Stazama sjećanja 2/3

Dole niže je kuća moje školske drugarice Elme.  Ona je bila kap vruće vode koju uliješ u krčag pun  hladne. Promjeni temperaturu svim ostalim kapima. Glava mudre lisice i srce leptira, niko je nije mogao pratiti. A opet, svi smo je volili. U jednom trenutku bi ti rekla najgoru moguću stvar koju možeš ćuti, a već u sljedećem se zauzimala za tebe kad svi drugi već odavno dignu ruke i spuste pogled. Na nju se nikad nisi mogao ljutiti.  Svi njeni porivi bili su iskreni i nepomućeni.

Znala bi na ekskurziji prići nekom nepoznatom, otkačenom dječaku, pitati ga kako se zove i onda se pompezno okrenuti nama i, što glasnije može, reći da joj nova simpatija ima isto početno slovo imena kao kod onog koje je upravo čula.

Kako se mangupski ponašala sa nama djecom, isto tako se ponašala i sa nastavnicima. Nije prema njima gajila ono, tad uobičajeno, strahopoštovanje koje je „krasilo“ većinu nas ostalih. A opet je uvijek imala sve petice.

Spoj te njene pomalo divlje, neobuzdane, eruptivne naravi sa izraženim, bistrim, živim, zelenima očima davao joj je neki poseban, magnetičan , za većinu dječaka iz razreda, neodoljiv šarm.

A baš ja sam imao tu rijetku, privilegovanu, geografsku sreću da se punih osam godina, od petog osnovne pa sve do kraja srednje , s njom vraćam iz škole kući .  Namjerno smo produžavali taj put, birajući dalje i zaobilazne puteve, jer neke svoje teme nismo nikad završavali. Čak nam ni to nije bilo dovoljno, pa smo često znali ostati i satima na mjestu rastanka, dok se neko od nas ne bi konačno sjetio da moramo i kući, ili dok ne bi naišla njena mama sa posla i zatekla nas tako.

Njeni su u to doba bili visoko rangirani gradski intelektualci, profesorica i inžinjer i ova pomalo oronula i blijeda kuća koju sad gledaš bila je mjesto okupljanja najveće gradske elite

Vjerovatno su, zbog svojih religioznih opredjeljenja, imali pomalo problema u početku karijere.  

I ona sama mi je u jednom razgovoru  , nekako za nju nekarakteristično ozbiljno i čak sa određenom dozom stida i prvi put primjećenog straha od moje reakcije , priznala da vjeruje. U to doba vjerovati, sa  aspekta prihvaćanja sredine , bilo je otprilike nalik nevjerovanju danas. Na neki način si bio stigmatiziran, neshvaćen i osuđen od društva koje je većinski podržavalo onu drugu opciju.  Trebalo  je puno snage i hrabrosti da se to uopšte kaže, ali ja za to, dječije, nisam mario previše. Da li ona vjeruje ili ne vjeruje, nije me se previše ticalo.

Zadnji put sam je vidio, dobro se sjećam, kad sam istim onim školskim sokacima krenuo na daleki, pomalo i dramatični put, s kojeg se dugo, dugo, preko godine, nisam vraćao. Kad sam se konačno vratio, svi drugi su već bili otišli. Tako to kod mene inače ide. Uvijek za nečim kasnim. Imam neki svoj način mjerenja vremena koji se ne poklapa ni sa jednim postojećim.

Tog dana rastanka, stajala je naslonjena na ogradu koja je dijelila pijacu od ulice i ljubila se sa nekim, meni nepoznatim mladićem.  Dugo vremena sam to čekao i ujedno se toga pribojavao,  slično bratu ili ocu koji zna da jednog dana mora konačno predati krhko srce divljeg vjetra, kćerke ili sestre, nekom drugom, dalekom strancu na brigu i čuvanje, ujedno svjestan činjenice da ne može ništa učiniti i vlastite razapinjuće emocije da ne može to prihvatiti tek tako.  Naročito žensko srce zna biti krhko i lomljivo i često je jedini prirodan način sticanja bar nekog imuniteta na to stalno izlaganje opasnostima u malim, pojedinačnim, podnošljivim dozama.   

Tu posljednju uspomenu iz grada nosio sam dugo po stranim, prašnjavim cestama i po dalekim, nepoznatim pejsažima.  Ona je za mene bila jasan, prejasan, nedvosmislen znak da je se jedno bezbrižno, nevino vrijeme približavalo kraju  i da je brzo i neumitno dolazilo nešto drugo.

Ona je doktorirala  negdje vani  i za mene nimalo iznenađujuće, ima tamo veoma uspješnu karijeru.

Kad bolje razmislim, svi ti ljudi bili su preveliki za ovaj grad, ili je grad bio pretijesan za njih, svejedno.  Jedino smo grad i ja bili potaman, sasvim dovoljni jedan drugom. Jedino je moje niko i ništa grad prihvatao bez rezerve, ne sa onim osjećajem promašenosti i uzaludnosti, već sa posebnom vrstom ponosa.  Ponosa koji je isticao da kad si niko i ništa, kad si najmanji od svih, istovremeno si i najveći od svih.  I da tek onda, stvarno, pripadaš nečemu drugom.

Sljedeći dio