nejasnu, neprirodnu, pokretnu bjelinu koja nije od ovog svijeta. Tad me niko ne bi mogao ubijediti da krik nevine, nesretne mladosti nije toliko snažan da može razmaketi tkanje prostora i vremena, napraviti međuportale između dimenzija i unutra i vani, prirodom samog događaja, puštati nepoznate i zloslutne stvari. Zbog ljubavi ljudi svašta čine, ali mlad si još da bi to shvatio. Ti sad voliš roditelje, njihove roditelje i možda ti je ostalo još pomalo ljubavi za nekog trećeg, usputnog stranca ili rođaka, ali jednog dana ćeš upoznati sasvim drugu vrstu ljubavi. Onu koja ne tinja tiho već plamti i plamtećim žarom umiva sve oko sebe. Nekad, samo nekad sjaj tog žara je nepodnošljiv očima smrtnika. U takvim trenucima on se rastvori i pokaže onu svoju drugu, skrivenu prirodu.
Interesuje te velika kuća do nje !? To je kuća mog školskog druga Muje. Nisam siguran da li mu je nesretna djevojka bila sestra ili neki rod. Ko bi reko, on sad predaje na koledžu u dalekoj prekookeanskoj zemlji. Uvijek je bio bistar, ali nije mi izgledao nešto pretjerano disciplinovan i odgovoran. Pokušavao je šarmom i bistrinom da nadomjesti rad. Malo je kome to uspjelo, ali se njemu izgleda posrećilo. Uvijek je zbog spontanosti i osjećaja za humor bio omiljen u društvu. Skoro sam sreo jednu odraslu ženu koja mi se uz osmijeh povjerila da je dugo vremena beznadno bila zaljubljena u njega kao dijete.
Ovdje je već uspon prevelik, kad ovo pređemo ostatak puta je lakši.
Ljudi iskoristili lijep dan pa rade, čiste bašće i pripremaju ih za sijanje. Hvala, dobro smo, a vi ?
i ja bih izabrala duzi i tezi put.. svejedno sta kosta..
tu ces upoznati dve visine i dubine dunjaluka i covjeka 🙂
radujem se nastavku. hoce li biti kraj price do aksama ili se proteze na vise dana ?
*sve visine…
Putopis kroz zamagljenu cestu mladosti…Odlicno onako, naratorski
Ajni, ih ti znas da ja nikad ne zurim, a ovaj put bi to moglo biti i sporije nego obicno. jos sam se sad toliko opustio da nemam ni napisan kompletan nastavak, samo neki prednacrt. pa onda neke druge objektivne okolnosti, pa subjektivne… ako izdam nastavak sedmicno bice dobro 🙂
refleksija, mislio sam to onako napisati ovlas u jednom nastavku, ali naravno onda se nesto izgubljeno zaoktrljalo u meni i tema mi se pokazala i licnijom i sirom nego sto sam ocekivao. sad joj moram oduzimati i jednog i drugog da bi izasao na kraj s tim
Mudro fatalistički u prvom dijelu i.. Postoji li mudro fatalistički uopšte, hehehe?
Mudro fatalistički i .. Kako ti, čovječe, pričaš sam sa sobom! Super:-)
Stazama sjećanja na putu unatrag, ali put zaista vodi unaprijed.
Hej, ovu moram čitati. Svaki put čitaću drugo.
(Ovo je ono kad ne omeđiš konkretno, taman začinski, labavo u pitku i intrigantnu formu da vodi i veze i više ne budu bitna ni tvoja slova, ni tvoje riječi nego kao more a mi svi, što čitamo, u tom moru i gdjesmoonostali?)
Najbolji si u počecima. Dok je ideja neizbrušena, dok je brušeći pišeš. Dok te svrbi, dok te vodi da lutaš.
Šta misliš, slažeš li se?
slazem se, naravno. s tvojom rendgenskom moci zapazanja tesko je ne sloziti se. najbolji sam u apsktraktnom, najbolji sam kad sam u doticaju sa unutrasnjim, kad ne forsiram, kad dolazi samo od sebe, kad i ja sebi otkrivam sebe, a ne konceptualizujem vec otkriveno.
cini mi se da sam negdje procitao ili cuo da je Halil Dzubran napisao Proroka kompletno na taj nacin. cekao je unutrasnju spremnost da se ispolji, cekao je stanje svijesti u kojem se to desava. posto njega ne mozes izazvati uvijek, dugo je pisao, hvatao dio po dio.
opet, ako ne forsiras bar malo nista nece izaci. skup je to proces. linearno ga je ipak tesko skroz odrediti. kad sam sjeo da pisem vec sam imao spremnu i ideju i kraj, koji sam napisao prvo. i onda sam se lomatao oko prve uvodne recenice i poslije nje se nekim slucajem desilo to zaronuce, kad se recenice pisu u zanosu same, a ti se sam cudis odakle to izlazi. i onda te prekine telefon ili se sam sebe uplasis i to stane. a moglo je se po toj logici desiti bilo gdje. lovica mislim isto odlicno primjeti te momente. ima jos par bljeskica poslije, ali generalno kao sto si primjetila linija je silazna. da pisem samo za utisak i za druge, ovdje bi trebao i stati, isto kao i kod cudaka. poslije je vec omedjeno kao sto kazes.
sad se ovdje otvaraju razna pitanja o motivima, vrijednostima, na kraju krajeva svrhi pisanja, da li bi trebao pisati izuzetno rijetko , apstraktnije, ili objavljivati ovako, vise, a na neki nacin nedotjerano, bez realizacije punog potencijala , gdje se ponegdje ubode pokoje zrno. neka ostanu neodgovorena
hvala ti za, kao i uvijek, konstruktivan komentar
Koliko god bilo staza moja je ona kojom sam krenuo pa i onda kad zaključim da sam skrenuo…
i da, čini mi se da skretanje na ovaj blog neće biti čin pogreške, jako mi se sviđa ovo što čitam…
samo se drzi svoje staze i onda ne mozes skrenuti:)
i meni se jako svidja sto sam zrakno na tvom blogu, a ako se skretanje na ovaj blog i pokaze pogreskom, jedna je od onih koja se jednostavno ispravlja 🙂